Uz dozvolu Izdavačke kuće Vrijeme prenosimo odlomak iz romansirane biografije Safeta Sušića Pape, autora Zlatka Topčića. Topčić se prisjeća davnog susreta Ivice Osima i Safeta Sušića u Sarajevu tokom kojeg su njih dvojica otkrila tu rijetku esenciju koja čini pravog fudbalera
...i u atomskom navalnom redu Sarajeva: Sušić, Simić, Savić, Šljivo i Repčić.
Biser do bisera, dragulj do dragulja, a Sušić je kooh-i-noor!
Sead Hadžijahić, tv reporter
Sjedila, tako, jednom, u sarajevskoj Navi dva nesumnjiva fudbalera, dva znatna čovjeka: Safet i Ivica; Sušić i Osim; Pape i Švabo. Pili vino – pjesnicima svim, milo je to božansko piće, Hajamovo, Omerovo – učetvero-ušestero, sve im duplo i pretjerano. Švabo je čovjek otmjenog kova, pomalo stidljiv, filozof nemušte riječi, bohem, svaka je rečenica nezavršena, izrečena ležerno i preko volje, kao klještima iščupana, a misao naslućena, mutna, pa joj ne znaš izmjeriti dubinu... Svejedno, on duboko spoznaje stvari, zna suštinu. Gospodin čovjek, vole ga ljudi, i prost svijet. Široke ruke. Pije s taksistima, čašćava, pa se oni hvale kako su njegovi najbolji prijatelji i kako su s čašicom dočekivali zore. Tako se ovdje postaje raja, moraš svaki put iznova dokazivati da si ostao isti, iako se sve oko tebe promijenilo, a ni ti odavno ne ličiš na sebe. A i kako bi, živiš drukčiji život i juriš stotinu na sat. Trebaš se spustiti, duboko zagnjuriti, pa onda zavist neće prerasti u mržnju. Jedino tako, inače... Djeluje umorno, iskusno i mudro. Završava rečenicu na pola puta, odmahne, kao da se neke stvari podrazumijevaju ili su neizrecive, pa praveći po zraku polukrug rukom, samo kaže: Eh... ah... duga priča. On je legenda, a to je puno više od Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva. Ima nešto djetinje čisto u njemu, sačuvao je sposobnost da se bezrazložno postidi, iako nosi na leđima tolike godine. Rijedak je to dar, svjedoči o čestitosti. Ležeran je, povijen u leđima kao da po zemlji traži petobanku, usporen – djeluje nezainteresirano, ali vara takav dojam. Ima života u njemu, ima želje. Bio je odličan igrač, iako nije ostvario sve svoje mogućnosti – i po tome je ostao raja, velik, ali nekako nesretan, melanholik, ljudima nije predalek. Naizgled trapav, previsok za fudbalera, ali bio je u stanju da na maramici okrene dvojicu. Na ljude ostavlja dobar utisak. Više je volio namjestiti, nego dati gol. Niko više ne spominje polugodišnju zabranu igranja zbog namještanja rezultata. Ali, njega uhvatiše na djelu i njemu zvono o vrat, na njemu opraše grijehe. Uz malo sreće – eh, ah! – mogao 1990. postati prvak svijeta... i bi, da je pravde, kao što je nije! Bog zna! Kako je tanka ta linija između pobjede i poraza, iako... ništa na ovom svijetu se ne događa slučajno! Zna Švabo sudbinu. Vratio Safeta u reperenzetaciju, nakon sušnih godina i krivice, nikada dokazane, zbog neuspjeha u Španiji, grijeha kojeg metropolska štampa baci Sušiću na leđa jer čim nije bio najbolji – najgori mora biti. Bilo im nekako najlakše, bilo im zgodno, jer sve u životu puca tamo gdje je najtanje... Nekako je bilo glatko baš njega optužiti za debakl! Stara je to priča. Iako, Safetova jedina sportska nesreća je bila što nije imao nikada saigrače koji bi bili u stanju da ga budu dostojni. Pametan je čovjek, taj Osim! Ima štofa, zna cijeniti vrlinu. Uzvratio mu je Sušić dar, nikome on nije ostao dužan za dobrotu, oprostio je svaku pakost i jal.
– Onaj je mogao postati igrač – kaže Ivica – ali mu vidik kratak, želja mu bila, najveća, da časti, siromah, kafanu, pa kada je ostvario taj cilj, stao, kao da nema više ništa iznad tog... Častiti kafanu, kupiti auto, otvoriti kafić... i eto! To mu je bio san, i kada ga je ostvario – probudio se! Nije imao... kliker!
– A tek... Onaj! Sjećaš li se?! Sve je imao, i loptu, i pregled, i njuh, i dug korak, hoćeš lijevom, hoćeš desnom... Ali, džaba... velika mačku volovska glava – kaže Safet za nekog.
– A sjećaš li se tek...Onog! Gdje bi mu bio kraj da je imao zrno pameti!? Ne, prazna glava, zamutilo mu se, nije mogao ponijeti na leđima tu vreću slave i svjetlosti, pa... utrn’o! Više ga se niko ne sjeća. Eno ga pije, djeca dovikuju za njim... Bio bolji i od Ovog i od Onog, ali... falilo mu nešto! Nešto...
– Falio mu... kliker! Kliker mu falio!
Ostali prost svijet u kafani od znatnih ljudi očekuje duboke misli, kratke, jezgrovite, naizgled jednostavne, praktične upute, izgovorene na nekom drugom jeziku, ali jeziku koji znaju i kojim i sami govore, jer, bez tih misli koje su ih vodile životom, kako bi se inače popeli tako visoko iznad njih, pa su, ti ostali, čaršinlije, naćulili uši, sretni što su svjedoci, i ne dišu, nego upijaju svaku njihovu preglasnu i pretjeranu riječ, kao kvintesenciju života.
– Ali, ti... ti si imao... kliker! Ništa u životu ne možeš bez truni sreće i bez... klikera! Ništa, ni u čem, ni u pišanju udalj, ako nemaš kliker.
– Kliker, braco, kliker... nego šta?!
– Kliker, kliker – tu je tajna.
Oni za najbližim stolom prenesoše dalje tu riječ koju dvojica sagovornika izgovoriše kao da, u pijanstvu, neoprezno otkrivaju veliku tajnu. Raširiše se talasi mudrosti i višeg nivoa spoznaje, zapljusnuše i one nesretnike za najdaljim stolovima, koji su taj čuveni razgovor fudbalskih majstora svjedočili tek posredno, ali – ni to nije malo, pa će, što vrijeme bude više odmicalo od tog događaja, i njihovo svjedočenje biti pouzdanije i bliže. Talog vremena će im dati status apostola, živih svjedoka rađanja legende. Ja sam svojim ušima slušao, u sitne sate, one godine, u doba dok je još Bog po zemlji hod’o, u Titin vakat, kako Švabo i Pape – evo, k’o da ih sada gledam i čujem – izgovaraju onu čuvenu, legendarnu... duboku... jarane... istinu...
– Koju?!
– Kliker. Kako treba u životu imati – kliker, inače ništa od tebe. Možeš imati i znanje i pamet, i sve, ali ako nemaš kliker, baci u vodu. To kažu. Kliker!
– Kliker? – čudili su se jedni.
– Kliker!
– Paaa, kada dublje razgrneš misao... u pravu su... Ja sam uvijek govorio da onaj ko nema klikera, ništa nema. Evo, naprimjer, ja, da nisam imao klikera u životu, gdje bih danas bio? A vidi me sad!
– Kliker? – pitali su zbunjeni.
– Kliker!? – govorili su kolebljivi.
– Kliker!!! – potvrđivali su iskusni i jaki. – Kliker, braco!!!
Šta je to kliker, niko nije pitao, nije se usudio da pita, svako je znao jedno njegovo značenje, drukčije, slično ili čak suprotno, ali svi su bili sigurni da je u pitanju ključna riječ koja sadrži tajnu života. Ako oni koji su uspjeli kažu da je tu tajna, onda jeste, i ko bi postavljao suvišna pitanja. Uostalom, svi koji su, nekom srećom, tu noć bili svjedoci imali su kliker u životu, pa su također svjedočili svojim iskustvom kako je kliker presudna stvar.
Rasprava se rezimirala tek pred zoru, svjedoče pouzdani i uporni svjedoci, pa ako lažu oni, lažem i ja, koji nisam bio apostolske sreće da baš tu zoru dočekam u Navi.
– Sreća, rad, pamet i kliker – i to je onda to! – objašnjavao je Švabo, a ljudi pažljivo zapisivali na srebrni papir iz cigaret-kutija tek samo onu posljednju riječ u nizu. – Imao si kliker, a oni nisu – i zato si, Safete, bog!
– Ne, ti si, Švabo – bog!
– Ne, bog si ti!
– Ti!!!
– Jok, nego ti! Bog!!!
I tako se nadmetaše i svađaše do same zore! Ljudi prepričavali taj šturi dijalog od dvije riječi, kliker i bog, kao mudrost najvišeg reda, spuštenu s neba na zemlju, da ljudima otvore oči za istinu i objasne život. Bez klikera, dakle, ne možeš biti ni pisac, ni fudbaler, ni štogod drugo. Kliker, taj neprevodivi, metafizički, sarajevski, podrazumijevajući, fatalni – kliker, riječ s hiljadu različitih i suprotnih značenja, neobjašnjiva, a svakom jasna; kliker – bez kojeg ni najveći ne mogu uspjeti ako se pouzdaju samo u rad, znanje i pamet.
Ima neke istine u tom klikeru.
(zurnal.info)
">Uz dozvolu Izdavačke kuće Vrijeme prenosimo odlomak iz romansirane biografije Safeta Sušića Pape, autora Zlatka Topčića. Topčić se prisjeća davnog susreta Ivice Osima i Safeta Sušića u Sarajevu tokom kojeg su njih dvojica otkrila tu rijetku esenciju koja čini pravog fudbalera
...i u atomskom navalnom redu Sarajeva: Sušić, Simić, Savić, Šljivo i Repčić.
Biser do bisera, dragulj do dragulja, a Sušić je kooh-i-noor!
Sead Hadžijahić, tv reporter
Sjedila, tako, jednom, u sarajevskoj Navi dva nesumnjiva fudbalera, dva znatna čovjeka: Safet i Ivica; Sušić i Osim; Pape i Švabo. Pili vino – pjesnicima svim, milo je to božansko piće, Hajamovo, Omerovo – učetvero-ušestero, sve im duplo i pretjerano. Švabo je čovjek otmjenog kova, pomalo stidljiv, filozof nemušte riječi, bohem, svaka je rečenica nezavršena, izrečena ležerno i preko volje, kao klještima iščupana, a misao naslućena, mutna, pa joj ne znaš izmjeriti dubinu... Svejedno, on duboko spoznaje stvari, zna suštinu. Gospodin čovjek, vole ga ljudi, i prost svijet. Široke ruke. Pije s taksistima, čašćava, pa se oni hvale kako su njegovi najbolji prijatelji i kako su s čašicom dočekivali zore. Tako se ovdje postaje raja, moraš svaki put iznova dokazivati da si ostao isti, iako se sve oko tebe promijenilo, a ni ti odavno ne ličiš na sebe. A i kako bi, živiš drukčiji život i juriš stotinu na sat. Trebaš se spustiti, duboko zagnjuriti, pa onda zavist neće prerasti u mržnju. Jedino tako, inače... Djeluje umorno, iskusno i mudro. Završava rečenicu na pola puta, odmahne, kao da se neke stvari podrazumijevaju ili su neizrecive, pa praveći po zraku polukrug rukom, samo kaže: Eh... ah... duga priča. On je legenda, a to je puno više od Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva. Ima nešto djetinje čisto u njemu, sačuvao je sposobnost da se bezrazložno postidi, iako nosi na leđima tolike godine. Rijedak je to dar, svjedoči o čestitosti. Ležeran je, povijen u leđima kao da po zemlji traži petobanku, usporen – djeluje nezainteresirano, ali vara takav dojam. Ima života u njemu, ima želje. Bio je odličan igrač, iako nije ostvario sve svoje mogućnosti – i po tome je ostao raja, velik, ali nekako nesretan, melanholik, ljudima nije predalek. Naizgled trapav, previsok za fudbalera, ali bio je u stanju da na maramici okrene dvojicu. Na ljude ostavlja dobar utisak. Više je volio namjestiti, nego dati gol. Niko više ne spominje polugodišnju zabranu igranja zbog namještanja rezultata. Ali, njega uhvatiše na djelu i njemu zvono o vrat, na njemu opraše grijehe. Uz malo sreće – eh, ah! – mogao 1990. postati prvak svijeta... i bi, da je pravde, kao što je nije! Bog zna! Kako je tanka ta linija između pobjede i poraza, iako... ništa na ovom svijetu se ne događa slučajno! Zna Švabo sudbinu. Vratio Safeta u reperenzetaciju, nakon sušnih godina i krivice, nikada dokazane, zbog neuspjeha u Španiji, grijeha kojeg metropolska štampa baci Sušiću na leđa jer čim nije bio najbolji – najgori mora biti. Bilo im nekako najlakše, bilo im zgodno, jer sve u životu puca tamo gdje je najtanje... Nekako je bilo glatko baš njega optužiti za debakl! Stara je to priča. Iako, Safetova jedina sportska nesreća je bila što nije imao nikada saigrače koji bi bili u stanju da ga budu dostojni. Pametan je čovjek, taj Osim! Ima štofa, zna cijeniti vrlinu. Uzvratio mu je Sušić dar, nikome on nije ostao dužan za dobrotu, oprostio je svaku pakost i jal.
– Onaj je mogao postati igrač – kaže Ivica – ali mu vidik kratak, želja mu bila, najveća, da časti, siromah, kafanu, pa kada je ostvario taj cilj, stao, kao da nema više ništa iznad tog... Častiti kafanu, kupiti auto, otvoriti kafić... i eto! To mu je bio san, i kada ga je ostvario – probudio se! Nije imao... kliker!
– A tek... Onaj! Sjećaš li se?! Sve je imao, i loptu, i pregled, i njuh, i dug korak, hoćeš lijevom, hoćeš desnom... Ali, džaba... velika mačku volovska glava – kaže Safet za nekog.
– A sjećaš li se tek...Onog! Gdje bi mu bio kraj da je imao zrno pameti!? Ne, prazna glava, zamutilo mu se, nije mogao ponijeti na leđima tu vreću slave i svjetlosti, pa... utrn’o! Više ga se niko ne sjeća. Eno ga pije, djeca dovikuju za njim... Bio bolji i od Ovog i od Onog, ali... falilo mu nešto! Nešto...
– Falio mu... kliker! Kliker mu falio!
Ostali prost svijet u kafani od znatnih ljudi očekuje duboke misli, kratke, jezgrovite, naizgled jednostavne, praktične upute, izgovorene na nekom drugom jeziku, ali jeziku koji znaju i kojim i sami govore, jer, bez tih misli koje su ih vodile životom, kako bi se inače popeli tako visoko iznad njih, pa su, ti ostali, čaršinlije, naćulili uši, sretni što su svjedoci, i ne dišu, nego upijaju svaku njihovu preglasnu i pretjeranu riječ, kao kvintesenciju života.
– Ali, ti... ti si imao... kliker! Ništa u životu ne možeš bez truni sreće i bez... klikera! Ništa, ni u čem, ni u pišanju udalj, ako nemaš kliker.
– Kliker, braco, kliker... nego šta?!
– Kliker, kliker – tu je tajna.
Oni za najbližim stolom prenesoše dalje tu riječ koju dvojica sagovornika izgovoriše kao da, u pijanstvu, neoprezno otkrivaju veliku tajnu. Raširiše se talasi mudrosti i višeg nivoa spoznaje, zapljusnuše i one nesretnike za najdaljim stolovima, koji su taj čuveni razgovor fudbalskih majstora svjedočili tek posredno, ali – ni to nije malo, pa će, što vrijeme bude više odmicalo od tog događaja, i njihovo svjedočenje biti pouzdanije i bliže. Talog vremena će im dati status apostola, živih svjedoka rađanja legende. Ja sam svojim ušima slušao, u sitne sate, one godine, u doba dok je još Bog po zemlji hod’o, u Titin vakat, kako Švabo i Pape – evo, k’o da ih sada gledam i čujem – izgovaraju onu čuvenu, legendarnu... duboku... jarane... istinu...
– Koju?!
– Kliker. Kako treba u životu imati – kliker, inače ništa od tebe. Možeš imati i znanje i pamet, i sve, ali ako nemaš kliker, baci u vodu. To kažu. Kliker!
– Kliker? – čudili su se jedni.
– Kliker!
– Paaa, kada dublje razgrneš misao... u pravu su... Ja sam uvijek govorio da onaj ko nema klikera, ništa nema. Evo, naprimjer, ja, da nisam imao klikera u životu, gdje bih danas bio? A vidi me sad!
– Kliker? – pitali su zbunjeni.
– Kliker!? – govorili su kolebljivi.
– Kliker!!! – potvrđivali su iskusni i jaki. – Kliker, braco!!!
Šta je to kliker, niko nije pitao, nije se usudio da pita, svako je znao jedno njegovo značenje, drukčije, slično ili čak suprotno, ali svi su bili sigurni da je u pitanju ključna riječ koja sadrži tajnu života. Ako oni koji su uspjeli kažu da je tu tajna, onda jeste, i ko bi postavljao suvišna pitanja. Uostalom, svi koji su, nekom srećom, tu noć bili svjedoci imali su kliker u životu, pa su također svjedočili svojim iskustvom kako je kliker presudna stvar.
Rasprava se rezimirala tek pred zoru, svjedoče pouzdani i uporni svjedoci, pa ako lažu oni, lažem i ja, koji nisam bio apostolske sreće da baš tu zoru dočekam u Navi.
– Sreća, rad, pamet i kliker – i to je onda to! – objašnjavao je Švabo, a ljudi pažljivo zapisivali na srebrni papir iz cigaret-kutija tek samo onu posljednju riječ u nizu. – Imao si kliker, a oni nisu – i zato si, Safete, bog!
– Ne, ti si, Švabo – bog!
– Ne, bog si ti!
– Ti!!!
– Jok, nego ti! Bog!!!
I tako se nadmetaše i svađaše do same zore! Ljudi prepričavali taj šturi dijalog od dvije riječi, kliker i bog, kao mudrost najvišeg reda, spuštenu s neba na zemlju, da ljudima otvore oči za istinu i objasne život. Bez klikera, dakle, ne možeš biti ni pisac, ni fudbaler, ni štogod drugo. Kliker, taj neprevodivi, metafizički, sarajevski, podrazumijevajući, fatalni – kliker, riječ s hiljadu različitih i suprotnih značenja, neobjašnjiva, a svakom jasna; kliker – bez kojeg ni najveći ne mogu uspjeti ako se pouzdaju samo u rad, znanje i pamet.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Čitaonica Žurnal
ZLATKO TOPČIĆ: Pape i Švabo
Uz dozvolu Izdavačke kuće Vrijeme prenosimo odlomak iz romansirane biografije Safeta Sušića Pape, autora Zlatka Topčića. Topčić se prisjeća davnog susreta Ivice Osima i Safeta Sušića u Sarajevu tokom kojeg su njih dvojica otkrila tu rijetku esenciju koja čini pravog fudbalera
...i u atomskom navalnom redu Sarajeva: Sušić, Simić, Savić, Šljivo i Repčić.
Biser do bisera, dragulj do dragulja, a Sušić je kooh-i-noor!
Sead Hadžijahić, tv reporter
Sjedila, tako, jednom, u sarajevskoj Navi dva nesumnjiva fudbalera, dva znatna čovjeka: Safet i Ivica; Sušić i Osim; Pape i Švabo. Pili vino – pjesnicima svim, milo je to božansko piće, Hajamovo, Omerovo – učetvero-ušestero, sve im duplo i pretjerano. Švabo je čovjek otmjenog kova, pomalo stidljiv, filozof nemušte riječi, bohem, svaka je rečenica nezavršena, izrečena ležerno i preko volje, kao klještima iščupana, a misao naslućena, mutna, pa joj ne znaš izmjeriti dubinu... Svejedno, on duboko spoznaje stvari, zna suštinu. Gospodin čovjek, vole ga ljudi, i prost svijet. Široke ruke. Pije s taksistima, čašćava, pa se oni hvale kako su njegovi najbolji prijatelji i kako su s čašicom dočekivali zore. Tako se ovdje postaje raja, moraš svaki put iznova dokazivati da si ostao isti, iako se sve oko tebe promijenilo, a ni ti odavno ne ličiš na sebe. A i kako bi, živiš drukčiji život i juriš stotinu na sat. Trebaš se spustiti, duboko zagnjuriti, pa onda zavist neće prerasti u mržnju. Jedino tako, inače... Djeluje umorno, iskusno i mudro. Završava rečenicu na pola puta, odmahne, kao da se neke stvari podrazumijevaju ili su neizrecive, pa praveći po zraku polukrug rukom, samo kaže: Eh... ah... duga priča. On je legenda, a to je puno više od Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva. Ima nešto djetinje čisto u njemu, sačuvao je sposobnost da se bezrazložno postidi, iako nosi na leđima tolike godine. Rijedak je to dar, svjedoči o čestitosti. Ležeran je, povijen u leđima kao da po zemlji traži petobanku, usporen – djeluje nezainteresirano, ali vara takav dojam. Ima života u njemu, ima želje. Bio je odličan igrač, iako nije ostvario sve svoje mogućnosti – i po tome je ostao raja, velik, ali nekako nesretan, melanholik, ljudima nije predalek. Naizgled trapav, previsok za fudbalera, ali bio je u stanju da na maramici okrene dvojicu. Na ljude ostavlja dobar utisak. Više je volio namjestiti, nego dati gol. Niko više ne spominje polugodišnju zabranu igranja zbog namještanja rezultata. Ali, njega uhvatiše na djelu i njemu zvono o vrat, na njemu opraše grijehe. Uz malo sreće – eh, ah! – mogao 1990. postati prvak svijeta... i bi, da je pravde, kao što je nije! Bog zna! Kako je tanka ta linija između pobjede i poraza, iako... ništa na ovom svijetu se ne događa slučajno! Zna Švabo sudbinu. Vratio Safeta u reperenzetaciju, nakon sušnih godina i krivice, nikada dokazane, zbog neuspjeha u Španiji, grijeha kojeg metropolska štampa baci Sušiću na leđa jer čim nije bio najbolji – najgori mora biti. Bilo im nekako najlakše, bilo im zgodno, jer sve u životu puca tamo gdje je najtanje... Nekako je bilo glatko baš njega optužiti za debakl! Stara je to priča. Iako, Safetova jedina sportska nesreća je bila što nije imao nikada saigrače koji bi bili u stanju da ga budu dostojni. Pametan je čovjek, taj Osim! Ima štofa, zna cijeniti vrlinu. Uzvratio mu je Sušić dar, nikome on nije ostao dužan za dobrotu, oprostio je svaku pakost i jal.
– Onaj je mogao postati igrač – kaže Ivica – ali mu vidik kratak, želja mu bila, najveća, da časti, siromah, kafanu, pa kada je ostvario taj cilj, stao, kao da nema više ništa iznad tog... Častiti kafanu, kupiti auto, otvoriti kafić... i eto! To mu je bio san, i kada ga je ostvario – probudio se! Nije imao... kliker!
– A tek... Onaj! Sjećaš li se?! Sve je imao, i loptu, i pregled, i njuh, i dug korak, hoćeš lijevom, hoćeš desnom... Ali, džaba... velika mačku volovska glava – kaže Safet za nekog.
– A sjećaš li se tek...Onog! Gdje bi mu bio kraj da je imao zrno pameti!? Ne, prazna glava, zamutilo mu se, nije mogao ponijeti na leđima tu vreću slave i svjetlosti, pa... utrn’o! Više ga se niko ne sjeća. Eno ga pije, djeca dovikuju za njim... Bio bolji i od Ovog i od Onog, ali... falilo mu nešto! Nešto...
– Falio mu... kliker! Kliker mu falio!
Ostali prost svijet u kafani od znatnih ljudi očekuje duboke misli, kratke, jezgrovite, naizgled jednostavne, praktične upute, izgovorene na nekom drugom jeziku, ali jeziku koji znaju i kojim i sami govore, jer, bez tih misli koje su ih vodile životom, kako bi se inače popeli tako visoko iznad njih, pa su, ti ostali, čaršinlije, naćulili uši, sretni što su svjedoci, i ne dišu, nego upijaju svaku njihovu preglasnu i pretjeranu riječ, kao kvintesenciju života.
– Ali, ti... ti si imao... kliker! Ništa u životu ne možeš bez truni sreće i bez... klikera! Ništa, ni u čem, ni u pišanju udalj, ako nemaš kliker.
– Kliker, braco, kliker... nego šta?!
– Kliker, kliker – tu je tajna.
Oni za najbližim stolom prenesoše dalje tu riječ koju dvojica sagovornika izgovoriše kao da, u pijanstvu, neoprezno otkrivaju veliku tajnu. Raširiše se talasi mudrosti i višeg nivoa spoznaje, zapljusnuše i one nesretnike za najdaljim stolovima, koji su taj čuveni razgovor fudbalskih majstora svjedočili tek posredno, ali – ni to nije malo, pa će, što vrijeme bude više odmicalo od tog događaja, i njihovo svjedočenje biti pouzdanije i bliže. Talog vremena će im dati status apostola, živih svjedoka rađanja legende. Ja sam svojim ušima slušao, u sitne sate, one godine, u doba dok je još Bog po zemlji hod’o, u Titin vakat, kako Švabo i Pape – evo, k’o da ih sada gledam i čujem – izgovaraju onu čuvenu, legendarnu... duboku... jarane... istinu...
– Koju?!
– Kliker. Kako treba u životu imati – kliker, inače ništa od tebe. Možeš imati i znanje i pamet, i sve, ali ako nemaš kliker, baci u vodu. To kažu. Kliker!
– Kliker? – čudili su se jedni.
– Kliker!
– Paaa, kada dublje razgrneš misao... u pravu su... Ja sam uvijek govorio da onaj ko nema klikera, ništa nema. Evo, naprimjer, ja, da nisam imao klikera u životu, gdje bih danas bio? A vidi me sad!
– Kliker? – pitali su zbunjeni.
– Kliker!? – govorili su kolebljivi.
– Kliker!!! – potvrđivali su iskusni i jaki. – Kliker, braco!!!
Šta je to kliker, niko nije pitao, nije se usudio da pita, svako je znao jedno njegovo značenje, drukčije, slično ili čak suprotno, ali svi su bili sigurni da je u pitanju ključna riječ koja sadrži tajnu života. Ako oni koji su uspjeli kažu da je tu tajna, onda jeste, i ko bi postavljao suvišna pitanja. Uostalom, svi koji su, nekom srećom, tu noć bili svjedoci imali su kliker u životu, pa su također svjedočili svojim iskustvom kako je kliker presudna stvar.
Rasprava se rezimirala tek pred zoru, svjedoče pouzdani i uporni svjedoci, pa ako lažu oni, lažem i ja, koji nisam bio apostolske sreće da baš tu zoru dočekam u Navi.
– Sreća, rad, pamet i kliker – i to je onda to! – objašnjavao je Švabo, a ljudi pažljivo zapisivali na srebrni papir iz cigaret-kutija tek samo onu posljednju riječ u nizu. – Imao si kliker, a oni nisu – i zato si, Safete, bog!
– Ne, ti si, Švabo – bog!
– Ne, bog si ti!
– Ti!!!
– Jok, nego ti! Bog!!!
I tako se nadmetaše i svađaše do same zore! Ljudi prepričavali taj šturi dijalog od dvije riječi, kliker i bog, kao mudrost najvišeg reda, spuštenu s neba na zemlju, da ljudima otvore oči za istinu i objasne život. Bez klikera, dakle, ne možeš biti ni pisac, ni fudbaler, ni štogod drugo. Kliker, taj neprevodivi, metafizički, sarajevski, podrazumijevajući, fatalni – kliker, riječ s hiljadu različitih i suprotnih značenja, neobjašnjiva, a svakom jasna; kliker – bez kojeg ni najveći ne mogu uspjeti ako se pouzdaju samo u rad, znanje i pamet.
Ima neke istine u tom klikeru.
(zurnal.info)
zlatko topčić
Uz dozvolu Izdavačke kuće Vrijeme prenosimo odlomak iz romansirane biografije Safeta Sušića Pape, autora Zlatka Topčića. Topčić se prisjeća davnog susreta Ivice Osima i Safeta Sušića tokom kojeg su njih dvojica otkrila tu rijetku esenciju koja čini pravog fudbalera
Sjedila, tako, jednom, u sarajevskoj Navi dva nesumnjiva fudbalera, dva znatna čovjeka: Safet i Ivica; Sušić i Osim; Pape i Švabo. Pili vino – pjesnicima svim, milo je to božansko piće, Hajamovo, Omerovo – učetvero-ušestero, sve im duplo i pretjerano. Švabo je čovjek otmjenog kova, pomalo stidljiv, filozof nemušte riječi, bohem, svaka je rečenica nezavršena, izrečena ležerno i preko volje, kao klještima iščupana, a misao naslućena, mutna, pa joj ne znaš izmjeriti dubinu... Svejedno, on duboko spoznaje stvari, zna suštinu. Gospodin čovjek, vole ga ljudi, i prost svijet. Široke ruke. Pije s taksistima, čašćava, pa se oni hvale kako su njegovi najbolji prijatelji i kako su s čašicom dočekivali zore. Tako se ovdje postaje raja, moraš svaki put iznova dokazivati da si ostao isti, iako se sve oko tebe promijenilo, a ni ti odavno ne ličiš na sebe. A i kako bi, živiš drukčiji život i juriš stotinu na sat. Trebaš se spustiti, duboko zagnjuriti, pa onda zavist neće prerasti u mržnju. Jedino tako, inače... Djeluje umorno, iskusno i mudro. Završava rečenicu na pola puta, odmahne, kao da se neke stvari podrazumijevaju ili su neizrecive, pa praveći po zraku polukrug rukom, samo kaže: Eh... ah... duga priča. On je legenda, a to je puno više od Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva. Ima nešto djetinje čisto u njemu, sačuvao je sposobnost da se bezrazložno postidi, iako nosi na leđima tolike godine. Rijedak je to dar, svjedoči o čestitosti. Ležeran je, povijen u leđima kao da po zemlji traži petobanku, usporen – djeluje nezainteresirano, ali vara takav dojam. Ima života u njemu, ima želje. Bio je odličan igrač, iako nije ostvario sve svoje mogućnosti – i po tome je ostao raja, velik, ali nekako nesretan, melanholik, ljudima nije predalek. Naizgled trapav, previsok za fudbalera, ali bio je u stanju da na maramici okrene dvojicu. Na ljude ostavlja dobar utisak. Više je volio namjestiti, nego dati gol. Niko više ne spominje polugodišnju zabranu igranja zbog namještanja rezultata. Ali, njega uhvatiše na djelu i njemu zvono o vrat, na njemu opraše grijehe. Uz malo sreće – eh, ah! – mogao 1990. postati prvak svijeta... i bi, da je pravde, kao što je nije! Bog zna! Kako je tanka ta linija između pobjede i poraza, iako... ništa na ovom svijetu se ne događa slučajno! Zna Švabo sudbinu. Vratio Safeta u reperenzetaciju, nakon sušnih godina i krivice, nikada dokazane, zbog neuspjeha u Španiji, grijeha kojeg metropolska štampa baci Sušiću na leđa jer čim nije bio najbolji – najgori mora biti. Bilo im nekako najlakše, bilo im zgodno, jer sve u životu puca tamo gdje je najtanje... Nekako je bilo glatko baš njega optužiti za debakl! Stara je to priča. Iako, Safetova jedina sportska nesreća je bila što nije imao nikada saigrače koji bi bili u stanju da ga budu dostojni. Pametan je čovjek, taj Osim! Ima štofa, zna cijeniti vrlinu. Uzvratio mu je Sušić dar, nikome on nije ostao dužan za dobrotu, oprostio je svaku pakost i jal.
