Georgi Gospodinov, Vremensko sklonište: Blještave stvari koje nikada nećemo imati

Stariji Gospodin S. je dugo živio i kasnije će svoje posljednje dane provesti u sanatoriju za prošlost, Gaustinovoj klinici, kojoj sam i sam pomagao. Otišao je sretan, mislim, u jedno od svojih najdražih sjećanja, koje je ispričao kad smo se prvi put sreli. Gaustin i ja smo stali pored njega, tražio je tost, bio je na specijalnom tretmanu mjesec dana i nije mogao jesti, ali miris mu je bio dovoljan.

Dijete je, otac mu se vratio, uzeo honorar za neki prevod, za sav novac kupilo pekmez i maslac u trgovini. Nakon niza dana samo na krompiru, otac mu nazdravlja velikom kriškom bijelog hljeba, s maslacem debljine prsta i pekmezom, oni se smiju, i njegov otac, koji je inače strog čovjek, nasmije se, podigne ga, i stavi na ramena. Hodaju tako po sobi, zastanu u sredini, i mali S. pomno gleda užarenu žicu sijalice koju dohvati glavom.

 

10.

Sutradan sam već ujutro bio u Heliosstrasseu, Gospodin S. mi je dao adresu. Pronašao sam zgradu boje breskve na zapadnoj obali jezera, odvojenu od drugih kuća na brdu. Bila je masivna i svijetla u isto vrijeme, na četiri sprata, s petim, potkrovljem, velikom zajedničkom terasom na prvom spratu i manjim balkonima na ostalima. Svi su prozori bili okrenuti prema jugozapadu, što je popodneva činilo beskrajnim, i posljednji plavičasti odsjaj ugnijezdio se u njima. A svijetloplava drvena krila krovnih prozora bila su u nježnom kontrastu s blijedom bojom breskve na zidovima.

 

Cijela poljana ispred bila je posuta nezaboravcima, tu i tamo izbijaju božuri i pokoji veliki crveni mak. Ali mali nezaboravci su bili plavi u švicarskom kraljevskom zelenilu trave, siguran sam da postoji švicarsko zeleno, čudim se kako ga niko nije patentirao. Je li bilo šale u sađenju nezaboravka ispred gerontološkog centra? Popeo sam se na najviši sprat, gdje je bila Gaustinova klinika, za koju je nekoliko godina plaćao najam Gospodin S., pozvonio, a vrata mi je otvorio sam Gaustin u polo majici i s velikim okruglim naočalama.

 

Nije li posljednji put otišao u New York 1939, slučajno sam natuknuo. Kad si se vratio?

 

Nakon rata, odrješito je odgovorio. I šta ćemo sada?

 

Sobe u različitim vremenima. Isprva. Sobe za prošlost? Zvuči kao naslov.

 

Da, sobe za prošlost. Ili klinika za prošlost. Ili grad... Ostaješ li?

 

Tek sam se bio razišao s idejom da pokušam zarađivati za život izmišljajući priče. Ušao sam u šezdesete, lako bih skliznuo u bilo koju prošlost, imao sam, naravno, omiljene godine. Ništa me nije sprečavalo da ostanem neko vrijeme, nekoliko mjeseci, ne više. (Sjetio sam se Hansa Castorpa i njegove namjere da ostane samo tri sedmice na Čarobnom brijegu...) Gaustin je držao jedan od tri apartmana na najvišem spratu. Najmanja prostorija do ulaznih vrata, “soba za poslugu”, kako ju je on nazvao – a vrlo je vjerovatno da se tako i koristila – sada je bila njegova kancelarija. Ostale tri sobe apartmana, kao i hodnik, bile su iz drugog vremena. Otvoriš vrata i upadneš direktno u dvadeseto stoljeće, u sredinu šezdesetih. Predsoblje s vješalicom, tamnozelenom, umjetna koža s mesinganim oplatama. Imali smo takvu u kući. Moram reći da, iako sam rođen u kasnim šezdesetim, sjećam ih se jasno, od početka do kraja, i one su dio mog bugarskog djetinjstva, ne iz nekih mističnih razloga (iako još uvijek vjerujem da se sjećanja nasljeđuju direktno – sjećanja vaših roditelja postaju vaša vlastita). Razlog zbog kojeg ih imam u glavi sasvim je trivijalan: jednostavno, šezdesete su, kao i sve drugo kod nas, odgođene, i u Bugarsku su stigle deset godina kasnije. Najvjerovatnije sedamdesetih.

 

Na vješalici je visio kratki blijedozeleni kaput s dvostrukim redovima drvene dugmadi. Sjećam se, kad sam tog jutra prvi put ušao, stao sam ispred njega. Bio je to majčin kaput. Kao da će se sada otvoriti vrata dnevne sobe, bljesnuti tipično reljefno staklo, a ona će stati – mlada, dvadeset i nešto, puno mlađa nego što sam ja sada. A kad ti se mama pojavi s dvadeset godina, i ti automatski postaješ dijete, pa se u tom trenutku nelagode i veselja pitaš da li da je zagrliš ili samo opušteno dovikneš: Mama, spremio sam se, idem u vrtić. Sve je to trajalo sekundu... ili minutu.

 

Dobro došli u šezdesete, rekao je Gaustin, koji je s jedva prikrivenim osmijehom posmatrao moju zapanjenost na ulazu u desetljeće. Još nisam htio izaći iz preobrazbe i odmah sam se okrenuo ka dječijoj sobi. Dva ugaona kreveta, prekrivena žutim čupavim pokrivačem od umjetnog materijala (mi smo to zvali ledeka, vjerovatno neka skraćenica), sa smeđom škrinjom između njih, dva kreveta se spajaju okomito na škrinji. Pogledao sam Gaustina, shvatio je, kimnuo s odobravanjem, a ja sam se bacio na krevet onako u jakni, cipelama, sa svojim pedesetogodišnjim tijelom, i sletio u svom osmogodišnjem tijelu među škakljajuća vlakna prekrivača...

 

Tapete, kako sam zaboravio, tapete su bile pravo otkriće. Ove ovdje – s dvorcem i zelenim lijanama, vrlo slične onima u mojoj sobi, s blijedozelenim rombovima, isprepletenim biljkama, samo je umjesto dvorca bila nekakva šumska kućica ušuškana u dnu s jezercem ispred. Stostruko umnožene zelene kuće sa zelenim jezerima. Kad sam zaspao, prenio sam se u kuću s tapeta, a ujutro me oštro odbacila u panelni apartman neugodna zvonjava budil‑ nika. Pogledam na sto, da, budilnik je bio tamo, nije isti, više... kako da kažem, šareniji i zapadnjački, s Mickeyjem Mouseom na brojčaniku. I tu su počele razlike. Dječak, koji nisam bio ja, imao je cijelu kolekciju onih svjetlucavih “metalnih” autića, kako smo ih zvali, kao pravi autići. S vratima koja se otvaraju, s pravim malim gumenim točkovima. Od ford mustanga, preko poršea, bugatija, opela i mercedesa, čak i malog metalnog rols rojsa...

 

Sve sam te modele znao napamet, znao sam koliko kilometara na sat mogu voziti, kao i nama najvažnije – koliko sekundi ubrzavaju do sto km/h itd. Imao sam istu kolekciju, samo slika iz žvakaćih guma. Ustao sam iz kreveta i uzeo jedan od autića, otvarajući i zatvarajući vrata kažiprstom, klizeći njime preko stola. Jedan moj drug iz razreda imao je takav autić, donio mu ga je njegov otac šofer (oh, kako je bilo važno imati oca ili ujaka koji je vozio kami‑ on, otišao u tu nejasnu zemlju zvanu Tuđina i donio prave leviske, tvrde i oštre čokolade “Toblerone” koje mi se nikada nisu sviđale, venecijanske gondole koje pjevaju i svjetlucaju kao noćne lampe, Akropolu kao pepeljaru i tako dalje). Plus stari broj tog časopisa Neckermann, zapravo njemačkog kataloga robe koju ionako nikad nećete imati, pa je automatski izgubio komercijalni karakter i postao čisto estetski. I erotski, mogao bih dodati sa svoje tadašnje desetogodišnje visine, pogotovo u dijelu donjeg rublja. Nikada neću zaboraviti kako je taj časopis stajao na okruglom mramornom stolu u dnevnoj sobi mog školskog druga, pored telefona, nekada je telefon bio komad namještaja. Ali ne on, Neckermann je bio pravo blago. Znaš da nikad nećeš imati sve te blještave stvari iz kataloga, ali one negdje postoje, postoji i svijet u kojem postoje.

 

I posteri na zidovima te dječije sobe bili su malo drugačiji. Nogometni tim Levski iz 1976/77, jednom izrezan iz novina u mojoj dječijoj sobi, ovdje je zamijenjen Ajaxovim timom iz 1967/68, ogromnim i sjajnim posterom s, hm, autogramom Johana Cruyffa, idola moga oca, od kojeg sam ga naslijedio... Bio sam Cruyff, a moj brat – Beckenbauer.

 

Imao sam Beatlese na zidu, moju najcjenjeniju zapadnjačku imovinu, kupljenu uz cjenkanje od mog druga iz razreda, šoferskog sina, što me koštalo petnaest klikera suza i tri sirijca. Dječak iz ogledalskog zapadnog svijeta imao je zid nasumično poredanih postera koji su, pažljivo razmotreni, cijelim bildungsromanom govorili o njegovom pubertetu. Od Batmana i Supermana, odsutnih heroja mog istočnog djetinjstva (zamijenjeni dostupnim Markom Kraljevićem i Winnetouom), do Sgt. Peppera, lolitinske crno‑bijele fotografije mlade Brigitte Bardot, koja šeta u kupaćem kostimu s raspuštenom kosom po plaži u nekim filmovima Rogera Vadima, još tri zgodne mačke, anonimne, vjerovatno playmates iz šezdesetih, do Boba Dylana s gitarom i kožnom jaknom. I Visocki je bio tu.

 

Soba je samo za mladiće, primijetio sam.

 

Imamo i djevojačke, ako volite Barbie i Kena. Idemo dalje.

 

Dnevna soba je bila prostrana i svijetla, filodendron u uglu pokraj prozora i rogoz u visokoj keramičkoj vazi ispred tapeta vratili su me u to desetljeće. Sjetio sam se kako smo krpom namočenom u pivo brisali prašinu s lišća filodendrona (kakav mu je naziv) i fikusa. Neko je to rekao i sve su dnevne sobe zaudarale na pivo.

 

Ali fototapeta je bila pravo otkriće i očiti kič. Zahvaljujući drugom šoferu, prijatelju moga oca, čak smo i mi nabavili fototapetu. Jesenja šuma sa suncem koje sja između drveća. Moj kole‑ ga iz razreda imao je havajsku plažu na zidu s djevojkom ispred. Ova ovdje ličila je na njegovu, beskrajna plaža i zalazak sunca nad okeanom. Šta drugo staviti na fototapetu u Švicarskoj – nikako Matterhorn i Alpe.

 

Tu je i mala četvrtasta TV kutija, nezgrapno stoji na četiri duge noge, ista.

 

“Opera”?, iznenađeno sam pogledao Gaustina.

 

Ne, “Philips”, odgovori on, pogodi od koga je ukraden?

 

I zaista, oblik i sve ostalo bilo je sto posto isto, odjel Tehničke špijunaže Narodne Republike Bugarske. Ali ove stolice su tipa lale, ko zna zašto, nisu ih naši ukrali, samo sam ih vidio u fil‑ movima i u onom katalogu Neckermann. Duguljaste, kosmičke, aerodinamične, crvene, na jednoj nozi, skoro stablu. Naravno, odmah mi je došlo da sjednem. Htio sam uzeti malo iz zdjele na stolu s čokoladnim bombonima umotanih u staniol. Ispružio sam ruku, ali sam se zaustavio:

 

Zapravo, otkad su te bombone?

 

Svježe su, iz šezdesetih, nasmiješio se Gaustin.

 

Ima li prošlost rok trajanja?

 

Dnevna soba bila je ogromna, s kliznim vratima koja su odvajala istočni dio u neku vrstu radne sobe i biblioteke. Na visokom stolu stajala je mala crvena pisaća mašina “Оlivetti Hermes baby” s listom složenim na valjak. Odjednom sam htio, prstima sam htio nešto kucati, osjetiti otpor tipki, čuti zvono na kraju retka i malom metalnom ručicom prebaciti na sljedeći red. Želja iz vremena kada je pisanje bilo fizički napor. Radna soba mi je najdraža, priznao je Gaustin, oduvijek sam želio imati svoju sobu, malu radnu sobu s knjigama i takvom pisaćom mašinom. Nije to baš stil šezdesetih, tada su knjige držali posvuda, po podu, gdje im padne... Ali, moram ti reći, pisaća mašina ima veliki uspjeh. Svi joj se vesele, stavljaju listove, udaraju prstima po tipkama.

 

Šta pišu?

 

Uglavnom svoje ime, čovjek voli vidjeti svoje ime otkucano. Naravno, oni koji su u ranijoj fazi bolesti. Drugi samo udaraju po tipkama.

Sjetih se da sam upravo to radio kao dijete na majčinoj mašini, nastao bi neki neobičan tekst.

 

Žgmccrt №№№№kktrrph ggfpr111111111....

vntgvtgvntgggg777ppp...

 

Mogući kod, koji nikada neću razriješiti.

 

 

 

 

(zurnal.info)