BLOGGER IZ MOSULA: Crnina moga srca

U mom rodnom gradu danas, starije žene dijele iste jade kao i one mlađe. Upoznao sam staricu koja živi dovoljno dugo da zadrži mudrost u vremenu ludila. Gorko mi je rekla: Tokom svih ovih godina, izgubila sam svaki smisao žene koji žena može imati. Udali su me kada sam imala 12 godina, a ostala udovica u svojim dvadesetima. Rodila sam tri sina, a danas je živ samo jedan, a on je invalid. Prvog sina mi je uzeo Bog, a zatim je Bog poslao svoje ljude da mi razapnu drugog sina i osakate trećeg. Ali, ne vjerujem da je Bogu bilo dosta; meso moga sina ima specifičan miris koji on i njegovi vojnici vole.

Danas, čovjek koji pušta bradu da bi sakrio svoje lice od mene traži da nosim crno. Zar crnina moga srca nije dovoljna? Šta je sa crnim krugovima oko mojih očiju? Zar mi nisu ukrali lice? Svejedno sam se povinovala njegovim naređenjima, jer koja je svrha da otkrijem lice kada Bog ne može vidjeti moje srce? Sakrila sam lice koje je davno nestalo.

Druga žena, u svojim dvadesetima, mi je rekla:

Volim plesati na zvuk vjetra. Sve u životu me podstiče na ples, svaki mi pokret daje novi razlog da slavim život, da slavim svoje postojanje. Ali danas živim u vječnoj sahrani. Više ne čujem muziku u vjetru. Iscrpljena sam.

Još jedna mlada žena mi se požalila:

Moj je otac sada sretan jer sam primorana da nosim burku, kao da posjedujem ljepotu Josipa sanjara, kao da zavodim svakog oko sebe! Gdje sam pogriješila?

I mnoge, mnoge druge priče koje ne smijem ispričati. Ovdje ću stati; dovoljno da žene shvate da su još uvijek prisutne.

One postoje. One su ovdje.

I za kraj, citat Muthaffar Al-Nuwab:

“O Gospode
Prihvatio sam sve
osim poniženja
I da mi je srce zarobljeno u Sultanovoj palači
Prihvatio sam da mi je usud na ovom svijetu
Kao i sudba ptice
Ali
Gospode
Čak i ptice imaju svoju domovinu
Kojoj se vraćaju
Ali ja još uvijek letim
Iznad ove domovine
Koja se pruža od mora do mora
Sa zatvorima stiješnjenim jedan uz drugi
Sa tamničarima zbijenim jedan uz drugog"

(zurnal.info)