Nakon čitanke nastranih književnosti Sun Tzu na prozorčiću Predraga Lucića, zagrebačka izdavačka kuća Algoritam objavila je njegovu novu, dvotomnu čitanku Bezgaća povijesne zbiljnosti. Žurnal će u nekoliko nastavaka ekskluzivno objaviti svježe Lucićeve lekcije za ponavljače povijesti u drugom razredu.
Kao uvertiru u ovo neobično iskustvo prenosimo tekst Katarine Luketić
Nakon što smo prošle godine u prvom razredu učili iz njegove čitanke nastranih književnosti 'Sun Tzu na prozorčiću', Predrag Lucić je za ponavljače povijesti u drugom razredu – a on i piše uvijek za sustavu neprilagođene đake – sastavio novu, dvotomnu čitanku 'Bezgaća povijesne zbiljnosti'. U njoj obrađuje gradivo iz novije hrvatske povijesti, razotkriva velike naracije o naciji i domoljublju, te podsjeća na sve ono što se poduzimalo posljednjih dvadesetak godina na ovim prostorima u ime nacionalnih 'ubojitih' identiteta. Paralelna, parodijska povijest koju ispisuje pokazuje besmisao ovdašnjih političkih mitova, blatnjavo naličje patriotskog sentimenta političara ili intelektualaca, te stvaranje lažnih nacionalnih relikvija i trgovanje njima. On nacionalne ikone skida do kraja, a njihova moralna golotinja otkriva da su ti 'naši' junaci u zbilji 'naši' nitkovi. Ubojiti identiteti su, naravno, općebalkanski: i hrvatski i srpski, i crnogorski i bošnjački..., jer ovaj autor nikome ne drži stranu, i pod satiru ne protura neku novu političku platformu. Ako išta u svojim tekstovima afirmira onda su to kritičnost i odabir ludičke i neautoritativne strane stvarnosti, individualan otpor zakonima mase, te vjera u osnovna etička načela, koja godinama gaze ovdašnje nacionalne ideologije.
Viva Ludež
Bezgaća' su inspirirana 'Bespućima'; pri čemu je Lucićeva subverzivna verzija povijesti naglavačke preokrenuta tuđmanovska službena verzija. Slično parodiranje, ali na drugoga gospodara rata – Miloševića i njegove 'Godine raspleta', primjetno je i u naslovu 'Godine raspada', knjige tekstova o srpskoj stvarnosti devedesetih Feralova novinara Petra Lukovića. Pridodamo li tome Ivančićeve 'Bilježnice Robija K.' ili Dežulovićeve 'Pjesme iz Lore' i kolumne 'Ugovor s đavlom', dobit ćemo jasniju sliku o satiričko-parodijskom potencijalu koji se oblikovao najvećim dijelom u Feralovoj radionici. Fenomen te feralovske satire i humora ignorira se i marginalizira u oficijelnom pisanju povijesti ovdašnjih književnosti; dijelom zato što se satira u akademskom svijetu često smatra nižim književnim žanrom, ali dijelom i zato što se drži skandaloznim rugati se na taj način domoljubnim vrednotama i nacionalnim junacima. (Zar postoji uljuđena satira; zar se rašireni diskurs komedijaštva u kome je svima sve smiješno može zvati kritičkom satirom?)
Akrobatika jezika
Za razliku od spomenutih autora, Lucićev je satirični medij najprije poezija, i u 'Bezgaćama' su sabrane njegove pjesme većinom objavljene u Feralu, a poslije gašenja lista u Betonu. Nakon svake pjesme slijedi dodatak u obliku dokumentarno-fikcionalnog materijala u kojemu se perpetuira i mnogostruko varira tema iz samih pjesama. Satirično-parodijski diskurs se hiperbolizira, raste, i čini se da postupcima izokretanja, snižavanja, dekonstruiranja... nema kraja. Dodatak se sastoji od parodijskih akrobacija u vidu pitanja i zadataka na zadanu pjesmu, citata različitih osoba (nastavlja Greatest Shits) i popisa stvarne literature koji sadrži tako bizarne naslove da postaje jasno kako je stvarnost često luđa i od najluđe fikcije. Sve u svemu, u ovoj se čitanci oblikuje jedan raskošan, karnevaleskni svijet, parodijsko-satirični total balkanske novije povijesti koji je osobit i unutar feralovske niše, te sasvim izdvojen iz opće produkcije suvremene domaće književnosti. Uz subverzivnu bespoštednost i angažiranost, Lucićeva je satira vrlo bogata i zanimljiva literarno. On naime parodira pjesničke žanrove: od nacionalne epike, melodija s festivala, rock balada, do Jove Zmaja i dječjih pjesmica, zatim pjesničke poetike, jer svaka je pjesma ispisana kroz samosvojan glas, pa je čitanka odličan primjer literarne polifonije. Parodijski slaže i imena izvođača pjesama, poput Željka Keruma & vis Adioklecijan koji izvode pjesmu o urbanističkoj viziji Splita Jebeš cara ako nema para!; ili srpsko-hrvatskoga mutanta Dobrice Aralice koji je simbol tijesne suradnje kulturnih bardova s obiju strana u oblikovanju nacionalističkih programa. Parodira i strukturu udžbenika, a također i stav da je u pisanju službenih verzija nacionalnih povijesti – koje ostaju za buduće generacije – dozvoljeno falsificirati i polirati sliku vremena tako da ona izgubi vezu s originalom, pravdajući to ljubavlju za domovinom.
Kom' bespuća, kom' bezgaća
U 'Bezgaćima' tako nema mjesta reinterpretiranju povijesti u idealiziranom, protokolarnom tonu; tu se pamte detalji, ocrtavaju mikrosvjetovi besmisla i bezumlja, kako u devedesetima tako i nakon 2000, kada smo zagazili, kaže Lucićev Sanader, 'iz pobjede u Lagostanje'. Razobličuje se i ratno-tranzicijska ekonomija šverca i pretvorbe (likovi Milo Duhanović, Netelka Tuđman...), izgradnja i prodaja obale (šlager S ponistre se vidi svota), konzumerizam (Za Domestos – spremni!), postratni rasizam malih razlika (sjećanje na srpsku travu u Makarskoj) i sl. Na početku Lucićeve verzije povijesti ori se 'velebni ojkatorij' Povijest Hrvata M. P. Thompsona u kojemu se parodira naracija o hrvatskoj povijesti kao napredovanju do konačnoga cilja – s epifanijom početkom devedesetih. Na kraju pak stoji pjesma po kojoj je nazvana knjiga – Bezgaća povijesne zbiljnosti autora Đone Đore Napalmotića, ispisana potpuno kao antiteza originala i kao ozbiljenje ovdašnje opsesije libertasom. Dakle, od 'Krapine' i 'obrane zeru pećine' do dubrovačkih (Šuicinih) zlatnih zahoda i 'slobode voljene, s gaćama na pola koljena'. Mit o konačnom ispunjenju hrvatskog sna o državnosti kroz ovu čitanku razobličuje se tako u stvarnost ispunjenu ratovanjem, zločinima i krađama pod parolom domoljublja, kulturom laži, moralnom retardacijom, ili patološkim ponašanjem nekih nacionalnih vitezova. Umjesto u hrvatskom snu o sjaju naše epohe završili smo, eto, do grla u smradu naše epohe.
(zurnal.info/tportal.hr)
">Nakon čitanke nastranih književnosti Sun Tzu na prozorčiću Predraga Lucića, zagrebačka izdavačka kuća Algoritam objavila je njegovu novu, dvotomnu čitanku Bezgaća povijesne zbiljnosti. Žurnal će u nekoliko nastavaka ekskluzivno objaviti svježe Lucićeve lekcije za ponavljače povijesti u drugom razredu.
Kao uvertiru u ovo neobično iskustvo prenosimo tekst Katarine Luketić
Nakon što smo prošle godine u prvom razredu učili iz njegove čitanke nastranih književnosti 'Sun Tzu na prozorčiću', Predrag Lucić je za ponavljače povijesti u drugom razredu – a on i piše uvijek za sustavu neprilagođene đake – sastavio novu, dvotomnu čitanku 'Bezgaća povijesne zbiljnosti'. U njoj obrađuje gradivo iz novije hrvatske povijesti, razotkriva velike naracije o naciji i domoljublju, te podsjeća na sve ono što se poduzimalo posljednjih dvadesetak godina na ovim prostorima u ime nacionalnih 'ubojitih' identiteta. Paralelna, parodijska povijest koju ispisuje pokazuje besmisao ovdašnjih političkih mitova, blatnjavo naličje patriotskog sentimenta političara ili intelektualaca, te stvaranje lažnih nacionalnih relikvija i trgovanje njima. On nacionalne ikone skida do kraja, a njihova moralna golotinja otkriva da su ti 'naši' junaci u zbilji 'naši' nitkovi. Ubojiti identiteti su, naravno, općebalkanski: i hrvatski i srpski, i crnogorski i bošnjački..., jer ovaj autor nikome ne drži stranu, i pod satiru ne protura neku novu političku platformu. Ako išta u svojim tekstovima afirmira onda su to kritičnost i odabir ludičke i neautoritativne strane stvarnosti, individualan otpor zakonima mase, te vjera u osnovna etička načela, koja godinama gaze ovdašnje nacionalne ideologije.
Viva Ludež
Bezgaća' su inspirirana 'Bespućima'; pri čemu je Lucićeva subverzivna verzija povijesti naglavačke preokrenuta tuđmanovska službena verzija. Slično parodiranje, ali na drugoga gospodara rata – Miloševića i njegove 'Godine raspleta', primjetno je i u naslovu 'Godine raspada', knjige tekstova o srpskoj stvarnosti devedesetih Feralova novinara Petra Lukovića. Pridodamo li tome Ivančićeve 'Bilježnice Robija K.' ili Dežulovićeve 'Pjesme iz Lore' i kolumne 'Ugovor s đavlom', dobit ćemo jasniju sliku o satiričko-parodijskom potencijalu koji se oblikovao najvećim dijelom u Feralovoj radionici. Fenomen te feralovske satire i humora ignorira se i marginalizira u oficijelnom pisanju povijesti ovdašnjih književnosti; dijelom zato što se satira u akademskom svijetu često smatra nižim književnim žanrom, ali dijelom i zato što se drži skandaloznim rugati se na taj način domoljubnim vrednotama i nacionalnim junacima. (Zar postoji uljuđena satira; zar se rašireni diskurs komedijaštva u kome je svima sve smiješno može zvati kritičkom satirom?)
Akrobatika jezika
Za razliku od spomenutih autora, Lucićev je satirični medij najprije poezija, i u 'Bezgaćama' su sabrane njegove pjesme većinom objavljene u Feralu, a poslije gašenja lista u Betonu. Nakon svake pjesme slijedi dodatak u obliku dokumentarno-fikcionalnog materijala u kojemu se perpetuira i mnogostruko varira tema iz samih pjesama. Satirično-parodijski diskurs se hiperbolizira, raste, i čini se da postupcima izokretanja, snižavanja, dekonstruiranja... nema kraja. Dodatak se sastoji od parodijskih akrobacija u vidu pitanja i zadataka na zadanu pjesmu, citata različitih osoba (nastavlja Greatest Shits) i popisa stvarne literature koji sadrži tako bizarne naslove da postaje jasno kako je stvarnost često luđa i od najluđe fikcije. Sve u svemu, u ovoj se čitanci oblikuje jedan raskošan, karnevaleskni svijet, parodijsko-satirični total balkanske novije povijesti koji je osobit i unutar feralovske niše, te sasvim izdvojen iz opće produkcije suvremene domaće književnosti. Uz subverzivnu bespoštednost i angažiranost, Lucićeva je satira vrlo bogata i zanimljiva literarno. On naime parodira pjesničke žanrove: od nacionalne epike, melodija s festivala, rock balada, do Jove Zmaja i dječjih pjesmica, zatim pjesničke poetike, jer svaka je pjesma ispisana kroz samosvojan glas, pa je čitanka odličan primjer literarne polifonije. Parodijski slaže i imena izvođača pjesama, poput Željka Keruma & vis Adioklecijan koji izvode pjesmu o urbanističkoj viziji Splita Jebeš cara ako nema para!; ili srpsko-hrvatskoga mutanta Dobrice Aralice koji je simbol tijesne suradnje kulturnih bardova s obiju strana u oblikovanju nacionalističkih programa. Parodira i strukturu udžbenika, a također i stav da je u pisanju službenih verzija nacionalnih povijesti – koje ostaju za buduće generacije – dozvoljeno falsificirati i polirati sliku vremena tako da ona izgubi vezu s originalom, pravdajući to ljubavlju za domovinom.
Kom' bespuća, kom' bezgaća
U 'Bezgaćima' tako nema mjesta reinterpretiranju povijesti u idealiziranom, protokolarnom tonu; tu se pamte detalji, ocrtavaju mikrosvjetovi besmisla i bezumlja, kako u devedesetima tako i nakon 2000, kada smo zagazili, kaže Lucićev Sanader, 'iz pobjede u Lagostanje'. Razobličuje se i ratno-tranzicijska ekonomija šverca i pretvorbe (likovi Milo Duhanović, Netelka Tuđman...), izgradnja i prodaja obale (šlager S ponistre se vidi svota), konzumerizam (Za Domestos – spremni!), postratni rasizam malih razlika (sjećanje na srpsku travu u Makarskoj) i sl. Na početku Lucićeve verzije povijesti ori se 'velebni ojkatorij' Povijest Hrvata M. P. Thompsona u kojemu se parodira naracija o hrvatskoj povijesti kao napredovanju do konačnoga cilja – s epifanijom početkom devedesetih. Na kraju pak stoji pjesma po kojoj je nazvana knjiga – Bezgaća povijesne zbiljnosti autora Đone Đore Napalmotića, ispisana potpuno kao antiteza originala i kao ozbiljenje ovdašnje opsesije libertasom. Dakle, od 'Krapine' i 'obrane zeru pećine' do dubrovačkih (Šuicinih) zlatnih zahoda i 'slobode voljene, s gaćama na pola koljena'. Mit o konačnom ispunjenju hrvatskog sna o državnosti kroz ovu čitanku razobličuje se tako u stvarnost ispunjenu ratovanjem, zločinima i krađama pod parolom domoljublja, kulturom laži, moralnom retardacijom, ili patološkim ponašanjem nekih nacionalnih vitezova. Umjesto u hrvatskom snu o sjaju naše epohe završili smo, eto, do grla u smradu naše epohe.
(zurnal.info/tportal.hr)
">
:BEZGAĆA POVIJESNE ZBILJNOSTI: Do grla u smradu epohe
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Čitaonica Žurnal
BEZGAĆA POVIJESNE ZBILJNOSTI: Do grla u smradu epohe
Nakon čitanke nastranih književnosti Sun Tzu na prozorčiću Predraga Lucića, zagrebačka izdavačka kuća Algoritam objavila je njegovu novu, dvotomnu čitanku Bezgaća povijesne zbiljnosti. Žurnal će u nekoliko nastavaka ekskluzivno objaviti svježe Lucićeve lekcije za ponavljače povijesti u drugom razredu.
Kao uvertiru u ovo neobično iskustvo prenosimo tekst Katarine Luketić
Nakon što smo prošle godine u prvom razredu učili iz njegove čitanke nastranih književnosti 'Sun Tzu na prozorčiću', Predrag Lucić je za ponavljače povijesti u drugom razredu – a on i piše uvijek za sustavu neprilagođene đake – sastavio novu, dvotomnu čitanku 'Bezgaća povijesne zbiljnosti'. U njoj obrađuje gradivo iz novije hrvatske povijesti, razotkriva velike naracije o naciji i domoljublju, te podsjeća na sve ono što se poduzimalo posljednjih dvadesetak godina na ovim prostorima u ime nacionalnih 'ubojitih' identiteta. Paralelna, parodijska povijest koju ispisuje pokazuje besmisao ovdašnjih političkih mitova, blatnjavo naličje patriotskog sentimenta političara ili intelektualaca, te stvaranje lažnih nacionalnih relikvija i trgovanje njima. On nacionalne ikone skida do kraja, a njihova moralna golotinja otkriva da su ti 'naši' junaci u zbilji 'naši' nitkovi. Ubojiti identiteti su, naravno, općebalkanski: i hrvatski i srpski, i crnogorski i bošnjački..., jer ovaj autor nikome ne drži stranu, i pod satiru ne protura neku novu političku platformu. Ako išta u svojim tekstovima afirmira onda su to kritičnost i odabir ludičke i neautoritativne strane stvarnosti, individualan otpor zakonima mase, te vjera u osnovna etička načela, koja godinama gaze ovdašnje nacionalne ideologije.
Viva Ludež
Bezgaća' su inspirirana 'Bespućima'; pri čemu je Lucićeva subverzivna verzija povijesti naglavačke preokrenuta tuđmanovska službena verzija. Slično parodiranje, ali na drugoga gospodara rata – Miloševića i njegove 'Godine raspleta', primjetno je i u naslovu 'Godine raspada', knjige tekstova o srpskoj stvarnosti devedesetih Feralova novinara Petra Lukovića. Pridodamo li tome Ivančićeve 'Bilježnice Robija K.' ili Dežulovićeve 'Pjesme iz Lore' i kolumne 'Ugovor s đavlom', dobit ćemo jasniju sliku o satiričko-parodijskom potencijalu koji se oblikovao najvećim dijelom u Feralovoj radionici. Fenomen te feralovske satire i humora ignorira se i marginalizira u oficijelnom pisanju povijesti ovdašnjih književnosti; dijelom zato što se satira u akademskom svijetu često smatra nižim književnim žanrom, ali dijelom i zato što se drži skandaloznim rugati se na taj način domoljubnim vrednotama i nacionalnim junacima. (Zar postoji uljuđena satira; zar se rašireni diskurs komedijaštva u kome je svima sve smiješno može zvati kritičkom satirom?)
Akrobatika jezika
Za razliku od spomenutih autora, Lucićev je satirični medij najprije poezija, i u 'Bezgaćama' su sabrane njegove pjesme većinom objavljene u Feralu, a poslije gašenja lista u Betonu. Nakon svake pjesme slijedi dodatak u obliku dokumentarno-fikcionalnog materijala u kojemu se perpetuira i mnogostruko varira tema iz samih pjesama. Satirično-parodijski diskurs se hiperbolizira, raste, i čini se da postupcima izokretanja, snižavanja, dekonstruiranja... nema kraja. Dodatak se sastoji od parodijskih akrobacija u vidu pitanja i zadataka na zadanu pjesmu, citata različitih osoba (nastavlja Greatest Shits) i popisa stvarne literature koji sadrži tako bizarne naslove da postaje jasno kako je stvarnost često luđa i od najluđe fikcije. Sve u svemu, u ovoj se čitanci oblikuje jedan raskošan, karnevaleskni svijet, parodijsko-satirični total balkanske novije povijesti koji je osobit i unutar feralovske niše, te sasvim izdvojen iz opće produkcije suvremene domaće književnosti. Uz subverzivnu bespoštednost i angažiranost, Lucićeva je satira vrlo bogata i zanimljiva literarno. On naime parodira pjesničke žanrove: od nacionalne epike, melodija s festivala, rock balada, do Jove Zmaja i dječjih pjesmica, zatim pjesničke poetike, jer svaka je pjesma ispisana kroz samosvojan glas, pa je čitanka odličan primjer literarne polifonije. Parodijski slaže i imena izvođača pjesama, poput Željka Keruma & vis Adioklecijan koji izvode pjesmu o urbanističkoj viziji Splita Jebeš cara ako nema para!; ili srpsko-hrvatskoga mutanta Dobrice Aralice koji je simbol tijesne suradnje kulturnih bardova s obiju strana u oblikovanju nacionalističkih programa. Parodira i strukturu udžbenika, a također i stav da je u pisanju službenih verzija nacionalnih povijesti – koje ostaju za buduće generacije – dozvoljeno falsificirati i polirati sliku vremena tako da ona izgubi vezu s originalom, pravdajući to ljubavlju za domovinom.
Kom' bespuća, kom' bezgaća
U 'Bezgaćima' tako nema mjesta reinterpretiranju povijesti u idealiziranom, protokolarnom tonu; tu se pamte detalji, ocrtavaju mikrosvjetovi besmisla i bezumlja, kako u devedesetima tako i nakon 2000, kada smo zagazili, kaže Lucićev Sanader, 'iz pobjede u Lagostanje'. Razobličuje se i ratno-tranzicijska ekonomija šverca i pretvorbe (likovi Milo Duhanović, Netelka Tuđman...), izgradnja i prodaja obale (šlager S ponistre se vidi svota), konzumerizam (Za Domestos – spremni!), postratni rasizam malih razlika (sjećanje na srpsku travu u Makarskoj) i sl. Na početku Lucićeve verzije povijesti ori se 'velebni ojkatorij' Povijest Hrvata M. P. Thompsona u kojemu se parodira naracija o hrvatskoj povijesti kao napredovanju do konačnoga cilja – s epifanijom početkom devedesetih. Na kraju pak stoji pjesma po kojoj je nazvana knjiga – Bezgaća povijesne zbiljnosti autora Đone Đore Napalmotića, ispisana potpuno kao antiteza originala i kao ozbiljenje ovdašnje opsesije libertasom. Dakle, od 'Krapine' i 'obrane zeru pećine' do dubrovačkih (Šuicinih) zlatnih zahoda i 'slobode voljene, s gaćama na pola koljena'. Mit o konačnom ispunjenju hrvatskog sna o državnosti kroz ovu čitanku razobličuje se tako u stvarnost ispunjenu ratovanjem, zločinima i krađama pod parolom domoljublja, kulturom laži, moralnom retardacijom, ili patološkim ponašanjem nekih nacionalnih vitezova. Umjesto u hrvatskom snu o sjaju naše epohe završili smo, eto, do grla u smradu naše epohe.
(zurnal.info/tportal.hr)
katarina luketić (tportal.hr)
Nakon čitanke nastranih književnosti Sun Tzu na prozorčiću Predraga Lucića, zagrebačka izdavačka kuća Algoritam objavila je njegovu novu, dvotomnu čitanku Bezgaća povijesne zbiljnosti. Žurnal će u nekoliko nastavaka ekskluzivno objaviti svježe Lucićeve lekcije za ponavljače povijesti u drugom razredu.
Kao uvertiru u ovo neobično iskustvo prenosimo tekst Katarine Luketić
Nakon što smo prošle godine u prvom razredu učili iz njegove čitanke nastranih književnosti 'Sun Tzu na prozorčiću', Predrag Lucić je za ponavljače povijesti u drugom razredu – a on i piše uvijek za sustavu neprilagođene đake – sastavio novu, dvotomnu čitanku 'Bezgaća povijesne zbiljnosti'. U njoj obrađuje gradivo iz novije hrvatske povijesti, razotkriva velike naracije o naciji i domoljublju, te podsjeća na sve ono što se poduzimalo posljednjih dvadesetak godina na ovim prostorima u ime nacionalnih 'ubojitih' identiteta. Paralelna, parodijska povijest koju ispisuje pokazuje besmisao ovdašnjih političkih mitova, blatnjavo naličje patriotskog sentimenta političara ili intelektualaca, te stvaranje lažnih nacionalnih relikvija i trgovanje njima. On nacionalne ikone skida do kraja, a njihova moralna golotinja otkriva da su ti 'naši' junaci u zbilji 'naši' nitkovi.
