Ah, jagode. Ah, pravda...

Početkom osamdesetih godina prošlog vijeka uskomešana jugoslovenska mladost počela se ispotiha i oprezno buniti protiv ideološkog terora Narodnooslobodilačke borbe. Dokle će nas više maltretirati tim ratom koji se desio prije tri decenije i koji više niko normalan ne spominje? Tako je nekako sve krenulo.

Zvanično, gnjev je bio uperen protiv starijih generacija i njihovog ideološkog konzervatizma. Nezvanično, bili su to prvi proplamsaji neposlušnosti jednoj (polu)rigidnoj vlasti, koja je preko koncepta NOB-e i očuvanja njenih tekovina, štitila sistem socijalističkog samoupravljanja. A usput i kastu koja je stekla – s današnjeg aspekta minorne – materijalne i društvene privilegije.

MACA NA VRATANCIMA

Ali dođe maca na vratanca. Danas je generacija tadašnjih dvadesetogodišnjaka u poziciji onih protiv kojih se svojevremeno bunila. Već je decenija i po prošla od našeg rata, a sjećanje na njega i njegove stravične masakre, mučenja i granatiranja ne prestaju. Nažalost, i ne mogu prestati, jer priča nije završena. Analogija s krajem osamdesetih tu prestaje: mladi se ne bune protiv hipertrofiranog sjećanja i konzervativnih generacija, oni danas aktivno učestvuju u veličanju i izgradnji ratnih mitova. Protesti po Srbiji i Republici Srpskoj, povodom hapšenja Ratka Mladića, pokazuju tek jedan aspekt te svijesti. Mnogo frekventnije dokaze možemo naći na sportskim priredbama svih zaraćenih strana, svih naroda i gradova. Tamo se umjesto fudbalu, košarci i rukometu, mnogo češće i s mnogo više strasti kliče našima i zviždi njihovima, sa svim raskošnim aspektima te podjele. Narodi koji imaju takvu omladinu dobro treba da se zabrinu za sopstvenu budućnost. Mladost koja kritički ne preispituje političku zaostavštinu sopstvenih očeva, u tehničkom i civilizacijskom smislu i nije mladost, nego nekakva starosno nedefinirana, amorfna gomila pojedinaca koja ništa dobro ne može napraviti u životu i koja se ničem dobrom ne može nadati.

A politika i dalje gusla po svom. „Ovim činom zatvorili smo jedno vrlo bitno poglavlje naše istorije“, rekao je predsjednik Srbije Boris Tadić povodom hapšenja Ratka Mladića. I potpuno je u pravu. „Tačno tako“, kaže Hasan Nuhanović, Srebreničanin koji još traži ubicu majke. „Završeno je samo poglavlje, ne i knjiga. Mi iz Srebrenice tu knjigu nikada nećemo i ne možemo zatvoriti.“ I Hasan je u pravu. Tako se oko najbolnijih priča i detalja minulog rata gradi i prepliće koloplet kompleksnih, ponekad i vrlo proturječnih osjećanja i argumenata, krvavi mozaik u kojem treba filigranskom preciznošću tragati za korijenima i uzrocima zla.

Gdje završava poglavlje, a gdje počinje knjiga? Eto nas na pitanju postoji li istina koja bi mogla biti podjednako prihvatljiva za sve? Na ovom stadiju političkog razvoja, evidetno ne. Ono što je u Kalinoviku oslobodilačka borba, u Sarajevu (odnosno – nad Sarajevom) bila je bestijalna agresija. Tako se iz godine u godinu uvećavaju bosanskohercegovački nesporazumi. Rat je davno završen, priča o njemu – kao što svakog dana svjedočimo – bukti nesmanjenom žestinom, sa svih poznatih uporišta.

Posljednjih dana ponovo smo bili u prilici podnositi dobro poznati i od pretjerane upotrebe izlizani politički stereotip po kojem „svako ima svoju istinu i svako ima pravo na svoju istinu“. Ništa nije tako daleko od istine kao ta tvrdnja. Ovdje i danas, na tlu bivše Jugoslavije, svako ima svoju historiju i svako ima pravo na nju, a istina je jedna, i za većinu strana uglavnom nedostupna. Nešto od te istine, od tog složenog i kompliciranog mozaika već 15 godina pokušava s velikom vjerodostojnošću i uvjerljivošću ustanoviti Haški tribunal. Tu se tali verzija koja će biti ne baš sto posto istinita, ali svakako najbliža istini. (A tu je, između ostalog, utvrđeno: na Kalinovik nikad nije ispaljena nijedna granata, a na Sarajevo...)

ĐAVOLJE DJELO

Boris Tadić napravio je vrlo važan korak za Srbiju. Odbijajući sagledati sopstvenu poziciju, Srbija, barem na ovom vidljivom, folklornom nivou, za sada ne prihvata taj korak, što će Tadića uskoro vjerovatno vratiti u vode standardnih kalkulacija. O tim kalkulacijama ubjedljivo je posljednjih mjeseci govorio i pisao fra Petar Jeleč, koji je povodom hapšenja generala Jovana Divjaka u Beču, ustvrdio da Srbija i Tadić sistematski destabiliziraju političku situaciju u Bosni i Hercegovini.

Emil Cioran kaže da je historija najbolje svjedočanstvo zvjerolikosti ljudske prirode: „Čitava istorija ima ironičan smisao. Na najočigledniji način ona je negacija morala. Ako zađemo dublje u istoriju, ako o njoj razmišljamo, svakako je nemoguće ne biti pesimista. Istoričar optimista je kontradikcija samog termina... To je najveća lekcija iz cinizma koja se može zamisliti... To je stvarno đavolje delo!“

Nešto od tog Cioranovog ljekovitog pesimizma gledamo već danima u udarnim informativnim emisijama. Ovdje je povijest konzumirana na najteži, što će reći – najkrvaviji način. Ovdje je ama baš svako kandidat za historijsku ličnost. I niko ne miče sa startnih pozicija. Srbija nije spremna za katarzu. Republika Srpska još manje. Sarajevo i Bošnjaci nisu spremni za oprost. Sve što dođe iz Srbije unaprijed je osuđeno na negativnu percepciju. Ne postoji izvinjenje koje ovdje ne bi bilo popljuvano i odbačeno kao licemjerno, kalkulantsko i nedovoljno. A i svijest o sopstvenim zločinima teško i sporo prodire do podnožja Trebevića.

Najnovija epizoda exjugoslovenske povijesti ni u čemu nije izuzetak u odnosu na prethodne. Ratko Mladić i armija njegovih pristalica hapšenje i transport u Haag doživljavaju kao povijesnu nepravdu, kao zavjeru globalnih razmjera. Za Borisa Tadića taj je događaj velika etička, pravna i politička pobjeda Srbije. A za Hasana Nuhanovića, kojem nikakvo hapšenje i nikakav sud ne mogu vratiti njegove mrtve, niti ublažiti godine patnje, i koji je u toj patnji sve usamljeniji, ovo je tek zakašnjeli, nedovoljni, mlaki bljesak pravde. Samo jedan od ovih pogleda jednom će biti istina.

A jagode, televizor u ćeliji i posjeta kćerkinom grobu, pokazuju klasičnu inverziju moralnih principa: ljudi koji su odgovorni za najsurovije epizode minulog rata imaju elitni, skoro pa kraljevski tretman u pritvorskim jedinicama. Bizarni detalji iz njihovog života, njihove ekscentrične želje i perverzne navike imaju šmek pikanetrija s evropskih dvorova, zanimljivi su koliko i tračevi s filmskih festivala i privlače medije širom svijeta. Ponovimo za Cioranom: „To je najveća lekcija iz cinizma koja se može zamisliti. To je stvarno đavolje delo.“ Ah, jagode. Ah, pravda. Ah, ljudska prava...

(zurnal.info)