Ali stvarno genocidna

1.

Po čemu se Dragi vođa razlikuje od normalnih političara? Po tome što i kad izgubi polemički dvoboj, njegovi mediji brže bolje jave da je “održao istorijsku lekciju” svome protivniku.

2.

Ljudi su takvi – vide i čuju ono što hoće da vide i čuju, a ne ono što je bilo.

3.

O genocidu nije održana ozbiljna rasprava, nego televizijski spektakl. Još je samo kladionica nedostajala.

4.

Ideja je neozbiljna, jer prirodu i karakter zločina ne određuju televizijski dvoboji, ali i kao takva na kraju je bila korisna. Pokazuje koliko je kontraproduktivna po Milorada Dodika i njegov opskurni režim bila proslava godišnjice RS, te parade političkog i patriotskog kiča, jer evo skoro mjesec dana traju i ne stišavaju se reakcije.

Ova posljednja, iz koje je javnost dobila novu poruku, da bi pijemont srpstva trebao biti Srđan Aleksić, a ne Radovan Karadžić, dugo će da boli, ali tako je kada bahati vlastodržac udari na odvažnog marginalca, osuđenog na prijetnje i uvrede.

5.

Čedo Jovanović uradio je svoje i prije emisije. Izazvao je jednu nesnosnu politiku, jednog bezobraznog političara koji ne bi da mu sude muslimani i koji cijelom entitetu nameće takav svjetonazor.

6.

Naravno da je važno reći istinu. I naravno da je Čedo Jovanović – izložen stravičnim pritiscima – malo ustuknuo, ali to ne mijenja veličinu njegovog otpora, a još manje mijenja prirodu zločina kojima je premrežena RS.

7.

“Je li RS genocidna tvorevina ili rezultat volje srpskog naroda?” Samo pitanje, koje je naslov i moto ovog susreta, ima u sebi konstrukcijsku grešku. RS danas je sigurno rezultat volje naroda, ali to ne umanjuje količinu i zastrašujuću snagu zvjerstava koja su počinjena u ime tog naroda i u ime tog entiteta. O tome je govorio Jovanović.

8.

A način na koji je govorio Milorad Dodik može se analizirati sa stilskog (seljačka bahatost oličena u odnosu prema voditeljici i sagovorniku) i aspekta argumenata. Ovaj drugi zaslužuje pažnju jer je dio standardnog Dodikovog intelektualnog aparata i vokabulara. Od svih masovnih zločina koji su počinjeni u RS, od tog beskrajnog, planskog niza kojeg čina ubistva, mučenja, progoni, silovanja, logori - on priznaje, i to samo djelomočmo, i to prekokurca i suprotno odlukama međunarodnih pravnih institucija – samo Srebrenicu.

9.

Činjenica da je spektar tih zločina nešto najgore što je Evropa vidjela poslije Drugog svjetskog rata. Prijedor, Bijeljina, Zvornik, Višegrad, Foča, Keraterm, Omarska, Trebinje, Bileća, Nevesinje, Gacko… To su poprišta strašnih priča koje ne prestaju ni dvije decenije kasnije.

10.

Sarajevo i njegova opsada posebna su priča. Iz 1400 dana dugog zločina Dodik priznaje samo Dobrovoljačku ulicu i samo u svojoj nakaradnoj verzji, iako smo u Haagu davno čuli da nema osnova za krivično gonjenje. Čedo Jovanović: “Iz bosanskog pakla svako uzima samo ono što njemu odgovara i onda to interpretira na svoj način. Ne mogu da slušam vaše interpretacije…”

11.

Jedno četiri puta Dodik je ponovio da tu nije došao da bi polemizirao s Čedom Jovanovićem, nego da bi javnosti otkrio da RS nije genocidna. Ipak je sve vrijeme polemizirao, a javnosti, osim svojoj, nije uspio dokazati ono što je htio.

12.

Logička dosjetka, da je RS nastala godinama prije Srebrenice ne znači ništa, jer ničim ne možeš anulirati prošlost. Jovanović je govorio o zločinima. Dodikov tim ponovo je loše odradio posao, predsjednik RS nikada nije bio lošije pripremljen za diskusije. On je i inače nepripremljen za pristojnu raspravu, otuda višak bahatosti i pokušaj jeftinih pošalica (“Ja sam veliki Srbin…”). Umjesto da mu pokušaju naći ozbiljne argumente, što je ionako nemoguće misija, njegovi saradnici nafilovali su ga klasičnim kontraobavještajnim podacima o mjestu rođenja Jovanovićeve majke, što je možda najmizerniji moment predsjednikovog uopće mizernog nastupa.

13.

Kada je Čedo Jovanović pokušao promovirati tezu, doduše neuspješno – jer njegovom sagovorniku naprosto ne možeš prići s tako kvalitetnom idejom – da pijemont srpstva treba biti Srđan Aleksić, a ne Radovan Karadžić, Dodik je dva puta odgovorio na užasavajući način: a što među muslimanima nema takvih Srđana…

Istina je da je na svim stranama bilo takvih ljudi, srećom su živi, a mnogi ne žele da se njihova dobročinstva obznane, zbog sigurnosnih razloga. Potpisnik ovog teksta zna za veličanstvene primjere hrabrosti Hrvata iz zapadnog dijela Mostara, koji su doslovno ugrožavali i svoje i živote svojih porodica, krijući po ormarima Bošnjakinje i Bošnjake ispred pomahitalih štelića i tutića. Mnogi je Sarajlija ne bez rizika tražio od Cace da prestane s ubistvima i maltretiranjima Srba. Na Grbavici je bilo Srba koji su ispred Batka spašavali Bošnjake i Hrvate…

14.

Sjećate se onog prekrasnog momenta u kojem Dodik govori o “ispraznim laprdanjima po beogradskim salonima”, a pri tome ponavlja da on nikome ne brani pravo na političko mišljenje?

Borimo se za slobodu ispraznog laprdanja…

15.

Divna je i Dodikova stereotipna demonizacija Sarajeva. Tu već zalazimo na teren onog genijalnog blogera, pa se nećemo zadržavati na ovoj tezi, osim što ćemo postaviti nekoliko metodoloških pitanja. Ko je kriv što je američka administracija u slučaju BiH izrazito prodržavno nastrojena? “Sarajevska čaršija”, koja, izgleda, i bez budžetskih novaca savršeno odradi ono što Dodikove lobističke organizacije ne mogu s milionima? Ko je kriv što je Vijeće Evrope neki dan onako surovo opisalo stanje u BiH? Pa sarajevski čaršijski krugovi koji samo trepnu, a Evropa i Amerika se postroje i poslušno sprovedu sve što mi pokraj Sebilja naizmišljamo. Ko je kriv što Čedo Jovanović ima onakve stavove? Zna se, Sarajevo i njegova monstruozna čaršija. Prvo se najede ćevapa u Želji, a onda agitira protiv RS.

Naoko je budalasta, a suštinski zlokobna ta argumentacija iz ranih devedesetih. Tada je prije četverogodišnjih artiljerijskih divljanja izvršena žestoka ideološka priprema, čiji je jedini cilj bio trajno demonizirati i ogaditi Sarajevo. I topovi su ušutili, a taj projekat još živi.

16.

Dodik je najvještiji u manipulaciji. On s terena činjenica stalno bježi tako što mijenja nivoe i predmet rasprave. Prvo kaže da Sarajevo nije i ne može biti njegov grad jer je etnički očišćeno. Kada mu Čedo Jovanović uzvrati da je i Banja Luka etnički očišćena, i to na mnogo gori način, on sa terena etničkog čišćenja prelazi na imovinske odnose i odgovara da je u BL vraćeno 90 posto nekretnina. Svugdje u državi je vraćeno 90 posto nekretnina.

17.

Ali bilo je i čistog dodikovskog humora. Kada ga Čedo pita – pa ko vama pjeva pjesme, ovaj djetinje uvrijeđeno odgovara: “Mi pjevamo pjesme!” I to je zapravo najtužniji finale jednog opakog projekta koji nikako da dobije moralnu i međunarodnu satisfakciju. Fakat, kako bi zvučala pjesma o neustrašivom oslobođenju Prijedora, ili herojskom zauzimanju Foče, Višegrada, Zvornika? Uz maršala Ratka…?

18.

Je li Milorad Dodik zaista čovjek bez šarma? Na sreću, nije. Njegov je problem što mu šarm ne leži u bahatosti (“O čemu pričaš? O čemu ti pričaš?”), nego na sasvim drugoj strani. Ali on je tu drugu stranu u sebi davno pokopao, zarad slave šatorskog pjevača koji se iživljava nad nejakima, a u otvorenom dvoboju prođe neslavno.

19.

Nije lako ovih dana biti Čedo Jovanović. U Politiku stižu smrtovnice s njegovim likom. Samo njegova porodica i on znaju kroz šta prolaze. Čovjek je došao na tuđi teren, i kao gostujući igrač “održao istorijsku lekciju” domaćinu. Čedo je na sebe preuzeo ulogu savremenog Srđana Aleksića. Politika na koju je udario to ne prašta.

20.

Političari su samo različito tumačili prirodu rata kroz koji smo prošli. Ali ne radi se tome je li bio genocid ili odgovoran i umjeren zločin, nego da je to užasno kako god da se zove. I da se te stvari više nikad ne ponove.

(zurnal.info)