Bruce Lee ili Chuck Norris našeg javnog života

“Zacepi pizda ti materina četnička! Zive muslimani jer su Srbi otisli '92. da pucaju po svome gradu, po muslimanima koji su tu ostali. I ne diraj dimije dok ti nisam grkljan izvalio! Ostavi mi broj u inbox da ti ruke isčupam jebem li ti sve koljačko i muslim-mrziteljsko.”

Ovo nije izvod iz neke konstruktivne ulične rasprave, niti isječak kakvog kreativnog kafanskog dijaloga. Ovo je (ne)pismena prijetnja izbljuvana kao komentar komentara koji je mostarski književnik i kolumnista Veselin Gatalo na izvjesnom portalu napisao ispod teksta o miješanim brakovima. Kasnije će Gatalo u jednom od svojih brojnih tv nastupa objašnjavati da je prijetnja izrečena zato što je rekao da u Sarajevu žive muslimani svih nacija, iako je evidentno da je okidač zapravo bilo nimalo korektno simboličko poigravanja s dimijama.

BIJES U SVADBENOM SALONU

Ali šta god da je u pitanju, teško je podnijeti i čitati citirani napad. Mnogi će sarajevski intelektualac ustvrditi da Gatalo ništa bolje ne zaslužuje, jer u kolumnama izaziva, raspiruje strasti, jednostrano i neobjektivno tretira stvarnost. Takva argumentacija je neprihvatljiva, jer miješa dvije oprečne razine – rasprava je jedno, a nasilje nešto sasvim drugo. Šta god da radio, kako god da mislio i pisao – Veselin Gatalo ima pravo na to. Kada mu povodom izrečenih, odnosno napisanih stavova neko uputi prijetnje poput citirane, onda to izlazi iz okvira mišljenja i pisanja. Prijetnja nije komentar, nego krivično djelo, ugrožavanja javnog reda i mira, pokušaj ubistva…

Kada vlasnici i urednici portala pseudointelektualno razglabaju o tome kako je za njih nerješiva dilema zabraniti komentare ili ne – oni samo kupuju vrijeme i odlažu neodložno: kontrolu ili ukidanje komentara. A odlažu ga zato što su im portali bezvrijedni, klikove, lajkove i vrijeme ne donosi im ono što su istražili ili sami napisali, nego upravo ti nesnosni komentari na granici razuma i zakona. Njihova tanjušna argumentacija otprilike izgleda ovako: ako zabranimo komentiranje, onda narod neće imati gdje da se ispuše i njegova frustracija će samo rasti. Ovako se svi ispsuju i onda – mirna Bosna. A Ivan Šušnjar, vlasnik onog Poskoka, što je zasebna tema koju ovaj put nećemo otvarati, čak je izjavio kako su se dvoje ljutih političkih mrzitelja iz komentara pod Poskokove teksove – zamislite vi samo te sreće – na kraju vjenčali. Pa nek sad neko kaže da su komentari štetni.

Kao kontraargument ovom svadbenom salonu navodimo upravo uznemirenost, ogorčenost, opravdanu zabrinutost Veselina Gatala. Ko ga je neko veče gledao, mogao mu je s lica i iz govora tijela iščitati sav užas kroz koji prolazi. Mnogi antigatalovac neće iskazati ni trun razumijevanja za njegovo stanje, čemu se žestoko suprotstavljamo. Ponavljamo, ovdje ne govorimo o njegovim stavovima, nego o njegovom pravu na te stavove. Jeste da Veso ličnim primjerom krši neke od osnovnih zakona fizike, jer je to ne samo jedini čovjek, nego i jedini materijalni oblik na svijetu koji se pojavio u isto vrijeme u tri tv emisije koje idu direktno iz studija… A oborio je još jedan, do njegove pojave neoboriv zakon odbrane i zaštite: više ga ima na tv ekranima nego Čovića, Tihića, Lagumdžije i Dodika zajedno. Pisati o sebi kao marginalcu, a držati tv-hutbe dva, tri, četiri do pet, maksimalno šest puta sedmično, e svaka čast, majstore. Najeksponiraniji tv-likovi dejtonske BiH su ministar Lijanović i pisac Gatalo, s bitnom razlikom u korist naše Vese: on nam s visina malog ekrana vazi uglavnom besplatno i pri tome ne krčmi naše pare, što se za njegovog ljutog konkurenta iz oblasti poljoprivrede ne može reći.

Da, već čujemo kontraargumente o Gatalu kao minornom kolumnisti koji bljuje bijes. Više je on napisao tekstova o OMV-u i Angelini nego svi bošnjački novinari o Srebrenici, pa stoga čudi kako nema razumijevanja za tuđu nevolju, kao što ima za svoju… Ustvari, njegov je problem što već godinama piše jedan te isti tekst, odnosno jednu te istu jadikovku o pokvarenom i zlom Sarajevu, ultra, mega i arhi izvoru svih zala na ovom svijetu, s posebnim naglaskom na region i minuli rat and mir. (Treba biti pošten pa reći da, kada nastupa u nekom sarajevskom studiju, a nastupa u prosjeku svakih 10 do 12 sati, onda - objektivnosti radi - malo ublaži taj antisarajevizam, pa pridoda pođekad još i BL, BG, ZG…) Kad sjednete pa pročitate njegov najnoviji uradak, shvatite da je to ona ista kolumna od prije šest ili šezdeset mjeseci, u kojoj ćete, evo da se kladimo, naći ili neko od ovih imena, ili čak sva: Angelina Jolie, Brad Pitt, Sarajevo, Sarajevo, Sarajevo, FTV, OMV, Marko Vešović, Abdulah Sidran, Miodrag Živanović, Mile Stojić…

Ili, kada naumi da potkrijepi neku od svojih teza o filmskoj umjetnosti, naš dobri i pošteni Veso malo će adaptirati činjenice. Neko veče imali smo doslovno karikaturalno razmišljanje o Ničijoj zemlji. Kaže ovaj ugledni filmski kritičar, film Danisa Tanovića dobio je samo jednu nagradu (ko biva – Oscara) a Amélie, koja je za razliku od tog prosječnog rada, vrhunsko ostvarenje, dobila ih je pedeset. Naravno, Ničija zemlja jedno je od najnagrađivanijih djela u povijesti sedme umjetnosti, dobila je Oscara, Zlatni globus, osvojila Cannes, nagradu Evropske filmske akademije, a Danis je nakon pedesete nagrade prestao da ih broji. Ali haj ti to dokaži nama Mostarcima…

MALI ZMAJEVI

Ne smije se zaboraviti da, osim loših kolumni, Gatalo piše i odlične knjige, izvrsnu poeziju. Sve u svemu, jedan kompleksan lik, bivša perjanica slobodne misli, nekadašnji Bruce Lee koji sve više podsjeća na Chucka Norrisa. Ko hoće da nešto pobliže sazna o toj transformaciji, može pročitati kapitalni tekst Oprosti za kung-fu, kojeg potpisuje Dinko Kreho. Evo samo jednog citata: “Ni naša dva mostarska mala zmaja nisu ponikli iz nekih opskurnih desničarskih krugova, niti iz stranačko-političkog miljea uopće (unatoč Gatalovu svojedobnom angažmanu u SDP-u, i onom ne tako davnom u SNSD-u). Naprotiv, oni su proizvod upravo spomenute građanske, nevladine, neovisne scene, koja već dva desetljeća pred blagonaklonim pogledom Zapadnog hegemona priređuje spektakl vlastite neovisnosti i ‘alternativnosti’. Uostalom, sjetimo se opet nesretnog Brucea Leeja: svojedobno je kao jedan od glavnih argumenata u prilog postavljanju spomenika isticana potreba da se svakodnevnica ‘dekontaminira’ od politike i ideologije, kojoj se ima suprotstaviti ‘zdrava’ kultura. Od političke intervencije ni traga; umjesto nje, povlačenje u apolitičnu retoriku alternativnog-i-urbanog. I Raspudićeve aktualne kulturidentitetske preokupacije, i Gatalov kolokvijalni rasizam (koji niti ne traži alibi ‘kulture’), oblici su suštinski antipolitičkog diskursa o ‘suštini BiH-a’. Radi se o diskursu nesposobnom da društveni rascjep, antagonizam, konflikt pojmi u političkim terminima, nego ga jedino može izmjestiti u druge ravni…”

Gatala možete voljeti ili ne voljeti. Imate na to puno pravo, kao što se i on kiti pravom da ne voli Bosnu i Hercegovinu. (Malo ko je danas voli, čak su i patriote odustali, što je dovoljan razlog da rečena počne sticati simpatije senzibilnijeg dijela ovdašnje populacije). Ali ono što nemate pravo je da mu prijetite, ili da – još gore, prijetnje provedete u djelo. Nek vlasnici portala dobro razmisle prije nego što bilo koga izlože linču. Prijetnja koju smo citirali nije vrijedna ni jednog jedinog klika, a njene posljedice mogu biti katastrofalne. A antinacionalistima skromna poruka: ona kao normalna BiH, ako je ikada bude, neće biti zajednica ljudi koji misle isto i jedu kadun-butiće, nego udruženje neistomišljenike koji žive jedni kraj drugih i jedni s drugima, a jedu sve, od klempe do kurbana. Voljeli oni Angelinu ili ne…

PS Bonus pitanje policiji – šta ste uradili da zaštitite čovjeka kojem javno prijete ubistvom?

(zurnal.info)