Od juna 2009. do maja 2010. autor je u cijeloj regiji obilazio ljude koji su na bilo koji način bili uključeni u ratnu propagandu tražeći odgovor na pitanja gdje su danas i šta rade ratni novinari propagandisti
Dokumentarni film pod nazivom “Godine koje su pojeli lavovi” autora Bore Kontića i kuće Produkcija iz Sarajeva je priča o novinarskoj profesiji u vremenu rata. Kontić je od juna 2009. kamerom počeo pratiti sudbinu najavljene krivične prijave Nezavisnog udruženja novinara Srbije Tužilaštvu za ratne zločine Srbije protiv NN lica – novinara odgovornih za ratnohuškačku propagandu. Od juna 2009. do maja 2010. autor je u cijeloj regiji obilazio ljude koji su na bilo koji način bili uključeni u ratnu propagandu tražeći odgovor na pitanja „Gdje su danas i šta rade ratni novinari propagandisti“, odnosno „Da li ovo pitanje više išta znači u ovim sredinama“? Sa Borom Kontićem razgovarali smo o filmu, ulozi novinara ratnih huškača u ratu u BiH ali i trenutnoj medijskoj situaciji.
Na početku filma se pitate: “Hoću li nešto naučiti i zaključiti ako ih nađem?”, misleći na novinare ratne huškače o kojima govorite u filmu. Za one koji nisu gledali film, jeste li nešto naučili i zaključili, i šta?
Ne previše. Većinu činjenica sam znao. Ono što sam novo saznao tokom snimanja izgledalo je kao logičan slijed, tako da je faktor iznenađenja bio neznatan. No, dvije stvari me i sada intrigiraju. Odsustvo volje kod većine da iole otvore dveri svoje prošlosti i činjenica da će gotovo svi pristati na uzoran građanski status makar ispod tog pijedestala ležala gomila smeća.
Zbog čega ste smatrali da je važno sada, 15 godina nakon završetka rata, govoriti o ovim novinarima?
Zato što je to nezavršeno poglavlje. Što više budemo od njega odvraćali glavu ono će nam se uvijek vraćati kao tema. Uzmimo primjer koji poznaje većina vaših čitalaca. Dakle, nedavno je voditeljica Dnevnika Hrvatske televizije Dijana Čuljak-Šelebaj optužila „stanovnike cijele jedne susjedne zemlje da dolaze na hrvatsko more i ne plaćaju ništa“. Iako je cijela stvar predstavljena benigno i brzo se zaboravila/završila javnom osudom i izvinjenjem, po meni, tu nema ništa slučajno. Kako kaže stara bosanska poslovica: “Neće jezik nego pravo”. U pitanju je neumoljiva logika jer se radi o novinarki koja je i tokom rata bila poznata po propagadnim izvještajima u kojima je između ostalog jedan od koncentracionih logora u Hercegovini prokomentarisan da „mnogi nisu htjeli napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj“. Ta spremnost na optuživanje cijelog naroda, opuštenost prema činjenicama koje se ne tiču vaše kože, lakoća zaključivanja ili potpuno odsustvo osjećaja šta takvo izvještavanje proizvodi - to je zapravo naslijeđe ratnohuškačke škole.
Koliko su ovi novinari i njihovo izvještavanje uticali na razvoj događaja u BiH? Mislite li da je takva vrsta izvještavanja bitno promijenila stvari u ratnoj BiH?
Teško je precizno utvrditi koliko je promijenilo ali je sigurno da taj rat ne bi bio ni približno isti da u njegovoj pratnji nisu nastupali ti i takvi novinari sa svojim izvještajima u kojima je jedino bilo izvjesno da smo svi mi nevini a svi oni nemani.
Trebaju li biti krivično procesuirani? Da li je realno to očekivati u vrijeme kada i ratni zločinci slobodno hodaju nekim dijelovima BiH?
Činjenica da neki ratni zločinci još uvijek hodaju po BiH nije dovoljan razlog da neki drugi, dostupniji, ne odgovaraju. Da li novinari – nosioci ratnohuškačkog izvještavanja - trebaju krivično odgovarati ne mogu suditi jer je to pitanje za pravne stručnjake. Moje je bilo da o tome postupim novinarski, napravim dokumentarac, temu još jednom osvijetlim, odnosno da je izvagam sa etičke razine. To je daleko od pravnih konsekvenci ali je bliže našem ljudskom prihvatanju stvarnosti.
Mislite li da su tvrdnje MKSJ da nemaju dovoljno dokaza za njihovo procesuiranje tačne i iskrene?
To zaista ne mogu suditi. Jedno što čovjek može očekivati da su u pitanju ozbiljnim ljudi koji će ovaj posao profesionalno dovršiti.
Imate li informacije u kojoj su fazi predistražne radnje pokrenute u Srbiji prošle godine u slučajevima izvještavanja iz Zvornika i Vukovara? Da li će doći do podizanja optužnice?
Znam ono što sam prikazao i u filmu. Da i godinu dana nakon što je NUNS (Nezavisno udruženje novinara Srbije) jula 2009. podnio krivičnu prijavu u Tužilaštvu za ratne zločine Srbije još uvijek nemaju dovoljno dokaza da pokrenu ijedan postupak. Na promociji filma u Beogradu sreo sam grupu mlađih ljudi koji su nam predstavljeni kao pravnici zaduženi za ovaj slučaj ratne uloge novinara. Osim fizičke činjenice da nisu izgledali ravnodušno ne bih vam mogao ništa više reći o tome.
Koliko su novinari, posebno ovi o kojima govorite u filmu, ali i novinari poput Riste Đoge i drugih, odgovorni za tok rata u BiH, u smislu da su bili oružje neke političke propagande? Ukoliko njihovu ulogu smatrate značajno negativnom, možete li objasniti da li su to, po vašem mišljenju, radili svjesno?
Njihova uloga je ne samo bila negativna nego poražavajuća za profesiju. Problem je umnožen činjenicom da je zbog takvog izvještavanja i 20 godina poslije novinarski prostor i dalje kontaminiran. Da li su to radili svjesno? To je teško objasniti, barem meni, jer nemam znanja za takvo nešto. Mogao bih samo saslušati i zabilježiti njihovo mišljenje. Iz onog što sam dosada saznao opravdanje je uglavnom - strah za vlastitu egzistenciju.
Mislite li da je takva ili slična propaganda danas prisutna u medijima u BiH ili regionu?
Takve propagande danas u BiH nema. Jednostavno, drugačiji je društveni kontekst. Ali, u našem novinarstvu nije nestao jezik mržnje. On je danas rezervisan za tekstove koji govore o manjinama, posebno seksualnim. U patriotskim izjavama fudbalskih funkcionera. U obračunima sa političkim ili esnafskim protivnicima. Evo vam jutrošnjeg primjera (četvrtak, 4. novembar 2010.) u kojem novinar Avaza glavnu urednicu Oslobođenja opisuje kao „klozetsku krpu“. Što rekao hroničar jednog starijeg vremena, „Niste mogli pročitati koliko ste mogli povratiti“.
Kako vam danas izgleda medijska scena u BiH? Smatrate li da postoje mediji potpuno nezavisni u svom izvještavanju?
Sve ih je manje. Nažalost, poljuljana je i pozicija javnih emitera, što u ovakvim društvima znači medijsku katastrofu. Politička pristrasnost medija koji živi od para poreskih obaveznika je ugrožavanje javnosti. Istovremeno, količina novaca za marketinško oglašavanje je minimalna za zemlju u kojoj postoji 200 radio i TV stanica i desetine novinskih izdanja. Vjerovatno je to razlog što većina traži kakvu-takvu zaštitu. Imate i ekonomski pritisak jer je mali broj kompanija koje se mogu oglašavati. Tiraži novina su mali. Sve u svemu, uslovi su očajni. Ako treba pozitivniji primjer uzmite internet portale. Oni predstavljaju najbolje mjesto za pronaći brzu informaciju i odmah dobiti feedback - šta o tome misli najšira publika. Mada, moram priznati nije mi potpuno jasno kako se oni finansiraju.
Možete li prokomentarisati aktuelna dešavanja u vezi s prodajom Dana Oslobođenju – smatrate li to pozitivnim činom ili vidite još jedan način kontrole medija, kao što neki tvrde?
Prodaju Dana smatram apsolutno negativnom činjenicom. Sarajevo je u par dana od medijskog središta nekoliko političkih magazina svedeno na par. To je jako loša vijest za društvo različitosti. Teško će se nadomjestiti uloga ovog lista (ako zanemarimo posljednjih nekoliko mjeseci) koji je bio medijski prozor jedne liberalnije, građanske javnosti. To je bila novina koja je i u toku rata održavala visok nivo kritičkog posmatranja stvarnosti a posebno „naše strane“. Takve novine uglavnom opstaju zahvaljujući podršci čitalaca i posvećenosti redakcije. Izgleda da je oboje u međuvremenu izostalo. Vrlo sam sumnjičav prema mogućnostima novog lista sa starim imenom.
(zurnal.info)
">Od juna 2009. do maja 2010. autor je u cijeloj regiji obilazio ljude koji su na bilo koji način bili uključeni u ratnu propagandu tražeći odgovor na pitanja gdje su danas i šta rade ratni novinari propagandisti
Dokumentarni film pod nazivom “Godine koje su pojeli lavovi” autora Bore Kontića i kuće Produkcija iz Sarajeva je priča o novinarskoj profesiji u vremenu rata. Kontić je od juna 2009. kamerom počeo pratiti sudbinu najavljene krivične prijave Nezavisnog udruženja novinara Srbije Tužilaštvu za ratne zločine Srbije protiv NN lica – novinara odgovornih za ratnohuškačku propagandu. Od juna 2009. do maja 2010. autor je u cijeloj regiji obilazio ljude koji su na bilo koji način bili uključeni u ratnu propagandu tražeći odgovor na pitanja „Gdje su danas i šta rade ratni novinari propagandisti“, odnosno „Da li ovo pitanje više išta znači u ovim sredinama“? Sa Borom Kontićem razgovarali smo o filmu, ulozi novinara ratnih huškača u ratu u BiH ali i trenutnoj medijskoj situaciji.
Na početku filma se pitate: “Hoću li nešto naučiti i zaključiti ako ih nađem?”, misleći na novinare ratne huškače o kojima govorite u filmu. Za one koji nisu gledali film, jeste li nešto naučili i zaključili, i šta?
Ne previše. Većinu činjenica sam znao. Ono što sam novo saznao tokom snimanja izgledalo je kao logičan slijed, tako da je faktor iznenađenja bio neznatan. No, dvije stvari me i sada intrigiraju. Odsustvo volje kod većine da iole otvore dveri svoje prošlosti i činjenica da će gotovo svi pristati na uzoran građanski status makar ispod tog pijedestala ležala gomila smeća.
Zbog čega ste smatrali da je važno sada, 15 godina nakon završetka rata, govoriti o ovim novinarima?
Zato što je to nezavršeno poglavlje. Što više budemo od njega odvraćali glavu ono će nam se uvijek vraćati kao tema. Uzmimo primjer koji poznaje većina vaših čitalaca. Dakle, nedavno je voditeljica Dnevnika Hrvatske televizije Dijana Čuljak-Šelebaj optužila „stanovnike cijele jedne susjedne zemlje da dolaze na hrvatsko more i ne plaćaju ništa“. Iako je cijela stvar predstavljena benigno i brzo se zaboravila/završila javnom osudom i izvinjenjem, po meni, tu nema ništa slučajno. Kako kaže stara bosanska poslovica: “Neće jezik nego pravo”. U pitanju je neumoljiva logika jer se radi o novinarki koja je i tokom rata bila poznata po propagadnim izvještajima u kojima je između ostalog jedan od koncentracionih logora u Hercegovini prokomentarisan da „mnogi nisu htjeli napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj“. Ta spremnost na optuživanje cijelog naroda, opuštenost prema činjenicama koje se ne tiču vaše kože, lakoća zaključivanja ili potpuno odsustvo osjećaja šta takvo izvještavanje proizvodi - to je zapravo naslijeđe ratnohuškačke škole.
Koliko su ovi novinari i njihovo izvještavanje uticali na razvoj događaja u BiH? Mislite li da je takva vrsta izvještavanja bitno promijenila stvari u ratnoj BiH?
Teško je precizno utvrditi koliko je promijenilo ali je sigurno da taj rat ne bi bio ni približno isti da u njegovoj pratnji nisu nastupali ti i takvi novinari sa svojim izvještajima u kojima je jedino bilo izvjesno da smo svi mi nevini a svi oni nemani.
Trebaju li biti krivično procesuirani? Da li je realno to očekivati u vrijeme kada i ratni zločinci slobodno hodaju nekim dijelovima BiH?
Činjenica da neki ratni zločinci još uvijek hodaju po BiH nije dovoljan razlog da neki drugi, dostupniji, ne odgovaraju. Da li novinari – nosioci ratnohuškačkog izvještavanja - trebaju krivično odgovarati ne mogu suditi jer je to pitanje za pravne stručnjake. Moje je bilo da o tome postupim novinarski, napravim dokumentarac, temu još jednom osvijetlim, odnosno da je izvagam sa etičke razine. To je daleko od pravnih konsekvenci ali je bliže našem ljudskom prihvatanju stvarnosti.
Mislite li da su tvrdnje MKSJ da nemaju dovoljno dokaza za njihovo procesuiranje tačne i iskrene?
To zaista ne mogu suditi. Jedno što čovjek može očekivati da su u pitanju ozbiljnim ljudi koji će ovaj posao profesionalno dovršiti.
Imate li informacije u kojoj su fazi predistražne radnje pokrenute u Srbiji prošle godine u slučajevima izvještavanja iz Zvornika i Vukovara? Da li će doći do podizanja optužnice?
Znam ono što sam prikazao i u filmu. Da i godinu dana nakon što je NUNS (Nezavisno udruženje novinara Srbije) jula 2009. podnio krivičnu prijavu u Tužilaštvu za ratne zločine Srbije još uvijek nemaju dovoljno dokaza da pokrenu ijedan postupak. Na promociji filma u Beogradu sreo sam grupu mlađih ljudi koji su nam predstavljeni kao pravnici zaduženi za ovaj slučaj ratne uloge novinara. Osim fizičke činjenice da nisu izgledali ravnodušno ne bih vam mogao ništa više reći o tome.
Koliko su novinari, posebno ovi o kojima govorite u filmu, ali i novinari poput Riste Đoge i drugih, odgovorni za tok rata u BiH, u smislu da su bili oružje neke političke propagande? Ukoliko njihovu ulogu smatrate značajno negativnom, možete li objasniti da li su to, po vašem mišljenju, radili svjesno?
Njihova uloga je ne samo bila negativna nego poražavajuća za profesiju. Problem je umnožen činjenicom da je zbog takvog izvještavanja i 20 godina poslije novinarski prostor i dalje kontaminiran. Da li su to radili svjesno? To je teško objasniti, barem meni, jer nemam znanja za takvo nešto. Mogao bih samo saslušati i zabilježiti njihovo mišljenje. Iz onog što sam dosada saznao opravdanje je uglavnom - strah za vlastitu egzistenciju.
Mislite li da je takva ili slična propaganda danas prisutna u medijima u BiH ili regionu?
Takve propagande danas u BiH nema. Jednostavno, drugačiji je društveni kontekst. Ali, u našem novinarstvu nije nestao jezik mržnje. On je danas rezervisan za tekstove koji govore o manjinama, posebno seksualnim. U patriotskim izjavama fudbalskih funkcionera. U obračunima sa političkim ili esnafskim protivnicima. Evo vam jutrošnjeg primjera (četvrtak, 4. novembar 2010.) u kojem novinar Avaza glavnu urednicu Oslobođenja opisuje kao „klozetsku krpu“. Što rekao hroničar jednog starijeg vremena, „Niste mogli pročitati koliko ste mogli povratiti“.
Kako vam danas izgleda medijska scena u BiH? Smatrate li da postoje mediji potpuno nezavisni u svom izvještavanju?
Sve ih je manje. Nažalost, poljuljana je i pozicija javnih emitera, što u ovakvim društvima znači medijsku katastrofu. Politička pristrasnost medija koji živi od para poreskih obaveznika je ugrožavanje javnosti. Istovremeno, količina novaca za marketinško oglašavanje je minimalna za zemlju u kojoj postoji 200 radio i TV stanica i desetine novinskih izdanja. Vjerovatno je to razlog što većina traži kakvu-takvu zaštitu. Imate i ekonomski pritisak jer je mali broj kompanija koje se mogu oglašavati. Tiraži novina su mali. Sve u svemu, uslovi su očajni. Ako treba pozitivniji primjer uzmite internet portale. Oni predstavljaju najbolje mjesto za pronaći brzu informaciju i odmah dobiti feedback - šta o tome misli najšira publika. Mada, moram priznati nije mi potpuno jasno kako se oni finansiraju.
Možete li prokomentarisati aktuelna dešavanja u vezi s prodajom Dana Oslobođenju – smatrate li to pozitivnim činom ili vidite još jedan način kontrole medija, kao što neki tvrde?
Prodaju Dana smatram apsolutno negativnom činjenicom. Sarajevo je u par dana od medijskog središta nekoliko političkih magazina svedeno na par. To je jako loša vijest za društvo različitosti. Teško će se nadomjestiti uloga ovog lista (ako zanemarimo posljednjih nekoliko mjeseci) koji je bio medijski prozor jedne liberalnije, građanske javnosti. To je bila novina koja je i u toku rata održavala visok nivo kritičkog posmatranja stvarnosti a posebno „naše strane“. Takve novine uglavnom opstaju zahvaljujući podršci čitalaca i posvećenosti redakcije. Izgleda da je oboje u međuvremenu izostalo. Vrlo sam sumnjičav prema mogućnostima novog lista sa starim imenom.
(zurnal.info)
">
:BORO KONTIĆ: Prodaja Dana je apsolutno negativna činjenica
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Interview
BORO KONTIĆ: Prodaja Dana je apsolutno negativna činjenica
Od juna 2009. do maja 2010. autor je u cijeloj regiji obilazio ljude koji su na bilo koji način bili uključeni u ratnu propagandu tražeći odgovor na pitanja gdje su danas i šta rade ratni novinari propagandisti
Dokumentarni film pod nazivom “Godine koje su pojeli lavovi” autora Bore Kontića i kuće Produkcija iz Sarajeva je priča o novinarskoj profesiji u vremenu rata. Kontić je od juna 2009. kamerom počeo pratiti sudbinu najavljene krivične prijave Nezavisnog udruženja novinara Srbije Tužilaštvu za ratne zločine Srbije protiv NN lica – novinara odgovornih za ratnohuškačku propagandu. Od juna 2009. do maja 2010. autor je u cijeloj regiji obilazio ljude koji su na bilo koji način bili uključeni u ratnu propagandu tražeći odgovor na pitanja „Gdje su danas i šta rade ratni novinari propagandisti“, odnosno „Da li ovo pitanje više išta znači u ovim sredinama“? Sa Borom Kontićem razgovarali smo o filmu, ulozi novinara ratnih huškača u ratu u BiH ali i trenutnoj medijskoj situaciji.
Na početku filma se pitate: “Hoću li nešto naučiti i zaključiti ako ih nađem?”, misleći na novinare ratne huškače o kojima govorite u filmu. Za one koji nisu gledali film, jeste li nešto naučili i zaključili, i šta?
Ne previše. Većinu činjenica sam znao. Ono što sam novo saznao tokom snimanja izgledalo je kao logičan slijed, tako da je faktor iznenađenja bio neznatan. No, dvije stvari me i sada intrigiraju. Odsustvo volje kod većine da iole otvore dveri svoje prošlosti i činjenica da će gotovo svi pristati na uzoran građanski status makar ispod tog pijedestala ležala gomila smeća.
Zbog čega ste smatrali da je važno sada, 15 godina nakon završetka rata, govoriti o ovim novinarima?
Zato što je to nezavršeno poglavlje. Što više budemo od njega odvraćali glavu ono će nam se uvijek vraćati kao tema. Uzmimo primjer koji poznaje većina vaših čitalaca. Dakle, nedavno je voditeljica Dnevnika Hrvatske televizije Dijana Čuljak-Šelebaj optužila „stanovnike cijele jedne susjedne zemlje da dolaze na hrvatsko more i ne plaćaju ništa“. Iako je cijela stvar predstavljena benigno i brzo se zaboravila/završila javnom osudom i izvinjenjem, po meni, tu nema ništa slučajno. Kako kaže stara bosanska poslovica: “Neće jezik nego pravo”. U pitanju je neumoljiva logika jer se radi o novinarki koja je i tokom rata bila poznata po propagadnim izvještajima u kojima je između ostalog jedan od koncentracionih logora u Hercegovini prokomentarisan da „mnogi nisu htjeli napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj“. Ta spremnost na optuživanje cijelog naroda, opuštenost prema činjenicama koje se ne tiču vaše kože, lakoća zaključivanja ili potpuno odsustvo osjećaja šta takvo izvještavanje proizvodi - to je zapravo naslijeđe ratnohuškačke škole.
Koliko su ovi novinari i njihovo izvještavanje uticali na razvoj događaja u BiH? Mislite li da je takva vrsta izvještavanja bitno promijenila stvari u ratnoj BiH?
Teško je precizno utvrditi koliko je promijenilo ali je sigurno da taj rat ne bi bio ni približno isti da u njegovoj pratnji nisu nastupali ti i takvi novinari sa svojim izvještajima u kojima je jedino bilo izvjesno da smo svi mi nevini a svi oni nemani.
Trebaju li biti krivično procesuirani? Da li je realno to očekivati u vrijeme kada i ratni zločinci slobodno hodaju nekim dijelovima BiH?
Činjenica da neki ratni zločinci još uvijek hodaju po BiH nije dovoljan razlog da neki drugi, dostupniji, ne odgovaraju. Da li novinari – nosioci ratnohuškačkog izvještavanja - trebaju krivično odgovarati ne mogu suditi jer je to pitanje za pravne stručnjake. Moje je bilo da o tome postupim novinarski, napravim dokumentarac, temu još jednom osvijetlim, odnosno da je izvagam sa etičke razine. To je daleko od pravnih konsekvenci ali je bliže našem ljudskom prihvatanju stvarnosti.
Mislite li da su tvrdnje MKSJ da nemaju dovoljno dokaza za njihovo procesuiranje tačne i iskrene?
To zaista ne mogu suditi. Jedno što čovjek može očekivati da su u pitanju ozbiljnim ljudi koji će ovaj posao profesionalno dovršiti.
Imate li informacije u kojoj su fazi predistražne radnje pokrenute u Srbiji prošle godine u slučajevima izvještavanja iz Zvornika i Vukovara? Da li će doći do podizanja optužnice?
Znam ono što sam prikazao i u filmu. Da i godinu dana nakon što je NUNS (Nezavisno udruženje novinara Srbije) jula 2009. podnio krivičnu prijavu u Tužilaštvu za ratne zločine Srbije još uvijek nemaju dovoljno dokaza da pokrenu ijedan postupak. Na promociji filma u Beogradu sreo sam grupu mlađih ljudi koji su nam predstavljeni kao pravnici zaduženi za ovaj slučaj ratne uloge novinara. Osim fizičke činjenice da nisu izgledali ravnodušno ne bih vam mogao ništa više reći o tome.
Koliko su novinari, posebno ovi o kojima govorite u filmu, ali i novinari poput Riste Đoge i drugih, odgovorni za tok rata u BiH, u smislu da su bili oružje neke političke propagande? Ukoliko njihovu ulogu smatrate značajno negativnom, možete li objasniti da li su to, po vašem mišljenju, radili svjesno?
Njihova uloga je ne samo bila negativna nego poražavajuća za profesiju. Problem je umnožen činjenicom da je zbog takvog izvještavanja i 20 godina poslije novinarski prostor i dalje kontaminiran. Da li su to radili svjesno? To je teško objasniti, barem meni, jer nemam znanja za takvo nešto. Mogao bih samo saslušati i zabilježiti njihovo mišljenje. Iz onog što sam dosada saznao opravdanje je uglavnom - strah za vlastitu egzistenciju.
Mislite li da je takva ili slična propaganda danas prisutna u medijima u BiH ili regionu?
Takve propagande danas u BiH nema. Jednostavno, drugačiji je društveni kontekst. Ali, u našem novinarstvu nije nestao jezik mržnje. On je danas rezervisan za tekstove koji govore o manjinama, posebno seksualnim. U patriotskim izjavama fudbalskih funkcionera. U obračunima sa političkim ili esnafskim protivnicima. Evo vam jutrošnjeg primjera (četvrtak, 4. novembar 2010.) u kojem novinar Avaza glavnu urednicu Oslobođenja opisuje kao „klozetsku krpu“. Što rekao hroničar jednog starijeg vremena, „Niste mogli pročitati koliko ste mogli povratiti“.
Kako vam danas izgleda medijska scena u BiH? Smatrate li da postoje mediji potpuno nezavisni u svom izvještavanju?
Sve ih je manje. Nažalost, poljuljana je i pozicija javnih emitera, što u ovakvim društvima znači medijsku katastrofu. Politička pristrasnost medija koji živi od para poreskih obaveznika je ugrožavanje javnosti. Istovremeno, količina novaca za marketinško oglašavanje je minimalna za zemlju u kojoj postoji 200 radio i TV stanica i desetine novinskih izdanja. Vjerovatno je to razlog što većina traži kakvu-takvu zaštitu. Imate i ekonomski pritisak jer je mali broj kompanija koje se mogu oglašavati. Tiraži novina su mali. Sve u svemu, uslovi su očajni. Ako treba pozitivniji primjer uzmite internet portale. Oni predstavljaju najbolje mjesto za pronaći brzu informaciju i odmah dobiti feedback - šta o tome misli najšira publika. Mada, moram priznati nije mi potpuno jasno kako se oni finansiraju.
Možete li prokomentarisati aktuelna dešavanja u vezi s prodajom Dana Oslobođenju – smatrate li to pozitivnim činom ili vidite još jedan način kontrole medija, kao što neki tvrde?
Prodaju Dana smatram apsolutno negativnom činjenicom. Sarajevo je u par dana od medijskog središta nekoliko političkih magazina svedeno na par. To je jako loša vijest za društvo različitosti. Teško će se nadomjestiti uloga ovog lista (ako zanemarimo posljednjih nekoliko mjeseci) koji je bio medijski prozor jedne liberalnije, građanske javnosti. To je bila novina koja je i u toku rata održavala visok nivo kritičkog posmatranja stvarnosti a posebno „naše strane“. Takve novine uglavnom opstaju zahvaljujući podršci čitalaca i posvećenosti redakcije. Izgleda da je oboje u međuvremenu izostalo. Vrlo sam sumnjičav prema mogućnostima novog lista sa starim imenom.
(zurnal.info)
Branka Mrkić Radević
Od juna 2009. do maja 2010. autor je u cijeloj regiji obilazio ljude koji su na bilo koji način bili uključeni u ratnu propagandu tražeći odgovor na pitanja gdje su danas i šta rade ratni novinari propagandisti
Od juna 2009. do maja 2010. autor je u cijeloj regiji obilazio ljude koji su na bilo koji način bili uključeni u ratnu propagandu tražeći odgovor na pitanja gdje su danas i šta rade ratni novinari propagandisti
Mislite li da su tvrdnje MKSJ da nemaju dovoljno dokaza za njihovo procesuiranje tačne i iskrene?
