Naravno da Milorad Dodik nije diktator

Naravno da Milorad Dodik nije diktator. Ne hapsi, ne likvidira istomišljenike, ima opoziciju, na njegovoj teritoriji uspijevaju slobodni mediji i uglavnom se sprovode demokratske procedure.

Uglavnom, naravno, ne znači i uvijek. Nego pretežno, a demokratija ima tu nezgodnu karakteristiku da je ili sveobuhvatna, ili nije demokratija. Mjestimično demokratske sredine obično se karakteriziraju kao nedemokratske.

Pa ako već nije klasični diktator, zato Milorad Dodik jeste političar sklon diktatorskim ispadima i manirima. Razabru li se pažljivije njegovi politički potezi, navike i mišljenja, našlo bi se tu mnogo ozbiljnog materijala koji ga diskvalificira kao slobodarskim načelima i običajima naklonjenu političku činjenicu.

AGRESIVNA DEMOKRATURA

Tokom godina suverene vladavine izgradio je ogromnu moć, političku i finansijsku, što mu je omogućilo da nesmetano dijeli kredite članovima najuže porodice, da novčano nagrađuje podobne medije, da žestoko napada nepodobne i da prostački vrijeđa novinarke koje mu nisu po volji, da zajedno s poslušnim novinarima i intelektualcima demonizira Sarajevo kao izvor svekolikog zla u regionu i šire, da svako malo gubi kontrolu nad sopstvenim postupcima, što on i njegova spin mašinerija nakanadno pravdaju „otvorenošću neuobičajenom za jednog političara“. Što je – budimo onda i mi neuobičajeno otvoreni za jednog analitičara - drugo ime za agresivni primitivizam i neotesano vrijeđanje neistomišljenika.

Najprecizniju definiciju ovakvog tipa vladavine dao je svojevremeno Predrag Matvejević, skovavši naziv - demokratura. Kovanica je sastavljena od dva oprečna pojma – demokratije i ditkature. Formalno-pravno, takvi režimi su demokratski, a suštinski, imaju evidentne i visoko izražene naslage autarhičnog uređenja, s dominantnom ulogom jedne osobe, beskrupulozne u metodama i brutalne u nastupu.

Najnoviji napadi Milorada Dodika na nezavisne medije odaju sve prisutniju nervozu u njegovim redovima. Novca je nestalo, spin taktike su propale, jer gladnom narodu više ne možeš prodavati predizborne basne, čak se i opozicija okuražila pa pita gdje su pare, traži imovinski karton i odgovornost za političke promašaje. U takvoj situaciji, političari skloni samovolji postaju paranoični i mahinalno aktiviraju termin neprijatelj, tu najslađu izvlakušu svakog nedemokratskog režima. Neprijatelj, kao što znamo iz višedecenijskog iskustva, nikada ne spava, a Milorad Dodik otkrio je široki spektar neprijateljskog djelovanja, od nepodobnih medija, preko mrskog i uvijek dobro raspoloženog Teherana, do neposlušnih nevladinih organizacija. I ovim potonjim obećao brzo kontrarevolucionarno djelovanje, što je manir koji od poznatih demokrata koristi možda još samo Aleksandar Lukašenko.

STILSKE RAZLIKE

Svaki čestit građanin odmah će upitati što bi u ovoj zemlji samo Milorad Dodik bio okarakteriziran kao političar sklon diktatorskim ispadima, kada Dragan Čović, Zlatko Lagumdžija, Sulejman Tihić, Fahrudin Radončić, da nabrojimo samo najviđenije aktere federalnog političkog života, bilježe jednako otuđenje od baze, istovjetno bogaćenje i neodoljivo sličnu, poraznu političko-ekonomsku situaciju na sopstvenoj teritoriji. Pa postoje neke razlike koje su samo naoko stilske.

Kada Nermin Nikšić zaposli brata, on se slomi objašnjavajući kako tu nije po srijedi sukob interesa, nego nešto sasvim drugo, demokratsko pravo članova njegove prodice da se kandidiraju i sve nešto u tom fazonu.

A kada Milorad Dodik da kredit sinu, on još dodatno prca javnost izjavivši da je bolje da mu mali sadi šljive, tamani krompirovu zlaticu i nabacuje vještačko gnojivo, nego da se drogira. Kad novinari pitaju Dragana Čovića za onu vilu u Barama, on je svjestan da je kriv i pokušava ignorirati upit, a na pitanje je li tačno da je stekao enormno bogatsvo, Milorad samouvjereno odgovara – jesam, pa šta. Kad otima od siromašnih, tj. od građana RS, da bi dao bogatima, tj. Emiru Kusturici, on to ne radi skrivećki, nego javno i samouvjereno, tvrdeći da je sve to u interesu srpskog naroda. Nije bilo tako davno kad je hvalio svoje izborno tijelo, prepričavajući kako ga na predizbornim skupovima birači povlače u stranu i govore mu da nije bitno kolika im je plata, penzija ili socijalna pomoć, nego da im sačuva Republiku Spsku. I on im je čvrsto obećao da će je sačuvati.

E šta će sad biti s rečenim obećanjem, veliko je pitanje. Možda se i ne mogne do kraja ispuniti. Ovo ne tvrde džihadlijski mediji iz Sarajeva, nego najrelevantniji politički faktori u samoj Republici Srpskoj, od već rečenog predsjednika, preko najvažnijih astrologa, pa sve do pouzdanog Nenada Kecmanovića.

REDISTRIBUCIJA SVETOSTI

U većem dijelu Federacije ovaj zaokret dočekan je s očekivanom zluradošću, iako je zlo koje se nadvilo nad RS tek u mikronski manjem intenzitetu prisutno i na teritoriji Federacije. Istina da ovdje nema karikaturalnih lidera, ali sve ostale sličnosti su tu: enormno bogatstvo političke elite, koruptivna razorenost države i društva, nedostatak investicija i nikakva perspektiva. U 2013. godinu ušli smo sa strahom. Federacija je labirint bez izlaza.

Dodik je ogromnu energiju uložio u demontiranje BiH kao ideološke i političke svetinje. I tu mu čak možemo pripisati izvjesne zasluge. Desakralizirajući procesi u političkom životu uglavnom su dobro došli. Međutim, ono što anulira pozitivni učinak njegove inicijative je paralelni proces sakralizacije Republike Srpske, od koje je Milorad svojim zadriglim radom napravio šprdačinu veću nego što je bila prije njegovog dolaska na vlast. I tu dolazimo do jednog od ključnih momenata Dodikove propasti.

Demontiranje BiH nije imalo za cilj demokratizaciju prostora i sistema, nego redistribuciju svetosti. Što je od njega zaista napravilo političara kakvog odavno nismo imali. Ni diktator ni demokrata, on je nešto između, recimo da bi ga Matvejević definirao kao – demokratora.

Mića je svojevremeno vlast osvojio na krilima inostrane podrške. Možda sada zna o čemu govori kada priča da ga ruše stranci. Ako je to zaista tačno, onda tom čuvenom stranom neprijatelju morao postaviti važno pitanje. Šta ste do sada čekali?

(zurnal.info)