Bože, stvorila sam monstrumicu Marčelinu

Slobodanka Boba Đuderija kolumnistica je i blogerica (matejuska.blog.hr) iz Splita. Vodi portal e-ćakule, sarađuje sa e-novinama, piše kolumne za Danas.hr, a nedavno je promovisala zbirku priča Marčelina. Pisanjem se počinje baviti u Slobodnoj Dalmaciji.

“Način na koji Boba piše; način na koji se uvlači pod kožu; način na koji vas trnci podsećaju da ste živi; način na koji se njen zdrav razum razliva vašim krvotokom, kao neophodno literarno disanje; način na koji je svekoliko erotsko intimnije od svake bliskosti; način na koji njene reči postaju živi glumci na mrtvoj balkanskoj pozornici; način na koji čitava Dalmacija postaje zaštitni omotač njenog predivnog jezika, poput osećaja da si prvi put progovorio i uvek našao pravu reč... sve je to samo detalj Slobodankinih priča i pričica i crtica i ispovesti i nepostojećih dnevnika i komentara i prikaza i uvek, zauvek, forever nje same sobom. Dovoljno je da pročitaš jednu rečenicu i – znaš: Boba.
Moguće da iz privatnih ljubavnih jada preterujem kad tvrdim da je ono što radi Slobodanka Boba Đuderija više od – literature. U stvari, da budem iskren, to jeste više od – literature. Ta niska od životnih pripovetki veća je od života samog, jer dodiruje sam damar čovekoljublja: tamo gde smo najtanji i najslabiji. Njeno odbijanje da bude dramatično patetična i komercijalno sentimentalna, čemu se večito suprotstavlja samoironijom i apsurdnim humorom – ali da uvek jasno stavi do znanja šta misli i da se s tim niko ne šali, retko je svedočanstvo jednog spisateljskog života čiji žanr ima samo jedno ime: Zdrav Razum.” (Petar Luković)

Da li ste razmišljali o promociji Marčeline u Sarajevu?

Da, razmišljala sam o promociji u Sarajevu, i vrlo vjerojatno se uskoro vidimo.

Trebaju li se ispuniti neki posebni uslovi, je li do izdavača, do Vas...?

Izdavač mi je odmah na početku dao do znanja da oni ne rade promocije jer nemaju za to para. Dakle, sve promocije koje sam do sad imala bile su organizirane od strane ljudi koji nemaju veze s izdavaštvom. Jedini uslovi, kad se radi o promociji van Splita, su ti da mi svi troškovi budu plaćeni jer sam nezaposlena i ne mogu si priuštiti financiranje vlastitih promocija.

Kako ste zamislili sarajevsku promociju?

Pa ne znam, ne zamišljam je, samo joj se neizmjerno veselim. U Sarajevu ne može biti loše, znam da me puno ljudi iz Sarajeva, i inače iz BiH, čita.

U knjizi ima oko 70 tekstova?

Da, radi se uglavnom o dosad već objavljenim kratkim pričama a koje su bile objavljene ili na mom blogu, ili na nekom od portala. No, najveći dio tih priča bio je objavljen u e-novinama. Ima i nekoliko priča koje nisu bile prethodno negdje objavljene. Prvi dio knjige su većinom ozbiljne ili poluozbiljne priče ratne tematike, a drugi dio su humoreske na temu ljubavi, seksa, žena i muškaraca, politike i političara itd…

Odgovara li vam što vas svrstavaju u tzv. ženski humor, žensko pismo? Volite li uopšte takve podjele i kategorizacije?

Podjele i kategorizacije me zbunjuju i inače u životu, jer sama sebe ne kategoriziram. Onda dođe netko i ustvrdi: “Vi pripadate tu i tu…?”, a ja se začudim jer nisam znala da tu i tu pripadam. Pa slegnem ramenima i kažem: “Dobro, ako vi tako kažete…”. Ženski humor i žensko pismo? Da, meni to zvuči nekako čudno. Ne sviđa mi se. A opet, kako sam jednom već nekome rekla, nek’ me kategoriziraju kako hoće, samo da ne tuku…hehe.

Kako biste onda Vi definisali svoje pisanje?

Stvaram iz užitka. Znači da bih moje stvaralaštvo, ako baš moram, mogla definirati kao čisti hedonizam.

Je li sve zaista počelo od Četnikuše?

Jest, u smislu da me Četnikuša “prebacila” preko granice Hrvatske, nakon čega je i Hrvatska čula za moje pisanje. Zvuči čudno, ali je tako bilo. No, pisala sam i prije “Četnikuše”, u Slobodnoj Dalmaciji.

Da li i danas imate osjećaj o kojem govorite u tekstu Četnikuša ali i u jednom intervjuu? Tada ste rekli:

“Bila sam, blago rečeno, osupnuta kada sam se jedno jutro probudila i shvatila da sam postala stranac u vlastitom gradu. Porijeklo mog oca me najednom počelo određivati više nego moja narav, postupci i djela, pa sam tako imala priliku iz prve ruke saznati kako je to kad nosiš “pogrešno” ime, kada si koktel pogrešnih gena. To iskustvo me poprilično obilježilo, ali nije u meni ostala niti kap gorčine.”

Taj osjećaj mi danas ponekad vrate komentari ispod mojih kolumni, gdje uvijek postoji određeni broj onih koji ne čitaju moj tekst nego moje ime i prezime. To me uvijek pogodi, moram priznati. Nikada na to neću uspjeti postati “cool”.

Znači, osjećaj je ponekad opet tu, ali bitno manjeg intenziteta. Rat je prošao, većina ljudi više ne broji krvna zrnca, a oni koji to još uvijek rade ionako nisu u mom prirodnom okruženju, pa zaboravim na njih dok se negdje slučajno ne sudarimo.

Često ističete koliko ste vezani za Split. Šta je to što toliko “beskrajno volite” u njemu?

Ljubav se ne može logično objasniti. Mogu vam samo pokušati opisati kako se osjećam kad se iz mog kvarta spustim do centra grada, do Rive, Peristila, Bačvica, Pjace…Svaki, ali doslovno svaki put srce mi lupa i imam one “leptiriće” u stomaku kao kad je čovjek zaljubljen. Isti osjećaj mi izaziva zvuk splitske riječi, njegov dijalekt, njegov humor, ali i njegova škrtost u pokazivanju emocija, njegova šutnja. Često pogledam prema nebu i kažem onom gore Nekome ili Nečemu “Hvala ti što si moj život smjestio baš u ovaj kutak svijeta”.

Vaš odlazak u Beograd ostavili su dosta traga u kolumnama koje ste nakon toga pisali. Spremate li se u sličnu “ophodnju” po Bosni?

Meni i inače ne treba puno da se spakiram, dovoljno je da me netko pozove. Drugim riječima, ako bude prilike za “ophodnju” po Bosni, rado ću je iskoristiti.

Bili ste i turistički vodič u BiH, a i radili ste kao prevodilac sa izbjeglicama iz BiH. Često se dotičete ovog područja u pisanju?

Da, ja pišem istinite priče, rijetko kad pišem fikciju. Moje priče su uglavnom prepričavanje događaja, situacija i karaktera iz mog života. Samim tim bilo je logično da ću pisati o BiH, jer su me putevi mog rada u turizmu često tamo vodili. Iskustvo rada sa izbjeglicama iz BiH je pak toliko jako da bih samo o tome mogla cijeli roman napisati.

Napisali ste tekst Pozdravi mi more kao reakciju na pisanje lista Makarsko primorje o turistima iz BiH – je li vam prigovarano zbog njega?

Bilo je nekoliko otrovnih komentara, ali takvih komentara imam i ispod tekstova o paštašuti, tako da ih ne smatram značajnima. Reakcije na taj tekst su uglavnom bile pozitivne i tople i zbog toga sam bila sretna. Napisala sam ga jer me je bilo sram i jer sam htjela poručiti ljudima iz BiH da su ovdje jednako dobrodošli kao i bilo koji drugi turisti, a tako ne mislim samo ja, nego dosta ljudi. Osim toga, tekst pun predrasuda i zlobe koji je izašao u Makarskom primorju pogodio me i zbog činjenice da sam ja sama toliko puta uživala u gostoprimstvu u BiH, u Sarajevu, u Mostaru…Mislim, ljudi moji, pa čak i u izbjeglištvu ti su ljudi bili dobri domaćini! Primali su nas u svojim izbjegličkim sobičcima kao što bi nas primili u najtoplijim i najljepšim vlastitim domovima - i kafa, i “sjedi, raskomoti se”, i “kako si, šta ima”….Uf, evo ću se opet naljutit.

U nekim tekstovima bavite se i onima koji vam spočitavaju tzv. jugonostalgiju, iako jasno kažete kako ne patite za institucijama već za ljudima i izgubljenim životima. Čini mi se da ste tekst Facebook Jugoslavija napisali nekako ljuti. Jeste li često u situaciji da objašnjavate na šta mislite? Osjećate li ponekad da ste u manjini?

Bila sam jako ljuta nekoliko puta pišući tekstove na tu temu. Mislim, na štogod da se čovjek danas u Hrvatskoj požali, proglase ga antidržavnim elementom, a za čim automatski idu kvalifikacije “Jugonostalgičar” “Mrzitelj svega hrvatskog” i slično. Pa dajte ljudi, dokle više? Dokle misle da mogu manipulirati takvim kvalificiranjem ljudi? Ne, ne objašnjavam često na što mislim, znate kako se ono kaže, “Ko razumi, shvatio je”. Ne osjećam se kao manjina, jer sam upravo preko Facebooka otkrila puno ljudi koji misle kao ja, iz svih država bivše Juge. To su mahom ljudi koji, kao i ja, žale zbog izgubljenih života i besmisla koji je nastupio nakon svega i koji smatraju da ništa na svijetu nije vrijedno ljudskog života.

Pseudonim ste uzeli iz pjesme Tome Bebića? Zbog čega pseudonim i po čemu se razlikuju Vaši tekstovi potpisani imenom i prezimenom od onih koje potpisuje Marčelina?

Pjesma Tome Bebića “Marčelina” u sebi ima stihove koji na neki način rezimiraju neke moje bitne životne priče. Zato volim Marčelinu, i volim Tomu Bebića jer je bio humanista i genijalac. S vremenom Marčelina je postala zaštitni znak za priče pisane splitskim dijalektom i poprilično “otkačene” u smislu da je toj Marčelini dozvoljeno sve: karikiranje jezika, pisma, pravopisa, ljudskih odnosa, ismijavanje političara, predrasuda i klišea. Kad, međutim, pišem pod mojim imenom i prezimenom, to češće budu priče pisane književnim hrvatskim jezikom i ozbiljnije teme. Te dvije “ja” se isprepliću s vremena na vrijeme, dobro se slažu, a opet, ima trenutaka kad se Marčelina odmetne i ne mogu je zauzdati. Znate ono, ponekad si kažem “Bože, stvorila sam monstrumicu”.

(zurnal.info)