Život s posljedicama

SILA BOGA NE MOLI

Kad jedan političar uzme riječ rat u usta situacija je alarmantna. Kad jedan vjerski poglavar prijeti masovnim neredima situacija je alarmantna. Kad taj isti vjerski poglavar proziva novinare za islamofobiju samo zato što su se usudili pomenuti njegovo ime i kritizirati njegove javne istupe situacija je alarmantna. U stvari, situacija bi bila alarmantna svugdje u svijetu osim kod nas. Nemamo mi tih lampica, koje bi se upalile. Nemamo mi struktura, koje bi na sve te pojave reagirale. Nemamo mi javnosti, koja bi se gnušala. Ali imamo posljedice takvog javnog ponašanja. Itekako.

Davno je bilo kad smo pogrešno preveli riječ government. Umjesto pravog značenja (uprava) dali smo narodnim poslenicima božanska svojstva i prozvali ih Vladom. Razni Dodici, Radmanovići, Čovići, Lagumdžije, Izetbegovići i ini bi trebali upravljati državom, a ne vladati narodom. Ovako je jedan traljav prijevod sjebao cijelu koncepciju demokratije. Takvi smo mi, jebiga, kod nas demokratija znači da kmet ima slobodu birati, koji će mu feudalac uzimat postotak od privređenog. Svjetski je to trend i to je, nažalost, jedina stvar u kojoj smo ukorak sa svijetom.

Dogodi se da se i reis Cerić umješa u svjetovna posla pa i poneki biskup i vladika. Tek tada dobijemo pravu sliku feudalizma na BH način. Tada se, kao da smo još uvijek u srednjem vijeku, vjerski poglavari krenu razbacivati anatemama i fetvama pa svakog ko im ime pomene nazivaju islamofobom ili mrziteljem svega što je hrvatsko ili srpsko. Džaba što demokratija podrazumijeva kritiku bilo čijeg javnog djelovanja. Ako si protiv mene automatski si i protiv cijele religije koju zastupam. I kapak. Oni ništa ne objašnjavaju. Zato što im se može. Sila hoće potvrditi svoju volju i to je to. Sila je sama sebi svrha. Nema tu viših interesa.

Uglavnom, javni prostor u Bosni i Hercegovini ispunile su glave pune zuba koji škrguću i prijete. Nemamo mi tih lampica, nemamo mi struktura, nemamo mi javnosti koja bi se gnušala i reagirala. Ali posljedica imamo.

JEDNA OD POSLJEDICA

U noći sa subote na nedjelju, proteklog vikenda, negdje oko 1 sat i 30 minuta, tri nepoznate osobe napale su sedamnaestogodišnjeg mladića. Mjesto radnje je mostarsko naselje Centar 2. Sudeći po ozljedama, trojica nepoznatih napadača pokušala su zaklati maloljetnika.

To je vijest čiji je sadržaj posljedica javnog djelovanja narodnih poslenika. Gradska priča kaže da je dečko izašao prošetati psa i da su ga "tri nepoznate osobe" napale bez ikakvog povoda. Gradsku priču iznosim, jer još uvijek nema zvaničnih informacija o tome što se zapravo dogodilo.

OK, reći će mnogi, to se događa vrlo često na ulicama naših gradova. No, nije li činjenica da su momka pokušali zaklati posebno užasna? Ne govorimo o cipelarenju, ne govorimo o šaketanju niti o ranjavanju vatrenim oružjem, govorimo o tome da su tri umobolnika nožem rezala nečiji vrat. Ne znam za vas, ali mene ta slika ispunjava užasom.

S druge strane, šta očekivati od djece u državi u kojoj vjerski poglavari prijete nasiljem? Šta očekivati od djece u državi u kojoj prijetnje ratom služe za ostvarivanje "političkih ciljeva"? NIsu li oba ta modela javnog ponašanja zapravo poziv na klanje pa ko koga? Ako se gorenavedeni ne bave organiziranjem društva u kojem će građani biti sigurni i zaštićeni od neodgovornih i nasilnih pojedinaca trebaju li roditelji napadnute djece uzeti pravdu u svoje ruke? Na šta će ličiti naše ulice ako krene ta vendeta?

Zašto diram u vjerske poglavare? A zašto se oni petljaju u svjetovne stvari? Jebiga, nismo u srednjem vijeku. Šta se koj moj oni imaju petljati u, na primjer, obrazovanje? Možda ja imam pogrešan kalendar? Ako se već petljaju u sve šta stignu neka budu spremni podnijeti odgovornost. Činjenice sa terena govore da je ulično nasilje u konstantnom porastu. Stanje na terenu direktan je odraz njihovog rada i ponašanja. Stanje na terenu je odraz obrazovnog sustava, društvene i ekonomske klime, koju oni stvaraju. Stanje na terenu je takvo da ljudi režu vrat jedni drugima. To su rezultati njihovog rada i javnog djelovanja. No, nemamo mi tih lampica, nemamo mi struktura, nemamo mi javnosti koja bi se gnušala i reagirala. Jedino što imamo jeste život s posljedicama. Život s posljedicama rata. Život s posljedicama pljačke. Život s posljedicama obrazovanja. Život s posljedicama nerada. Život s posljedicama siromaštva. Život s posljedicama mržnje. Naprosto, život s posljedicama. Dok strpljivo čekamo prvi slučaj kanibalizma.

(zurnal.info)