Buntovnik koji je jurišao na nebo

Umro je 14. svibnja 1912. u Stockholmu u 63. godini. Ispratilo ga je oko dvadeset tisuća ljudi sa osamdeset socijalno-demokratskih zastava i deputacijama univerzitetskih đaka iz Upsale, Lunda i Goteborga. I tako se tek na pogrebu Strindbergovu definitivno utvrdilo, kojemu je društvenom sloju svojim radom najviše ugodio i koji su u njemu gledali utjelovljene svoje ideale. Ovo je valjalo naročito istaknuti, jer valjda nema u modernim literaturama pisca, kojemu bi se tako teško mogla odrediti osnovna književna crta, kao ovom velikom Šveđaninu. Njega nikako ne poznaje onaj, koji je pročitao samo neke njegove knjige. A i onaj, koji ga je potpuno proučio, mora doći do zaključka, da, općeći sa Strindbergom, nije općio s jednim, nego sa nekoliko pisaca. On je naime u svakom svom djelu nov i uvijek drugi. Maksim Gorki ostaje u svakoj svojoj knjizi isti, ma koliko se on trudio, da izgleda drugačiji. Ako pročitaš jednu sitnu novelu Knuta Hamsuna, znat ćeš, što imaš očekivati od krupnih njegovih djela i kako će on što kazati. Kod Strindberga nije tako. Oblik njegovih knjiga uvijek je tako raznolik, stilom i radnjom, idejama i formom, te se čini, da među svim tim knjigama nema nikakvih mostova koji ih spajaju. To su ostrva, velika i malena, plodna i pusta, rajska i paklena, koja neće da znadu jedno za drugo. A ipak sva skupa čine onaj svijet, što ga je Strindberg mislio sazdati. Ovom figurom htjeli smo izraziti, da je taj svijet stvorio jedan Stvoritelj, koji je po uzoru božjem iz ničega sazdao svijet s beskrajnom raznolikošću i udahnuo mu dah života.

Knjige ispisane krvlju srca svojega

Ako potanko proučimo Strindbergovu biografiju i sve njegove knjige, koje je ispisao krvlju srca svojega, doći ćemo do uvjerenja, da je bio genijalan čovjek, koji je mnogo stradao, mnogo se borio, mnogo iskusio i vrlo mnogo naučio od života. Bio je vječiti renegat: buntovnik, koji je jurišao na nebo; sila, koja je razrušavala svijet, da ga iznova počne stvarati; čovjek, koji je bogove htio proučiti sa svih strana prije nego što bi im se privolio, a kojima bi okretao leđa, čim bi se uvjerio, da nisu ono, što je on od njih očekivao... U jednom od prvih svojih djela (Crvenoj sobi), govorio je o sebi jer je on uvijek govorio samo o sebi, ma kojem licu stavljao riječi u usta: “ Falk je bio dijete, jer je još vjerovao u sve, bila to stvarnost ili bajka”. A godinu dana prije smrti napisao je jednom prijatelju pismo, u kojemu je rekao: “Zagonetku života, koju sam odgonetao čitavog svoga vijeka, trebao sam mnogo jednostavnije riješiti. Čovjek treba da ostane djetetom: da voli bajke i da vjeruje u njih, ma kako mu se nevjerojatnima činile. To je priprosta i najviša istina”. I time bi bila riješena i zagonetka samoga Strindberga.

Napisao je u svemu oko osamdeset djela: gotovo pedeset drama, pet velikih romana, sedam novelističkih svezaka, četiri zbirke pjesama i deset svezaka naučnih, i filozofskih radova – od kojih nijedna knjiga, uzevši je samu po sebi, ne izražava sve duševno talasanje i sve prebacivanje njegovih osnovnih ideja. Bio je Protej, kojemu valja tražiti temeljnu crtu u svim njegovim promjenama.

Ženomrzac

Rodio se 22. januara 1849. u Stockholmu od oca, brodskog komisionara, i majke, jedne služavke. Svoju nevoljnu mladost opisao je s nemilosrdnom strogošću u spomenutom “Sinu služavke”. Iza tri nesretna svoja braka izdao je pod konac života djelo Osamljen, u kojemu je napisao onu značajnu rečenicu: “Iskustvo me je naučilo, da čovjek ostaje kroz čitav svoj vijek otprilike onakav, kakav se rodio...” I zamrzio je žene. Za njega je žena bila gora od muškarca: podmukla i neodgovorna bojovnica na život i smrt; taktika joj je podla, fantazija vječito spolna, dok ju mačja njena priroda čini nepobjedivom. Žena sama sobom čini muža robom. U narednim Strindbergovim djelima (Ispovijest  jednoga luđaka, 1888; Inferno, 1897; Legende, 1897. i Jakob se bori, 1898.) žena svagdje stoji u središtu radnje; ona je velika upropastiteljica, ali i pokretačka svakoga razvijanja, protivnost, koja rađa snagu, oganj, koji pročišćava.

Najozbiljniji ispovjednik jednoga doba

Bio je i optuživan radi bogohuljenja, ali i rješavan. Njegovi Crni barjaci bili su zatrovan pamflet na švedske literarne prilike. Učio je svašta i bio koješta: pučki učitelj, glumac, liječnik, redaktor, telegrafski asistent, slikar, propovjednik, instruktor, državni knjižničar i možda još što. Bio je čekić i nakovanj, Faust i Mefisto, lovac i lovljena divljač. Živio je brže i intenzivnije nego ikoji od njegovih suvremenika. Duh mu je uvijek bio spreman na borbu. Upravo se osjećalo, kako mu u duši sve kipi i previre.

God. 1877. oženio se prvi put kako u svojoj biografiji sam kaže: “Brak No. 1” – neznatnom jednom glumicom, Siri Essen. Nesretno, dakako. I preselio se u Pariz. Na povratku se oženio Bečankom; Fridom Uhl, ali se uskoro i s njom raskrstio. Iza toga je došla na red opet glumica, Harrieta Bosse, ali je i ona pošla tragom svojih prethodnica. Do godine 1890. bio je Strindberg realist i socijalist, dok se, pod utjecajem Nietzscheovim, nije razvio u individualista. Povukao se u samoću i napisao krasni svoj roman Na otvorenom moru, koji djeluje kao suncem obasjana oaza. Povukao ga je sa sobom entuzijazam, koji mu je i nebo, i zemlju, pa čak i ženu uzvisio pod sunčanim zrakama samoće do najviših visina. Nikada Strindbergova ironija nije bila tako uzvišena, nježna i ponosna. Ali je u ovoj samoći došla i njegova rezignacija, koja ga je uvela u misterije i tugu. Mistika gaje zaokupila i dovela gotovo do ludila. Djela, koja je u to doba pisao, sva su patološka. Muke su njegove bile strahovite, dok ga nije spasio katolicizam i blaga religioznost, kakvu je nalazio u Balzacovim djelima.

Prividna brutalnost Strindbergove književne spodobe ovila se svijetlom atmosferom. U potonjim djelima ne razabiru se više divlji glasovi odviše mudrosti sabrano je u njima.

I tako se u Strinbergovim djelima nalaze svi književni pravci posljednjih desetljeća. Živio je u svom vremenu kao ni jedan umjetnik prije njega. Bio je živi kompendij umjetnosti, koja je potresala dvjema generacijama. Najozbiljniji ispovjednik naših dana. Djela mu, doduše, nisu prožeta jednim jedinstvenim duhom, ali je svako od njih čitav svijet.

Nikola Andrić (Vukovar, 5. 12. 1867. - Zagreb, 7. 4. 1942.), književni istoričar, filolog, dramaturg i teatarski radnik. Osim kao raznorodni pisac, poznat je i kao pokretač čuvene "Zabavne biblioteke", koja je za skoro trideset godina koliko je trajala podarila čitalačkoj publici mnoštvo dotad nepoznatih vrijednih djela.

(zurnal.info)