Žrtveni jarac Mirko Stojić kažnjen sa pet godina zatvora

Banjalučki Okružni sud osudio je na pet godina robije Mirka Stojića, bivšeg generalnog sekretara i šefa Kabineta predsjednika RS, zbog zloupotrebe službenog položaja i ovlaštenja, čime je entitetski budžet oštetio za više od 250 hiljada maraka.

BRZA IZMJENA

Stojić je proglašen krivim za šest tačaka optužnice, koje ga terete za produženo krivično djelo zloupotrebe službenog položaja, dok je zbog nedostatka dokaza oslobođen poslednje tačke optužnice koja ga je teretila za zelenaštvo.

Stojić je uhapšen u maju prošle godine po nalogu Specijalnog tužilaštva RS, koje ga je u to vrijeme teretilo za višemilionske malverzacija tokom rekonstrukcije i opremanja Predsjedničke palate tokom 2007. godine. U novembru prošle godine Specijalno tužilaštvo RS mijenja optužnicu, u kojoj se više ne pominju višemilionske malverzacije, već samo produženo krivično djelo zloupotrebe službenog položaja i zelenaštvo, što cijelom slučaju daje mnogo manji značaj.

Slučaj “Stojić” jedan je u nizu pravosudnih groteski, paradokasalnih i tragikomičnih sudskih procesa pojedincima i grupama optuženim za krađu narodnih para u RS, kojima smo svjedočili poslednjih godina. Predmeti “Medicinska elektronika”, “Direkcija za privatizaciju”, “Željeznice”, “Rafinerija”, “Boska”, uz slucaj “Stojić”, dokaz su da pravda ne može biti zadovoljena ako tužilaštva i sudovi koketiraju sa vladajućim establišmentom i bliskim im interesnim grupacijama.

Princip je isti: spektakularna hapšenja i privođenja u Specijalno tužilaštvo RS, podizanje optužnica za zločinačko udruživanje, organizovani kriminal, teške malverzacije, a onda naprasno odustajanje od najvažnijih dijelova optužica, što je u konačnici dovodilo do oslobađajućih sudskih presuda ili minornih kazni, poput ove za Mirka Stojića. Stojić će (pod uslovom da mu u žalbenom postupku presuda ne bude umanjena, što nije isključeno) iza rešetaka provesti šest godina, ali ni nakon toga javnost neće dobiti valjan odgovor gdje su završili milioni maraka uloženi u rekonstrukciju Palate predsjednika RS.

Danas je više nego jasno da je Stojiću od početka bila namijenjena uloga „žrtvenog jarca“, preko kojeg je trebalo da budu oprane sve malverzacije i nezakonitosti počinjene u izgradnji predsjedničke palate. Prema ranijim nalazima Glavne službe za reviziju RS, rekonstrukcija nekadašnje Hipotekarne banke u centru Banjaluke i njeno pretvaranje u predsjedničke dvore koštalo je 11 miliona maraka, iako je prije obnove zgrade utvrđeno da objekat sa zemljištem vrijedi oko sedam i po miliona maraka.

Prosta računica govori da su za novac uložen u obnovu zgrade mogla biti napravljena dva potpuno nova objekta. Činjenice govore o nestalim milionima maraka, a sudska presuda Stojiću pominje tek otuđenih 250 hiljada maraka i, što je još tragičnije, nalaže mu da u entitetski budžet vrati svega 35 hiljada maraka. Bez odgovora su ostala logična pitanja- ko je odobrio 11 miliona za rekonstrukciju, ako je vrijednost zgrade prije obnove procijenjena na 7,5 miliona maraka, ko je potpisivao naloge da se taj novac isplati i da li će ( i ko će) iz tadašnje Vlade RS odgovarati što je na preuređenju Predsjedničke palate isparilo najmanje četiri miliona maraka?

SLATKE TAJNE

Odluku da se Hipotekarna banka u centru Banjaluke rekonstruiše i pretvori u Predsjedničku palate donio je pokojni Milan Jelić, nakon što u oktobru 2006. godine na izborima pobijedio u trci za predsjednika RS.

Sredstva za te namjene nisu bila predviđena budžetom, što nije spriječilo tadašnju Vladu, sa Miloradom Dodikom na čelu, da odobri i isplati svih 11 miliona maraka. Nakon što mu je novac odobren, Jelić nalaže da ugovor o toku rekonstrukcije, izvođaču i utrošenom novcu budu tajna iz bezbjednosnih razloga.

Kasnije se pokazalo da tajnovitost nema nikakve veze sa bezbjednošću, već svjesnom namjerom da se izbjegnu tenderi, što je omogućilo odlijevanje novca u privatne džepove. Slučaj “Predsjednička palata” otvoren je tek posle Jelićeve smrti i to, po svemu sudeći, zahvaljujući gramzivosti njegovog šefa kabineta Mirka Stojića, koji je uzimao na čemu god je stizao - od skidanja lamperije, do nabavke namještaja (takođe označeno tajnom zbog bezbjednosti predsjednika).

Stojić je sebi odobravao i mjesečno po 2. 500 maraka za kiriju, sam sebi je potpisao odobrenje za magisterij i na račun toga isplatio oko osam hiljada maraka. Rukovodeći cijelim poslom oko rekonstrukcije, Stojić je naložio da se firmi “Braća Mićić” iz Modriče (odakle je i sam) isplati 87. 750 maraka, kao nagradu za dostavljenu izjavu da je ukupna rekonstrukcija i adaptacija cjelovita i potpuna, te da izvođač posjeduje sve potrebne reference u skladu sa propisima!?

Po Stojićevom nalogu sklopljen je i ugovor sa firmom „Pemat“ iz Beograda, koja je za nadgledanje već završenih radova naplatila 92 hiljade maraka. Tu nije kraj malverzacijama: za nadzor nad vršenjem radova za slabu struju, jednom fizičkom licu Stojić je isplatio 17 hiljada maraka. Na teret mu se stavlja i da je svjesno prekršio zakon o javnim nabavkama i bez tendera zaključio ugovor sa firmom “Mozaik Trade” i unaprijed im za nabavku namještaja isplatio 1,76 miliona maraka.

Stojić je kasnije optužen da je iskoristio svoj službeni položaj tako što nije poštovao “strogo povjerljivi” ugovor sa beogradskom firmom “Eumaks” Milana Ćirića, već je dozvolio da ova firma za podizvođače radova angažuje veći broj drugih privatnih firmi iz RS i Federacije BiH. Stojiću se na teret stavljalo da je omogućio “Eumaksu” sticanje koristi u iznosu od 2,5 miliona maraka.

Optuženi se tokom suđenja branio tvrdnjama da je sve radio po nalogu pokojnog predsjedika Jelića. O kakvom se opskurnom liku radi najbolje govori činjenica da je pokušao da zaradi i na mrtvom predsjedniku. Stojić je iz budžeta RS plaćao naknade za snimanje i pripreme sahrane, iako takve usluge nisu vršene, jer je sve troškove sahrane snosila Vlada RS. Na kraju, milioni su nestali, “žrtveni jarac” osuđen je na minornih pet godina zatvora.

Jedna karika je pukla, ali je lanac prevara i pljački ostao netaknut.

(zurnal.info)