Brojna istraživanja pokazuju da su građani BiH svjesni kako stvari idu u lošem smjeru, nepovjerenje u stranke je iznad 50 odsto, 70 odsto ih je nezadovoljno radom Vijeća ministara… a opet godinama izlaze na izbore i glasaju za iste ljude. Kako to tumačite?
- U politologiji, posebno u onom dijelu koji se odnosi na “teorije igara”, postoji jedna figura koja se zove “dilema zatvorenika”. Preko te “dileme zatvorenika” sa jednim kolegom iz SAD-a sam analizirao ta vrjednosna opredjeljenja. Mi smo pošli od pitanja… Evidentno je nezadovoljstvo, pa čak i intraetničko. Kada na primjer govorimo o Bošnjacima, nije to samo nezadovoljstvo koje generira Milorad Dodik ili hrvatski blok, nego najprije rukovodstvo unutar bošnjačkog korpusa. Bijes ljudi je usmjeren, ako to mogu reći u ovoj etno-političkoj konstrukciji, prema svojim. Pa, ipak u tajnosti glasačke kabine ljudi zaokružuju upravo one o kojima su govorili najgore u ovim anketama i istraživanjima koji su prethodili izborima. Došli smo do poražavajućeg otkrića da je taj ambijent nesigurnosti i straha glavni uzrok zašto se ljudi na kraju odlučuju da glasaju za, da tako kažem, svoju nacionalnu opciju. Sljedeći obrazac unutar te “dileme zatvorenika” ide upravo ovako: imamo tri igrača, nazovimo ih A, B i C. Sada, kako rezonuje prosječan glasač: da kad najbolji ishod izbora i prema mišljenju A, B i C igrača bi bio potpuna promjena političkog establišmenta. Kada govorimo o promjeni, tendencije su više usmjerene ka lijevoj opciji, ljudi su zainteresirani za egzistencijalna pitanja, bolje plaćen posao, i tako dalje. Međutim, kada glasač A glasa, on nije siguran da će to isto uraditi i glasač B i C. Ako tome dodamo poslovičnu politiku medija i diskurs koji oni šire, koji se uglavnom temelji na “sijanju” nepovjerenja i prikazivanju crne slike naše stvarnosti, onda ćemo imati više razumijevanja zašto se ljudi na taj način opredjeljuju da glasaju za svoju nacionalnu stranku. Budući da A nije siguran hoće li B i C glasati onako kako on bude glasao, recimo u smislu totalne promjene, odlučuje se za drugu opciju, a to je status quo. Mi imamo taj status quo od Daytonskog sporazuma. Imaju i druge opcije. Ako najgora opcija, iz percepcije glasača koji je u etnopolitičkom kafezu bi bilo da grupa A glasa za promjene, a da B i C to ne učine i da u etničkom smislu ostanu monolitni, jaki i jedinstveni. Evo, čujemo na sve tri strane pozive za nacionalnim jedinstvom. Najgora opcija bila bi, u tom slučaju, da ovi u A pređu na jednu vrstu liberalne demokratije, dok bi drugi ostali čvrsto ukopani u svojim etničkim rovovima. Ima još jedna opcija, naravno, najbolje bi bilo kada bi A ostao etnički jedinstven, a da B i C koji su krivi za rat i koji su počeli ovo sve kazne svoje političke elite. Naravno, taj ishod neće doći. Da sumiram, riječ je o jednom izvanpolitičkom utemeljenju političke opcije. Riječ je o strahu, općoj nesigurnosti čemu doprinose i mediji, tako da unatoč otvorenim kritikama vladajućeg establišmenta mi ipak zaokružujemo etničke opcije.
Kazali ste da mediji prenošenjem crne slike doprinose tom stanju. S druge strane, kad ne bila prenesena stvarna, crna slika, onda bi ispalo da vlast radi kako treba. Dobijemo li tako neku vrstu zatvorenog kruga?
- Da. Naravno, posao medija jeste kritička refleksija stvarnosti, i to je temeljna zadaća medija. Međutim, mislim da neki mediji svojim neprofesionalizmom doprinose ovom procesu etmičke mobilizacije u kojem smo mi već duže vremena. Čak i najliberalniji mediji u našoj zemlji su fokusirani na to da mi svaki dan moramo znati šta je Milorad Dodik rekao, šta Dodik misli. Toliku relevanciju davati jednom antidemokrati, jednom autoritarnom čovjeku ne samo da je pogubno po ova pitanja etničke mobilizacije, već mislim da na mala vrata, kao poželjan oblik uvodi jednu praksu u političkom ophođenju. Recimo, ona bahatost. Sutra ćemo imati “male Dodike” na svim stranama, jer očito se vidi da se jedan takav vid ponašanja isplati. Mislim da nismo postigli nešto posebno ako od medija pravimo reality show Milorada dodika.
Na koncu, Dodik nema nikakve nadležnosti na teritoriji Federacije BiH, a federalni mediji koji to nekada i u nazivu imaju svaki dan u najudarnijim emisijama govori šta on radi…
- Naravno. Onda to više neće biti kritika, što je glavna zadaća medija, nego neka vrsta žute štampe, po mom sudu. Mislim da na taj način novinarstvo doprinosi jednom površnom diskursu, jednom opasnom generaliziranju i pojednostavljivanju stvari, jer Dodik je posljedica, a ne uzrok. Pa, evo i mi pričamo o Dodiku…
Kažete “imaćemo male Dodike”. Imamo priliku posljednjih mjeseci vidjeti istupe predstavnika nekih od, recimo lijevih stranaka, koji su se počeli ponašati na isti način, koristili “zapaljivu retoriku”, bili bahati u istupima… Da li ih mi već imamo?
- Medijski problem je drugi segment. Drugi vrlo važan segment je izborni zakon koji odgovara ustavno-pravnoj arhitektonici naše zemlje. Mi imamo izborni zakon koji u potpunosti slijedi etnički obrazac, i kada govorimo o ovim izborima koji su nacionalni, opšti izbori, svaka poštena analiza će pokazati da mi u stvari nemammo nacionalne izbore, već ono što ja nazivam intraetničkim izborima. To ćemo sada vidjeti. Glavne izborne borbe nećete imati između elite koja pretendira da predstavlja na primjer bošnjački blok, kontra eliti koja bi pretendirala da predstavlja srpski blok. Ne, nego unutar srpskog bloka imate višek ompetitivnih elita. Evo ga opet Dodik, i Dodikov blok naspram ovih koje čine SDS, Čavić i ostali. Znači, imamo intraetničke izbore gdje se kompetetivne elite unutar jednog etnosa bore za mandat predstavljanja tog etnosa u naredne četiri godine. Upravo zahvaljujući našem izbornom zakonu koji ni na koji način n e nagrađuje, ne potiče prekoetničko glasanje. Onda nije čudno da, na primjer, jedan SDP na kraju vidi da se retorika koja podrazumijeva prekoetničnost ne isplati, neće dobiti glasove. Onda i oni postaju zaštitnici bošnjačkih interesa, bošnjačke istorije, oni to mogu bolje uraditi, i tako dalje.
Kad ste spomenuli SDP, baš u toj stranci imamo Željka Komšića koji se pojavio kao svojevrstan incident kada su za njega glasali i Bošnjaci i Hrvati što je pokazalo da u BiH može doći do situacije da ljudi ne glasaju isključivo etnički. To što su za Komšića glasali pripadnici drugog naroda predstavnici drugih stranaka dočekali su “na nož”. Da li su tako i otvoreno kazali kako im je u interesu upravo situacija koju ste opisali?
- To se najbolje vidi u sporazumu koji je rukovodstvo HDZ-a sklopilo sa Dodikom. Dakle, nije dobar Željko Komšić za kojeg su glasali Bošnjaci, ali će im biti dobra Borjana Krišto za koju će glasati Srbi. To je potpuno arbitrarnoi i samo govori o jednom apsurdu do kojeg dolazimo u političkom životu ako čvrsto slijedimo etnopolitičke principe.
Može li se BiH u skorijoj budućnosti dogoditi još neki “Komšić”?
- Unutar ovakvog, opet ponavljam, izbornog zakona koji ni na koji način ne potiče prekoetničko glasanje, teško. Da se razumijemo, bilo koji političar da mora računati na glasove pripadnika drugih naroda, imao bi drugačiju retoriku. Ako računate samo na glasove pripadnika svog naroda, onda će pobijediti ona elita koja će imati vatreniju retoriku, koja će više uspjeti da uplaši građane.
Hoće li onda, kako ste prije više od godinu dana najavili, izbori 2010. biti ravni etničkom popisu?
- Svaki naši izbori unutar ovakvih okolnosti neka su vrsta etničkog cenzusa jer su intraetnički. Postoji niz mehanizama o kojima bi mogli razmišljati, ali ne možemo govoriti o nacionalnim izborima ako nemamo jedinstvenu nacionalnu izbornu bazu. Mi faktički imamo entitetsko-kantonalne izbore i kroz proces delegiranja “odozdo” formiramo neku vrstu vlasti. Komšić se može desiti samo zbog izbornog zakona koji se odnosi na Federaciju gdje građani mogu glasati za jednog od dva kandidata iz različitih naroda. Taj princip bi se morao proširiti na nacionalnom nivou, i uvesti preferencijalno glasanje pa da građani glasaju redom. Tako smo imali u SR BiH, ili ako se sjetimo izbora člana Predsjedništva Jugoslavije. Možemo imati ponuđena sva tri predstavnika, pa da se građanima omogući da glasaju za tri kandidata za koje oni misle da će najbolje reflektirati interese BiH kao cjeline. Postoji niz mehanizama u savremenoj političkoj teoriji, ali je potrebna volja da se prevaziđe ovaj uski etnički ustav.
Tračak nade dala je presuda iz Strasbourga u predmetu ‘Sejdić-Finci’ nakon koje je naloženo da BiH mora izmijeniti Ustav i omogućiti izbor ostalima u najviša tijela države, ali političari su to jednostavno odignorisali, a danas je niko ni ne spominje. Kad nam se to nepriznavanje može “obiti od glavu”?
- Kao prvo, ja sam kao građanin u jednoj velikoj moralnoj dilemi. Oduvijek sam smatrao da su građani BiH višestruko diskriminirani, posebno oni koje nazivaju ostali. Međutim, sada, nakon Strasbourgske presude to je postala pozitivna pravna činjenica. Za mene je moralno upitno uopće izaći na glasanje, i imam ozbiljne lične dileme da li ću izaći na izbore. Izlaskom na izbore nakon ove presude otvoreno podržavamo jedan užasan diskriminatorski, ugnjetavalački poredak, antisemitski ako hoćete, antiromski poredak… Faktički, diskriminacija postaje motorna snaga čitave političke zajednice. Da li želim u tome učestvovati? Mislim da svako sebi treba postaviti pitanje da li želimo u tome učestvovati. Slušam izjave predstavnika međunarodne zajednice Valentina Inzka, i za mene je sramno ignorirati tu presudu. Za mene je to neshvatljivo, skandalozno, i to šalje poruku da se u nama ne vidi neka ozbiljna država, ozbiljna zajednica. Za ostatak Evrope svaki građanin ima univerzalno i bezuslovno pravio da bira i da bude biran, ali eto, to se ne odnosi na vas. Vi ćete to pravo prihvatiti u, matematički izraženo, jednoj trećini tog prava kao pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda što je također jedan paradoks s kojim mi živimo. Opet, moralna dilema koju kao građanin imam, i ako odlučim da ne izađem na izbore, to ne može biti podvedeno pod klasični obrazac: to je apstinencija, time glasamo za iste, ali kako god glasali, otvoreno glasamo za jedan diskriminatorni poredak. Bez obzira ko pobijedi, on će morati igrati tu diskriminatornu igru, i on će ubirati plodove toga što je dobar dio stanovništva spriječen da ima aktivno i pasivno biračko pravo.
Zaista se očekivalo da će se nakon odluke uz Strasbourgu nešto promijeniti, da če se izbori odgoditi ili bilo šta što bi ispravilo nepravdu prema velikom dijelu građana BiH…
- Ne bih imao toliko problema da su lokalni izbori, jer su oni drugačije postavljeni i bliži evropskim standardima. Za mene u ovom trenutnku itzaći na nacionalne izbore je nešto moralno sumnjivo. Sada, moj eventualni neizlazak na izbore ne bi bio apstinencija nego ozbiljna politička poruka. Kada nas 80 posto ne bi izašli na izbore zbog ovog razloga, poslali bismo itekako političku poruku.
Sada se vraćamo na onaj strah s početka razgovora: ovi drugi će ipak izaći. Lično imam sličnu dilemu, ali bojim se da ću kao manje zlo ipak prihvatiti izlazak na ovakve izbore, jer smatram da ipak samo izborima možemo promijeniti trenutno stanje, ili bar pokušati…
- To je taj zatvoreni krug koji nam postavljaju Ustav i izborni zakon. Jednostavno, mi ne možemo iz njega izaći bez nekog radikalnog reza – potpune promjene domaćeg zakonodavstva u skladu sa onim na šta smo obavezani: usaglašavanje Ustava sa 15 konvencija o fundamentalnim ljudskim pravima i slobodama. To se ovako papagajski ponavlja, ali to je zaista ključ problema. Da mi imamo ustavno-pavnu arhitektoniku u skladu sa svim, onda nam se ne bi mogli desiti ni rasističke izjave koje čujemo, niti bi se moglo desiti da nekoga na temelju spola, vjerskog ili nacionalnog opredjeljenja unaprijed isključimo iz izborne utrke.
Čini li vam se da su nakon ovoliko godina ljudi u BiH na neki način naviknuti na diskriminaciju, da nekoga diskriminiraju i budu diskriminirani?
- Problem je što smo mi užasno depolitizirani. Paradoksalno može zvučati, čućemo na sve strane da je previše politike. Moja teza je da je politike premalo. Etnopolitički poredak sam po sebi počiva na nepolitičkom. Počiva na strahu, ili nečemu na šta mi kao pojedinci nikako nismo mogli uticati. Nismo mogli uticati da se rodimo kao pripadnici ovog ili onog naroda, a to vam je ključna odrednica, referenca i relevancija za politički život. Možemo biti socijaldemokrati ili liberali, ali u bosanskohercegovačkom političkom kontekstu, mi možemo jedino biti relevantni kao predstavnici ovog ili onog tamo naroda i ostalih, ako ćemo se igrati kao ovi što kažu: evo sad ćemo staviti još jednu stolicu u Predsjedništvo. A, time se taj problem ne rješava ni na koji način. Mislim da smo užasno depolitizirani kao narod, još ne znamo politički promišljati što opet dovodim u vezu sa našom političkom kulturom. Na žalost, mi se hrvemo sa dugotrajnim naslijeđem autoritarnih , u stvari nikada nismo ni imali iskustvo liberalne demokratije ili demokratije općenito i to je jedan proces koji će nažalost potrajati.
Spomenuli ste naslijeđe autoritarnih režima. Ipak, kad su u pitanju izlasci na izbore, proteste ili korištenje bilo kojeg legalnong instrumenta demokratije, evidentno je da su mladi koji te režima uopšte ne pamte najneaktivniji. Penzioneri na primjer najredovnije izlaze na izbore, protestuju… Mladih ima malo, ili su pasivni učesnici, organizuju se po FaceBook grupama, forumima, ali konkretno ne djeluju niti javno iskazuju mišljenje. Kako to komentirate i objašnjavate?
- Naši mladi ne pamte autoritarne poretke, ali su kao i mladi u okruženju izloženi jednoj konzumerističkoj kulturi, jednoj postmodernoj kulturi koja unaprijed sumnjiči i odbacuje mogućnost, kako se to u teoriji zove “velikih naracija”., dakle velikih priča o emancipaciji, općenito nečega čemu se vrijedno posvetiti. U jednom divljem konzumerističkom okruženju u kojem živimo, jednom nepreglednom pluralizmu vrijednosti. Ako tome još dodamo razne tehnologije koje pojačavaju otuđenje, FaceBook daje lažnu sliku da se mi družimo…
Hiljadu prijatelja…
- Upravo, ja ne mogu zamisliti čovjeka koji bi imao hiljadu prijatelja, taj čovjek bi bio neka vrsta medija. Mislim da se to otuđenje kroz tu virtuelnost i konzumerizam samo povećava. Evo, reći ću to otvoreno: mislim da nam trebaju ideologije. Trebaju nam koherentni pogledi na svijet. I u Zapadnoj Evropi vidimo pad ljevice. Poslije 1989. smo ušli u takozvano postideološko doba, a to pokazuju svi ozbiljni mislioci. Bit tog doba je u stvari da smo izručeni natrag nekim silama koje upravljaju izvan nas. Sve će vam riješiti “nepredvidiva sila slobodnog tržišta”. Evo, vidimo kako nam rješava. Ili, dovoljno je kako kaže Fukoyama, “imati mehanizme parlamentarne demokratije”. Negdje se desio, ako živimo u demokratskoj kulturi, prelom, prekid, odnosno odbacivanje demokratije kao jednog egalističkog i emancipatorskog ideala na temelju kojega svjestan građanin svaki put iznova opaža nove prakse diskriminacije i ugnjetavanja, javno ih iznosi, da bi demokratija danas, pogotovo nakon 1989., značila nešto što se može nazvati proceduralizam. Jednostavno, da imamo nekakve izbore po kojima i onaj nijazov može biti demokrata. Autor Farid Zakarija govoreći o toj pojavi, takozvane “iliberalne demokratije”, kada snage koje imaju autoritarne potencijale koristeći se demokratskim procedurama zauzmu vlast. Kao što je slučaj i kod nas. Mi ne možemo reći da sui stranke koje su utemeljene na etnonacionalnom programu demokratske. One su eksluzivne po prirodi stvari. Ali one kroz jednu demokratsku proceduru, i to uz monitoring stranih predstavnika, naprosto stječu taj demokratski legitimitet. U svemu tome glupo mi zvuče parole “Glasaj, uzmi stvari u svoje ruke”. Ne možemo uzeti stvari u svoje ruke kad smo već unaprijed preuzeti! Neko je nas uzeo u svoje ruke, i naprosto smo zakonskom procedurom usmjereni. Ako plaćam porez, kao što su Amerikanci rekli kad su se borili za svoju slovodu: No taxation, no representation-ne možeš me oporezovati ako nemam svoje predstavništvo. Ovdje nas oporezivaju, ali mi kao građani sa JMBG nismo predstavljeni, ali smo predstavljeni kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati.
Tako imamo situaciju da Jevreji i Romi plaćaju porez, ali se ne mogu kandodovati za funkciju sa koje mogu uticati na trošenje poreskog novca?
- Da, i to je upravo ta anomalija.
Da li se može desiti da rezultati izbora koji će se provesti po diskriminatorskim odredbama budu nepriznati?
- Ja bih volio, i usrdno se nadam da će se nakon izbora pokrenuti neka vrsta građanskog revolta protiv takvih izbora. Oni su svakako nelegalni, ali ponavljam da su poslije presude u Strasbourgu i zvanično nelegalni. Mislim da na žalost od toga neće biti ništa, i da su i ovi kao i svi prethodni izbori neka vrsta intraetničkih pretumbavanja na političkoj sceni.
Kažete da političari koriste demokratske metode da bi dolazili na vlast i nedemokratski vladali. Mogu li se ovi izbori koji su diskriminatorski iskoristiti da bi se dovele snage koje to mogu promijeniti pa da nam izbori 2014. ne budu takvi?
- Put za to je promjena Ustava i promjena izbornog zakona. Razmišljajući zdravim razumom, kako smo mi multietnička zemlja, jedinu perspektivu bi mogle da imaju multietničke stranke. Ne stranke koje, kao što to recimo rade SDA ili SNSD gdje imate pripadnike drugih naroda koji su po zanimanju ono što su po rođenju, vještački pripisuju multietničnost. Ali ništa ne možemo bez adekvatnog izbornog zakona koji bi to poticao, i tek tada ćemo imati politički spektar u pravom smislu riječi. Danas je smiješno pričati da mi imamo desnicu, ljevicu ili centar, mi to nemamo i mi smo u tom smislu izvan politike. Jedini fokus političkog djelovanja je famozna zaštita vitalnih nacionalnih interesa koji kao gravitaciono polje privlači sve političke stranke koje se utrkuju da budu što bliže tom fokusu.
Uz sve nabrojano, većina političara se krije iza zaštite vjerskih sloboda, a vjera je iz domena privatnog gurnuta duboko u javnu sferu. Koliko je to u zemlji kakva je BiH još uvijek izraženo?
- Mislim da se značaj vjerskih institucija u BiH, što je dobro, ipak smanjuje, mada on i dalje ima svoju ulogu u etničkom mobiliziranju. Smanjuje se prosto što se pluralizira ta intraetnička politička slika. Sada imamo više međusobno suprotstavljenih političkih elita unutar jednog etničkog bloka koji se pozivaju na vjeru, koji će štititi vjerske interese, što opet vjerska rukovodstva stavlja pred jedan nezahvalan zadatak i samo prirodom stvari ih istiskuje.
Lakše im je povući, tu i tamo podržati određene stranke i opcije, i čekati da vide ko će pobijediti?
- Naravno, kao i svaka intersna zajednica kojoj je u interesu vlastiti prosperitet radije će kalkulirati i prikloniti se onome ko će pobijediti. Raduje me što se to dešava, međutim to i dalje ne mijenja jednu poraznu sliku etničke podijeljenosti u kojoj vjerska zajednica kao faktički jedina kulturološka diferentia specifica ima ulogu, vrlo je važna. Ne možemo govoriti o sintaktičkoj različitosti jezika, upitno je da možemo govoriti o potpuno odjelitim književnostima, istorijama i tako dalje, ali možemo govoriti o različitim vjerskim svjetonazorima. To je jedan dragocjen kapital za etnopolitiku, odnosno dragocjen kapital za vjerske zajednice koji one ulažu, investiraju u etnopolitički konstriranu BiH.
Kad je Sarajevo u pitanju, jedni tvrde da se radi o bastionu multikulturalizma u BiH, dok ga drugi gledaju kao bošnjačku prijestolnicu. Kako vi gledate na Sarajevo?
- Sarajevo postaje bošnjački grad. Naprosto, u ovakvom okruženju ono je, da tako kažem, okrenuto ka tome da postane bošnjačka prijestolnica što je po mom sudu povratak u ono što bi Radomir Konstatinović nazvao palankom. Jedna vrsta palanačke svijesti, da i mi imamo svoj glavni grad sa svojim institucijama. Mislim da Sarajevo ima još uvijek elemenata multietničnosti, ali u jednom dugoročnom smislu ono se provincijalizira, evo dovoljno je raditi malo u visokom obrazovanju pa da se vidi kako ta provincijalizacija utiče. Ne što bi ljudi htjeli, ili što je to neko planirao, već naprosto se bojim da etnopolitičko ustrojstvo zemlje čiji je najvažniji segment teritorijalizacija ide u tom smjeru. Bojim se da za generaciju ili dvije zaista Sarajevo može biti Teheran, kao što nekome Banja Luka može biti, šta ja znam… Moskva…
Dok se mi u BiH bavimo teritorijalizacijom i “međama”, Srbija i Hrvatska u posljednje vrijeme postaju sagovornici Evrope i vode glavnu riječ u regiji, Evropa se nama ne obraća već sa predstavnicima Srbije i Hrvatske priča o BiH i mi ostajemo u pozadini. U kom smjeru taj trend ide i šta će biti ako oni prije BiH uđu u EU?
- To će se svakako desiti. Hrvatska definitivno ulazi, a čini mi se da, kako sada stvari stoje, kvalitetnu demokratizaciju u Bih možemo očekivati tek nakon kvalitetne demokratizacije Srbije. Naprosto, stvari po mom mišljenju idu u tom smjeru. BiH unatoč Ustavu i međunarodnom sporazumu nije suverena država u pravom smislu te riječi. Kako ćemo otkriti ko je suveren u jednoj zemlji? Vrlo jednostavno - Carl Schmitt ima jedno vrlo jednostavno pitanje koje vam daje odgovor ko je suveren u jednoj zemlji. On kaže: Ko ima pravo u jednoj zemlji proglasiti vanredno stanje, taj je suveren. Evo nagradno pitanje: Ko u BiH ima pravo da proglasi vanredno stanje na čitavom teritoriju? Ako sad imamo u vidu misiju koju je OHR dobio u skladu sa Daytonskim sporazumom, budući da je dobio zadaću “state building”, upravo OHR suveren ove zemlje dok ne svori uslove da autohtone političke snage to budu. Mislim da je trenutno OHR nevoljki suveren, da je njima glavno da dokažu da ni na koji način ne učestvuju u tome iako jedini imaju suverene ovlasti. S druge strane, mislim da etnopolitičkim elitama opdgovara ta jedna vrsta iščašene pozicije koja im je idealna u smislu da ne moraju biti odgovorni za ono šta rade u toku te četiri godine. Niti je ko dao ostavku, kad pritisnemo nekog političara onda on kaže “ja bih to uradio, ali ne daju srbi i Hrvati…”, ili “ne da OHR”, jednostavno, odsustvo suverena znači i odsustvo odgovornosti, i to je raj za neodgovorne političare.
Mislite li da se u takvom okruženju stranke najmanje bave svojom političkom zadaćom, a više se ponašaju kao masonske lože i bave se biznisom, imenovanjima direktora javnih preduzeća kako iz pozadine tako i javno?
- Upravo tako, i pri tome kao što sam već rekao, nemaju nikakve odgovornosti. Štite nacionalne interese, interesi su nešto vrlo apstraktno, a kljulna pitanja ne spominju. Ko je suveren? Pa dovoljno je vidjeti samo zakone koje je OHR nametnuo, pa da damo odgovor na to pitanje. U tom jednom vakuumu ni OHR ni etnopolitičke elite neće preuzeti odgovornost, i naravno da nas niko nigdje neće zvati ni da razgovaramo, ni da pregovaramo., jer nemaju subjekta s kojim će voditi razgovor. Dakle, ovo je neka postdržava, ne znam kako da je definišem, moramo izmisliti neki novi termin.
Mnoga istraživanja kažu da se poslije ovih izbora neće mnogo toga promijeniti. Kako vi vidite BiH nakon 3. oktobra?
- Poslije ovih definitivno neće. Ja vidim BiH onako kako je propisano našim Ustavom, kao zemlju koja je usklađena sa evropskim konvencijama o fundamentalnim ljudskim pravima i slobodama, zemlju koja pogotovo nakon ulaska Hrvatske u EU i približavanja Srbije što se može očekivati, je usvojila evropske vrijednosti pa makar s tim nedostatkom pravog politilkog subjektiviteta i suvereniteta, kao dijelom šire zajednice. Možda na žalost, ali imajući u vidu naše susjedstvo i njegova djelovanja, ova zemlja čini mi se da može funkcionirati jedino u okviru širih saveza gdje može imati i konstruktivnu ulogu.
Radili ste test fašizma, i od 14 bodova građani BiH “osvojili” su 13,5. Političari se mogu promijeniti bar u teoriji, ali šta s narodom? Može li se ikako promijeniti način razmišljanja ljudi u BiH?
- Onog trenutka kad političari vide da se isplati neka druga vrsta priče, oni će je promijeniti. Kada uspostavimo pravila igre po kojima će biti važno šta o meni kao pripadniku jednog naroda misle pripadnici drugih naroda, i ako ih ja mogu pridobiti za moj politički program koji ne može biti etnonacionalistički, onda će se promijeniti i tržište, kreiraće se nove potrebe kod ljudi i nove sfere interesa, i postaćemo, nadam se, jedna dosadna zemlja kao Island u kojoj se ništa neće događati.
(Preneseno iz časopisa Novi pogledi)">
Brojna istraživanja pokazuju da su građani BiH svjesni kako stvari idu u lošem smjeru, nepovjerenje u stranke je iznad 50 odsto, 70 odsto ih je nezadovoljno radom Vijeća ministara… a opet godinama izlaze na izbore i glasaju za iste ljude. Kako to tumačite?
- U politologiji, posebno u onom dijelu koji se odnosi na “teorije igara”, postoji jedna figura koja se zove “dilema zatvorenika”. Preko te “dileme zatvorenika” sa jednim kolegom iz SAD-a sam analizirao ta vrjednosna opredjeljenja. Mi smo pošli od pitanja… Evidentno je nezadovoljstvo, pa čak i intraetničko. Kada na primjer govorimo o Bošnjacima, nije to samo nezadovoljstvo koje generira Milorad Dodik ili hrvatski blok, nego najprije rukovodstvo unutar bošnjačkog korpusa. Bijes ljudi je usmjeren, ako to mogu reći u ovoj etno-političkoj konstrukciji, prema svojim. Pa, ipak u tajnosti glasačke kabine ljudi zaokružuju upravo one o kojima su govorili najgore u ovim anketama i istraživanjima koji su prethodili izborima. Došli smo do poražavajućeg otkrića da je taj ambijent nesigurnosti i straha glavni uzrok zašto se ljudi na kraju odlučuju da glasaju za, da tako kažem, svoju nacionalnu opciju. Sljedeći obrazac unutar te “dileme zatvorenika” ide upravo ovako: imamo tri igrača, nazovimo ih A, B i C. Sada, kako rezonuje prosječan glasač: da kad najbolji ishod izbora i prema mišljenju A, B i C igrača bi bio potpuna promjena političkog establišmenta. Kada govorimo o promjeni, tendencije su više usmjerene ka lijevoj opciji, ljudi su zainteresirani za egzistencijalna pitanja, bolje plaćen posao, i tako dalje. Međutim, kada glasač A glasa, on nije siguran da će to isto uraditi i glasač B i C. Ako tome dodamo poslovičnu politiku medija i diskurs koji oni šire, koji se uglavnom temelji na “sijanju” nepovjerenja i prikazivanju crne slike naše stvarnosti, onda ćemo imati više razumijevanja zašto se ljudi na taj način opredjeljuju da glasaju za svoju nacionalnu stranku. Budući da A nije siguran hoće li B i C glasati onako kako on bude glasao, recimo u smislu totalne promjene, odlučuje se za drugu opciju, a to je status quo. Mi imamo taj status quo od Daytonskog sporazuma. Imaju i druge opcije. Ako najgora opcija, iz percepcije glasača koji je u etnopolitičkom kafezu bi bilo da grupa A glasa za promjene, a da B i C to ne učine i da u etničkom smislu ostanu monolitni, jaki i jedinstveni. Evo, čujemo na sve tri strane pozive za nacionalnim jedinstvom. Najgora opcija bila bi, u tom slučaju, da ovi u A pređu na jednu vrstu liberalne demokratije, dok bi drugi ostali čvrsto ukopani u svojim etničkim rovovima. Ima još jedna opcija, naravno, najbolje bi bilo kada bi A ostao etnički jedinstven, a da B i C koji su krivi za rat i koji su počeli ovo sve kazne svoje političke elite. Naravno, taj ishod neće doći. Da sumiram, riječ je o jednom izvanpolitičkom utemeljenju političke opcije. Riječ je o strahu, općoj nesigurnosti čemu doprinose i mediji, tako da unatoč otvorenim kritikama vladajućeg establišmenta mi ipak zaokružujemo etničke opcije.
Kazali ste da mediji prenošenjem crne slike doprinose tom stanju. S druge strane, kad ne bila prenesena stvarna, crna slika, onda bi ispalo da vlast radi kako treba. Dobijemo li tako neku vrstu zatvorenog kruga?
- Da. Naravno, posao medija jeste kritička refleksija stvarnosti, i to je temeljna zadaća medija. Međutim, mislim da neki mediji svojim neprofesionalizmom doprinose ovom procesu etmičke mobilizacije u kojem smo mi već duže vremena. Čak i najliberalniji mediji u našoj zemlji su fokusirani na to da mi svaki dan moramo znati šta je Milorad Dodik rekao, šta Dodik misli. Toliku relevanciju davati jednom antidemokrati, jednom autoritarnom čovjeku ne samo da je pogubno po ova pitanja etničke mobilizacije, već mislim da na mala vrata, kao poželjan oblik uvodi jednu praksu u političkom ophođenju. Recimo, ona bahatost. Sutra ćemo imati “male Dodike” na svim stranama, jer očito se vidi da se jedan takav vid ponašanja isplati. Mislim da nismo postigli nešto posebno ako od medija pravimo reality show Milorada dodika.
Na koncu, Dodik nema nikakve nadležnosti na teritoriji Federacije BiH, a federalni mediji koji to nekada i u nazivu imaju svaki dan u najudarnijim emisijama govori šta on radi…
- Naravno. Onda to više neće biti kritika, što je glavna zadaća medija, nego neka vrsta žute štampe, po mom sudu. Mislim da na taj način novinarstvo doprinosi jednom površnom diskursu, jednom opasnom generaliziranju i pojednostavljivanju stvari, jer Dodik je posljedica, a ne uzrok. Pa, evo i mi pričamo o Dodiku…
Kažete “imaćemo male Dodike”. Imamo priliku posljednjih mjeseci vidjeti istupe predstavnika nekih od, recimo lijevih stranaka, koji su se počeli ponašati na isti način, koristili “zapaljivu retoriku”, bili bahati u istupima… Da li ih mi već imamo?
- Medijski problem je drugi segment. Drugi vrlo važan segment je izborni zakon koji odgovara ustavno-pravnoj arhitektonici naše zemlje. Mi imamo izborni zakon koji u potpunosti slijedi etnički obrazac, i kada govorimo o ovim izborima koji su nacionalni, opšti izbori, svaka poštena analiza će pokazati da mi u stvari nemammo nacionalne izbore, već ono što ja nazivam intraetničkim izborima. To ćemo sada vidjeti. Glavne izborne borbe nećete imati između elite koja pretendira da predstavlja na primjer bošnjački blok, kontra eliti koja bi pretendirala da predstavlja srpski blok. Ne, nego unutar srpskog bloka imate višek ompetitivnih elita. Evo ga opet Dodik, i Dodikov blok naspram ovih koje čine SDS, Čavić i ostali. Znači, imamo intraetničke izbore gdje se kompetetivne elite unutar jednog etnosa bore za mandat predstavljanja tog etnosa u naredne četiri godine. Upravo zahvaljujući našem izbornom zakonu koji ni na koji način n e nagrađuje, ne potiče prekoetničko glasanje. Onda nije čudno da, na primjer, jedan SDP na kraju vidi da se retorika koja podrazumijeva prekoetničnost ne isplati, neće dobiti glasove. Onda i oni postaju zaštitnici bošnjačkih interesa, bošnjačke istorije, oni to mogu bolje uraditi, i tako dalje.
Kad ste spomenuli SDP, baš u toj stranci imamo Željka Komšića koji se pojavio kao svojevrstan incident kada su za njega glasali i Bošnjaci i Hrvati što je pokazalo da u BiH može doći do situacije da ljudi ne glasaju isključivo etnički. To što su za Komšića glasali pripadnici drugog naroda predstavnici drugih stranaka dočekali su “na nož”. Da li su tako i otvoreno kazali kako im je u interesu upravo situacija koju ste opisali?
- To se najbolje vidi u sporazumu koji je rukovodstvo HDZ-a sklopilo sa Dodikom. Dakle, nije dobar Željko Komšić za kojeg su glasali Bošnjaci, ali će im biti dobra Borjana Krišto za koju će glasati Srbi. To je potpuno arbitrarnoi i samo govori o jednom apsurdu do kojeg dolazimo u političkom životu ako čvrsto slijedimo etnopolitičke principe.
Može li se BiH u skorijoj budućnosti dogoditi još neki “Komšić”?
- Unutar ovakvog, opet ponavljam, izbornog zakona koji ni na koji način ne potiče prekoetničko glasanje, teško. Da se razumijemo, bilo koji političar da mora računati na glasove pripadnika drugih naroda, imao bi drugačiju retoriku. Ako računate samo na glasove pripadnika svog naroda, onda će pobijediti ona elita koja će imati vatreniju retoriku, koja će više uspjeti da uplaši građane.
Hoće li onda, kako ste prije više od godinu dana najavili, izbori 2010. biti ravni etničkom popisu?
- Svaki naši izbori unutar ovakvih okolnosti neka su vrsta etničkog cenzusa jer su intraetnički. Postoji niz mehanizama o kojima bi mogli razmišljati, ali ne možemo govoriti o nacionalnim izborima ako nemamo jedinstvenu nacionalnu izbornu bazu. Mi faktički imamo entitetsko-kantonalne izbore i kroz proces delegiranja “odozdo” formiramo neku vrstu vlasti. Komšić se može desiti samo zbog izbornog zakona koji se odnosi na Federaciju gdje građani mogu glasati za jednog od dva kandidata iz različitih naroda. Taj princip bi se morao proširiti na nacionalnom nivou, i uvesti preferencijalno glasanje pa da građani glasaju redom. Tako smo imali u SR BiH, ili ako se sjetimo izbora člana Predsjedništva Jugoslavije. Možemo imati ponuđena sva tri predstavnika, pa da se građanima omogući da glasaju za tri kandidata za koje oni misle da će najbolje reflektirati interese BiH kao cjeline. Postoji niz mehanizama u savremenoj političkoj teoriji, ali je potrebna volja da se prevaziđe ovaj uski etnički ustav.
Tračak nade dala je presuda iz Strasbourga u predmetu ‘Sejdić-Finci’ nakon koje je naloženo da BiH mora izmijeniti Ustav i omogućiti izbor ostalima u najviša tijela države, ali političari su to jednostavno odignorisali, a danas je niko ni ne spominje. Kad nam se to nepriznavanje može “obiti od glavu”?
- Kao prvo, ja sam kao građanin u jednoj velikoj moralnoj dilemi. Oduvijek sam smatrao da su građani BiH višestruko diskriminirani, posebno oni koje nazivaju ostali. Međutim, sada, nakon Strasbourgske presude to je postala pozitivna pravna činjenica. Za mene je moralno upitno uopće izaći na glasanje, i imam ozbiljne lične dileme da li ću izaći na izbore. Izlaskom na izbore nakon ove presude otvoreno podržavamo jedan užasan diskriminatorski, ugnjetavalački poredak, antisemitski ako hoćete, antiromski poredak… Faktički, diskriminacija postaje motorna snaga čitave političke zajednice. Da li želim u tome učestvovati? Mislim da svako sebi treba postaviti pitanje da li želimo u tome učestvovati. Slušam izjave predstavnika međunarodne zajednice Valentina Inzka, i za mene je sramno ignorirati tu presudu. Za mene je to neshvatljivo, skandalozno, i to šalje poruku da se u nama ne vidi neka ozbiljna država, ozbiljna zajednica. Za ostatak Evrope svaki građanin ima univerzalno i bezuslovno pravio da bira i da bude biran, ali eto, to se ne odnosi na vas. Vi ćete to pravo prihvatiti u, matematički izraženo, jednoj trećini tog prava kao pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda što je također jedan paradoks s kojim mi živimo. Opet, moralna dilema koju kao građanin imam, i ako odlučim da ne izađem na izbore, to ne može biti podvedeno pod klasični obrazac: to je apstinencija, time glasamo za iste, ali kako god glasali, otvoreno glasamo za jedan diskriminatorni poredak. Bez obzira ko pobijedi, on će morati igrati tu diskriminatornu igru, i on će ubirati plodove toga što je dobar dio stanovništva spriječen da ima aktivno i pasivno biračko pravo.
Zaista se očekivalo da će se nakon odluke uz Strasbourgu nešto promijeniti, da če se izbori odgoditi ili bilo šta što bi ispravilo nepravdu prema velikom dijelu građana BiH…
- Ne bih imao toliko problema da su lokalni izbori, jer su oni drugačije postavljeni i bliži evropskim standardima. Za mene u ovom trenutnku itzaći na nacionalne izbore je nešto moralno sumnjivo. Sada, moj eventualni neizlazak na izbore ne bi bio apstinencija nego ozbiljna politička poruka. Kada nas 80 posto ne bi izašli na izbore zbog ovog razloga, poslali bismo itekako političku poruku.
Sada se vraćamo na onaj strah s početka razgovora: ovi drugi će ipak izaći. Lično imam sličnu dilemu, ali bojim se da ću kao manje zlo ipak prihvatiti izlazak na ovakve izbore, jer smatram da ipak samo izborima možemo promijeniti trenutno stanje, ili bar pokušati…
- To je taj zatvoreni krug koji nam postavljaju Ustav i izborni zakon. Jednostavno, mi ne možemo iz njega izaći bez nekog radikalnog reza – potpune promjene domaćeg zakonodavstva u skladu sa onim na šta smo obavezani: usaglašavanje Ustava sa 15 konvencija o fundamentalnim ljudskim pravima i slobodama. To se ovako papagajski ponavlja, ali to je zaista ključ problema. Da mi imamo ustavno-pavnu arhitektoniku u skladu sa svim, onda nam se ne bi mogli desiti ni rasističke izjave koje čujemo, niti bi se moglo desiti da nekoga na temelju spola, vjerskog ili nacionalnog opredjeljenja unaprijed isključimo iz izborne utrke.
Čini li vam se da su nakon ovoliko godina ljudi u BiH na neki način naviknuti na diskriminaciju, da nekoga diskriminiraju i budu diskriminirani?
- Problem je što smo mi užasno depolitizirani. Paradoksalno može zvučati, čućemo na sve strane da je previše politike. Moja teza je da je politike premalo. Etnopolitički poredak sam po sebi počiva na nepolitičkom. Počiva na strahu, ili nečemu na šta mi kao pojedinci nikako nismo mogli uticati. Nismo mogli uticati da se rodimo kao pripadnici ovog ili onog naroda, a to vam je ključna odrednica, referenca i relevancija za politički život. Možemo biti socijaldemokrati ili liberali, ali u bosanskohercegovačkom političkom kontekstu, mi možemo jedino biti relevantni kao predstavnici ovog ili onog tamo naroda i ostalih, ako ćemo se igrati kao ovi što kažu: evo sad ćemo staviti još jednu stolicu u Predsjedništvo. A, time se taj problem ne rješava ni na koji način. Mislim da smo užasno depolitizirani kao narod, još ne znamo politički promišljati što opet dovodim u vezu sa našom političkom kulturom. Na žalost, mi se hrvemo sa dugotrajnim naslijeđem autoritarnih , u stvari nikada nismo ni imali iskustvo liberalne demokratije ili demokratije općenito i to je jedan proces koji će nažalost potrajati.
Spomenuli ste naslijeđe autoritarnih režima. Ipak, kad su u pitanju izlasci na izbore, proteste ili korištenje bilo kojeg legalnong instrumenta demokratije, evidentno je da su mladi koji te režima uopšte ne pamte najneaktivniji. Penzioneri na primjer najredovnije izlaze na izbore, protestuju… Mladih ima malo, ili su pasivni učesnici, organizuju se po FaceBook grupama, forumima, ali konkretno ne djeluju niti javno iskazuju mišljenje. Kako to komentirate i objašnjavate?
- Naši mladi ne pamte autoritarne poretke, ali su kao i mladi u okruženju izloženi jednoj konzumerističkoj kulturi, jednoj postmodernoj kulturi koja unaprijed sumnjiči i odbacuje mogućnost, kako se to u teoriji zove “velikih naracija”., dakle velikih priča o emancipaciji, općenito nečega čemu se vrijedno posvetiti. U jednom divljem konzumerističkom okruženju u kojem živimo, jednom nepreglednom pluralizmu vrijednosti. Ako tome još dodamo razne tehnologije koje pojačavaju otuđenje, FaceBook daje lažnu sliku da se mi družimo…
Hiljadu prijatelja…
- Upravo, ja ne mogu zamisliti čovjeka koji bi imao hiljadu prijatelja, taj čovjek bi bio neka vrsta medija. Mislim da se to otuđenje kroz tu virtuelnost i konzumerizam samo povećava. Evo, reći ću to otvoreno: mislim da nam trebaju ideologije. Trebaju nam koherentni pogledi na svijet. I u Zapadnoj Evropi vidimo pad ljevice. Poslije 1989. smo ušli u takozvano postideološko doba, a to pokazuju svi ozbiljni mislioci. Bit tog doba je u stvari da smo izručeni natrag nekim silama koje upravljaju izvan nas. Sve će vam riješiti “nepredvidiva sila slobodnog tržišta”. Evo, vidimo kako nam rješava. Ili, dovoljno je kako kaže Fukoyama, “imati mehanizme parlamentarne demokratije”. Negdje se desio, ako živimo u demokratskoj kulturi, prelom, prekid, odnosno odbacivanje demokratije kao jednog egalističkog i emancipatorskog ideala na temelju kojega svjestan građanin svaki put iznova opaža nove prakse diskriminacije i ugnjetavanja, javno ih iznosi, da bi demokratija danas, pogotovo nakon 1989., značila nešto što se može nazvati proceduralizam. Jednostavno, da imamo nekakve izbore po kojima i onaj nijazov može biti demokrata. Autor Farid Zakarija govoreći o toj pojavi, takozvane “iliberalne demokratije”, kada snage koje imaju autoritarne potencijale koristeći se demokratskim procedurama zauzmu vlast. Kao što je slučaj i kod nas. Mi ne možemo reći da sui stranke koje su utemeljene na etnonacionalnom programu demokratske. One su eksluzivne po prirodi stvari. Ali one kroz jednu demokratsku proceduru, i to uz monitoring stranih predstavnika, naprosto stječu taj demokratski legitimitet. U svemu tome glupo mi zvuče parole “Glasaj, uzmi stvari u svoje ruke”. Ne možemo uzeti stvari u svoje ruke kad smo već unaprijed preuzeti! Neko je nas uzeo u svoje ruke, i naprosto smo zakonskom procedurom usmjereni. Ako plaćam porez, kao što su Amerikanci rekli kad su se borili za svoju slovodu: No taxation, no representation-ne možeš me oporezovati ako nemam svoje predstavništvo. Ovdje nas oporezivaju, ali mi kao građani sa JMBG nismo predstavljeni, ali smo predstavljeni kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati.
Tako imamo situaciju da Jevreji i Romi plaćaju porez, ali se ne mogu kandodovati za funkciju sa koje mogu uticati na trošenje poreskog novca?
- Da, i to je upravo ta anomalija.
Da li se može desiti da rezultati izbora koji će se provesti po diskriminatorskim odredbama budu nepriznati?
- Ja bih volio, i usrdno se nadam da će se nakon izbora pokrenuti neka vrsta građanskog revolta protiv takvih izbora. Oni su svakako nelegalni, ali ponavljam da su poslije presude u Strasbourgu i zvanično nelegalni. Mislim da na žalost od toga neće biti ništa, i da su i ovi kao i svi prethodni izbori neka vrsta intraetničkih pretumbavanja na političkoj sceni.
Kažete da političari koriste demokratske metode da bi dolazili na vlast i nedemokratski vladali. Mogu li se ovi izbori koji su diskriminatorski iskoristiti da bi se dovele snage koje to mogu promijeniti pa da nam izbori 2014. ne budu takvi?
- Put za to je promjena Ustava i promjena izbornog zakona. Razmišljajući zdravim razumom, kako smo mi multietnička zemlja, jedinu perspektivu bi mogle da imaju multietničke stranke. Ne stranke koje, kao što to recimo rade SDA ili SNSD gdje imate pripadnike drugih naroda koji su po zanimanju ono što su po rođenju, vještački pripisuju multietničnost. Ali ništa ne možemo bez adekvatnog izbornog zakona koji bi to poticao, i tek tada ćemo imati politički spektar u pravom smislu riječi. Danas je smiješno pričati da mi imamo desnicu, ljevicu ili centar, mi to nemamo i mi smo u tom smislu izvan politike. Jedini fokus političkog djelovanja je famozna zaštita vitalnih nacionalnih interesa koji kao gravitaciono polje privlači sve političke stranke koje se utrkuju da budu što bliže tom fokusu.
Uz sve nabrojano, većina političara se krije iza zaštite vjerskih sloboda, a vjera je iz domena privatnog gurnuta duboko u javnu sferu. Koliko je to u zemlji kakva je BiH još uvijek izraženo?
- Mislim da se značaj vjerskih institucija u BiH, što je dobro, ipak smanjuje, mada on i dalje ima svoju ulogu u etničkom mobiliziranju. Smanjuje se prosto što se pluralizira ta intraetnička politička slika. Sada imamo više međusobno suprotstavljenih političkih elita unutar jednog etničkog bloka koji se pozivaju na vjeru, koji će štititi vjerske interese, što opet vjerska rukovodstva stavlja pred jedan nezahvalan zadatak i samo prirodom stvari ih istiskuje.
Lakše im je povući, tu i tamo podržati određene stranke i opcije, i čekati da vide ko će pobijediti?
- Naravno, kao i svaka intersna zajednica kojoj je u interesu vlastiti prosperitet radije će kalkulirati i prikloniti se onome ko će pobijediti. Raduje me što se to dešava, međutim to i dalje ne mijenja jednu poraznu sliku etničke podijeljenosti u kojoj vjerska zajednica kao faktički jedina kulturološka diferentia specifica ima ulogu, vrlo je važna. Ne možemo govoriti o sintaktičkoj različitosti jezika, upitno je da možemo govoriti o potpuno odjelitim književnostima, istorijama i tako dalje, ali možemo govoriti o različitim vjerskim svjetonazorima. To je jedan dragocjen kapital za etnopolitiku, odnosno dragocjen kapital za vjerske zajednice koji one ulažu, investiraju u etnopolitički konstriranu BiH.
Kad je Sarajevo u pitanju, jedni tvrde da se radi o bastionu multikulturalizma u BiH, dok ga drugi gledaju kao bošnjačku prijestolnicu. Kako vi gledate na Sarajevo?
- Sarajevo postaje bošnjački grad. Naprosto, u ovakvom okruženju ono je, da tako kažem, okrenuto ka tome da postane bošnjačka prijestolnica što je po mom sudu povratak u ono što bi Radomir Konstatinović nazvao palankom. Jedna vrsta palanačke svijesti, da i mi imamo svoj glavni grad sa svojim institucijama. Mislim da Sarajevo ima još uvijek elemenata multietničnosti, ali u jednom dugoročnom smislu ono se provincijalizira, evo dovoljno je raditi malo u visokom obrazovanju pa da se vidi kako ta provincijalizacija utiče. Ne što bi ljudi htjeli, ili što je to neko planirao, već naprosto se bojim da etnopolitičko ustrojstvo zemlje čiji je najvažniji segment teritorijalizacija ide u tom smjeru. Bojim se da za generaciju ili dvije zaista Sarajevo može biti Teheran, kao što nekome Banja Luka može biti, šta ja znam… Moskva…
Dok se mi u BiH bavimo teritorijalizacijom i “međama”, Srbija i Hrvatska u posljednje vrijeme postaju sagovornici Evrope i vode glavnu riječ u regiji, Evropa se nama ne obraća već sa predstavnicima Srbije i Hrvatske priča o BiH i mi ostajemo u pozadini. U kom smjeru taj trend ide i šta će biti ako oni prije BiH uđu u EU?
- To će se svakako desiti. Hrvatska definitivno ulazi, a čini mi se da, kako sada stvari stoje, kvalitetnu demokratizaciju u Bih možemo očekivati tek nakon kvalitetne demokratizacije Srbije. Naprosto, stvari po mom mišljenju idu u tom smjeru. BiH unatoč Ustavu i međunarodnom sporazumu nije suverena država u pravom smislu te riječi. Kako ćemo otkriti ko je suveren u jednoj zemlji? Vrlo jednostavno - Carl Schmitt ima jedno vrlo jednostavno pitanje koje vam daje odgovor ko je suveren u jednoj zemlji. On kaže: Ko ima pravo u jednoj zemlji proglasiti vanredno stanje, taj je suveren. Evo nagradno pitanje: Ko u BiH ima pravo da proglasi vanredno stanje na čitavom teritoriju? Ako sad imamo u vidu misiju koju je OHR dobio u skladu sa Daytonskim sporazumom, budući da je dobio zadaću “state building”, upravo OHR suveren ove zemlje dok ne svori uslove da autohtone političke snage to budu. Mislim da je trenutno OHR nevoljki suveren, da je njima glavno da dokažu da ni na koji način ne učestvuju u tome iako jedini imaju suverene ovlasti. S druge strane, mislim da etnopolitičkim elitama opdgovara ta jedna vrsta iščašene pozicije koja im je idealna u smislu da ne moraju biti odgovorni za ono šta rade u toku te četiri godine. Niti je ko dao ostavku, kad pritisnemo nekog političara onda on kaže “ja bih to uradio, ali ne daju srbi i Hrvati…”, ili “ne da OHR”, jednostavno, odsustvo suverena znači i odsustvo odgovornosti, i to je raj za neodgovorne političare.
Mislite li da se u takvom okruženju stranke najmanje bave svojom političkom zadaćom, a više se ponašaju kao masonske lože i bave se biznisom, imenovanjima direktora javnih preduzeća kako iz pozadine tako i javno?
- Upravo tako, i pri tome kao što sam već rekao, nemaju nikakve odgovornosti. Štite nacionalne interese, interesi su nešto vrlo apstraktno, a kljulna pitanja ne spominju. Ko je suveren? Pa dovoljno je vidjeti samo zakone koje je OHR nametnuo, pa da damo odgovor na to pitanje. U tom jednom vakuumu ni OHR ni etnopolitičke elite neće preuzeti odgovornost, i naravno da nas niko nigdje neće zvati ni da razgovaramo, ni da pregovaramo., jer nemaju subjekta s kojim će voditi razgovor. Dakle, ovo je neka postdržava, ne znam kako da je definišem, moramo izmisliti neki novi termin.
Mnoga istraživanja kažu da se poslije ovih izbora neće mnogo toga promijeniti. Kako vi vidite BiH nakon 3. oktobra?
- Poslije ovih definitivno neće. Ja vidim BiH onako kako je propisano našim Ustavom, kao zemlju koja je usklađena sa evropskim konvencijama o fundamentalnim ljudskim pravima i slobodama, zemlju koja pogotovo nakon ulaska Hrvatske u EU i približavanja Srbije što se može očekivati, je usvojila evropske vrijednosti pa makar s tim nedostatkom pravog politilkog subjektiviteta i suvereniteta, kao dijelom šire zajednice. Možda na žalost, ali imajući u vidu naše susjedstvo i njegova djelovanja, ova zemlja čini mi se da može funkcionirati jedino u okviru širih saveza gdje može imati i konstruktivnu ulogu.
Radili ste test fašizma, i od 14 bodova građani BiH “osvojili” su 13,5. Političari se mogu promijeniti bar u teoriji, ali šta s narodom? Može li se ikako promijeniti način razmišljanja ljudi u BiH?
- Onog trenutka kad političari vide da se isplati neka druga vrsta priče, oni će je promijeniti. Kada uspostavimo pravila igre po kojima će biti važno šta o meni kao pripadniku jednog naroda misle pripadnici drugih naroda, i ako ih ja mogu pridobiti za moj politički program koji ne može biti etnonacionalistički, onda će se promijeniti i tržište, kreiraće se nove potrebe kod ljudi i nove sfere interesa, i postaćemo, nadam se, jedna dosadna zemlja kao Island u kojoj se ništa neće događati.
(Preneseno iz časopisa Novi pogledi)">
:ASIM MUJKIĆ: Užasno smo depolitizirani, trebaju nam ideologije!
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Interview
ASIM MUJKIĆ: Užasno smo depolitizirani, trebaju nam ideologije!
Docent na predmetima Politička etika i Uvod u filozofiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, autor tri knjige, urednik bh. izdanja knjige Richarda Rortyja „Pragmatizam i drugi eseji" i kourednik knjige „Eseja o Heideggeru” Asim Mujkić u intervjuu za “Nove poglede” kroz “dileme zatvorenika” analizira razloge zbog kojih glasači u BiH godinama glasaju za iste političare iako ih stalni kritikuju i u svim anketama izražavaju otvoreno nezadovoljstvo, pojašnjava zbog čega su postmodernom konzumerističkom društvu potrebne ideologije, te iznosi ozbiljnu dilemu: da li izaći na izbore koji su zbog neprovođenja odluke Suda u Strasbourgu diskriminatorski prema velikom dijelu građana BiH, ili pak izaći i demokratskom metodom promijeniti one koji su na isti način došli na vlast i nedemokratski vladaju?
Brojna istraživanja pokazuju da su građani BiH svjesni kako stvari idu u lošem smjeru, nepovjerenje u stranke je iznad 50 odsto, 70 odsto ih je nezadovoljno radom Vijeća ministara… a opet godinama izlaze na izbore i glasaju za iste ljude. Kako to tumačite?
- U politologiji, posebno u onom dijelu koji se odnosi na “teorije igara”, postoji jedna figura koja se zove “dilema zatvorenika”. Preko te “dileme zatvorenika” sa jednim kolegom iz SAD-a sam analizirao ta vrjednosna opredjeljenja. Mi smo pošli od pitanja… Evidentno je nezadovoljstvo, pa čak i intraetničko. Kada na primjer govorimo o Bošnjacima, nije to samo nezadovoljstvo koje generira Milorad Dodik ili hrvatski blok, nego najprije rukovodstvo unutar bošnjačkog korpusa. Bijes ljudi je usmjeren, ako to mogu reći u ovoj etno-političkoj konstrukciji, prema svojim. Pa, ipak u tajnosti glasačke kabine ljudi zaokružuju upravo one o kojima su govorili najgore u ovim anketama i istraživanjima koji su prethodili izborima. Došli smo do poražavajućeg otkrića da je taj ambijent nesigurnosti i straha glavni uzrok zašto se ljudi na kraju odlučuju da glasaju za, da tako kažem, svoju nacionalnu opciju. Sljedeći obrazac unutar te “dileme zatvorenika” ide upravo ovako: imamo tri igrača, nazovimo ih A, B i C. Sada, kako rezonuje prosječan glasač: da kad najbolji ishod izbora i prema mišljenju A, B i C igrača bi bio potpuna promjena političkog establišmenta. Kada govorimo o promjeni, tendencije su više usmjerene ka lijevoj opciji, ljudi su zainteresirani za egzistencijalna pitanja, bolje plaćen posao, i tako dalje. Međutim, kada glasač A glasa, on nije siguran da će to isto uraditi i glasač B i C. Ako tome dodamo poslovičnu politiku medija i diskurs koji oni šire, koji se uglavnom temelji na “sijanju” nepovjerenja i prikazivanju crne slike naše stvarnosti, onda ćemo imati više razumijevanja zašto se ljudi na taj način opredjeljuju da glasaju za svoju nacionalnu stranku. Budući da A nije siguran hoće li B i C glasati onako kako on bude glasao, recimo u smislu totalne promjene, odlučuje se za drugu opciju, a to je status quo. Mi imamo taj status quo od Daytonskog sporazuma. Imaju i druge opcije. Ako najgora opcija, iz percepcije glasača koji je u etnopolitičkom kafezu bi bilo da grupa A glasa za promjene, a da B i C to ne učine i da u etničkom smislu ostanu monolitni, jaki i jedinstveni. Evo, čujemo na sve tri strane pozive za nacionalnim jedinstvom. Najgora opcija bila bi, u tom slučaju, da ovi u A pređu na jednu vrstu liberalne demokratije, dok bi drugi ostali čvrsto ukopani u svojim etničkim rovovima. Ima još jedna opcija, naravno, najbolje bi bilo kada bi A ostao etnički jedinstven, a da B i C koji su krivi za rat i koji su počeli ovo sve kazne svoje političke elite. Naravno, taj ishod neće doći. Da sumiram, riječ je o jednom izvanpolitičkom utemeljenju političke opcije. Riječ je o strahu, općoj nesigurnosti čemu doprinose i mediji, tako da unatoč otvorenim kritikama vladajućeg establišmenta mi ipak zaokružujemo etničke opcije.
Kazali ste da mediji prenošenjem crne slike doprinose tom stanju. S druge strane, kad ne bila prenesena stvarna, crna slika, onda bi ispalo da vlast radi kako treba. Dobijemo li tako neku vrstu zatvorenog kruga?
- Da. Naravno, posao medija jeste kritička refleksija stvarnosti, i to je temeljna zadaća medija. Međutim, mislim da neki mediji svojim neprofesionalizmom doprinose ovom procesu etmičke mobilizacije u kojem smo mi već duže vremena. Čak i najliberalniji mediji u našoj zemlji su fokusirani na to da mi svaki dan moramo znati šta je Milorad Dodik rekao, šta Dodik misli. Toliku relevanciju davati jednom antidemokrati, jednom autoritarnom čovjeku ne samo da je pogubno po ova pitanja etničke mobilizacije, već mislim da na mala vrata, kao poželjan oblik uvodi jednu praksu u političkom ophođenju. Recimo, ona bahatost. Sutra ćemo imati “male Dodike” na svim stranama, jer očito se vidi da se jedan takav vid ponašanja isplati. Mislim da nismo postigli nešto posebno ako od medija pravimo reality show Milorada dodika.
Na koncu, Dodik nema nikakve nadležnosti na teritoriji Federacije BiH, a federalni mediji koji to nekada i u nazivu imaju svaki dan u najudarnijim emisijama govori šta on radi…
- Naravno. Onda to više neće biti kritika, što je glavna zadaća medija, nego neka vrsta žute štampe, po mom sudu. Mislim da na taj način novinarstvo doprinosi jednom površnom diskursu, jednom opasnom generaliziranju i pojednostavljivanju stvari, jer Dodik je posljedica, a ne uzrok. Pa, evo i mi pričamo o Dodiku…
Kažete “imaćemo male Dodike”. Imamo priliku posljednjih mjeseci vidjeti istupe predstavnika nekih od, recimo lijevih stranaka, koji su se počeli ponašati na isti način, koristili “zapaljivu retoriku”, bili bahati u istupima… Da li ih mi već imamo?
- Medijski problem je drugi segment. Drugi vrlo važan segment je izborni zakon koji odgovara ustavno-pravnoj arhitektonici naše zemlje. Mi imamo izborni zakon koji u potpunosti slijedi etnički obrazac, i kada govorimo o ovim izborima koji su nacionalni, opšti izbori, svaka poštena analiza će pokazati da mi u stvari nemammo nacionalne izbore, već ono što ja nazivam intraetničkim izborima. To ćemo sada vidjeti. Glavne izborne borbe nećete imati između elite koja pretendira da predstavlja na primjer bošnjački blok, kontra eliti koja bi pretendirala da predstavlja srpski blok. Ne, nego unutar srpskog bloka imate višek ompetitivnih elita. Evo ga opet Dodik, i Dodikov blok naspram ovih koje čine SDS, Čavić i ostali. Znači, imamo intraetničke izbore gdje se kompetetivne elite unutar jednog etnosa bore za mandat predstavljanja tog etnosa u naredne četiri godine. Upravo zahvaljujući našem izbornom zakonu koji ni na koji način n e nagrađuje, ne potiče prekoetničko glasanje. Onda nije čudno da, na primjer, jedan SDP na kraju vidi da se retorika koja podrazumijeva prekoetničnost ne isplati, neće dobiti glasove. Onda i oni postaju zaštitnici bošnjačkih interesa, bošnjačke istorije, oni to mogu bolje uraditi, i tako dalje.
Kad ste spomenuli SDP, baš u toj stranci imamo Željka Komšića koji se pojavio kao svojevrstan incident kada su za njega glasali i Bošnjaci i Hrvati što je pokazalo da u BiH može doći do situacije da ljudi ne glasaju isključivo etnički. To što su za Komšića glasali pripadnici drugog naroda predstavnici drugih stranaka dočekali su “na nož”. Da li su tako i otvoreno kazali kako im je u interesu upravo situacija koju ste opisali?
- To se najbolje vidi u sporazumu koji je rukovodstvo HDZ-a sklopilo sa Dodikom. Dakle, nije dobar Željko Komšić za kojeg su glasali Bošnjaci, ali će im biti dobra Borjana Krišto za koju će glasati Srbi. To je potpuno arbitrarnoi i samo govori o jednom apsurdu do kojeg dolazimo u političkom životu ako čvrsto slijedimo etnopolitičke principe.
Može li se BiH u skorijoj budućnosti dogoditi još neki “Komšić”?
- Unutar ovakvog, opet ponavljam, izbornog zakona koji ni na koji način ne potiče prekoetničko glasanje, teško. Da se razumijemo, bilo koji političar da mora računati na glasove pripadnika drugih naroda, imao bi drugačiju retoriku. Ako računate samo na glasove pripadnika svog naroda, onda će pobijediti ona elita koja će imati vatreniju retoriku, koja će više uspjeti da uplaši građane.
Hoće li onda, kako ste prije više od godinu dana najavili, izbori 2010. biti ravni etničkom popisu?
- Svaki naši izbori unutar ovakvih okolnosti neka su vrsta etničkog cenzusa jer su intraetnički. Postoji niz mehanizama o kojima bi mogli razmišljati, ali ne možemo govoriti o nacionalnim izborima ako nemamo jedinstvenu nacionalnu izbornu bazu. Mi faktički imamo entitetsko-kantonalne izbore i kroz proces delegiranja “odozdo” formiramo neku vrstu vlasti. Komšić se može desiti samo zbog izbornog zakona koji se odnosi na Federaciju gdje građani mogu glasati za jednog od dva kandidata iz različitih naroda. Taj princip bi se morao proširiti na nacionalnom nivou, i uvesti preferencijalno glasanje pa da građani glasaju redom. Tako smo imali u SR BiH, ili ako se sjetimo izbora člana Predsjedništva Jugoslavije. Možemo imati ponuđena sva tri predstavnika, pa da se građanima omogući da glasaju za tri kandidata za koje oni misle da će najbolje reflektirati interese BiH kao cjeline. Postoji niz mehanizama u savremenoj političkoj teoriji, ali je potrebna volja da se prevaziđe ovaj uski etnički ustav.
Tračak nade dala je presuda iz Strasbourga u predmetu ‘Sejdić-Finci’ nakon koje je naloženo da BiH mora izmijeniti Ustav i omogućiti izbor ostalima u najviša tijela države, ali političari su to jednostavno odignorisali, a danas je niko ni ne spominje. Kad nam se to nepriznavanje može “obiti od glavu”?
- Kao prvo, ja sam kao građanin u jednoj velikoj moralnoj dilemi. Oduvijek sam smatrao da su građani BiH višestruko diskriminirani, posebno oni koje nazivaju ostali. Međutim, sada, nakon Strasbourgske presude to je postala pozitivna pravna činjenica. Za mene je moralno upitno uopće izaći na glasanje, i imam ozbiljne lične dileme da li ću izaći na izbore. Izlaskom na izbore nakon ove presude otvoreno podržavamo jedan užasan diskriminatorski, ugnjetavalački poredak, antisemitski ako hoćete, antiromski poredak… Faktički, diskriminacija postaje motorna snaga čitave političke zajednice. Da li želim u tome učestvovati? Mislim da svako sebi treba postaviti pitanje da li želimo u tome učestvovati. Slušam izjave predstavnika međunarodne zajednice Valentina Inzka, i za mene je sramno ignorirati tu presudu. Za mene je to neshvatljivo, skandalozno, i to šalje poruku da se u nama ne vidi neka ozbiljna država, ozbiljna zajednica. Za ostatak Evrope svaki građanin ima univerzalno i bezuslovno pravio da bira i da bude biran, ali eto, to se ne odnosi na vas. Vi ćete to pravo prihvatiti u, matematički izraženo, jednoj trećini tog prava kao pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda što je također jedan paradoks s kojim mi živimo. Opet, moralna dilema koju kao građanin imam, i ako odlučim da ne izađem na izbore, to ne može biti podvedeno pod klasični obrazac: to je apstinencija, time glasamo za iste, ali kako god glasali, otvoreno glasamo za jedan diskriminatorni poredak. Bez obzira ko pobijedi, on će morati igrati tu diskriminatornu igru, i on će ubirati plodove toga što je dobar dio stanovništva spriječen da ima aktivno i pasivno biračko pravo.
Zaista se očekivalo da će se nakon odluke uz Strasbourgu nešto promijeniti, da če se izbori odgoditi ili bilo šta što bi ispravilo nepravdu prema velikom dijelu građana BiH…
- Ne bih imao toliko problema da su lokalni izbori, jer su oni drugačije postavljeni i bliži evropskim standardima. Za mene u ovom trenutnku itzaći na nacionalne izbore je nešto moralno sumnjivo. Sada, moj eventualni neizlazak na izbore ne bi bio apstinencija nego ozbiljna politička poruka. Kada nas 80 posto ne bi izašli na izbore zbog ovog razloga, poslali bismo itekako političku poruku.
Sada se vraćamo na onaj strah s početka razgovora: ovi drugi će ipak izaći. Lično imam sličnu dilemu, ali bojim se da ću kao manje zlo ipak prihvatiti izlazak na ovakve izbore, jer smatram da ipak samo izborima možemo promijeniti trenutno stanje, ili bar pokušati…
- To je taj zatvoreni krug koji nam postavljaju Ustav i izborni zakon. Jednostavno, mi ne možemo iz njega izaći bez nekog radikalnog reza – potpune promjene domaćeg zakonodavstva u skladu sa onim na šta smo obavezani: usaglašavanje Ustava sa 15 konvencija o fundamentalnim ljudskim pravima i slobodama. To se ovako papagajski ponavlja, ali to je zaista ključ problema. Da mi imamo ustavno-pavnu arhitektoniku u skladu sa svim, onda nam se ne bi mogli desiti ni rasističke izjave koje čujemo, niti bi se moglo desiti da nekoga na temelju spola, vjerskog ili nacionalnog opredjeljenja unaprijed isključimo iz izborne utrke.
Čini li vam se da su nakon ovoliko godina ljudi u BiH na neki način naviknuti na diskriminaciju, da nekoga diskriminiraju i budu diskriminirani?
- Problem je što smo mi užasno depolitizirani. Paradoksalno može zvučati, čućemo na sve strane da je previše politike. Moja teza je da je politike premalo. Etnopolitički poredak sam po sebi počiva na nepolitičkom. Počiva na strahu, ili nečemu na šta mi kao pojedinci nikako nismo mogli uticati. Nismo mogli uticati da se rodimo kao pripadnici ovog ili onog naroda, a to vam je ključna odrednica, referenca i relevancija za politički život. Možemo biti socijaldemokrati ili liberali, ali u bosanskohercegovačkom političkom kontekstu, mi možemo jedino biti relevantni kao predstavnici ovog ili onog tamo naroda i ostalih, ako ćemo se igrati kao ovi što kažu: evo sad ćemo staviti još jednu stolicu u Predsjedništvo. A, time se taj problem ne rješava ni na koji način. Mislim da smo užasno depolitizirani kao narod, još ne znamo politički promišljati što opet dovodim u vezu sa našom političkom kulturom. Na žalost, mi se hrvemo sa dugotrajnim naslijeđem autoritarnih , u stvari nikada nismo ni imali iskustvo liberalne demokratije ili demokratije općenito i to je jedan proces koji će nažalost potrajati.
Spomenuli ste naslijeđe autoritarnih režima. Ipak, kad su u pitanju izlasci na izbore, proteste ili korištenje bilo kojeg legalnong instrumenta demokratije, evidentno je da su mladi koji te režima uopšte ne pamte najneaktivniji. Penzioneri na primjer najredovnije izlaze na izbore, protestuju… Mladih ima malo, ili su pasivni učesnici, organizuju se po FaceBook grupama, forumima, ali konkretno ne djeluju niti javno iskazuju mišljenje. Kako to komentirate i objašnjavate?
- Naši mladi ne pamte autoritarne poretke, ali su kao i mladi u okruženju izloženi jednoj konzumerističkoj kulturi, jednoj postmodernoj kulturi koja unaprijed sumnjiči i odbacuje mogućnost, kako se to u teoriji zove “velikih naracija”., dakle velikih priča o emancipaciji, općenito nečega čemu se vrijedno posvetiti. U jednom divljem konzumerističkom okruženju u kojem živimo, jednom nepreglednom pluralizmu vrijednosti. Ako tome još dodamo razne tehnologije koje pojačavaju otuđenje, FaceBook daje lažnu sliku da se mi družimo…
Hiljadu prijatelja…
- Upravo, ja ne mogu zamisliti čovjeka koji bi imao hiljadu prijatelja, taj čovjek bi bio neka vrsta medija. Mislim da se to otuđenje kroz tu virtuelnost i konzumerizam samo povećava. Evo, reći ću to otvoreno: mislim da nam trebaju ideologije. Trebaju nam koherentni pogledi na svijet. I u Zapadnoj Evropi vidimo pad ljevice. Poslije 1989. smo ušli u takozvano postideološko doba, a to pokazuju svi ozbiljni mislioci. Bit tog doba je u stvari da smo izručeni natrag nekim silama koje upravljaju izvan nas. Sve će vam riješiti “nepredvidiva sila slobodnog tržišta”. Evo, vidimo kako nam rješava. Ili, dovoljno je kako kaže Fukoyama, “imati mehanizme parlamentarne demokratije”. Negdje se desio, ako živimo u demokratskoj kulturi, prelom, prekid, odnosno odbacivanje demokratije kao jednog egalističkog i emancipatorskog ideala na temelju kojega svjestan građanin svaki put iznova opaža nove prakse diskriminacije i ugnjetavanja, javno ih iznosi, da bi demokratija danas, pogotovo nakon 1989., značila nešto što se može nazvati proceduralizam. Jednostavno, da imamo nekakve izbore po kojima i onaj nijazov može biti demokrata. Autor Farid Zakarija govoreći o toj pojavi, takozvane “iliberalne demokratije”, kada snage koje imaju autoritarne potencijale koristeći se demokratskim procedurama zauzmu vlast. Kao što je slučaj i kod nas. Mi ne možemo reći da sui stranke koje su utemeljene na etnonacionalnom programu demokratske. One su eksluzivne po prirodi stvari. Ali one kroz jednu demokratsku proceduru, i to uz monitoring stranih predstavnika, naprosto stječu taj demokratski legitimitet. U svemu tome glupo mi zvuče parole “Glasaj, uzmi stvari u svoje ruke”. Ne možemo uzeti stvari u svoje ruke kad smo već unaprijed preuzeti! Neko je nas uzeo u svoje ruke, i naprosto smo zakonskom procedurom usmjereni. Ako plaćam porez, kao što su Amerikanci rekli kad su se borili za svoju slovodu: No taxation, no representation-ne možeš me oporezovati ako nemam svoje predstavništvo. Ovdje nas oporezivaju, ali mi kao građani sa JMBG nismo predstavljeni, ali smo predstavljeni kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati.
Tako imamo situaciju da Jevreji i Romi plaćaju porez, ali se ne mogu kandodovati za funkciju sa koje mogu uticati na trošenje poreskog novca?
- Da, i to je upravo ta anomalija.
Da li se može desiti da rezultati izbora koji će se provesti po diskriminatorskim odredbama budu nepriznati?
- Ja bih volio, i usrdno se nadam da će se nakon izbora pokrenuti neka vrsta građanskog revolta protiv takvih izbora. Oni su svakako nelegalni, ali ponavljam da su poslije presude u Strasbourgu i zvanično nelegalni. Mislim da na žalost od toga neće biti ništa, i da su i ovi kao i svi prethodni izbori neka vrsta intraetničkih pretumbavanja na političkoj sceni.
Kažete da političari koriste demokratske metode da bi dolazili na vlast i nedemokratski vladali. Mogu li se ovi izbori koji su diskriminatorski iskoristiti da bi se dovele snage koje to mogu promijeniti pa da nam izbori 2014. ne budu takvi?
- Put za to je promjena Ustava i promjena izbornog zakona. Razmišljajući zdravim razumom, kako smo mi multietnička zemlja, jedinu perspektivu bi mogle da imaju multietničke stranke. Ne stranke koje, kao što to recimo rade SDA ili SNSD gdje imate pripadnike drugih naroda koji su po zanimanju ono što su po rođenju, vještački pripisuju multietničnost. Ali ništa ne možemo bez adekvatnog izbornog zakona koji bi to poticao, i tek tada ćemo imati politički spektar u pravom smislu riječi. Danas je smiješno pričati da mi imamo desnicu, ljevicu ili centar, mi to nemamo i mi smo u tom smislu izvan politike. Jedini fokus političkog djelovanja je famozna zaštita vitalnih nacionalnih interesa koji kao gravitaciono polje privlači sve političke stranke koje se utrkuju da budu što bliže tom fokusu.
Uz sve nabrojano, većina političara se krije iza zaštite vjerskih sloboda, a vjera je iz domena privatnog gurnuta duboko u javnu sferu. Koliko je to u zemlji kakva je BiH još uvijek izraženo?
- Mislim da se značaj vjerskih institucija u BiH, što je dobro, ipak smanjuje, mada on i dalje ima svoju ulogu u etničkom mobiliziranju. Smanjuje se prosto što se pluralizira ta intraetnička politička slika. Sada imamo više međusobno suprotstavljenih političkih elita unutar jednog etničkog bloka koji se pozivaju na vjeru, koji će štititi vjerske interese, što opet vjerska rukovodstva stavlja pred jedan nezahvalan zadatak i samo prirodom stvari ih istiskuje.
Lakše im je povući, tu i tamo podržati određene stranke i opcije, i čekati da vide ko će pobijediti?
- Naravno, kao i svaka intersna zajednica kojoj je u interesu vlastiti prosperitet radije će kalkulirati i prikloniti se onome ko će pobijediti. Raduje me što se to dešava, međutim to i dalje ne mijenja jednu poraznu sliku etničke podijeljenosti u kojoj vjerska zajednica kao faktički jedina kulturološka diferentia specifica ima ulogu, vrlo je važna. Ne možemo govoriti o sintaktičkoj različitosti jezika, upitno je da možemo govoriti o potpuno odjelitim književnostima, istorijama i tako dalje, ali možemo govoriti o različitim vjerskim svjetonazorima. To je jedan dragocjen kapital za etnopolitiku, odnosno dragocjen kapital za vjerske zajednice koji one ulažu, investiraju u etnopolitički konstriranu BiH.
Kad je Sarajevo u pitanju, jedni tvrde da se radi o bastionu multikulturalizma u BiH, dok ga drugi gledaju kao bošnjačku prijestolnicu. Kako vi gledate na Sarajevo?
- Sarajevo postaje bošnjački grad. Naprosto, u ovakvom okruženju ono je, da tako kažem, okrenuto ka tome da postane bošnjačka prijestolnica što je po mom sudu povratak u ono što bi Radomir Konstatinović nazvao palankom. Jedna vrsta palanačke svijesti, da i mi imamo svoj glavni grad sa svojim institucijama. Mislim da Sarajevo ima još uvijek elemenata multietničnosti, ali u jednom dugoročnom smislu ono se provincijalizira, evo dovoljno je raditi malo u visokom obrazovanju pa da se vidi kako ta provincijalizacija utiče. Ne što bi ljudi htjeli, ili što je to neko planirao, već naprosto se bojim da etnopolitičko ustrojstvo zemlje čiji je najvažniji segment teritorijalizacija ide u tom smjeru. Bojim se da za generaciju ili dvije zaista Sarajevo može biti Teheran, kao što nekome Banja Luka može biti, šta ja znam… Moskva…
Dok se mi u BiH bavimo teritorijalizacijom i “međama”, Srbija i Hrvatska u posljednje vrijeme postaju sagovornici Evrope i vode glavnu riječ u regiji, Evropa se nama ne obraća već sa predstavnicima Srbije i Hrvatske priča o BiH i mi ostajemo u pozadini. U kom smjeru taj trend ide i šta će biti ako oni prije BiH uđu u EU?
- To će se svakako desiti. Hrvatska definitivno ulazi, a čini mi se da, kako sada stvari stoje, kvalitetnu demokratizaciju u Bih možemo očekivati tek nakon kvalitetne demokratizacije Srbije. Naprosto, stvari po mom mišljenju idu u tom smjeru. BiH unatoč Ustavu i međunarodnom sporazumu nije suverena država u pravom smislu te riječi. Kako ćemo otkriti ko je suveren u jednoj zemlji? Vrlo jednostavno - Carl Schmitt ima jedno vrlo jednostavno pitanje koje vam daje odgovor ko je suveren u jednoj zemlji. On kaže: Ko ima pravo u jednoj zemlji proglasiti vanredno stanje, taj je suveren. Evo nagradno pitanje: Ko u BiH ima pravo da proglasi vanredno stanje na čitavom teritoriju? Ako sad imamo u vidu misiju koju je OHR dobio u skladu sa Daytonskim sporazumom, budući da je dobio zadaću “state building”, upravo OHR suveren ove zemlje dok ne svori uslove da autohtone političke snage to budu. Mislim da je trenutno OHR nevoljki suveren, da je njima glavno da dokažu da ni na koji način ne učestvuju u tome iako jedini imaju suverene ovlasti. S druge strane, mislim da etnopolitičkim elitama opdgovara ta jedna vrsta iščašene pozicije koja im je idealna u smislu da ne moraju biti odgovorni za ono šta rade u toku te četiri godine. Niti je ko dao ostavku, kad pritisnemo nekog političara onda on kaže “ja bih to uradio, ali ne daju srbi i Hrvati…”, ili “ne da OHR”, jednostavno, odsustvo suverena znači i odsustvo odgovornosti, i to je raj za neodgovorne političare.
Mislite li da se u takvom okruženju stranke najmanje bave svojom političkom zadaćom, a više se ponašaju kao masonske lože i bave se biznisom, imenovanjima direktora javnih preduzeća kako iz pozadine tako i javno?
- Upravo tako, i pri tome kao što sam već rekao, nemaju nikakve odgovornosti. Štite nacionalne interese, interesi su nešto vrlo apstraktno, a kljulna pitanja ne spominju. Ko je suveren? Pa dovoljno je vidjeti samo zakone koje je OHR nametnuo, pa da damo odgovor na to pitanje. U tom jednom vakuumu ni OHR ni etnopolitičke elite neće preuzeti odgovornost, i naravno da nas niko nigdje neće zvati ni da razgovaramo, ni da pregovaramo., jer nemaju subjekta s kojim će voditi razgovor. Dakle, ovo je neka postdržava, ne znam kako da je definišem, moramo izmisliti neki novi termin.
Mnoga istraživanja kažu da se poslije ovih izbora neće mnogo toga promijeniti. Kako vi vidite BiH nakon 3. oktobra?
- Poslije ovih definitivno neće. Ja vidim BiH onako kako je propisano našim Ustavom, kao zemlju koja je usklađena sa evropskim konvencijama o fundamentalnim ljudskim pravima i slobodama, zemlju koja pogotovo nakon ulaska Hrvatske u EU i približavanja Srbije što se može očekivati, je usvojila evropske vrijednosti pa makar s tim nedostatkom pravog politilkog subjektiviteta i suvereniteta, kao dijelom šire zajednice. Možda na žalost, ali imajući u vidu naše susjedstvo i njegova djelovanja, ova zemlja čini mi se da može funkcionirati jedino u okviru širih saveza gdje može imati i konstruktivnu ulogu.
Radili ste test fašizma, i od 14 bodova građani BiH “osvojili” su 13,5. Političari se mogu promijeniti bar u teoriji, ali šta s narodom? Može li se ikako promijeniti način razmišljanja ljudi u BiH?
- Onog trenutka kad političari vide da se isplati neka druga vrsta priče, oni će je promijeniti. Kada uspostavimo pravila igre po kojima će biti važno šta o meni kao pripadniku jednog naroda misle pripadnici drugih naroda, i ako ih ja mogu pridobiti za moj politički program koji ne može biti etnonacionalistički, onda će se promijeniti i tržište, kreiraće se nove potrebe kod ljudi i nove sfere interesa, i postaćemo, nadam se, jedna dosadna zemlja kao Island u kojoj se ništa neće događati.
(Preneseno iz časopisa Novi pogledi)
Almir Panjeta (Novi pogledi)
Docent na predmetima Politička etika i Uvod u filozofiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, autor tri knjige, urednik bh. izdanja knjige Richarda Rortyja „Pragmatizam i drugi eseji" i kourednik knjige „Eseja o Heideggeru” Asim Mujkić u intervjuu za “Nove poglede” kroz “dileme zatvorenika” analizira razloge zbog kojih glasači u BiH godinama glasaju za iste političare iako ih stalni kritikuju i u svim anketama izražavaju otvoreno nezadovoljstvo, pojašnjava zbog čega su postmodernom konzumerističkom društvu potrebne ideologije, te iznosi ozbiljnu dilemu: da li izaći na izbore koji su zbog neprovođenja odluke Suda u Strasbourgu diskriminatorski prema velikom dijelu građana BiH, ili pak izaći i demokratskom metodom promijeniti one koji su na isti način došli na vlast i nedemokratski vladaju?
Tračak nade dala je presuda iz Strasbourga u predmetu ‘Sejdić-Finci’ nakon koje je naloženo da BiH mora izmijeniti Ustav i omogućiti izbor ostalima u najviša tijela države, ali političari su to jednostavno odignorisali, a danas je niko ni ne spominje. Kad nam se to nepriznavanje može “obiti od glavu”?
