Zlo realnosti uvijek nadmaši fikciju

Prije nekoliko dana razmišljao sam o mogućim temama ovotjedne kolumne. Nakon što sam dobio mogućnost pogledati ranu novinarsku projekciju novog filma o Batmanu u petak ujutro učinilo mi se posve logičnim izborom pisati o ovome filmu, budući da se o njemu mnogo pričalo u kontekstu Dickensovog romana A Tale of Two Cities. O tome su, uostalom, govorili i redatelj i scenarist filma Christopher Nolan i njegov brat, koscenarist, Jonathan Nolan. "Tražio sam stare dobre knjige i filmove, dobru literaturu za inspiraciju... Osjećao sam da u trećem nastavku moramo, da jednostavno tako kažem, otići tamo. Svi dosadašnji filmovi prijetili su okrenuti Gotham naglavačke i urušiti ga samog u sebe, no niti jednom do ovog filma to nije pošlo za rukom. Priča o dva grada je, za mene, najsuroviji portret poznate civilizacije koja se u potpunosti raspala pod terorom onodobnog Pariza. Teško je zamisliti da stvari mogu krenuti tako loše...", rekao je Jonathan Nolan, samo nekoliko dana prije masakra u Aurori.

DICKENS & NOLAN

No, prošloga petka, po svršetku gledanja novog Batmana, zaključio sam kako ipak nema previše smisla pisati o povezanosti Dickensa i djela Christophera Nolana. Umjesto toga, namjera mi je bila ili napisati tekst o Shelu Silversteinu, pjesniku, kantautoru i jednom od najvažnijih autora slikovnica prošloga stoljeća, tvorcu genijalne slikovnice The Giving Tree, ili o velikom romanu A Clockwork Orange Anthonyja Burgessa, čija se pedeseta godišnjica objavljivanja upravo obilježava. Upravo u trenutku dok sam čitao o pojedinostima vezanim uz objavljivanje ovog romana, inače samom Burgessu nimalo omiljenom u okviru vlastitog opusa, nazvao me prijatelj i rekao mi "dobro je, preživio si pretpremijeru Batmana u kinu", što sam doživio kao nekakvu šalu na račun Nolana. No šala to bije nila i ubrzo sam saznao što se dogodilo.  
Kad sam čuo kako je ubojica zamaskiran u zlikovca Banea poubijao većinom mlade ljude i djecu u Aurori u Coloradu, shvatio sam kako mi je ime ovoga grada poznato. Razlog nije ležao u tome što je to treći najveći grad države Colorado, već zato što je riječ o gradu o kojem sam čitao samo nekoliko minuta prije nego što sam čuo zastrašujuću vijest. Naime, upravo je Aurora grad u kojem se dogodilo jedan od najpoznatijih slučaja povezanih s cenzurom 70-ih godina, pogotovo onom vezanom uz američko školstvo. Naime, 1976. godine iz srednje škole u Aurori uklonjeni su svi primjerci knjige A Clockwork Orange, zbog 'neprimjerenog jezika' i 'veličanja nasilja' kojim se služio autor romana. Neki učenici škole čak su protestirali protiv ove odluke koja je, kasnije se ispostavilo, bila samo prva u nizu sličnih odluka koje će učiniti da A Clockwork Orange ili Paklena naranča bude uklonjena s polica nekih škola u Massachusettsu i Alabami, južnoj državi u kojoj će se za vrijeme Reagana moći posuđivati ta knjiga u svojem 'pročišćenom' izdanju, bez, kako bi to nazvao Alex u A Clockwork Orange, 'ultra-nasilja'. A ultra-nasilje iz najgorih maštarija Alexa jest ono čemu su djeca nekadašnjih učenika Aurora High imala nesreću svjedočiti iz prve ruke. Sumanuti James Holmes, student medicine, maskiran u ionako zastrašujućeg Banea, upao je u kino dvoranu i počeo pucati po gledateljima, na kraju ih upucavši gotovo stotinu.

Na taj način došlo je do realizacije fikcije, konkretnog prelaska ultra-nasilja u stravu i smrt. Došlo je do povezivanja novog filma o Batmanu s romanom A Clockwork Orange, a ne s Charlesom Dickensom odnosno s Lavom Nikolajevičem Tolstojem, kako je u svom sramotnom članku posvećenom Batmanu u Jutarnjem listu Nenad Polimac pompozno zaključio.

BATMAN & BREIVIK

(Inače, uz žaljenje što u ovom kontekstu posvećujemo imalo prostora ovom autoru koji godinama piše nemušte kritike u najtiražnijim novinama u Hrvatskoj, naprosto se mora još jednom istaknuti grozna navada hrvatskih kritičara, ponajviše filmskih, koji u svojim tekstovima koje pišu neposredno nakon odgledane novinarske projekcije, pričaju o obratima koji se događaju na kraju filma, i daju spoilere nakon kojih čitatelj gubi svako zanimanje za gledanje filma o kojem je riječ. Tako je Polimac čitateljima koji će za nekoliko dana moći u kinima pogledati film natuknuo tko je zapravo lik kojeg igra Joseph Gordon Levitt (a kojeg se gledatelji sjećaju još kad je kao dijete-glumac igrao rame uz rame s briljantnim Johnom Lighgowom), a što je jedno od glavnih otkrića na kraju filma. Ovdje je prije svega riječ o dubokom nepoštivanju čitatelja, a o profesionalnosti i poznavanju zakonitosti vlastite struke da i ne govorimo. To je ista ona razina profesionalnosti i shvaćanja filma koja je dovela do jedne od najvećih gluposti u prijevodima filmova (tema koja sama po sebi zaslužuje mnogo prostora) u Hrvatskoj. Naime, kad je film relativno neutralnog naziva The Score u hrvatskom prijevodu preimenovan u Tko je kome smjestio?, zbog čega je svaki iole inteligentniji gledatelj ubrzo nakon početka filma znao veliki preokret koji se imao dogoditi na kraju te filmske priče s Robertom De Nirom, Edwardom Nortonom i Marlonom Brandom u glavnim ulogama.)

Također, treba reći kako danima prije same tragedije u Aurori atmosfera vezana uz film nije bila nimalo pozitivna. Poznata internetska stranica Rotten Tomatoes morala je reagirati ukidanjem komentara nakon što su anonimni čitatelji počeli prijetiti smrću kritičaru Marshallu Fineu koji je film ocijenio potpuno dosadnim i predugačkim.

U isto vrijeme došlo je i do političkog prepucavanja vezanog uz film. Naime, pojavile su se razne teorije o tome kako je lik Banea zapravo odraz republikanskog predsjedničkog kandidata Mitta Romneya, a što je spremno u svom tekstu prihvatio i sam Polimac koji, jasno je, nema pojma o tome kad je lik Banea zapravo nastao i kako takva jedna analogija može biti isključivo učitavanje gledatelja, zvao se on Rush Limbaugh (koji je pokrenuo priču) ili Nenad Polimac. Činjenica da je Chuck Dixon, čovjek koji je kreirao lik Banea, zapravo veliki konzervativac i republikanac, baš kao i Graham Nolan (koji nije ni u kakvom rodu s autorima filma braćom Nolan), s kojim je radio na kreiranju tog lika, nije očito bila dovoljna raznim znalcima da se upuste u političko čitanje filma Batman - The Dark Night Rises. Bane se prvi put pojavio u DC svemiru daleke 1993. godine, kad Mitt Romney i njegova kompanija pod nazivom Bain nisu imali nikakav politički utjecaj. Čitanje Banea u subverzivnom političkom ključu nije samo po sebi nedopušteno, štoviše, u ovom slučaju nije nimalo besmisleno, no dovoditi Banea u vezu s Romneyem i njegovim Bainom ima jednako smisla kao da kažemo da je riječ o subverziji usmjerenoj protiv UN-a zbog nereagiranja na sukob u Siriji i to zato što se glavni tajnik UN-a zove Ban Ki Moon.

Jedino što je točno očitano u svim tim tekstovima punim raznih nepotrebnih učitavanja i sasvim krivih čitanja jest asocijacija na Dickensa, konkretno na A Tale of Two Cities. Iako sad, nakon tragedije u Aurori sve asocijacije na književne predloške postaju savršeno bespredmetne jer teror i zlo realnosti uvijek će nadmašiti svaku fikciju. Uostalom, ovo pišemo točno godinu dana nakon pohoda fašistoidnog manijaka Breivika koji je ubio 69-oro djece u omladinskom kampu.

preneseno sa prijateljskog sajta booksa.hr

(zurnal.info)