Borba protiv mržnje je najveća subverzija

Tokom maja u Zagrebu je postavljena retrospektivna izložba "Ausstellung Laibach Kunst 1980-2010". Među njima su djela koja su bila zabranjena u tim početnim danima djelovanja Laibacha, benda, ideje i čitavog pokreta koji se smjestio u okvir Neue Slowenische Kunsta. Laibach je tom izložbom obilježio 30 godina postojanja, iako matematika kaže da bi na torti trebala biti 31 svjećica. Ko nije bio u Zagrebu uskoro će moći da “dune” u svjećice i u Banjaluci (24. jun), ali i na EXIT-u (10. jula) i BELEF festivalu u Beogradu (7. avgust).

Koliko se svijet oko Laibacha izmijenio u ovu 31 godinu? Ne mislim na izmjene u sistemima, nego suštinski i koliko je današnji trenutak inspirativan za subverzivno djelovanje, u odnosu na onaj iz 80-ih godina?

- Svijet oko nas se nije izmjenio nabolje – ako je to vaše pitanje. Suštinski se zapravo nije bitno ni izmjenio ali je u toj želji odrastao i postao pun otupjele gorčine i nemoći te nesvjesnog ali svugdje prisutnog 'organskog' cinizma. Takav svijet nije veoma inspirativan, a subverzivno djelovanje u takvom je stanju otežano ali zato nužnije; ako subverzije nema, znači da je zaista sve otišlo u nepovrat. Zato je bitno ustrajati i pronaći nove forme subverzije. A to je pre svega pitanje svijesti.

Desilo se da je Laibach nastao, barem zvanično, baš po smrti druga Tita. Mislite li da bi odnos vladajućih elita, bar u tom početnom periodu, bio drugačiji prema umjetnosti, a posebno prema Laibachu i pokretu koji je nastao iz benda? Možda ne bi bio toliko represivan?

- Možda, ali represija u umjetnosti je uvijek dobrodošla i Laibach s njom nikada nije imao problema. Jednostavno smo to prihvatili kao dijalog između nas i postojećeg sistema.

Žižek je, pokušavajući da objasni suštinu vašeg benda, rekao da Laibach shvata sistem u kom funkcionira ozbiljnije od samog sistema. Koliko je u pravu, i mogu li novonastali sistemi sebe uopće shvatati ozbiljno?

- Mi smo sami sebe uvijek shvatali ozbiljno najmanje onoliko koliko ozbiljno shvatamo i humor. Ako novonastali sistemi sebe ne shvataju ozbiljno, treba im oko toga ozbiljno pomoći.

U Zagrebu je ovih dana bila postavljena retrospektivna izložba "Ausstellung Laibach Kunst 1980-2010" . Dijelom se izlažu djela koja su bila zabranjena 1980. godine. Od čega se još sastoji izložba?

- Izložba je već završena a bio je to retrospektivan prikaz naše cjelokupne poetike kroz vizualni aspekt našeg rada.

Da li će izložba biti postavljena i u drugim sredinama? Gdje? Hoće li pratiti nastupe u Banjaluci, Novom Sadu, Beogradu...?

- Bilo bi to veoma poželjno, ali organizacija takve izložbe je veoma kompleksna stvar, koja zahtjeva puno vremena, koordinacije i papirologije.

Koliko je proteklih 30 godina uticalo da se na radove iz perioda bivše Juge, kao i na sam taj period gleda sa određenom nostalgijom?

- Mi do samog sebe nismo nostalgični ali jesmo nostalgični do zajedničkog prostora, do 'zajedničkih čestica' , koje su bile puno inspirativnije od stanja duha i međusobne nezainteresiranosti, kakva na prostoru bivše zajedničke države postoji danas.

Nakon svega šta smo prošli proteklih 30 godina može li umjetnost više šokirati javnost? Šta bi trebalo da se desi da neka izložba, koncert, film, predstava...budu zabranjeni?

- Možda subverzija danas ne znači nužno šokiranje javnosti i zabranu na svaki način. Možda je najsubverzivnija metoda u ovim vremenima jednostavna ozbiljnost u stavu i bitka protiv mržnje i cinizma. Ništa nije onoliko šokantno javnosti kao prosta istina, bez suvišnih riječi i slika.

Kolika je moć umjetnosti u kreiranju drugačijeg načina razmišljanja, koliko je zatvorena u sebe i određeni krug slušalaca, gledalaca...?

- Glavnina umjetnosti vrti se u zatvorenom krugu i pokušava 'uvjeriti uvjerene', što je prilično besmisleno i kontraproduktivno. Potrebno je potražiti načine, formu, sadržaj, da se prebije taj hermetični prag i obrati se što širem krugu, makar to djelomično išlo na račun jezika ili stila. Zato postoji pop kultura, koja ne treba nužno biti rezervirana samo za zaglupljivanje ljudskih masa. Barem je u istoriji već više puta dokazala, da to nije njezina glavna funkcija.

Laibach se do sada poigravao i sa komunizmom, nacionalizmom, novonastalim državama, himnama, religijom...Mislili smo da je pad Berlinskog zida te „vrijednosti” odnio sa sobom, ali dešavanja unutar država u EU pokazuju suprotno. Šta jos Laibach ima za reći, u kojem smjeru ćete skretati našu pažnju?

- E, taj trenutak ne znamo. Mi se od samog početka bavimo analizom odnosa između umjetnosti i politike, između kulture i ideologije, i sigurno je samo to, da daleko od toga i u budućnosti nećemo skrenuti.

(zurnal.info)