ATV I FACE TV: Oluja i druge sitnice

ATV: VIŠE NEGO PROSJEČNA SEDMICA
30. juli – 6. august 2015.

LAMENTI MINISTRA RADA: Nedjeljne ATV Vijesti (urednik Igor Požgaj) bile su tematskog karaktera i većim dijelom su se odnosile na informacije u vezi s novim Zakonom o radu, a tim povodom upriličen je i razgovor sa ministrom rada Republike Srpske. U prilozima koji su prethodili razgovoru, gledaoci su se mogli upoznati s mišljenjem sindikalista i bankara o novom radnom zakonodavstvu, što je bio dobar uvod u razgovor s ministrom Savanovićem. Sam razgovor je patio od uobičajenih boljki, tj. nedostajala mu je dinamičnost, ili, bolje rečeno, napadnost urednika Požgaja i potrebna doza bezobrazluka u razgovoru s odgovornim funkcionerom. No, više od toga zasmetala su nesuvisla i nedorasla pitanja, kao što je sugestivno pitanje koje pretenduje na naročit smisao, a zapravo zvuči groteskno: Da li mi to prelazimo u kapitalističko društvo? Takva pitanja mogu zazvati samo ugodna ćaskanja i više su prilična ambijentu kasnonoćnih emisija u kojima se očekuje lamentiranje samoprozvanog antisistemskog filozofa.

PEDESET NIJANSI OLUJE: Četvrtog avgusta (urednik Vlatko Vukotić), više od deset minuta je posvećeno obljetnici Oluje, mimohodu, proslavi, ili čemu već, s jedne strane, i odavanju pošte žrtvama, s druge strane. U društvu u kojem se kultura sjećanja svodi na zauzimanje strana i produbljivanju postojećih antagonizama, nerealno je očekivati drugačiju i srećniju ulogu medija. Nezainteresovani gledalac, koji bi se u ovom slučaju možda mogao nazvati objektivnim posmatračem, mogao bi se pitati s pravom: a šta je tu više uopšte vijest? Spomenička kultura u čast izmaštanih heroja rata ili instrumentalizovana, paradna empatija prema žrtvama? Ukratko, utisak je da se pretjeralo s Olujom jer taj dan sigurno su se i druge stvari dešavale oko nas. Najposlije, Oluja se desila, valjda se više ne dešava, i to se desila dovoljno davno da je treba spremiti u istorijsku čitanku, pa i u TV formatu.

JOŠ JEDNOM O SAMOUBISTVU: Mehmed Halilović napisao je na ovom portalu izvrstan tekst o medijskom tretmanu samoubistva, ističući da ne postoji jedinstven standard kada je u pitanju objavljivanje imena počinilaca samoubistva, ali da preteže uvjerenje o obazrivom objavljivanju uz navođenje inicijala počinalaca i bez previše detalja. Nenad Knežević je u utorak napravio prilog o ratnom vojnom invalidu koji je pokušao samoubistvo čas objavljujući samo njegove inicijale, a čas saopštavajući puno ime i prezime. Primjer neprofesionalne i neobazrive obrade vijesti, a odluka da se vijest objavi djelovala je kao očajna ljetna potraga za daškom senzacionalizma.

PLUS SEDMICE:

Nije ga bilo.

MINUS SEDMICE:

Senzacionalističko uvrštavanje i izvještavanje o pokušaju samoubistva uz navođenje punog imena i prezimena počinioca.

OCJENA: 5

FACE TV: ĆASKAJUĆI SA PREMIJEROM
30. juli – 6. august 2015.

PEDESET I JEDNA NIJANSA OLUJE:  Ako smo četvrtog avgusta na ATV-u slušali previše o Oluji, kako onda nazvati petnaestominutni omaž u utorak i srijedu na Face TV-u. Od posjete Kninu, do bjesomučnog intervjuisanja građana-prolaznika u više gradova, do opisivanja mimohoda i upriličene scenografije. Beskrajno dosadno paradiranje informacijama koje ne predstavljaju nikakvu novost, a možda najbolji primjer parazitiranja na istrošenoj ratnoj temi jeste gnjavaža prolaznika koji su uporno bili pitani za mišljenje iako su mnogi kratko i nevoljno odgovarali. Oluja je dobila medijski tretman najvažnije regionalne vijesti iako se nikako nije mogla prikriti istrošenost i krajnja neatraktivnost teme.

IZDVOJENO: Jezik dnevnika mora biti ne samo precizan i jasan već i stilski uređen. Formulacija “polemike u vezi sa pozitivcima i negativcima se pojačavaju” (utorak, četvrti avgust) predstavlja primjer rogobatne konstrukcije kojoj nije mjesto ni u pismenom sastavu osnovca, a kamoli u centralnoj informativnoj emisiji.

NAPREDAK U VOĐENJU INTERVJUA: Nedjeljni razgovor Erne Saljević s koordinatorkom građanske akcije Ja sam muzej bio je prije svega sadržajan, a Saljevićka je demonstrirala itekako primjetan napredak u vođenju intervjua. Pitanja su postavljana pažljivo, bar je ostavljen utisak da su dobro promišljena i pripremljena, a novinarka je uspijevala da ih saopšti prirodno, stvarajući ambijent koji je stimulativan za vođenje razgovora. Gledaoci su mogli saznati gotovo sve što ih interesuje o nadasve zanimljivoj i hvale vrijednoj kulturnoj akciji, a u tome im je svojom voditeljskom ulogom svesrdno pomogla i novinarka Face TV-a.

ĆASKANJE S PREMIJEROM: Razgovor sa premijerom Fadilom Novalićem 30. jula (vodio Srđan Kureljušić) svakako je spadao u red intervjua koji izazivaju zasluženu pažnju, s obzirom na veliko interesovanje javnosti zbog najavljenih izmjena u radnom zakonodavstvu. Ali ako su rasprave o novom Zakonu o radu dovedene do usijanja, nejasno je zašto se Kureljušić nije odlučio izoštriti razgovor sa Novalićem. Umjesto toga, gledali smo poslovično miran razgovor koji je premijeru omogućio da lagodno iznosi svoje poente i ubjeđenja, bez da mu se predoče radikalno drugačija stajališta.

PLUS SEDMICE:

Razgovor Erne Saljević jer je izgledao pripremljeno, a informacije su obrađene temeljno.

MINUS SEDMICE:

Tretman koji je dat Oluji. Vijest je predimenzionirana i dobila je nezasluženo veliku minutažu.

OCJENA: 6

KOMPARATIVNA ANALIZA:

Zanimljivo je da su obje TV kuće odlučile dati iznimno velik prostor obljetnici hrvatske vojne akcije Oluja pretvarajući svoje informativne emisije u vremeplov koji je publiku vratio dvije decenije unazad. Pristup je bio gotovo identičan. Red izjava zvaničnika, intervjuisanje ili zamaranje prolaznika, reminiscencije na ratna dešavanja, ali s tim da se ovde razlikuju  interpretacije. Suštinski, gledali smo poražavajući odnos medija prema događaju koji klizi u istoriju, ali se koristi kao senzacionalistički sadržaj putem naglašenih i nikad prevaziđenih etničkih tenzija. Ako se, naprimjer, uporedi tretman koji je dobio novi Zakon o radu sa Olujom, samo kroz odvojenu minutažu, jasno je da je gotovo istorijski događaj zasjenio aktuelnu stvar od najneposrednijeg interesa. To nas stavlja pred pitanje šta našem društvu znači kultura sjećanja? I kakvu mediji igraju ulogu u kreiranju te iste kulture? Zašto se vijesti pretvaraju u banalnosti, a davni događaji u kič kojim se napadno zamara gledateljstvo? Da li je to čisti, nepatvoreni senzacionalizam ili simptom mnogo veće bolesti našeg društva?

Preuzeto sa analiziraj.ba

(zurnal.info)