Bosna i Hercegovina u ovom času je, izdajući svoje izdavaštvo, izdala civilizaciju i postala najnepismenija zemlja Evrope. PDV je uništio likvidnost većine bh. izdavača i među njima napravio pomor. On traje već četvrtu godinu. PDV u Hrvatskoj zadržao se samo 18 mjeseci i sada je nula. PDV u Srbiji i Crnoj Gori je 8%. Prema podacima Privredne komore najveći pad u privredi pretrpjelo izdavaštvo: u 2006. na 2007 za 35%, u 2007. na 2008. za 55%.
Primjeri poslijeratnog oporavka društava u susjednim zemljama pokazuju da tamošnji političari nisu odustali od kulture i njene sestre prosvjetiteljstva već su, naprotiv, u neminovnim procesima tranzicije, u njoj našli jedan od najjačih stubova državotvornosti i potvrdu stečenog identiteta ili identiteta u koji se bespogovorno vjeruje.
Neprestanim forsiranjem nerješivih situacija u kojima je uvijek onaj drugi i treći kriv nama se od ranog jutra, prije nego iz kuća izađemo i postanemo zombiji, govori da je situacija katastrofalna, da nikada nije bilo gore i da se na tako stanje valja navići bar do slijedećih izbora. Međutim, ne može nama biti toliko loše pa da se u jednom trenutku prestanu objavljivati knjige. Bosna i Hercegovina u ovom času je, izdajući svoje izdavaštvo, izdala civilizaciju i postala najnepismenija zemlja Evrope. U njoj živi, prema podacima UNICEF-a iz prošle godine, oko 800.000 nepismenih, dakle svaki peti njen stanovnik je nepismen čovjek. No, nemojte sada zamišljati stare ljude po selima koji jedva hodaju i koji će za koju godinu umrijeti i tako smanjiti tu nevjerovatnu brojku; mislite na djecu, bosanskohercegovačku djecu, što pokraj ceste s velikom torbom na leđima žure idući u školu ili iz škole.
Trebaju li nam biblioteke
Ako više nemamo knjiga, trebaju li nam biblioteke? Treba li nam Vijećnica i šta ćemo u nju stavljati? Ili nam, zapravo, trebaju muzeji knjiga da se vidi kako su ovdje nekada živjeli ljudi? Ovo ilustriram činjenicom da direktor jedne sarajevske biblioteke nije htio da kupi knjigu koja je izašla na bosanskom jeziku kod bh. izdavača već je istu takvu uzeo na srpskom jeziku kod izdavača iz Beograda zato što je tamo jeftinija za tri konvertibilne marke!
Ta, i rijeka drugih knjiga koje uglavnom nelegalno stižu iz Srbije, čine oko 70% ukupnog prometa knjiga na teritoriji Bosne i Hercegovine. Na te se knjige ne plaća PDV, te knjige nemaju papire o ulasku u BiH, ilegalno prelaze granicu u kamionima i autobusima, jeftine su, lošeg su kvaliteta, raspadaju se, naslovnice nestaju kao tekst na faks papiru i na sajmovima koji se održavaju u BiH otimaju štandove bh. izdavačima jer ovi nemaju para da zakupe niti dva kvadratna metra. Napomena: U Hrvatskoj država participira u cijeni zakupa štanda i izdavači sajamsko mjesto dobijaju u pola cijene.
U preostalih 30% od ukupnog prometa na bh. tržištu knjige hrvatska knjiga učestvuje sa oko 20%, a kada su u pitanju akademski naslovi i naslovi iz humanističkih i društvenih nauka taj procenat je značajno veći u poređenju sa sličnim izdanjima iz Srbije.
Oko 5% prometa čini strana knjiga, knjiga uglavnom na engleskom jeziku i taj procenat je zbog sve manjeg broja stranaca u većim bh. gradovima u padu; i na kraju, lako je izračunati, bh. izdavači “kontrolišu” svoje tržište sa oko 5% prometa svojih knjiga. Prije desetak godina taj procenat je bio mnogo veći – i do 20%, ali politika da ne treba politike u kulturi i prosvjeti taj procenat će se u skoro vrijeme potpuno anulirati. Napomena: Ovih 5% bh. izdanja otpadaju uglavnom na vjerski sadržaj jer takve knjige, što je razumljivo za uslove u kojima živimo, redovno imaju donatore.
Podatak od prošle godine objavljen u javnim glasilima, dakle dostupan i političarima, govori da je u Hrvatskoj prošle godine objavljeno oko 6.000 naslova i da je promet knjiga ostvaren u količini od 3.450.000 prodatih primjeraka. Hrvatska knjiga je tu učestvovala sa oko 70%, ostatak je strana knjiga. U Srbiji je prodato oko 6.370.000 knjiga i objavljeno oko 15.000 naslova i većinom je to srpska knjiga, do 80%. U te prodaje naravno spadaju i količine koje uredno svake godine otkupljuju tamošnja ministarstva kulture (oko 25%). U Srbiji čak u dva navrata godišnje u iznosu od oko 300.000.000 dinara, a Hrvatska, što u otkupu što u potporama za hrvatske izdavače godišnje izdvaja oko 56.000.000 kuna. Napomena: broj stanovnika u Hrvatskoj je skoro ravan broju stanovnika u BiH. Broj prodatih knjiga na teritoriji BiH je oko 370.000 primjeraka.
Kako rade ministri
Ministar kulture Srbije Nebojša Bradić, najavljujući u novembru prošle godine drugi krug otkupa knjiga rekao je da je “otkup knjiga jedan od najvažnijih elemenata kulturne politike”. Naš federalni ministar kulture je prije četiri godine rekao da će nam uvesti PDV na knjigu i uveo ga je.
Bh. izdavači (uglavnom izdavači udžbenika) i knjižari uplaćuju u državni budžet na ime PDV-a godišnje nekoliko miliona KM, a zauzvrat ne dobijaju ništa, ili dobijaju konkurenciju u nelegalno uvezenim knjigama iz Srbije, ili u tome da na nivou države još ne postoji Zakon o izdavaštvu. Kako je to normalno u svim i najobičnijim zemljama taj zakon reguliše odnose među domaćim izdavačima, registrira ih prema kvalifikacijama i predoispozicijama, definira pravila po kome neko može biti izdavač, utvrđuje prava i obaveze koji proizlaze iz usvojene kulturne politike za taj segment društvenog djelovanja.
PDV od 17% , pored političara, jedan je od najvećih grobara bh. izdavaštva. Umjesto da za tu vrijednost bh. izdavači povećaju cijenu knjige, oni su je morali smanjiti jer u smanjenoj kupovnoj moći knjigu niko neće. Skidajući se „do gaća“ izdavači su prinuđeni da daju cijenu ispod proizvodne (popust i do 70%) samo kako bi ostvarili bilo kakav promet. Samim tim prodaja knjiga se uglavnom odvija na sajmovima knjiga dok knjižare trpe drastičan pad prometa i otpuštanje osoblja.
PDV je uništio likvidnost većine bh. izdavača i među njima napravio pomor. On traje već četvrtu godinu. PDV u Hrvatskoj zadržao se samo 18 mjeseci i sada je nula. PDV u Srbiji i Crnoj Gori je 8% .
Nalazimo se u jednoj apsurdnoj situaciji a ta je da po dobre vijesti odlazimo u prošlost, u novembar 2000. godine kada je tadašnja, odlazeća Federalna Vlada na čelu sa Edhemom Bičakčićem osnovala Fondaciju za izdavaštvo i nakladništvo, a zatim novoizabrana vlast Alijanse formirala Upravni odbor fondacije koji je od tada, mijenjajući samo članstvo, proveo sedam konkursa za dodjelu državnih sredstava. Na tim konkursima podrška fondacije izdavačima koji su prijavljivali najbolje i najobimnije izdavačke projekte sastojala se uglavnom od dodjeljivanja velikih kredita. U prvih nekoliko konkursa sa kamatnom stopom od 6%, a kasnije beskamatno, sa napomenom, također u prvih nekoliko konkursa, da se ta kreditna podrška odnosi samo na ona izdanja koja su od društveno–javnog, kulturnog značaja. U javnosti se stekao utisak da Fondacija daje izdavačima bespovratna sredstva, pa su neki prozvani mjezimcima (neki od njih sa oko 270.000 KM zaduženja). Srljanje bh. izdavača prema tim kreditima i njihovo neiskustvo rezultirali su blokiranjem računa od strane Fondacije za izdavaštvo jer izdavači nisu bili u stanju da vraćaju kredite. Tim kreditima proizveli su uglavnom nekomercijalnu robu, (knjige javnog, kulturnog značaja redovno su takvog karaktera) i napunili svoja skladišta. Na pitanje zašto nam od para poreskih obveznika daju kredite a ne bespovratna sredstva kako je to sasvim prirodno i normalno u svim znanim zemljama, jedan od članova Odbora Fondacije je laički rekao da “ne mogu oni davati bespovratna sredstva privatnicima”. Ovdje treba zamisliti knjižare i izdavaštvo u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Albaniji, Francuskoj, Argentini…, kako bi izgledali kada ne bi bilo “privatnika” ili privatnih izdavača? Takav jedan laički duh među uvaženim članovima Odbora trajao je neprestano i, nakon očiglednih pogrešaka u politici vođenja Fondacije, oni jednostavno nisu odustajali. Takva politika neosjetljiva za realne probleme bh. tržišta knjiga, u kojem bh. izdavaštvo nije bilo još ni u pelenama, sa članovima odbora koji su odlični i iskusni urednici i pisci, ali koji se ne razumiju u tehnologije objavljivanja, proizvodnje i prodaje knjiga, posmatrala je bh. izdavaštvo kao najuspješniju privrednu granu i sumu od 1.500.000 KM godišnje trošila uglavnom na kreditnu podršku tako “uspješnim kolektivima”. Treba napomenuti da je prema podacima Privredne komore najveći pad u privredi pretrpjelo izdavaštvo: u 2006. na 2007 za 35%, u 2007. na 2008. za 55%.
Očigledna rješenja
U međuvremenu većina izdavača se ugasila, a nekolicina njih je pred gašenjem. Svakako treba vidjeti rezultate konkursa za otkup knjiga od decembra 2008. u kojem su ti izdavači smješteni ispod crte, gdje se konstatuje da bi im se otkupile značajne količine knjiga da su vratili kredite Fondaciji za izdavaštvo. Kao da te knjige nisu i bile objavljene od tih kredita. Ti izdavači su u veoma teškoj poziciji i u velikim su dugovima, a usput da kažem radi se o izdavačima koji su u proteklih pet godina objavili daleko najviše naslova (Bosanska riječ, Zoro, Buybook, Vrijeme Zenica, Zalihica…).
Slamka spasa pukla je a samo što se pojavila, u obliku Fondacije za bibliotekarstvo. Zakasnila dobrih sedam godina; naime, trebalo je da bude formirana, sasvim logično, godinu dana nakon osnivanja Fondacije za izdavaštvo; ona bi sada i sa sramno malim otkupnim fondom od 600.000 KM bukvalno spasila bh. izdavaštvo, ali su izdavači opet ucijenjeni vraćanjem kredita Fondaciji za izdavaštvo.
Posmatrajući propozicije posljednjeg konkursa Fondacije za izdavaštvo koji je aktuelan do 6.3.2009. dolazimo do još jednog apsurda a taj je da će znatna sredstva biti bespovratno dodijeljena časopisima i periodici za književnost u kojima će se predstavljati knjige kojih nema. Lako je pogoditi da će i tamo broj prikaza i književnih kritika biti u onom omjeru kakav nam je i omjer áu ukupnom prometu knjiga u BiH. Ili tačnije mogućnost da budu prikazane ili kritizirane knjige bh. izdavača imati će oko 200 knjiga, jer prema podacima Fondacije za bibliotekarstvo toliko se godišnje pojavi djela kojima izdavači konkurišu za otkup knjiga kod pomenute fondacije.
U posljednje vrijeme uočava se još jedan veoma poguban trend u bh. izdavaštvu: broj samizdat knjiga značajno raste i veći je od polovine broja objavljenih knjiga. Razlog za to je u činjenici da nemamo Zakon o izdavaštvu, pa na taj način svako kome padne na pamet da objavi knjigu uredno je može cipovati, registrirati i dobiti ISBN broj. Te knjige redovno nemaju izdavače, urednike, lektore, korektore, dizajnere, recenzente i beskrajno loše izgledaju. Obično se radi o drugorazrednim knjigama ali one polako postaju jedino vidljivo i ostvareno bh izdavaštvo.
Postoje moguća rješenja za prevazilažnje krize izdavaštva, a koja su tako jednostavna i očigledna:
- Podržati ideju o pojačanom otkupu knjiga kroz Fondaciju za bibliotekarstvo sa onim sredstvima koje na raspolaganju ima Fondacija za izdavaštvo, ápredviđenim za dodjelu kredita.
- Participirati u troškovima zakupa sajamskog izložbenog prostora za sve bh. izdavače, kod kuće i na međunarodnim sajmovima knjiga u regiji.
- Sa izdavačima iz RS insistirati na donošenju Zakona o izdavaštvu na Vijeću ministara i na osnivanju Fonda za podršku bh. izdavaštvu. Takav jedan zakon je već pripremljen na Vijeću ministara u vrijeme predsjedanja Adnana Terzića i samo ga treba aktivirati.
- Tražiti nultu stopu PDV-a na knjige i na repromaterijal za štampu knjiga.
- Smanjiti ili potpuno obustaviti novčanu potporu raznim udruženjima izdavača koja odlaze na međunarodne sajmove dok se ne donesu kriteriji prema kojima se tačno može utvrditi koji izdavači treba da promoviraju i zastupaju državne interese na međunarodnim sajmovima. Relevantan može biti broj objavljenih izdanja, njihovaá društvena vrijednost, kvaliteta teksta i kvalitet opreme knjiga, regulisana autorska prava, broj prijevoda, itd.
- Od Fondacije za izdavaštvo tražiti da promijeni svoju dosadašnju politiku u dodjeljivanju kreditnih sredstava stavljajući na raspolaganje ta sredstva za otkup knjiga i bespovratnu podršku izdavačima društveno korisnih djela (domaći autori, kulturna baština, prijevodi).
- Pomagati svaku promociju bh. izdavača na tržištima knjige u regiji, a iz iskustva se može reći da su ta tržišta veoma radoznala za kupovinu kvalitetnih bh. izdanja. Napomena: Ovdje se uglavnom radi o prijevodima.
Na kraju, prema mom dosadašnjem iskustvu izdavača i urednika (10 godina) i knjižara (13 godina), mogu da ustvrdim da postoji nešto u šta mogu biti sigurni svi kulturni radnici u cijeloj BiH, bez obzira da li su privatnici ili su na raznim apanažama, honorarima ili budžetima: čitalačka publika u BiH nije prestala čitati i ima je dovoljno da jednom, kada bude bh. izdanja, novcima koje odvaja za kupovinu knjiga može biti neprestani garant opstanka bh. izdavaštva. Na redu je država; njeni zakoni, fondovi i fondacije.
(zurnal.info)
">
Bosna i Hercegovina u ovom času je, izdajući svoje izdavaštvo, izdala civilizaciju i postala najnepismenija zemlja Evrope. PDV je uništio likvidnost većine bh. izdavača i među njima napravio pomor. On traje već četvrtu godinu. PDV u Hrvatskoj zadržao se samo 18 mjeseci i sada je nula. PDV u Srbiji i Crnoj Gori je 8%. Prema podacima Privredne komore najveći pad u privredi pretrpjelo izdavaštvo: u 2006. na 2007 za 35%, u 2007. na 2008. za 55%.
Primjeri poslijeratnog oporavka društava u susjednim zemljama pokazuju da tamošnji političari nisu odustali od kulture i njene sestre prosvjetiteljstva već su, naprotiv, u neminovnim procesima tranzicije, u njoj našli jedan od najjačih stubova državotvornosti i potvrdu stečenog identiteta ili identiteta u koji se bespogovorno vjeruje.
Neprestanim forsiranjem nerješivih situacija u kojima je uvijek onaj drugi i treći kriv nama se od ranog jutra, prije nego iz kuća izađemo i postanemo zombiji, govori da je situacija katastrofalna, da nikada nije bilo gore i da se na tako stanje valja navići bar do slijedećih izbora. Međutim, ne može nama biti toliko loše pa da se u jednom trenutku prestanu objavljivati knjige. Bosna i Hercegovina u ovom času je, izdajući svoje izdavaštvo, izdala civilizaciju i postala najnepismenija zemlja Evrope. U njoj živi, prema podacima UNICEF-a iz prošle godine, oko 800.000 nepismenih, dakle svaki peti njen stanovnik je nepismen čovjek. No, nemojte sada zamišljati stare ljude po selima koji jedva hodaju i koji će za koju godinu umrijeti i tako smanjiti tu nevjerovatnu brojku; mislite na djecu, bosanskohercegovačku djecu, što pokraj ceste s velikom torbom na leđima žure idući u školu ili iz škole.
Trebaju li nam biblioteke
Ako više nemamo knjiga, trebaju li nam biblioteke? Treba li nam Vijećnica i šta ćemo u nju stavljati? Ili nam, zapravo, trebaju muzeji knjiga da se vidi kako su ovdje nekada živjeli ljudi? Ovo ilustriram činjenicom da direktor jedne sarajevske biblioteke nije htio da kupi knjigu koja je izašla na bosanskom jeziku kod bh. izdavača već je istu takvu uzeo na srpskom jeziku kod izdavača iz Beograda zato što je tamo jeftinija za tri konvertibilne marke!
Ta, i rijeka drugih knjiga koje uglavnom nelegalno stižu iz Srbije, čine oko 70% ukupnog prometa knjiga na teritoriji Bosne i Hercegovine. Na te se knjige ne plaća PDV, te knjige nemaju papire o ulasku u BiH, ilegalno prelaze granicu u kamionima i autobusima, jeftine su, lošeg su kvaliteta, raspadaju se, naslovnice nestaju kao tekst na faks papiru i na sajmovima koji se održavaju u BiH otimaju štandove bh. izdavačima jer ovi nemaju para da zakupe niti dva kvadratna metra. Napomena: U Hrvatskoj država participira u cijeni zakupa štanda i izdavači sajamsko mjesto dobijaju u pola cijene.
U preostalih 30% od ukupnog prometa na bh. tržištu knjige hrvatska knjiga učestvuje sa oko 20%, a kada su u pitanju akademski naslovi i naslovi iz humanističkih i društvenih nauka taj procenat je značajno veći u poređenju sa sličnim izdanjima iz Srbije.
Oko 5% prometa čini strana knjiga, knjiga uglavnom na engleskom jeziku i taj procenat je zbog sve manjeg broja stranaca u većim bh. gradovima u padu; i na kraju, lako je izračunati, bh. izdavači “kontrolišu” svoje tržište sa oko 5% prometa svojih knjiga. Prije desetak godina taj procenat je bio mnogo veći – i do 20%, ali politika da ne treba politike u kulturi i prosvjeti taj procenat će se u skoro vrijeme potpuno anulirati. Napomena: Ovih 5% bh. izdanja otpadaju uglavnom na vjerski sadržaj jer takve knjige, što je razumljivo za uslove u kojima živimo, redovno imaju donatore.
Podatak od prošle godine objavljen u javnim glasilima, dakle dostupan i političarima, govori da je u Hrvatskoj prošle godine objavljeno oko 6.000 naslova i da je promet knjiga ostvaren u količini od 3.450.000 prodatih primjeraka. Hrvatska knjiga je tu učestvovala sa oko 70%, ostatak je strana knjiga. U Srbiji je prodato oko 6.370.000 knjiga i objavljeno oko 15.000 naslova i većinom je to srpska knjiga, do 80%. U te prodaje naravno spadaju i količine koje uredno svake godine otkupljuju tamošnja ministarstva kulture (oko 25%). U Srbiji čak u dva navrata godišnje u iznosu od oko 300.000.000 dinara, a Hrvatska, što u otkupu što u potporama za hrvatske izdavače godišnje izdvaja oko 56.000.000 kuna. Napomena: broj stanovnika u Hrvatskoj je skoro ravan broju stanovnika u BiH. Broj prodatih knjiga na teritoriji BiH je oko 370.000 primjeraka.
Kako rade ministri
Ministar kulture Srbije Nebojša Bradić, najavljujući u novembru prošle godine drugi krug otkupa knjiga rekao je da je “otkup knjiga jedan od najvažnijih elemenata kulturne politike”. Naš federalni ministar kulture je prije četiri godine rekao da će nam uvesti PDV na knjigu i uveo ga je.
Bh. izdavači (uglavnom izdavači udžbenika) i knjižari uplaćuju u državni budžet na ime PDV-a godišnje nekoliko miliona KM, a zauzvrat ne dobijaju ništa, ili dobijaju konkurenciju u nelegalno uvezenim knjigama iz Srbije, ili u tome da na nivou države još ne postoji Zakon o izdavaštvu. Kako je to normalno u svim i najobičnijim zemljama taj zakon reguliše odnose među domaćim izdavačima, registrira ih prema kvalifikacijama i predoispozicijama, definira pravila po kome neko može biti izdavač, utvrđuje prava i obaveze koji proizlaze iz usvojene kulturne politike za taj segment društvenog djelovanja.
PDV od 17% , pored političara, jedan je od najvećih grobara bh. izdavaštva. Umjesto da za tu vrijednost bh. izdavači povećaju cijenu knjige, oni su je morali smanjiti jer u smanjenoj kupovnoj moći knjigu niko neće. Skidajući se „do gaća“ izdavači su prinuđeni da daju cijenu ispod proizvodne (popust i do 70%) samo kako bi ostvarili bilo kakav promet. Samim tim prodaja knjiga se uglavnom odvija na sajmovima knjiga dok knjižare trpe drastičan pad prometa i otpuštanje osoblja.
PDV je uništio likvidnost većine bh. izdavača i među njima napravio pomor. On traje već četvrtu godinu. PDV u Hrvatskoj zadržao se samo 18 mjeseci i sada je nula. PDV u Srbiji i Crnoj Gori je 8% .
Nalazimo se u jednoj apsurdnoj situaciji a ta je da po dobre vijesti odlazimo u prošlost, u novembar 2000. godine kada je tadašnja, odlazeća Federalna Vlada na čelu sa Edhemom Bičakčićem osnovala Fondaciju za izdavaštvo i nakladništvo, a zatim novoizabrana vlast Alijanse formirala Upravni odbor fondacije koji je od tada, mijenjajući samo članstvo, proveo sedam konkursa za dodjelu državnih sredstava. Na tim konkursima podrška fondacije izdavačima koji su prijavljivali najbolje i najobimnije izdavačke projekte sastojala se uglavnom od dodjeljivanja velikih kredita. U prvih nekoliko konkursa sa kamatnom stopom od 6%, a kasnije beskamatno, sa napomenom, također u prvih nekoliko konkursa, da se ta kreditna podrška odnosi samo na ona izdanja koja su od društveno–javnog, kulturnog značaja. U javnosti se stekao utisak da Fondacija daje izdavačima bespovratna sredstva, pa su neki prozvani mjezimcima (neki od njih sa oko 270.000 KM zaduženja). Srljanje bh. izdavača prema tim kreditima i njihovo neiskustvo rezultirali su blokiranjem računa od strane Fondacije za izdavaštvo jer izdavači nisu bili u stanju da vraćaju kredite. Tim kreditima proizveli su uglavnom nekomercijalnu robu, (knjige javnog, kulturnog značaja redovno su takvog karaktera) i napunili svoja skladišta. Na pitanje zašto nam od para poreskih obveznika daju kredite a ne bespovratna sredstva kako je to sasvim prirodno i normalno u svim znanim zemljama, jedan od članova Odbora Fondacije je laički rekao da “ne mogu oni davati bespovratna sredstva privatnicima”. Ovdje treba zamisliti knjižare i izdavaštvo u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Albaniji, Francuskoj, Argentini…, kako bi izgledali kada ne bi bilo “privatnika” ili privatnih izdavača? Takav jedan laički duh među uvaženim članovima Odbora trajao je neprestano i, nakon očiglednih pogrešaka u politici vođenja Fondacije, oni jednostavno nisu odustajali. Takva politika neosjetljiva za realne probleme bh. tržišta knjiga, u kojem bh. izdavaštvo nije bilo još ni u pelenama, sa članovima odbora koji su odlični i iskusni urednici i pisci, ali koji se ne razumiju u tehnologije objavljivanja, proizvodnje i prodaje knjiga, posmatrala je bh. izdavaštvo kao najuspješniju privrednu granu i sumu od 1.500.000 KM godišnje trošila uglavnom na kreditnu podršku tako “uspješnim kolektivima”. Treba napomenuti da je prema podacima Privredne komore najveći pad u privredi pretrpjelo izdavaštvo: u 2006. na 2007 za 35%, u 2007. na 2008. za 55%.
Očigledna rješenja
U međuvremenu većina izdavača se ugasila, a nekolicina njih je pred gašenjem. Svakako treba vidjeti rezultate konkursa za otkup knjiga od decembra 2008. u kojem su ti izdavači smješteni ispod crte, gdje se konstatuje da bi im se otkupile značajne količine knjiga da su vratili kredite Fondaciji za izdavaštvo. Kao da te knjige nisu i bile objavljene od tih kredita. Ti izdavači su u veoma teškoj poziciji i u velikim su dugovima, a usput da kažem radi se o izdavačima koji su u proteklih pet godina objavili daleko najviše naslova (Bosanska riječ, Zoro, Buybook, Vrijeme Zenica, Zalihica…).
Slamka spasa pukla je a samo što se pojavila, u obliku Fondacije za bibliotekarstvo. Zakasnila dobrih sedam godina; naime, trebalo je da bude formirana, sasvim logično, godinu dana nakon osnivanja Fondacije za izdavaštvo; ona bi sada i sa sramno malim otkupnim fondom od 600.000 KM bukvalno spasila bh. izdavaštvo, ali su izdavači opet ucijenjeni vraćanjem kredita Fondaciji za izdavaštvo.
Posmatrajući propozicije posljednjeg konkursa Fondacije za izdavaštvo koji je aktuelan do 6.3.2009. dolazimo do još jednog apsurda a taj je da će znatna sredstva biti bespovratno dodijeljena časopisima i periodici za književnost u kojima će se predstavljati knjige kojih nema. Lako je pogoditi da će i tamo broj prikaza i književnih kritika biti u onom omjeru kakav nam je i omjer áu ukupnom prometu knjiga u BiH. Ili tačnije mogućnost da budu prikazane ili kritizirane knjige bh. izdavača imati će oko 200 knjiga, jer prema podacima Fondacije za bibliotekarstvo toliko se godišnje pojavi djela kojima izdavači konkurišu za otkup knjiga kod pomenute fondacije.
U posljednje vrijeme uočava se još jedan veoma poguban trend u bh. izdavaštvu: broj samizdat knjiga značajno raste i veći je od polovine broja objavljenih knjiga. Razlog za to je u činjenici da nemamo Zakon o izdavaštvu, pa na taj način svako kome padne na pamet da objavi knjigu uredno je može cipovati, registrirati i dobiti ISBN broj. Te knjige redovno nemaju izdavače, urednike, lektore, korektore, dizajnere, recenzente i beskrajno loše izgledaju. Obično se radi o drugorazrednim knjigama ali one polako postaju jedino vidljivo i ostvareno bh izdavaštvo.
Postoje moguća rješenja za prevazilažnje krize izdavaštva, a koja su tako jednostavna i očigledna:
- Podržati ideju o pojačanom otkupu knjiga kroz Fondaciju za bibliotekarstvo sa onim sredstvima koje na raspolaganju ima Fondacija za izdavaštvo, ápredviđenim za dodjelu kredita.
- Participirati u troškovima zakupa sajamskog izložbenog prostora za sve bh. izdavače, kod kuće i na međunarodnim sajmovima knjiga u regiji.
- Sa izdavačima iz RS insistirati na donošenju Zakona o izdavaštvu na Vijeću ministara i na osnivanju Fonda za podršku bh. izdavaštvu. Takav jedan zakon je već pripremljen na Vijeću ministara u vrijeme predsjedanja Adnana Terzića i samo ga treba aktivirati.
- Tražiti nultu stopu PDV-a na knjige i na repromaterijal za štampu knjiga.
- Smanjiti ili potpuno obustaviti novčanu potporu raznim udruženjima izdavača koja odlaze na međunarodne sajmove dok se ne donesu kriteriji prema kojima se tačno može utvrditi koji izdavači treba da promoviraju i zastupaju državne interese na međunarodnim sajmovima. Relevantan može biti broj objavljenih izdanja, njihovaá društvena vrijednost, kvaliteta teksta i kvalitet opreme knjiga, regulisana autorska prava, broj prijevoda, itd.
- Od Fondacije za izdavaštvo tražiti da promijeni svoju dosadašnju politiku u dodjeljivanju kreditnih sredstava stavljajući na raspolaganje ta sredstva za otkup knjiga i bespovratnu podršku izdavačima društveno korisnih djela (domaći autori, kulturna baština, prijevodi).
- Pomagati svaku promociju bh. izdavača na tržištima knjige u regiji, a iz iskustva se može reći da su ta tržišta veoma radoznala za kupovinu kvalitetnih bh. izdanja. Napomena: Ovdje se uglavnom radi o prijevodima.
Na kraju, prema mom dosadašnjem iskustvu izdavača i urednika (10 godina) i knjižara (13 godina), mogu da ustvrdim da postoji nešto u šta mogu biti sigurni svi kulturni radnici u cijeloj BiH, bez obzira da li su privatnici ili su na raznim apanažama, honorarima ili budžetima: čitalačka publika u BiH nije prestala čitati i ima je dovoljno da jednom, kada bude bh. izdanja, novcima koje odvaja za kupovinu knjiga može biti neprestani garant opstanka bh. izdavaštva. Na redu je država; njeni zakoni, fondovi i fondacije.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Istražujemo
ŽIVJETI OD KNJIGA: Ko je izdao izdavaštvo
Bosna i Hercegovina u ovom času je, izdajući svoje izdavaštvo, izdala civilizaciju i postala najnepismenija zemlja Evrope. PDV je uništio likvidnost većine bh. izdavača i među njima napravio pomor. On traje već četvrtu godinu. PDV u Hrvatskoj zadržao se samo 18 mjeseci i sada je nula. PDV u Srbiji i Crnoj Gori je 8%. Prema podacima Privredne komore najveći pad u privredi pretrpjelo izdavaštvo: u 2006. na 2007 za 35%, u 2007. na 2008. za 55%.
Primjeri poslijeratnog oporavka društava u susjednim zemljama pokazuju da tamošnji političari nisu odustali od kulture i njene sestre prosvjetiteljstva već su, naprotiv, u neminovnim procesima tranzicije, u njoj našli jedan od najjačih stubova državotvornosti i potvrdu stečenog identiteta ili identiteta u koji se bespogovorno vjeruje.
Neprestanim forsiranjem nerješivih situacija u kojima je uvijek onaj drugi i treći kriv nama se od ranog jutra, prije nego iz kuća izađemo i postanemo zombiji, govori da je situacija katastrofalna, da nikada nije bilo gore i da se na tako stanje valja navići bar do slijedećih izbora. Međutim, ne može nama biti toliko loše pa da se u jednom trenutku prestanu objavljivati knjige. Bosna i Hercegovina u ovom času je, izdajući svoje izdavaštvo, izdala civilizaciju i postala najnepismenija zemlja Evrope. U njoj živi, prema podacima UNICEF-a iz prošle godine, oko 800.000 nepismenih, dakle svaki peti njen stanovnik je nepismen čovjek. No, nemojte sada zamišljati stare ljude po selima koji jedva hodaju i koji će za koju godinu umrijeti i tako smanjiti tu nevjerovatnu brojku; mislite na djecu, bosanskohercegovačku djecu, što pokraj ceste s velikom torbom na leđima žure idući u školu ili iz škole.
Trebaju li nam biblioteke
Ako više nemamo knjiga, trebaju li nam biblioteke? Treba li nam Vijećnica i šta ćemo u nju stavljati? Ili nam, zapravo, trebaju muzeji knjiga da se vidi kako su ovdje nekada živjeli ljudi? Ovo ilustriram činjenicom da direktor jedne sarajevske biblioteke nije htio da kupi knjigu koja je izašla na bosanskom jeziku kod bh. izdavača već je istu takvu uzeo na srpskom jeziku kod izdavača iz Beograda zato što je tamo jeftinija za tri konvertibilne marke!
Ta, i rijeka drugih knjiga koje uglavnom nelegalno stižu iz Srbije, čine oko 70% ukupnog prometa knjiga na teritoriji Bosne i Hercegovine. Na te se knjige ne plaća PDV, te knjige nemaju papire o ulasku u BiH, ilegalno prelaze granicu u kamionima i autobusima, jeftine su, lošeg su kvaliteta, raspadaju se, naslovnice nestaju kao tekst na faks papiru i na sajmovima koji se održavaju u BiH otimaju štandove bh. izdavačima jer ovi nemaju para da zakupe niti dva kvadratna metra. Napomena: U Hrvatskoj država participira u cijeni zakupa štanda i izdavači sajamsko mjesto dobijaju u pola cijene.
U preostalih 30% od ukupnog prometa na bh. tržištu knjige hrvatska knjiga učestvuje sa oko 20%, a kada su u pitanju akademski naslovi i naslovi iz humanističkih i društvenih nauka taj procenat je značajno veći u poređenju sa sličnim izdanjima iz Srbije.
Oko 5% prometa čini strana knjiga, knjiga uglavnom na engleskom jeziku i taj procenat je zbog sve manjeg broja stranaca u većim bh. gradovima u padu; i na kraju, lako je izračunati, bh. izdavači “kontrolišu” svoje tržište sa oko 5% prometa svojih knjiga. Prije desetak godina taj procenat je bio mnogo veći – i do 20%, ali politika da ne treba politike u kulturi i prosvjeti taj procenat će se u skoro vrijeme potpuno anulirati. Napomena: Ovih 5% bh. izdanja otpadaju uglavnom na vjerski sadržaj jer takve knjige, što je razumljivo za uslove u kojima živimo, redovno imaju donatore.
Podatak od prošle godine objavljen u javnim glasilima, dakle dostupan i političarima, govori da je u Hrvatskoj prošle godine objavljeno oko 6.000 naslova i da je promet knjiga ostvaren u količini od 3.450.000 prodatih primjeraka. Hrvatska knjiga je tu učestvovala sa oko 70%, ostatak je strana knjiga. U Srbiji je prodato oko 6.370.000 knjiga i objavljeno oko 15.000 naslova i većinom je to srpska knjiga, do 80%. U te prodaje naravno spadaju i količine koje uredno svake godine otkupljuju tamošnja ministarstva kulture (oko 25%). U Srbiji čak u dva navrata godišnje u iznosu od oko 300.000.000 dinara, a Hrvatska, što u otkupu što u potporama za hrvatske izdavače godišnje izdvaja oko 56.000.000 kuna. Napomena: broj stanovnika u Hrvatskoj je skoro ravan broju stanovnika u BiH. Broj prodatih knjiga na teritoriji BiH je oko 370.000 primjeraka.
Kako rade ministri
Ministar kulture Srbije Nebojša Bradić, najavljujući u novembru prošle godine drugi krug otkupa knjiga rekao je da je “otkup knjiga jedan od najvažnijih elemenata kulturne politike”. Naš federalni ministar kulture je prije četiri godine rekao da će nam uvesti PDV na knjigu i uveo ga je.
Bh. izdavači (uglavnom izdavači udžbenika) i knjižari uplaćuju u državni budžet na ime PDV-a godišnje nekoliko miliona KM, a zauzvrat ne dobijaju ništa, ili dobijaju konkurenciju u nelegalno uvezenim knjigama iz Srbije, ili u tome da na nivou države još ne postoji Zakon o izdavaštvu. Kako je to normalno u svim i najobičnijim zemljama taj zakon reguliše odnose među domaćim izdavačima, registrira ih prema kvalifikacijama i predoispozicijama, definira pravila po kome neko može biti izdavač, utvrđuje prava i obaveze koji proizlaze iz usvojene kulturne politike za taj segment društvenog djelovanja.
PDV od 17% , pored političara, jedan je od najvećih grobara bh. izdavaštva. Umjesto da za tu vrijednost bh. izdavači povećaju cijenu knjige, oni su je morali smanjiti jer u smanjenoj kupovnoj moći knjigu niko neće. Skidajući se „do gaća“ izdavači su prinuđeni da daju cijenu ispod proizvodne (popust i do 70%) samo kako bi ostvarili bilo kakav promet. Samim tim prodaja knjiga se uglavnom odvija na sajmovima knjiga dok knjižare trpe drastičan pad prometa i otpuštanje osoblja.
PDV je uništio likvidnost većine bh. izdavača i među njima napravio pomor. On traje već četvrtu godinu. PDV u Hrvatskoj zadržao se samo 18 mjeseci i sada je nula. PDV u Srbiji i Crnoj Gori je 8% .
Nalazimo se u jednoj apsurdnoj situaciji a ta je da po dobre vijesti odlazimo u prošlost, u novembar 2000. godine kada je tadašnja, odlazeća Federalna Vlada na čelu sa Edhemom Bičakčićem osnovala Fondaciju za izdavaštvo i nakladništvo, a zatim novoizabrana vlast Alijanse formirala Upravni odbor fondacije koji je od tada, mijenjajući samo članstvo, proveo sedam konkursa za dodjelu državnih sredstava. Na tim konkursima podrška fondacije izdavačima koji su prijavljivali najbolje i najobimnije izdavačke projekte sastojala se uglavnom od dodjeljivanja velikih kredita. U prvih nekoliko konkursa sa kamatnom stopom od 6%, a kasnije beskamatno, sa napomenom, također u prvih nekoliko konkursa, da se ta kreditna podrška odnosi samo na ona izdanja koja su od društveno–javnog, kulturnog značaja. U javnosti se stekao utisak da Fondacija daje izdavačima bespovratna sredstva, pa su neki prozvani mjezimcima (neki od njih sa oko 270.000 KM zaduženja). Srljanje bh. izdavača prema tim kreditima i njihovo neiskustvo rezultirali su blokiranjem računa od strane Fondacije za izdavaštvo jer izdavači nisu bili u stanju da vraćaju kredite. Tim kreditima proizveli su uglavnom nekomercijalnu robu, (knjige javnog, kulturnog značaja redovno su takvog karaktera) i napunili svoja skladišta. Na pitanje zašto nam od para poreskih obveznika daju kredite a ne bespovratna sredstva kako je to sasvim prirodno i normalno u svim znanim zemljama, jedan od članova Odbora Fondacije je laički rekao da “ne mogu oni davati bespovratna sredstva privatnicima”. Ovdje treba zamisliti knjižare i izdavaštvo u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Albaniji, Francuskoj, Argentini…, kako bi izgledali kada ne bi bilo “privatnika” ili privatnih izdavača? Takav jedan laički duh među uvaženim članovima Odbora trajao je neprestano i, nakon očiglednih pogrešaka u politici vođenja Fondacije, oni jednostavno nisu odustajali. Takva politika neosjetljiva za realne probleme bh. tržišta knjiga, u kojem bh. izdavaštvo nije bilo još ni u pelenama, sa članovima odbora koji su odlični i iskusni urednici i pisci, ali koji se ne razumiju u tehnologije objavljivanja, proizvodnje i prodaje knjiga, posmatrala je bh. izdavaštvo kao najuspješniju privrednu granu i sumu od 1.500.000 KM godišnje trošila uglavnom na kreditnu podršku tako “uspješnim kolektivima”. Treba napomenuti da je prema podacima Privredne komore najveći pad u privredi pretrpjelo izdavaštvo: u 2006. na 2007 za 35%, u 2007. na 2008. za 55%.
Očigledna rješenja
U međuvremenu većina izdavača se ugasila, a nekolicina njih je pred gašenjem. Svakako treba vidjeti rezultate konkursa za otkup knjiga od decembra 2008. u kojem su ti izdavači smješteni ispod crte, gdje se konstatuje da bi im se otkupile značajne količine knjiga da su vratili kredite Fondaciji za izdavaštvo. Kao da te knjige nisu i bile objavljene od tih kredita. Ti izdavači su u veoma teškoj poziciji i u velikim su dugovima, a usput da kažem radi se o izdavačima koji su u proteklih pet godina objavili daleko najviše naslova (Bosanska riječ, Zoro, Buybook, Vrijeme Zenica, Zalihica…).
Slamka spasa pukla je a samo što se pojavila, u obliku Fondacije za bibliotekarstvo. Zakasnila dobrih sedam godina; naime, trebalo je da bude formirana, sasvim logično, godinu dana nakon osnivanja Fondacije za izdavaštvo; ona bi sada i sa sramno malim otkupnim fondom od 600.000 KM bukvalno spasila bh. izdavaštvo, ali su izdavači opet ucijenjeni vraćanjem kredita Fondaciji za izdavaštvo.
Posmatrajući propozicije posljednjeg konkursa Fondacije za izdavaštvo koji je aktuelan do 6.3.2009. dolazimo do još jednog apsurda a taj je da će znatna sredstva biti bespovratno dodijeljena časopisima i periodici za književnost u kojima će se predstavljati knjige kojih nema. Lako je pogoditi da će i tamo broj prikaza i književnih kritika biti u onom omjeru kakav nam je i omjer áu ukupnom prometu knjiga u BiH. Ili tačnije mogućnost da budu prikazane ili kritizirane knjige bh. izdavača imati će oko 200 knjiga, jer prema podacima Fondacije za bibliotekarstvo toliko se godišnje pojavi djela kojima izdavači konkurišu za otkup knjiga kod pomenute fondacije.
U posljednje vrijeme uočava se još jedan veoma poguban trend u bh. izdavaštvu: broj samizdat knjiga značajno raste i veći je od polovine broja objavljenih knjiga. Razlog za to je u činjenici da nemamo Zakon o izdavaštvu, pa na taj način svako kome padne na pamet da objavi knjigu uredno je može cipovati, registrirati i dobiti ISBN broj. Te knjige redovno nemaju izdavače, urednike, lektore, korektore, dizajnere, recenzente i beskrajno loše izgledaju. Obično se radi o drugorazrednim knjigama ali one polako postaju jedino vidljivo i ostvareno bh izdavaštvo.
Postoje moguća rješenja za prevazilažnje krize izdavaštva, a koja su tako jednostavna i očigledna:
- Podržati ideju o pojačanom otkupu knjiga kroz Fondaciju za bibliotekarstvo sa onim sredstvima koje na raspolaganju ima Fondacija za izdavaštvo, ápredviđenim za dodjelu kredita.
- Participirati u troškovima zakupa sajamskog izložbenog prostora za sve bh. izdavače, kod kuće i na međunarodnim sajmovima knjiga u regiji.
- Sa izdavačima iz RS insistirati na donošenju Zakona o izdavaštvu na Vijeću ministara i na osnivanju Fonda za podršku bh. izdavaštvu. Takav jedan zakon je već pripremljen na Vijeću ministara u vrijeme predsjedanja Adnana Terzića i samo ga treba aktivirati.
- Tražiti nultu stopu PDV-a na knjige i na repromaterijal za štampu knjiga.
- Smanjiti ili potpuno obustaviti novčanu potporu raznim udruženjima izdavača koja odlaze na međunarodne sajmove dok se ne donesu kriteriji prema kojima se tačno može utvrditi koji izdavači treba da promoviraju i zastupaju državne interese na međunarodnim sajmovima. Relevantan može biti broj objavljenih izdanja, njihovaá društvena vrijednost, kvaliteta teksta i kvalitet opreme knjiga, regulisana autorska prava, broj prijevoda, itd.
- Od Fondacije za izdavaštvo tražiti da promijeni svoju dosadašnju politiku u dodjeljivanju kreditnih sredstava stavljajući na raspolaganje ta sredstva za otkup knjiga i bespovratnu podršku izdavačima društveno korisnih djela (domaći autori, kulturna baština, prijevodi).
- Pomagati svaku promociju bh. izdavača na tržištima knjige u regiji, a iz iskustva se može reći da su ta tržišta veoma radoznala za kupovinu kvalitetnih bh. izdanja. Napomena: Ovdje se uglavnom radi o prijevodima.
Na kraju, prema mom dosadašnjem iskustvu izdavača i urednika (10 godina) i knjižara (13 godina), mogu da ustvrdim da postoji nešto u šta mogu biti sigurni svi kulturni radnici u cijeloj BiH, bez obzira da li su privatnici ili su na raznim apanažama, honorarima ili budžetima: čitalačka publika u BiH nije prestala čitati i ima je dovoljno da jednom, kada bude bh. izdanja, novcima koje odvaja za kupovinu knjiga može biti neprestani garant opstanka bh. izdavaštva. Na redu je država; njeni zakoni, fondovi i fondacije.
(zurnal.info)
Damir Uzunović
Bosna i Hercegovina u ovom času je, izdajući svoje izdavaštvo, izdala civilizaciju i postala najnepismenija zemlja Evrope. PDV je uništio likvidnost većine bh. izdavača i među njima napravio pomor. On traje već četvrtu godinu. PDV u Hrvatskoj zadržao se samo 18 mjeseci i sada je nula. PDV u Srbiji i Crnoj Gori je 8%. Prema podacima Privredne komore najveći pad u privredi pretrpjelo izdavaštvo: u 2006. na 2007 za 35%, u 2007. na 2008. za 55%.
