:BEKIM SEJRANOVIĆ: 5 pitanja o Ljepšem kraju
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Interview

BEKIM SEJRANOVIĆ: 5 pitanja o Ljepšem kraju

BEKIM SEJRANOVIĆ: 5 pitanja o Ljepšem kraju
Ponekad se pitam nisam li od silnog bježanja od kolotečine upao neku drugu, kolotečinu lutanja, isto tako besmislenu i zamornu kao i bilo koju drugu

Bekim Sejranović je osebujna i zanimljiva pojava na književnoj sceni. Akademski obrazovani nomad u našim BHS književnostima autorski je prisutan od 2002. godine kad je objavio zbirku kratkih priča Fasung. Od tada do danas objavio je tri autorske knjige. Poseban doprinos dao je afirmaciji suvremene norveške književnosti na području bivše Jugoslavije. Njegove autorske knjige odlikuje ljudskost i iskrenost zbog čega je odmah osvojio književnu publiku zasićenu forsiranim stilom i istim takvim temama. Njegovi romani se čitaju u dahu i definitivno je jedan od autora, koji je zadao nov smjer prozi na ovim prostorima. Ispred vas je blitz intervju u kojem Sejranović govori o sebi i svojim knjigama.

Priče u oba tvoja romana imaju dvije emotivne cjeline. Jedna je vezana za ovaj naš prostor, a druga za Norvešku. Koliko je tvoj život rascijepljen na dva toliko drastično različita prostora?

- Pa u Norveškoj sam već sedamnaest godina, ali često putujem na ove naše prostore. Moglo bi se reći da sam pola-pola. Ako ćemo onako iskreno, gore sam kad nemam love, a kad imam onda sam ovdje ili negdje drugdje. Jedna od dobrih stvari s Norveškom je to da gdje god da odeš: jeftinije je i toplije. Tu nema greške.

Struktura tvog drugog romana se čini puno črvšća nego što je to slučaj s romanom „Nigdje, niotkuda“. Manje je likova, manje radnje, ali opet se krećeš na relaciji Balkan – Skandinavija. Dva svijeta, dvije žene, rođak i prijatelj. Koji je od ta dva prostora onaj tvoj zaumni dio identieta, a koji ovaj svjesni?

- To se i ja ponekad pitam, pa ta pitanja izrastu u knjige. Pravo da kažem nemam neki odgovor na to pitanje. Nekad mi čini da bih se napokon trebao vratiti ovamo, ali onda shvatim da ne znam gdje je to "ovamo". Ili možda još bolje "kada" je to ovamo. Možda ono postoji još samo u mojoj mašti, podsvijesti ili sjećanjima. I onda shvatim da mi je možda ipak Oslo najbliži domu, tamo sam proveo najveći dio svog života. Ali kad se vratim Oslo, nakon nekoliko sedmica, ili mjeseci, osjećam nostalgiju za nečim, ne znam ni ja tačno čim i krenem na put. I tako se krug zatavra.

Da li je Bekimovo kretanje zapravo neprestana potraga za samim sobom i skupljanje djelića vlastite osobe?

- Pa vjerovatno i jeste, ali postalo je to već i zamorno, mislim ta potraga i to skupljanje. Ponekad se pitam nisam li od silnog bježanja od kolotečine upao neku drugu, kolotečinu lutanja, isto tako besmislenu i zamornu kao i bilo koju drugu.

Koliko sam u pravu kad i u fotografiji autora i u muzici, koja se proteže kroz tvoje romane, vidim jedan neizostavan dio priče. Zapravo mi se čini da upravo te dvije stvari predstavljaju siže oba romana. U slučaju knjige „Nigdje, niotkuda“ to je slučaj i sa fotografijom sa naslovnice?

- Pa nije to možda baš toliko smišljeno, nisam imao neki plan, ispalo je nekako spontano i s muzikom, i s fotkama.

Ta fotografija s naslovnice Nigdje, niotkuda je zbilja neponovljiva. Radi se o prvom susretu moje bake i djeda. Meni je tu najjače to što ona drži njemački šmajser, mislim simbolika koja iz toga izvire je mnogojaka, od romantično ljubavne do frojdovsko-seksualne. I bila je izgubljena za vrijeme rata, ovog zadnjeg, no jedna susjeda ju je našla u smetlištu, zajedno s nekim drugim papirima i fotografijama i spasila ju je od zaborava. Mislim da je, nakon što je sve to prošla, ta fotka zaslužila da poživi. A i s neke vlastite, intimne strane, na taj način odao sam poštu ljudima koji su me othranili.

Ima na početku romana „Ljepši kraj“ jedna epizoda iz Brazila, koju si samo ovlaš dotaknuo? Možemo li u tome tražiti začetak novog romana? Osobno, osjetio sam da si mi tu, kao čitatelju, ostao dužan cijelu priču.

- Da, mogao je tu biti čitav roman, ali šta ja znam priča potekne u nekom drugom smjeru i šta ćeš... Ponekad ti upravljaš pričom, a ponekad ona tobom. Morat ću te razočarat, nisam još počeo pisati nešto novo, ali skuhao sam "čorbu" u glavi, imam mnoštvo zabilješki, ali nikako da sjednem i da počnem. Neće biti o Brazilu, nego o balkanskoj Amazoni, rijeci Savi.

Bekim Sejranović je rođen u Brčkom 1972. Godine. U Rijeci je završio pomorsku školu i studirao kroatistiku. Od 1993. Godine živi u Oslu gdje je na istorijsko – filozofskom fakultetu magistrirao južnoslavenske književnosti. Priredio i preveo antologiju norveške kratke priče“ Veliki pusti krajolik“. Autor je studije „Modernizam u romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova“, knjige kratkih priča „Fasung“(2002.) i romana „Nigdje, niotkuda“ (2008.), za koji je dobio nagradu „Meša Selimović“ za najbolji roman s područja Hrvatske, Srbije, BiH i Crne Gore. Živi i radi na relaciji Oslo – Hvar. 2010. Godine objavio je roman „Ljepši kraj“.

(zurnal.info)