Bukvar nacionalnog onesvješćivanja

Ukoliko raspomamljeni hrvatski nacionalisti još uvijek nisu shvatili gdje trebaju udariti, protekli tjedan su imali vrlo precizno navođenje od strane dvojice kolumnista naših dnevnih listova: Milana Jajčinovića i Josipa Jovića. Još ranije je svoj prilog usmjeravanju neselektivne i prekomjerne artiljerijske nacionalističke paljbe dao odvjetnik Zvonimir Hodak na opskurnom portalu dnevno.hr. Demonstrirajući temeljito nepoznavanje pravopisa, nesposobnost da isključi engleski autospelling koji bi nas, svaki put kad usred rečenici  piše “i” poštedio još jednog “I”, Hodak je pokazao da, uz njega, i desnoklerikalni portali, koji takve stvari naručuju, ne haju previše za lekturu tekstova svojih prvih pera. A zašto bi se u ovakvim slučajevima bilo tko opterećivao pravopisom ako upravo nepismenost daje monopol na domoljublje? Domoljubni zov stado ionako najbolje čuje i razumije kad se određeni standardi u komunikaciji isključe. Dakle, Zvonimir Hodak će, u pauzi između branjenja ratnog profitera i homofobne kvaziznastvenice, sasvim primjereno senzibilitetu svog auditorija, zaurlati: “Moj Piliću, bio rat objavljen ili ne, u njemu bi komunjare kao vi I Oliver Frljić prošli isto kao što ste prošli u ratu od 1991-95.”

Kako bismo to Damir Pilić i moja malenkost prošli u mentalnom ratu koji u svojoj glavi protiv zdravog razuma vodi Zvonimira Hodaka, postaje malo jasnije u nastavku njegovog teksta. Mene bi ugledni zagrebački odvjetnik deportirao (možda u Jasenovac?, op. a.), ali od ideje odustaje jer: “Ipak, nije Frljić Židov.” Ova rečenicu Hodak piše nakon što je u prvom dijelu teksta svoju klijenticu Judith Reisman od optužbi za homofobiju branio upravo činjenicom njezina porijekla. Rat protiv logike, još jedan rat u koji se aktivno uključio gospodin Hodak, ne shvaća da nečije nacionalno porijeklo i uvjerenja nisu nužno povezani. Pokušavajući kritike Reismaničine homofobije interpretirati kao napad na njezino porijeklo, Hodak reafirmira antisemitski diskurs u osnovi kojeg je neodvojivost pripadnosti određenoj etničkoj skupini i nametnutih stereotipa o njezinim pripadnicima. Kada u nastavku piše: “Ipak, nije Frljić Židov.”, Hodak proširuje ovu reafirmaciju jer me, uz njegovu intimnu želju, moje nacionalno porijeklo (ili izostanak istog), u okviru propagirane stereotipije, ne kvalificira ni za deportaciju.

Tamo gdje staje Hodak, štafetu preuzima koluminist Večernjeg lista Milan Jajčinović. I njegova kolumnistička imaginacija zastaje kod pitanja porijekla. Za Jajčinovića je nezamislivo da netko tko ne pripada hrvatskom nacionalnom korpusu, tamo nekakav “anacionalni Bosanac”, govori o anomalijama društva u kojem živi: “Postoji još jedan anacionalni Bosanac koji si je umislio da mu je osobna zadaća Hrvate upozoravati što bi im trebala biti estetska, etička i politička zadaća.” Kao što mi je Hodak na temelju porijekla odrekao mogućnost deportacije, tako mi je i Jajčinović oduzeo mogućnost da govorim. Jer, zaključak je koji se nameće iz svih dvadeset i pet polja Jajčinovićeve političke šahovnice, Hrvate na njihove estetske, etičke i političke zadaće mogu upozoravati samo Hrvati. Da bi diskvalficikacija na temelju porijekla bila još temeljitija, on dodaje: “Kao što su nekada iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku dolazili predstavnici institucionalizirane partijske avangarde i dijelili ideološke lekcije o bratstvu i jedinstvu, slično je i s današnjim nekim Bosancima. Jedino što nam danas drže moralke o ljudskim pravima i toleranciji.” U Jajčinovićevoj potrebi da hrvatski kulturni prostor očisti, te postavi jasne kriterije tko o čemu smije govoriti, Bosna postaje negativni mitski topos iz kojeg se probijaju disonantni glasovi u harmoniju hrvatskog nacionalnog jednoumlja. Dolaze tamo neki Bosanci i drže “moralke o ljudskim pravima i toleranciji”, a mi smo odavno shvatili da je bez ljudskih prava i tolerancije puno bolje. Možda su upravo odsustvo ljudskih prava i tolerancije estetske, etičke i političke zadaće o kojima Jajčinović govori.

Odium koji prema Bosancima na uzorku moje malenkosti razvija Jajčinović u Večernjem listu, poantira Josip Jović u Slobodnoj Dalmaciji. Ovaj novinar, koji se proslavio nacionalističkim huškanjem u eri kad je njegovu tadašnju i sadašnju novinsku kuću privatizirao Miroslav Kutle, a kreativni vrhunac svog nacionalnog pregalaštva imao u prosincu 2000., kada je objavio identitet zaštićenog haškog svjedoka, te zbog toga bio pritvoren i osuđen na novčanu kaznu od 20.000 eura, optužit će me za kroatofobične klišeje u tumačenju stanja u društvu, te osobito novije hrvatske i balkanske povijesti. Da bi slikovitije prikazao što radim, Jović će posegnuti za ilustracijom iz mog kazališnog rada: “Frljić, dakle, javno i bezobzirno optužuje narod, Crkvu i sredinu u kojoj živi i, na neki način, poput inscenacije kazališne predstave “Dantonova smrt” u Dubrovniku, na kojoj je gledatelje posjeo pod “giljotinu”, svima nama kao da stavlja tu spravu za ubijanje oko vrata.”

Dakle, dragi čitatelji, ako do sada niste shvatili, ja vam, kako je to lijepo naslikao Josip Jović, onim što mislim i govorim stavljam “tu spravu za ubijanje oko vrata”  i pitanje je samo trenutka kada ću vam je odrezati. Mi anacionalni Bosanci, kao što ste svjedočili u proteklih dvadeset godina, nismo samo nevjerojatno moćni u kontaminaciji vašeg kulturnog prostora, nego vas možemo i doslovno ubiti. Pošto vas je na to žurnalističko- fiškalski trolist Hodak-Jajčinović-Jović upozorio, djelujte prema svojoj nacionalnoj svijesti i savjesti.

P. S.

Ne mogu se oteti, možda neopravdanom, dojmu da pisanje Hodaka, Jajčinovića i Jovića pokazuje dosta slabu vjeru u inteligenciju  svojih čitatelja. Stoga im predlažem da, kako ne bi bilo zabune, objave i moju kućnu adresu. Možda netko, nakon svega što su ispisali, nije shvatio što mu se sugerira da napravi.

(Kolumna je prenesena sa portala tacno.net)