Zlatko Divić Div napisao je potresnu knjigu Crna kronika Banja Luke, u kojoj je opisao tragične događaje na samom početku rata. U razgovoru za Žurnal opisuje kako je knjiga nastala i tvrdi da će njen drugi dio biti još žešći
„Crna kronika Banja Luke“ , knjiga je koju je prije izvjesnog vremena napisao i objavio Zlatko Divić-Div.U jednoj od recenzija navodi se da su „ratna poigravanja, i sva ona dogadjanja u i oko Banja Luke uoči rata i ratnih godina nagnali poznatog Banjalučanina Zlatka Divića-Diva da konačno počne sa svojim kazivanjima o onome što mu je na srcu, duši i izusti to na pero“. Krajem 1991, odnosno početkom 1992. godine, Zlatko Divić-Div počinje voditi lični dnevnik: bilježi sve važnije dnevne događaje u Banja Luci, regiji i Bosni i Hercegovini, ali posebnu pažnju pridaje zbivanjima u tzv. Autonomnoj regiji Krajina, koju je formirala Srpska demokratska stranka na čelu sa Radovanom Karadžićem, kome se trenutno sudi pred Haškim tribunalom. Razgovor sa g. Divićem obavili smo elektronskom poštom, jer od 1993. godine sa porodicom prognaničke dane provodi u Zadru. Na početku „elektronskog“ razgovora Divić pojašnjava kako se odlučio da počne bilježiti sve ono što će jednog dana pretočiti u „Crnu kroniku Banja Luke“:
Otac mi se, baš negdje koncem '91. teško razbolio i više nije mogao iz kreveta... Jednostavno nisam imao izbora nego da bude uz njega i da ga njegujem pošto je Predrag (sin-op.aut) morao da radi kako bismo imali od čega da živimo, dok je Franka (supruga-op.aut) bila prisiljena da bude kod kuće i čuva je kako nam se netko od izbjeglica nebi uvalio u nju. Dakle, nisam imao izbora već da upravo ja budem uz oca, a da ne bih bio besposlen dok je odmarao i spavao počeo sam da pratim i bilježim sve ono što se u Bajaluci, pa i šire zbiva. A zbivalo se bogami svašta.... Uključio sam kasetofon i počeo pažljivo da snimam sve ono što su govorili, a kasnije bih to prekucao, dodajući svemu tome i ono što pišu i čine. I tako sve od 31.12. 1991. pa do 19.11.1993, godine, i to po šest sati dnevno... Negdje baš u ovo doba , tačnije 18.09.2004. RTL je u Hrvatskoj počeo sa emitiranjem prve sezone Big Brothera. Moji dokumenti i dnevnik su u to vrijeme već bili u Hagu. Pretekao sam tog njihovog velikog brata za više od deset godina...Bilo je tu otprilike oko šezdeset kilograma materijala i raznoraznih dokumenata. Od, recimo, ljekarskih uvjerenja u kojima i one najteže psihičke bolesnike proglašavaju sposobnima za služenje u toj nesretnoj „vojsci“, pa do uzmimo kontrolnih radova iz pojedinih škola u kojima su djeca formalno prisiljena da pišu o nekakvoj njihovoj „novoj državi“. Naravno, ima tu i mnoštvo osmrtnica, kojekakvih proglasa i ratnohuškačkih pamfleta i plakata. Tko mi je sve to uspio prebaciti kada sam napuštao Banja Luku? O tome ne mogu i ne želim da govorim kako ne bih ugrozio te ljude koji su mi i danas odani i vjerni, žive u Banja Luci . Pa šta mislite šta bi se dogodilo da sad otkrijem njihova imena?!
Dok smo dogovarali ovaj razgovor najavili ste i izlazak drugog dijela „Crne kronike Banja Luke“.Tada ste izjavili da je „prvi dio Crne kronike Banja Luke Vesela sveska u odnosu na drugi dio knjige“.
- I jeste vjerujte mi... Prva knjiga pokriva tek onaj period od samog početka rata kada su se oni još uvijek kleli u nekakvo jugoslavenstvo, i navodno bratstvo i jedinstvo, dok ova druga govori o samom početku rata kada su sve maske odbačene... Kada su ti , navodno ugroženi, napokon pokazali svoje pravo lice...Pa, sjetite se samo ovoga Miljenka lakrdijaša iz Laktaša... Nije li u početku bio član Reformske stranke i virio iz zadnjice Anti Markoviću, i kleo se u cjelovitu Bosnu tako da ga čak i ja u prvoj knjizi hvalim radi toga?... A vidi ga sada.... Pa taj bi da nam krčmi Bosnu, kao da mu je ona nekakva prćija ili babovina, šta li?... Sad kada, zahvaljujući polupismenim kretenčugama vlada Banja Lukom potpuno je zaboravio da je još jučer u nju dolazio prigradskim autobusom i vrativši se nakon toga u ono svoje selo, „palio“ se upravo na one iste trebe koje smo mi po njoj vodali i k...... Pišem ti ja nešto u svojoj trećoj knjizi i o tome, i toj njegovoj navodnoj ugroženosti.... Kako u stvari da ti tipovi sa Zapada uopšte shvate da se ovdje nikada nije deseilo ono što su oni mislili da se desilo... Da mi ovdje nikada nismo imali nekakav nesretni građanski rat već naprotiv... Bila je to klasična seljačka buna koju je u svojoj strašnoj militantnosti poticala SPC potpomognuta od strane beogradskog fašističkog režima...
Krajem osamdesetih godina pisali ste i za banjalučki omladinski list „Prelom“, prvo opozicioni medij u Bosanskoj Krajini. U osmom broju „Preloma“ objavljen je Vaš tekst „Kakav čovjek-takva asocijacija“, i to u formi „nagradne igre". Navedeni su detalji iz biografije Adolfa Hitlera, koji se nedoljivo podsjećaju-asociraju na dtealje iz života Slobodana Miloševića. Zbog toga teksta, ali i serije drugih tekstova, reportaža, intervjua, koji su između ostalog tada tretirali temu Kosova, ali i nagovještavali ono što će se početkom devedestih dešavati, redakcija lista doživjela neviđen pogrom od tadašnjih vlasti, koja je sadržaj broja proglasila „antisrpskim“.U hajci na „Prelom“ prednjačili su prije svega pojedini beogradski štampani mediji, odnosno njihovi dopisnici iz Banja Luke, a pridružili im su se i novinari iz banjalučkih medija? Kasnije, nastavljaš pisati i za „Republiku“.
-E, ta ti je „nagradna igra “ bila stvarno priča za sebe. Na kraju krajeva i sam si bio član te ekipe „Preloma“, i sve ti je to vrlo dobro poznato, pa čak i to da ja ni u jednom momentu u njoj ne spomenuh Miloševića, već samo navedoh nekoliko najbitnijih stavki iz Hitlerove biografije. Ne pomenu dakle Div Slobu, već upravo oni... Prepoznaće ga, a sve fol neupućeni.... Pa čak je i Svetlana Šiljegović u svom tekstu „Igra slomljenim idejama“, koji je objavio banjalučki „Glas“ to priznala... Mi smo eto bili ti koji šire netrpeljivost, srbožderi, i šta ti ja još sve ne znam, a oni i i njihov Slobo - j... ih on, bili su pravi filantropi i poštenjačine koji nisu želili ništa drugo nego nekakvu kurčevu ravnopravnost.... Eh, sa mnom ti papani, kao ni uostalom ni sa tobom,nikada nisu mogli, niti će ikada biti ravnopravni... S jadnim Radovanom, sinom Vuksana kokošara i mogu biti jer su poremećeni poput njega, ali sa Divom ne mogu.... Ovdje dabome, da me se ne bi krivo shvatilo, ja nikako ne mislim na naše pravoslavne zemljake koji su u principu bili i ostali čestiti i časni ljudi i komšije, već upravo na onaj prevrtljivi šljam koji je uvijek bio spreman da kokardu zamjeni petokrakom i obrnuto.... Pominješ kako su nas tada napadali u beogradskim i banjalučkim medijima. A šta je sa hrvatskim? Pa za nas su, prisjeti se, u to vrijeme pokazali razumijevanje tek „Naši dani“ i sarajevska „Nedjelja “... Svi ostali su gotovo otvoreno tražili i smaknuće, kako lista, tako i naše, i to samo zato jer je navodno širio govor mržnje, kao uostalom i „Republika“ koja uspjela plasirati tek onaj, rekao bih poučni, referendumski broj, koji uzgred rečeno ja lijepo iskoristih da im još jednom otvoreno napišem sve ono što mislim o njima...
U aprilu 1992. tzv. „Srpske odbrambene snage“ blokiraju Banja Luku, što pominjete i u knjizi?
- O tome navodno, opet „spontanom“ okupljanju SOS-a (tzv. Srpskih rodoljuba) dosta ima toga u prvoj knjizi, ali ono najbitnije je ipak u ovoj drugoj... U njoj, naime u cjelosti prenosim feljton koji je objavio „Glas srpske“, a koji govori o tzv. Udarnoj grupi (jajarama) Brane Palačkovića- kriminalca iz nekakve vukojebine na domak Bronzanog Majdana (mjesto u blizini Banja Luke-op.aut)... Kako je u to vrijeme Miro Mlađenović (tadašnji gl.i odg, urednik „Glasa srpske“-op.aut) bio otvoreno zaratio sa četvoročlanom bandom - Predrag Radić, Radislav Vukić, Vojo Kuprešanin i Radoslav Brđanin, a oni su u redakciji , ma pomislih, napisali taj feljton i otkrili sve ono što su u tom trenutku o SOS-u znali oni iz CSB i SJB o djelovanju te družine koja je radila po nalogu krajiških vodja odmetnutog i terorističkog SDS-a... Ne samo da su to napisali već su, kada je ova razbojnička klika iz vrha pokušala da smjeni Miru Mlađenovića sa mjesta glodura „Glasa“, to lijepo i objavili i na taj način potpuno razotkrili i SOS i njegove nalogodavce i zaštitnike, a samim tim i pokazali da ta razbojnička družina nije tako, a najmanje spontano, kako su to tvrdili, uzela oružje da brani , navodno svoju Banja Luku i ugroženi narod... Tu se zapravo crno na bijelo vidi da u stvari ništa od toga što je urađeno nije bilo spontano, već da je sve to lijepo i pomno isplanirano kako bi se grad etnički očistio od nesrpskog življa.... Kada se to bude bude iščitavalo, shvatiće se da njih Div i nije morao da optužuje, jer su to oni, međusobno se krveći, na najbolji mogući način samo činili, uvjereni da će svijet tek tako progutati tu njihovu priču o islamskim fundamentalistima i krvožednim hrvatskim ustašama....
Bili ste i svjedok pred Haškim trbunalom?
- Da, bio sam svjedok tužilaštva na procesu koji je vodjen protiv Radoslava Brđanina, a trebao sam biti i glavni svjedok u procesu protiv pokojnog generalaTalića, komandanta Prvog krajiškog korpusa VRS-a. Dakako, moj dnevnik je korišten i redovito sam konsultiran i u ostalim slučajevima vezanim za procese protiv vodećih osoba iz RS. Naravno, u toku sam sa svim što se dešava ali, bar za sada, o tome ne bih puno govorio i nadam se da me razumijete. Uostalom, kod sebe imam hrpu toga snimljenog o svemu onome što je tamo bilo pa ćemo to, ako Bog da, jednog dana kada lijepo i u miru pogledati i prokomentirati...
Banja Luka? Mnogi kažu da „Banja Luka više ne stanuje u Banja Luci...“ Procjene govore da je zahvaljujući „politici“ koju je provodila tadašnja vlast na čelu sa SDS-om, iz grada protjerano oko 80.000 njenih stanovnika ...
- Iskren da budem ja ti o Banjaluci više uopšte i ne razmišljam, i ona ti je za mene zapravo tek jedna davno završena priča. Mislim da na sve meni drage ljude koji ostadošte u njoj, ali o samom gradu više ne...Pa, znate li da jedan grad čine građevine i zgradurine izrađene u njoj, već ljudi, raja.... A raje, može se to iščitati i iz samog pitanja, u njoj više nema.... Banjaluka, nažalost, više ne stanuje tu i moje srce je sada tamo uz onih 80.0000 nevoljnika razbacanih širom svijeta, koji, za razliku od mene, još uvijek pate za njom...
Podsjetiću na jednu Vašu raniju izjavu:Doći će te u Banja Luku tek kada se obnovi džamija Ferhadija?
-D a, to sam rekao i sigurno ću održati riječ. Budem li pozvan doćiću da se poklonim pred SVETINJOM, a potom ću otići i na katoličko groblje Sveti Marko, kako bih se i posljednji put poklonio sjenima svojih roditelja i predaka. Otići ću tamo mirna srca jer nisam izdao Bosnu, a samim tim i njih. Ali jedno me ipak muči i tjera me na oprez.... Prenose mi da je gotovo već dogovoreno da će kraj tih svetinja onaj tko dođe da ih vidi i da im se divi moći da pročita samo to kada su izgrađena i kada su obnovljene. To kada su i na koji način te od koga porušene - neće. Zašto? Pričaju, navodno u ime nekakvog daljnjeg suživota. Ma kakvog čovječe? Pa imali smo mi taj suživot više od pola stoljeća, a dočekasmo da nam krvavom Drinom plutaju leševi nevinih i nedužnih, da nam se zločin ponovi u svoj svojoj strahoti. Ovi nesretni narodi se mogu izmirit samo na istini, a nikako neće na prikrivanju zločina koji su neko od njihovih pomahnitalih saplemenika, boreći se za svoje, a ne za njihove interese počinili. Bosnu nam može tek istina izliječiti.... I hoće....
(zurnal.info)
">Zlatko Divić Div napisao je potresnu knjigu Crna kronika Banja Luke, u kojoj je opisao tragične događaje na samom početku rata. U razgovoru za Žurnal opisuje kako je knjiga nastala i tvrdi da će njen drugi dio biti još žešći
„Crna kronika Banja Luke“ , knjiga je koju je prije izvjesnog vremena napisao i objavio Zlatko Divić-Div.U jednoj od recenzija navodi se da su „ratna poigravanja, i sva ona dogadjanja u i oko Banja Luke uoči rata i ratnih godina nagnali poznatog Banjalučanina Zlatka Divića-Diva da konačno počne sa svojim kazivanjima o onome što mu je na srcu, duši i izusti to na pero“. Krajem 1991, odnosno početkom 1992. godine, Zlatko Divić-Div počinje voditi lični dnevnik: bilježi sve važnije dnevne događaje u Banja Luci, regiji i Bosni i Hercegovini, ali posebnu pažnju pridaje zbivanjima u tzv. Autonomnoj regiji Krajina, koju je formirala Srpska demokratska stranka na čelu sa Radovanom Karadžićem, kome se trenutno sudi pred Haškim tribunalom. Razgovor sa g. Divićem obavili smo elektronskom poštom, jer od 1993. godine sa porodicom prognaničke dane provodi u Zadru. Na početku „elektronskog“ razgovora Divić pojašnjava kako se odlučio da počne bilježiti sve ono što će jednog dana pretočiti u „Crnu kroniku Banja Luke“:
Otac mi se, baš negdje koncem '91. teško razbolio i više nije mogao iz kreveta... Jednostavno nisam imao izbora nego da bude uz njega i da ga njegujem pošto je Predrag (sin-op.aut) morao da radi kako bismo imali od čega da živimo, dok je Franka (supruga-op.aut) bila prisiljena da bude kod kuće i čuva je kako nam se netko od izbjeglica nebi uvalio u nju. Dakle, nisam imao izbora već da upravo ja budem uz oca, a da ne bih bio besposlen dok je odmarao i spavao počeo sam da pratim i bilježim sve ono što se u Bajaluci, pa i šire zbiva. A zbivalo se bogami svašta.... Uključio sam kasetofon i počeo pažljivo da snimam sve ono što su govorili, a kasnije bih to prekucao, dodajući svemu tome i ono što pišu i čine. I tako sve od 31.12. 1991. pa do 19.11.1993, godine, i to po šest sati dnevno... Negdje baš u ovo doba , tačnije 18.09.2004. RTL je u Hrvatskoj počeo sa emitiranjem prve sezone Big Brothera. Moji dokumenti i dnevnik su u to vrijeme već bili u Hagu. Pretekao sam tog njihovog velikog brata za više od deset godina...Bilo je tu otprilike oko šezdeset kilograma materijala i raznoraznih dokumenata. Od, recimo, ljekarskih uvjerenja u kojima i one najteže psihičke bolesnike proglašavaju sposobnima za služenje u toj nesretnoj „vojsci“, pa do uzmimo kontrolnih radova iz pojedinih škola u kojima su djeca formalno prisiljena da pišu o nekakvoj njihovoj „novoj državi“. Naravno, ima tu i mnoštvo osmrtnica, kojekakvih proglasa i ratnohuškačkih pamfleta i plakata. Tko mi je sve to uspio prebaciti kada sam napuštao Banja Luku? O tome ne mogu i ne želim da govorim kako ne bih ugrozio te ljude koji su mi i danas odani i vjerni, žive u Banja Luci . Pa šta mislite šta bi se dogodilo da sad otkrijem njihova imena?!
Dok smo dogovarali ovaj razgovor najavili ste i izlazak drugog dijela „Crne kronike Banja Luke“.Tada ste izjavili da je „prvi dio Crne kronike Banja Luke Vesela sveska u odnosu na drugi dio knjige“.
- I jeste vjerujte mi... Prva knjiga pokriva tek onaj period od samog početka rata kada su se oni još uvijek kleli u nekakvo jugoslavenstvo, i navodno bratstvo i jedinstvo, dok ova druga govori o samom početku rata kada su sve maske odbačene... Kada su ti , navodno ugroženi, napokon pokazali svoje pravo lice...Pa, sjetite se samo ovoga Miljenka lakrdijaša iz Laktaša... Nije li u početku bio član Reformske stranke i virio iz zadnjice Anti Markoviću, i kleo se u cjelovitu Bosnu tako da ga čak i ja u prvoj knjizi hvalim radi toga?... A vidi ga sada.... Pa taj bi da nam krčmi Bosnu, kao da mu je ona nekakva prćija ili babovina, šta li?... Sad kada, zahvaljujući polupismenim kretenčugama vlada Banja Lukom potpuno je zaboravio da je još jučer u nju dolazio prigradskim autobusom i vrativši se nakon toga u ono svoje selo, „palio“ se upravo na one iste trebe koje smo mi po njoj vodali i k...... Pišem ti ja nešto u svojoj trećoj knjizi i o tome, i toj njegovoj navodnoj ugroženosti.... Kako u stvari da ti tipovi sa Zapada uopšte shvate da se ovdje nikada nije deseilo ono što su oni mislili da se desilo... Da mi ovdje nikada nismo imali nekakav nesretni građanski rat već naprotiv... Bila je to klasična seljačka buna koju je u svojoj strašnoj militantnosti poticala SPC potpomognuta od strane beogradskog fašističkog režima...
Krajem osamdesetih godina pisali ste i za banjalučki omladinski list „Prelom“, prvo opozicioni medij u Bosanskoj Krajini. U osmom broju „Preloma“ objavljen je Vaš tekst „Kakav čovjek-takva asocijacija“, i to u formi „nagradne igre". Navedeni su detalji iz biografije Adolfa Hitlera, koji se nedoljivo podsjećaju-asociraju na dtealje iz života Slobodana Miloševića. Zbog toga teksta, ali i serije drugih tekstova, reportaža, intervjua, koji su između ostalog tada tretirali temu Kosova, ali i nagovještavali ono što će se početkom devedestih dešavati, redakcija lista doživjela neviđen pogrom od tadašnjih vlasti, koja je sadržaj broja proglasila „antisrpskim“.U hajci na „Prelom“ prednjačili su prije svega pojedini beogradski štampani mediji, odnosno njihovi dopisnici iz Banja Luke, a pridružili im su se i novinari iz banjalučkih medija? Kasnije, nastavljaš pisati i za „Republiku“.
-E, ta ti je „nagradna igra “ bila stvarno priča za sebe. Na kraju krajeva i sam si bio član te ekipe „Preloma“, i sve ti je to vrlo dobro poznato, pa čak i to da ja ni u jednom momentu u njoj ne spomenuh Miloševića, već samo navedoh nekoliko najbitnijih stavki iz Hitlerove biografije. Ne pomenu dakle Div Slobu, već upravo oni... Prepoznaće ga, a sve fol neupućeni.... Pa čak je i Svetlana Šiljegović u svom tekstu „Igra slomljenim idejama“, koji je objavio banjalučki „Glas“ to priznala... Mi smo eto bili ti koji šire netrpeljivost, srbožderi, i šta ti ja još sve ne znam, a oni i i njihov Slobo - j... ih on, bili su pravi filantropi i poštenjačine koji nisu želili ništa drugo nego nekakvu kurčevu ravnopravnost.... Eh, sa mnom ti papani, kao ni uostalom ni sa tobom,nikada nisu mogli, niti će ikada biti ravnopravni... S jadnim Radovanom, sinom Vuksana kokošara i mogu biti jer su poremećeni poput njega, ali sa Divom ne mogu.... Ovdje dabome, da me se ne bi krivo shvatilo, ja nikako ne mislim na naše pravoslavne zemljake koji su u principu bili i ostali čestiti i časni ljudi i komšije, već upravo na onaj prevrtljivi šljam koji je uvijek bio spreman da kokardu zamjeni petokrakom i obrnuto.... Pominješ kako su nas tada napadali u beogradskim i banjalučkim medijima. A šta je sa hrvatskim? Pa za nas su, prisjeti se, u to vrijeme pokazali razumijevanje tek „Naši dani“ i sarajevska „Nedjelja “... Svi ostali su gotovo otvoreno tražili i smaknuće, kako lista, tako i naše, i to samo zato jer je navodno širio govor mržnje, kao uostalom i „Republika“ koja uspjela plasirati tek onaj, rekao bih poučni, referendumski broj, koji uzgred rečeno ja lijepo iskoristih da im još jednom otvoreno napišem sve ono što mislim o njima...
U aprilu 1992. tzv. „Srpske odbrambene snage“ blokiraju Banja Luku, što pominjete i u knjizi?
- O tome navodno, opet „spontanom“ okupljanju SOS-a (tzv. Srpskih rodoljuba) dosta ima toga u prvoj knjizi, ali ono najbitnije je ipak u ovoj drugoj... U njoj, naime u cjelosti prenosim feljton koji je objavio „Glas srpske“, a koji govori o tzv. Udarnoj grupi (jajarama) Brane Palačkovića- kriminalca iz nekakve vukojebine na domak Bronzanog Majdana (mjesto u blizini Banja Luke-op.aut)... Kako je u to vrijeme Miro Mlađenović (tadašnji gl.i odg, urednik „Glasa srpske“-op.aut) bio otvoreno zaratio sa četvoročlanom bandom - Predrag Radić, Radislav Vukić, Vojo Kuprešanin i Radoslav Brđanin, a oni su u redakciji , ma pomislih, napisali taj feljton i otkrili sve ono što su u tom trenutku o SOS-u znali oni iz CSB i SJB o djelovanju te družine koja je radila po nalogu krajiških vodja odmetnutog i terorističkog SDS-a... Ne samo da su to napisali već su, kada je ova razbojnička klika iz vrha pokušala da smjeni Miru Mlađenovića sa mjesta glodura „Glasa“, to lijepo i objavili i na taj način potpuno razotkrili i SOS i njegove nalogodavce i zaštitnike, a samim tim i pokazali da ta razbojnička družina nije tako, a najmanje spontano, kako su to tvrdili, uzela oružje da brani , navodno svoju Banja Luku i ugroženi narod... Tu se zapravo crno na bijelo vidi da u stvari ništa od toga što je urađeno nije bilo spontano, već da je sve to lijepo i pomno isplanirano kako bi se grad etnički očistio od nesrpskog življa.... Kada se to bude bude iščitavalo, shvatiće se da njih Div i nije morao da optužuje, jer su to oni, međusobno se krveći, na najbolji mogući način samo činili, uvjereni da će svijet tek tako progutati tu njihovu priču o islamskim fundamentalistima i krvožednim hrvatskim ustašama....
Bili ste i svjedok pred Haškim trbunalom?
- Da, bio sam svjedok tužilaštva na procesu koji je vodjen protiv Radoslava Brđanina, a trebao sam biti i glavni svjedok u procesu protiv pokojnog generalaTalića, komandanta Prvog krajiškog korpusa VRS-a. Dakako, moj dnevnik je korišten i redovito sam konsultiran i u ostalim slučajevima vezanim za procese protiv vodećih osoba iz RS. Naravno, u toku sam sa svim što se dešava ali, bar za sada, o tome ne bih puno govorio i nadam se da me razumijete. Uostalom, kod sebe imam hrpu toga snimljenog o svemu onome što je tamo bilo pa ćemo to, ako Bog da, jednog dana kada lijepo i u miru pogledati i prokomentirati...
Banja Luka? Mnogi kažu da „Banja Luka više ne stanuje u Banja Luci...“ Procjene govore da je zahvaljujući „politici“ koju je provodila tadašnja vlast na čelu sa SDS-om, iz grada protjerano oko 80.000 njenih stanovnika ...
- Iskren da budem ja ti o Banjaluci više uopšte i ne razmišljam, i ona ti je za mene zapravo tek jedna davno završena priča. Mislim da na sve meni drage ljude koji ostadošte u njoj, ali o samom gradu više ne...Pa, znate li da jedan grad čine građevine i zgradurine izrađene u njoj, već ljudi, raja.... A raje, može se to iščitati i iz samog pitanja, u njoj više nema.... Banjaluka, nažalost, više ne stanuje tu i moje srce je sada tamo uz onih 80.0000 nevoljnika razbacanih širom svijeta, koji, za razliku od mene, još uvijek pate za njom...
Podsjetiću na jednu Vašu raniju izjavu:Doći će te u Banja Luku tek kada se obnovi džamija Ferhadija?
-D a, to sam rekao i sigurno ću održati riječ. Budem li pozvan doćiću da se poklonim pred SVETINJOM, a potom ću otići i na katoličko groblje Sveti Marko, kako bih se i posljednji put poklonio sjenima svojih roditelja i predaka. Otići ću tamo mirna srca jer nisam izdao Bosnu, a samim tim i njih. Ali jedno me ipak muči i tjera me na oprez.... Prenose mi da je gotovo već dogovoreno da će kraj tih svetinja onaj tko dođe da ih vidi i da im se divi moći da pročita samo to kada su izgrađena i kada su obnovljene. To kada su i na koji način te od koga porušene - neće. Zašto? Pričaju, navodno u ime nekakvog daljnjeg suživota. Ma kakvog čovječe? Pa imali smo mi taj suživot više od pola stoljeća, a dočekasmo da nam krvavom Drinom plutaju leševi nevinih i nedužnih, da nam se zločin ponovi u svoj svojoj strahoti. Ovi nesretni narodi se mogu izmirit samo na istini, a nikako neće na prikrivanju zločina koji su neko od njihovih pomahnitalih saplemenika, boreći se za svoje, a ne za njihove interese počinili. Bosnu nam može tek istina izliječiti.... I hoće....
(zurnal.info)
">
:ZLATKO DIVIĆ: Imam 60 kg dokumenata o etničkom čišćenju Banja Luke
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Interview
ZLATKO DIVIĆ: Imam 60 kg dokumenata o etničkom čišćenju Banja Luke
Zlatko Divić Div napisao je potresnu knjigu Crna kronika Banja Luke, u kojoj je opisao tragične događaje na samom početku rata. U razgovoru za Žurnal opisuje kako je knjiga nastala i tvrdi da će njen drugi dio biti još žešći
„Crna kronika Banja Luke“ , knjiga je koju je prije izvjesnog vremena napisao i objavio Zlatko Divić-Div.U jednoj od recenzija navodi se da su „ratna poigravanja, i sva ona dogadjanja u i oko Banja Luke uoči rata i ratnih godina nagnali poznatog Banjalučanina Zlatka Divića-Diva da konačno počne sa svojim kazivanjima o onome što mu je na srcu, duši i izusti to na pero“. Krajem 1991, odnosno početkom 1992. godine, Zlatko Divić-Div počinje voditi lični dnevnik: bilježi sve važnije dnevne događaje u Banja Luci, regiji i Bosni i Hercegovini, ali posebnu pažnju pridaje zbivanjima u tzv. Autonomnoj regiji Krajina, koju je formirala Srpska demokratska stranka na čelu sa Radovanom Karadžićem, kome se trenutno sudi pred Haškim tribunalom. Razgovor sa g. Divićem obavili smo elektronskom poštom, jer od 1993. godine sa porodicom prognaničke dane provodi u Zadru. Na početku „elektronskog“ razgovora Divić pojašnjava kako se odlučio da počne bilježiti sve ono što će jednog dana pretočiti u „Crnu kroniku Banja Luke“:
Otac mi se, baš negdje koncem '91. teško razbolio i više nije mogao iz kreveta... Jednostavno nisam imao izbora nego da bude uz njega i da ga njegujem pošto je Predrag (sin-op.aut) morao da radi kako bismo imali od čega da živimo, dok je Franka (supruga-op.aut) bila prisiljena da bude kod kuće i čuva je kako nam se netko od izbjeglica nebi uvalio u nju. Dakle, nisam imao izbora već da upravo ja budem uz oca, a da ne bih bio besposlen dok je odmarao i spavao počeo sam da pratim i bilježim sve ono što se u Bajaluci, pa i šire zbiva. A zbivalo se bogami svašta.... Uključio sam kasetofon i počeo pažljivo da snimam sve ono što su govorili, a kasnije bih to prekucao, dodajući svemu tome i ono što pišu i čine. I tako sve od 31.12. 1991. pa do 19.11.1993, godine, i to po šest sati dnevno... Negdje baš u ovo doba , tačnije 18.09.2004. RTL je u Hrvatskoj počeo sa emitiranjem prve sezone Big Brothera. Moji dokumenti i dnevnik su u to vrijeme već bili u Hagu. Pretekao sam tog njihovog velikog brata za više od deset godina...Bilo je tu otprilike oko šezdeset kilograma materijala i raznoraznih dokumenata. Od, recimo, ljekarskih uvjerenja u kojima i one najteže psihičke bolesnike proglašavaju sposobnima za služenje u toj nesretnoj „vojsci“, pa do uzmimo kontrolnih radova iz pojedinih škola u kojima su djeca formalno prisiljena da pišu o nekakvoj njihovoj „novoj državi“. Naravno, ima tu i mnoštvo osmrtnica, kojekakvih proglasa i ratnohuškačkih pamfleta i plakata. Tko mi je sve to uspio prebaciti kada sam napuštao Banja Luku? O tome ne mogu i ne želim da govorim kako ne bih ugrozio te ljude koji su mi i danas odani i vjerni, žive u Banja Luci . Pa šta mislite šta bi se dogodilo da sad otkrijem njihova imena?!
Dok smo dogovarali ovaj razgovor najavili ste i izlazak drugog dijela „Crne kronike Banja Luke“.Tada ste izjavili da je „prvi dio Crne kronike Banja Luke Vesela sveska u odnosu na drugi dio knjige“.
- I jeste vjerujte mi... Prva knjiga pokriva tek onaj period od samog početka rata kada su se oni još uvijek kleli u nekakvo jugoslavenstvo, i navodno bratstvo i jedinstvo, dok ova druga govori o samom početku rata kada su sve maske odbačene... Kada su ti , navodno ugroženi, napokon pokazali svoje pravo lice...Pa, sjetite se samo ovoga Miljenka lakrdijaša iz Laktaša... Nije li u početku bio član Reformske stranke i virio iz zadnjice Anti Markoviću, i kleo se u cjelovitu Bosnu tako da ga čak i ja u prvoj knjizi hvalim radi toga?... A vidi ga sada.... Pa taj bi da nam krčmi Bosnu, kao da mu je ona nekakva prćija ili babovina, šta li?... Sad kada, zahvaljujući polupismenim kretenčugama vlada Banja Lukom potpuno je zaboravio da je još jučer u nju dolazio prigradskim autobusom i vrativši se nakon toga u ono svoje selo, „palio“ se upravo na one iste trebe koje smo mi po njoj vodali i k...... Pišem ti ja nešto u svojoj trećoj knjizi i o tome, i toj njegovoj navodnoj ugroženosti.... Kako u stvari da ti tipovi sa Zapada uopšte shvate da se ovdje nikada nije deseilo ono što su oni mislili da se desilo... Da mi ovdje nikada nismo imali nekakav nesretni građanski rat već naprotiv... Bila je to klasična seljačka buna koju je u svojoj strašnoj militantnosti poticala SPC potpomognuta od strane beogradskog fašističkog režima...
Krajem osamdesetih godina pisali ste i za banjalučki omladinski list „Prelom“, prvo opozicioni medij u Bosanskoj Krajini. U osmom broju „Preloma“ objavljen je Vaš tekst „Kakav čovjek-takva asocijacija“, i to u formi „nagradne igre". Navedeni su detalji iz biografije Adolfa Hitlera, koji se nedoljivo podsjećaju-asociraju na dtealje iz života Slobodana Miloševića. Zbog toga teksta, ali i serije drugih tekstova, reportaža, intervjua, koji su između ostalog tada tretirali temu Kosova, ali i nagovještavali ono što će se početkom devedestih dešavati, redakcija lista doživjela neviđen pogrom od tadašnjih vlasti, koja je sadržaj broja proglasila „antisrpskim“.U hajci na „Prelom“ prednjačili su prije svega pojedini beogradski štampani mediji, odnosno njihovi dopisnici iz Banja Luke, a pridružili im su se i novinari iz banjalučkih medija? Kasnije, nastavljaš pisati i za „Republiku“.
-E, ta ti je „nagradna igra “ bila stvarno priča za sebe. Na kraju krajeva i sam si bio član te ekipe „Preloma“, i sve ti je to vrlo dobro poznato, pa čak i to da ja ni u jednom momentu u njoj ne spomenuh Miloševića, već samo navedoh nekoliko najbitnijih stavki iz Hitlerove biografije. Ne pomenu dakle Div Slobu, već upravo oni... Prepoznaće ga, a sve fol neupućeni.... Pa čak je i Svetlana Šiljegović u svom tekstu „Igra slomljenim idejama“, koji je objavio banjalučki „Glas“ to priznala... Mi smo eto bili ti koji šire netrpeljivost, srbožderi, i šta ti ja još sve ne znam, a oni i i njihov Slobo - j... ih on, bili su pravi filantropi i poštenjačine koji nisu želili ništa drugo nego nekakvu kurčevu ravnopravnost.... Eh, sa mnom ti papani, kao ni uostalom ni sa tobom,nikada nisu mogli, niti će ikada biti ravnopravni... S jadnim Radovanom, sinom Vuksana kokošara i mogu biti jer su poremećeni poput njega, ali sa Divom ne mogu.... Ovdje dabome, da me se ne bi krivo shvatilo, ja nikako ne mislim na naše pravoslavne zemljake koji su u principu bili i ostali čestiti i časni ljudi i komšije, već upravo na onaj prevrtljivi šljam koji je uvijek bio spreman da kokardu zamjeni petokrakom i obrnuto.... Pominješ kako su nas tada napadali u beogradskim i banjalučkim medijima. A šta je sa hrvatskim? Pa za nas su, prisjeti se, u to vrijeme pokazali razumijevanje tek „Naši dani“ i sarajevska „Nedjelja “... Svi ostali su gotovo otvoreno tražili i smaknuće, kako lista, tako i naše, i to samo zato jer je navodno širio govor mržnje, kao uostalom i „Republika“ koja uspjela plasirati tek onaj, rekao bih poučni, referendumski broj, koji uzgred rečeno ja lijepo iskoristih da im još jednom otvoreno napišem sve ono što mislim o njima...
U aprilu 1992. tzv. „Srpske odbrambene snage“ blokiraju Banja Luku, što pominjete i u knjizi?
- O tome navodno, opet „spontanom“ okupljanju SOS-a (tzv. Srpskih rodoljuba) dosta ima toga u prvoj knjizi, ali ono najbitnije je ipak u ovoj drugoj... U njoj, naime u cjelosti prenosim feljton koji je objavio „Glas srpske“, a koji govori o tzv. Udarnoj grupi (jajarama) Brane Palačkovića- kriminalca iz nekakve vukojebine na domak Bronzanog Majdana (mjesto u blizini Banja Luke-op.aut)... Kako je u to vrijeme Miro Mlađenović (tadašnji gl.i odg, urednik „Glasa srpske“-op.aut) bio otvoreno zaratio sa četvoročlanom bandom - Predrag Radić, Radislav Vukić, Vojo Kuprešanin i Radoslav Brđanin, a oni su u redakciji , ma pomislih, napisali taj feljton i otkrili sve ono što su u tom trenutku o SOS-u znali oni iz CSB i SJB o djelovanju te družine koja je radila po nalogu krajiških vodja odmetnutog i terorističkog SDS-a... Ne samo da su to napisali već su, kada je ova razbojnička klika iz vrha pokušala da smjeni Miru Mlađenovića sa mjesta glodura „Glasa“, to lijepo i objavili i na taj način potpuno razotkrili i SOS i njegove nalogodavce i zaštitnike, a samim tim i pokazali da ta razbojnička družina nije tako, a najmanje spontano, kako su to tvrdili, uzela oružje da brani , navodno svoju Banja Luku i ugroženi narod... Tu se zapravo crno na bijelo vidi da u stvari ništa od toga što je urađeno nije bilo spontano, već da je sve to lijepo i pomno isplanirano kako bi se grad etnički očistio od nesrpskog življa.... Kada se to bude bude iščitavalo, shvatiće se da njih Div i nije morao da optužuje, jer su to oni, međusobno se krveći, na najbolji mogući način samo činili, uvjereni da će svijet tek tako progutati tu njihovu priču o islamskim fundamentalistima i krvožednim hrvatskim ustašama....
Bili ste i svjedok pred Haškim trbunalom?
- Da, bio sam svjedok tužilaštva na procesu koji je vodjen protiv Radoslava Brđanina, a trebao sam biti i glavni svjedok u procesu protiv pokojnog generalaTalića, komandanta Prvog krajiškog korpusa VRS-a. Dakako, moj dnevnik je korišten i redovito sam konsultiran i u ostalim slučajevima vezanim za procese protiv vodećih osoba iz RS. Naravno, u toku sam sa svim što se dešava ali, bar za sada, o tome ne bih puno govorio i nadam se da me razumijete. Uostalom, kod sebe imam hrpu toga snimljenog o svemu onome što je tamo bilo pa ćemo to, ako Bog da, jednog dana kada lijepo i u miru pogledati i prokomentirati...
Banja Luka? Mnogi kažu da „Banja Luka više ne stanuje u Banja Luci...“ Procjene govore da je zahvaljujući „politici“ koju je provodila tadašnja vlast na čelu sa SDS-om, iz grada protjerano oko 80.000 njenih stanovnika ...
- Iskren da budem ja ti o Banjaluci više uopšte i ne razmišljam, i ona ti je za mene zapravo tek jedna davno završena priča. Mislim da na sve meni drage ljude koji ostadošte u njoj, ali o samom gradu više ne...Pa, znate li da jedan grad čine građevine i zgradurine izrađene u njoj, već ljudi, raja.... A raje, može se to iščitati i iz samog pitanja, u njoj više nema.... Banjaluka, nažalost, više ne stanuje tu i moje srce je sada tamo uz onih 80.0000 nevoljnika razbacanih širom svijeta, koji, za razliku od mene, još uvijek pate za njom...
Podsjetiću na jednu Vašu raniju izjavu:Doći će te u Banja Luku tek kada se obnovi džamija Ferhadija?
-D a, to sam rekao i sigurno ću održati riječ. Budem li pozvan doćiću da se poklonim pred SVETINJOM, a potom ću otići i na katoličko groblje Sveti Marko, kako bih se i posljednji put poklonio sjenima svojih roditelja i predaka. Otići ću tamo mirna srca jer nisam izdao Bosnu, a samim tim i njih. Ali jedno me ipak muči i tjera me na oprez.... Prenose mi da je gotovo već dogovoreno da će kraj tih svetinja onaj tko dođe da ih vidi i da im se divi moći da pročita samo to kada su izgrađena i kada su obnovljene. To kada su i na koji način te od koga porušene - neće. Zašto? Pričaju, navodno u ime nekakvog daljnjeg suživota. Ma kakvog čovječe? Pa imali smo mi taj suživot više od pola stoljeća, a dočekasmo da nam krvavom Drinom plutaju leševi nevinih i nedužnih, da nam se zločin ponovi u svoj svojoj strahoti. Ovi nesretni narodi se mogu izmirit samo na istini, a nikako neće na prikrivanju zločina koji su neko od njihovih pomahnitalih saplemenika, boreći se za svoje, a ne za njihove interese počinili. Bosnu nam može tek istina izliječiti.... I hoće....
(zurnal.info)
Mišo Vidović
Zlatko Divić Div napisao je potresnu knjigu Crna kronika Banja Luke, u kojoj je opisao tragične događaje na samom početku rata. U razgovoru za Žurnal opisuje kako je knjiga nastala i tvrdi da će njen drugi dio biti još žešći
„Crna kronika Banja Luke“ , knjiga je koju je prije izvjesnog vremena napisao i objavio Zlatko Divić-Div.U jednoj od recenzija navodi se da su „ratna poigravanja, i sva ona dogadjanja u i oko Banja Luke uoči rata i ratnih godina nagnali poznatog Banjalučanina Zlatka Divića-Diva da konačno počne sa svojim kazivanjima o onome što mu je na srcu, duši i izusti to na pero“. Krajem 1991, odnosno početkom 1992. godine, Zlatko Divić-Div počinje voditi lični dnevnik: bilježi sve važnije dnevne događaje u Banja Luci, regiji i Bosni i Hercegovini, ali posebnu pažnju pridaje zbivanjima u tzv. Autonomnoj regiji Krajina, koju je formirala Srpska demokratska stranka na čelu sa Radovanom Karadžićem, kome se trenutno sudi pred Haškim tribunalom. Razgovor sa g. Divićem obavili smo elektronskom poštom, jer od 1993. godine sa porodicom prognaničke dane provodi u Zadru. Na početku „elektronskog“ razgovora Divić pojašnjava kako se odlučio da počne bilježiti sve ono što će jednog dana pretočiti u „Crnu kroniku Banja Luke“:
- E, ta ti je „nagradna igra “ bila stvarno priča za sebe. Na kraju krajeva i sam si bio član te ekipe „Preloma“, i sve ti je to vrlo dobro poznato, pa čak i to da ja ni u jednom momentu u njoj ne spomenuh Miloševića, već samo navedoh nekoliko najbitnijih stavki iz Hitlerove biografije. Ne pomenu dakle Div Slobu, već upravo oni... Prepoznaće ga, a sve fol neupućeni.... Pa čak je i Svetlana Šiljegović u svom tekstu „Igra slomljenim idejama“, koji je objavio banjalučki „Glas“ to priznala... Mi smo eto bili ti koji šire netrpeljivost, srbožderi, i šta ti ja još sve ne znam, a oni i i njihov Slobo - j... ih on, bili su pravi filantropi i poštenjačine koji nisu želili ništa drugo nego nekakvu kurčevu ravnopravnost.... Eh, sa mnom ti papani, kao ni uostalom ni sa tobom,nikada nisu mogli, niti će ikada biti ravnopravni... S jadnim Radovanom, sinom Vuksana kokošara i mogu biti jer su poremećeni poput njega, ali sa Divom ne mogu.... Ovdje dabome, da me se ne bi krivo shvatilo, ja nikako ne mislim na naše pravoslavne zemljake koji su u principu bili i ostali čestiti i časni ljudi i komšije, već upravo na onaj prevrtljivi šljam koji je uvijek bio spreman da kokardu zamjeni petokrakom i obrnuto.... Pominješ kako su nas tada napadali u beogradskim i banjalučkim medijima. A šta je sa hrvatskim? Pa za nas su, prisjeti se, u to vrijeme pokazali razumijevanje tek „Naši dani“ i sarajevska „Nedjelja “... Svi ostali su gotovo otvoreno tražili i smaknuće, kako lista, tako i naše, i to samo zato jer je navodno širio govor mržnje, kao uostalom i „Republika“ koja uspjela plasirati tek onaj, rekao bih poučni, referendumski broj, koji uzgred rečeno ja lijepo iskoristih da im još jednom otvoreno napišem sve ono što mislim o njima...
