Zanimalo me šta se, nakon 20 godina, dogodilo sa kletvom o sakatoj bosanskoj djeci

Nakon samo jednog igranja u Zenici, predstava Olivera Frljića „Pismo iz 1920“, izazvala je žestoke reakcije. Najglasniji je bio bivši ministar kulture i glumac Emir Hadžihafizbegović koji je zaprijetio da će prekinuti sarajevsku izvedbu predstave. Uoči sarajevske izvedbe, ekskluzivno za "Žurnal", Oliver Frljić objašnjava kako je doživio Hadžihafizbegovićeve prijetnje i tvrdi da se "domovina može voljeti i šamarima"

ŽURNAL: Čini se osnovanim zaključiti da je predstava „Pismo iz 1920“ i rađena sa ciljem da izazove reakciju. I publike i javnog mnijenja. Da li ste očekivali da prva, medijski eksploatisana, bude reakcija Emira Hadžihafizbegovića?

FRLJIĆ: Očekivao sam različite reakcije, ali nisam očekivao telefonsku prijetnju koju mi je Emir Hadžihafizbegović telefonski uputio i koju je u više navrata javno ponovio.

GLUMAC NIJE DOISTA HAMLET

ŽURNAL: Emir Hadžihafizbegović, u razgovoru za „Oslobođenje“, kaže da je u telefonskom razgovoru sa vama stekao dojam da ste drogirani te da ste ga vrijeđali po nacionalnoj osnovi. I ne samo njega nego sve tri etnokonfesionalne zajednice u BiH?

FRLJIĆ: Sve to puno više govori o onome tko je to izrekao nego o meni. Čak i oni koji površno poznaju moj rad znaju da sam se uvijek borio protiv predrasuda, šovinizma, zagovarao dijalog, govorio o zločinima bez obzira kojeg nacionalnog predznaka bili. Hadžihafizbegović je imao pravo da zakune narod sakatom djecom bosanskom da nikada ne oprosti. Ali, smatram da je i moje pravo da pitam što se s tom kletvom i gospodinom Hadžihafizbegovićem dogodilo dvadesetak godina kasnije. Dogodilo se ono što se događa na svim društvenim razinama. Svi pokušavaju prepravljati svoje biografije, prilagoditi ih aktualnom trenutku. U tome i leži jedan od razloga duboke krize bosanskog društva. Ovo stanje je moguće jer nitko ne želi javno postaviti pitanje individualne i kolektivne odgovornosti.

ŽURNAL: Da li se pribojavate ili, naprotiv priželjkujete, da vam gospodin Hadžihafizbegović na sarajevskoj izvedbi „Pisma iz 1920“ napravi predstavu u predstavi ?

FRLJIĆ: Gospodin Hadžihafizbegović ima pravo raditi što hoće. Međutim, nakon svih laži koje je iznio i necivilizacijske razine govora koja još uvijek dolazi od strane tog dojučerašnjeg ministra kulture, smatram da se i ljudski i umjetnički do kraja diskvalificirao.

ŽURNAL: Vaša odjavna ispovjed u predstavi, u kojoj kažete „Ja mrzim Bosnu jer Bosna je zemlja mržnje“ izazvala je više komentara i neslaganja publike nakon zeničke premijere predstave, nego negativna kontekstualizacija Alije Izetbegovića, reisa Cerića, Nasera Orića, bivšeg komandanta Sedme muslimanske brigade Šerifa Patkovića i Emira Hadžihafizbegovića. Da li ste očekivali razmišljanje u stilu, „ljudi mogu biti grešni ali Bosna je vječna“?

FRLJIĆ: Moj odjavni govor ne znači da mrzim Bosnu, jer bi onda, po toj logici, glumac koji se na sceni predstavi kao Hamlet bio doista Hamlet. Međutim, taj moj odjavni monolog pokazuje i dovodi do apsurda ono što imamo u današnjoj Bosni: nespremnost na dijalog, politička vođstva bez ikakvih ideja osim nacionalnog prebrojavanja i grupiranja, pitanje je li se pomirenje doista dogodilo, je li uopće moguće i na kojim temeljima. Mislim da nije teško shvatiti da je taj monolog napisan i izgovoren u ironijskom ključu. On kondenzira ono što je politička stvarnost današnjeg bosanskog društva.

DOMOVINA SE MOŽE VOLJETI I ŠAMARIMA

ŽURNAL: Kazali ste kako ovom predstavom preispitujete temelje na kojima počiva današnji suživot tri naroda u Bosni i Hercegovini. Da li se proces pomirenja uopšte dogodio i da li je moguć u ovim uslovima? Da li ste željeli sugerisati odgovor ili ste to prepustili ličnom doživljaju svakog gledaoca ?

FRLJIĆ: Moje predstave uvijek postavljaju pitanja, a gledatelji mogu naći odgovore samo ako pogledaju društvenu stvarnost u kojoj žive.

ŽURNAL: Da li je BiH, u ovom slučaju njen većinski bošnjački dio, spreman za ovakvu vrstu teatarskog odgovora na suštinske društvene probleme. Možete li, već sada, uporediti reakcije na „Pismo iz 1920“ sa onima koje su vas pratile nakon „Turbo folka“, „Kukavičluka“ i „Proklet bio izdajica svoje domovine“?

FRLJIĆ: Ova predstava je rađena za bosansko društvo u cjelini. U njoj se postavlja pitanje odgovornosti sva tri konstitutivna naroda u BiH. U svim ovim polemikama se izgubilo, recimo, u predstavi postavljeno pitanje aktivnog rada dijela hrvatskog nacionalnog korpusa na razbijanju cjelovitosti Bosne, kao i činjenica da je Hrvatska izvršila agresiju na dio teritorija BiH. Slično pitanje postavljamo i kad pitamo trebaju li građani BiH danas plaćati mirovine borcima Republike Srpske koji su Sarajevo držali pod opsadom.

ŽURNAL: Mrzite li, zaista, Bosnu i šta je za vas bosanskohercegovački patriotizam?

FRLJIĆ: Već sam odgovorio na prvi dio vašeg pitanja. Za mene je patriotizam kritički govoriti o problemima koji postoje u društvu. Ili, da parafraziram Matoša, domovina se može voljeti i šamarima.

(zurnal.info)