BOŠNJACI IZMEĐU POBJEDA I PORAZA: Postoji li Lista islamofila

Kad neka društvena grupacija nije dorasla izazovima savremenog svijeta (a oni su, da tako kažemo, toliko izazovni da im je sve teže dorasti), onda ona poseže za najlakšim i najbližim formama tumačenja. Tada na scenu dolazi dobro poznati i uglavnom istrošeni stereotip po kojem je svijet oko nas neprijateljski, a tom se neprijateljstvu valja suprotstaviti – ideološkom namrgođenošću, bratskim zajedništvom i frontalnom borbom.

POLITIČKI ISPAD PRVOG REDA

Islamska zajednica BiH prošle je sedmice napravila nešto što izvjesni muslimanski krugovi prave već dugo – novu, odnosno najnoviju i – da belaj bude kompletan – ovaj put oficijelnu listu islamofoba u BiH. A i šire. Na tom heterogenom spisku našlo se šaroliko društvo, od nacionalističkih izgrednika koji pod okriljem noći i alkohola oštećuju džamije i mezarja, preko diplomatskog kora i lidera Republike Srpske, pa do godinama već dežurnih krivaca – sarajevskih novinara, komentatora i urednika.

Ako se u isti koš po količini štete i opasnosti trpaju oni koji skrnave džamije i groblja s onima koji kritički pišu o IZ i resu-l-ulemi Mustafi ef. Ceriću, onda pred sobom imamo teško nerazumijevanje problematike i temeljno pogrešnu klasifikaciju ovdašnjih zbivanja i odnosa. Riječ je o prvorazrednom političkom materijalu iz kojeg isijava duboko nerazumijevanje društva. Tim povodom naslušali smo se i načitali brojnih reakcija i kritika na račun IZ. Serija kritika logična je posljedica nečeg što bi se, uz sav potrebni oprez, moglo okarakterizirati kao politički ispad prvog reda, a zvanična lista islamofoba to jeste. Ne sporeći pravo Islamskoj zajednici da promišlja društvo, da se često i s pravom osjeti povrijeđenom, da s druge strane povremeno dolaze neutemeljene kritike i neukusne uvrede, ostaje utisak da je njihovo političko djelovanje nastavak komunističkog aktivizma drugim sredstvima i u drugim okolnostima. Ista nedemokratska, politička i intelektualna matrica stoji iza ove liste. Proizvodnja neprijatelja, omiljena intelektualno-ideološka disciplina ovdašnjeg društva do 1990. godine, nastavila se i nakon demokratskih izbora i – kao što skoro svakodnevno svjedočimo – živa je i danas.

Radi se o tome da su svim segmentima bosanskohercegovačkog društva potrebni novi obrasci. Islamskoj zajednici BiH posebno. Bez pretenzije da ovaj tekst i njegov autor posjeduju i mrvicu kapaciteta neophodnih za jedan tako zahtjevan i obiman zahvat, ovdje nudimo jednu neisprobanu i u našim okolnostima skoro pa prezrenu ideju o kojoj bi valjalo razmisliti. Ili – još bolje – otvoriti diskusiju. Jer grupno anatemiziranje ne vodi ničemu, pošto postoje krupne stilske i metodološke razlike čak i između Nebojše Radmanovića i Milorada Dodika, a da o ostalim akterima spiska i ne govorimo.

Tragikomična lista islamofoba (tragična po društvenim posljedicama, komična u metodi, ideji i izvedbi) još jednom je pokazala da IZ mora mijenjati način razmišljanja i koncept djelovanja. Ako malo bolje prouče spisak i ideju koja ga je inicirala, vidjet će da oni sami zaista homogeniziraju društvo, ali na način koji im nikako nije bio na umu kada su krenuli s ovim arhaičnim projektom. Oni ga homogeniziraju kao sopstvenog neprijatelja, otvarajući front protiv „širokog dijapazona socijalnih faktora“, zbližavajući te inače šarolike i često antagonizirane faktore u jedinstvenom stavu da IZ radi loš i pogrešan, štetan i društveno neodgovoran posao.

LISTA ISLAMOFILA

Šta bi IZ trebala uraditi da se situacija počne mijenjati? Najkraće rečeno - NE listama islamofoba, DA listama islamofila. Da je sreće, ovdašnje religije i njihovi predstavnici gradili bi pokidane veze, ono što je razgradila politika. Umjesto toga, IZ često figurira kao jedan od najljućih i najžešćih aktera političke scene, kao metodološki sabrat Milorada Dodika, njegov politički partner. Tako se moglo i desiti da jedna od najboljih i najduhovitijih dosjetki ove godine bude Dodikova izjava da neće polemizirati s njima tokom svetog mjeseca Ramazana. Obziran kakvim ga je Bog stvorio, nije htio da im naruši ibadet, koji su sami narušili.

Islamska zajednica ne bi smjela dublje da tone u evidentni proces samoizolacije. Skupljajući islamofile umjesto „islamofoba“, konačno bi postala dostojna svih onih ramazanskih i bajramskih poruka koje se redovno odašilju vjernicima, ali i javnosti.

S tim u vezi postoji zanimljiv detalj u nedavnom novopazarskom govoru reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića. On tom prigodom između ostalog kaže: „Prije se išlo u Sarajevo da se napune baterije, a sada ljudi dolaze iz Sarajeva da ovdje napune baterije. Vidite kako je svijet čudan. Ali ne treba se čuditi, pobjeda jednom pripada nama, a jednom njima. A mi smo navikli da nećemo više bilježiti poraze, već samo pobjede. Znate zašto vjerujem da nema više poraza. Zato što ova mala Sara od četiri godine zna proučiti sure Gašije. Kada bih sad vas pitao ko zna sure Gašije proučit, a svi imamo dosta godina, ne biste znali...”

Dakle, ikako kontekst ovog povremeno loše skrojenog fragmenta nije ratnički, njegova dominantna terminologija jeste. Pobjede i porazi, to su arhaični i društvenoj filozofiji 21. vijeka neprilični pojmovi. Pogotovo u BiH. Bošnjacima i muslimanima na vrh je glave i pobjeda i poraza. Nije vrijeme ni za jedno ni za drugo. Vrijeme je za obrazovanje, za gradnju, za arhitektonska, umjetnička, sportska i privredna dostignuća nakon kojih niko neće zakukati (nema ničije pobjede bez nečijeg poraza), dostignuća koja će svima biti na ponos i od koristi.

Snaga neke zajednice neće se mjeriti količinom pobjeda, nego njenim stvaralačkim umijećem. Muslimani – a to nikako ne važi samo za njih – mogu opstati i razvijati se samo kao zajednica u kojoj se nivo sopstvenih zabluda neće podudarati s razinom društvenih antagonizama koje proizvodi.

(zurnal.info)