Čitaonica Žurnal

ČITAJ! “Savršeni metak u stomak”, Mehmed Begić

Ove pjesme su borba da se očuva elementarna ljudskost u svijetu zvijeri. Zato ih treba prigrliti kao iskreno svjedočanstvo malih ljudskih tragedija

U Sarajevskom Balkan Caféu u četvrtak 27. maja biće održana promocija nove zbirke pjesama Mehmeda Begića, Savršeni metak u stomak (Naklada Mlinarec&Pavić).

Pored pjesnika, na promociji će govoriti I njegovi gosti Robert Mlinarec, Mili Krpo i Marko Tomaš.

O knjizi:

Ove pjesme su borba da se očuva elementarna ljudskost u svijetu zvijeri. Zato ih treba prigrliti kao iskreno svjedočanstvo malih ljudskih tragedija. I treba im vjerovati, jer su lijepe od tuge i snažne od prave, poštene ljubavi.

Marko Tomaš  

Autor Savršenog metka u stomak kaže: "Na svakom žiletu piše da je život san." Da je Mehmed Begić ispisao samo ovaj stih, bilo bi to dovoljno i za čitav jedan život i za čitav jedan san. I za žilet po kojemu pleše onaj tko živi i onaj tko sniva.

Predrag Lucić 

... rukopis, koji se dosljedno nastavlja na autorove ranije zbirke, oblikovan, formalno i svjetonazorski, u tradiciji Beatnika, Cohena, Simica i ostalih velikih ‘’profetskih melankolika”, uvelike obilježen pop-kulturom (prije svega popularnom i jazz glazbom) uobličuje se unutar tendencije koju bismo mogli nazvati trećom egzistencijalnom analizom...

      Marko Pogačar  

Mešin protagonist je nepopravljivi romantik, s vjerom u zanos i patos. Iako zna da postoje samo pitanja bez odgovora, te da „na svakom žiletu piše da je život san“, on za svojim snovima, unatoč riziku od posjekotina, ustrajno traga… A u svojoj potrazi, u toj težnji da se ide dalje, kao jedina konstanta, ujedno i konstanta Mešine poetike, jest glazba, jedino mjesto istine na koje se odvažno i bez ustezanja poziva.

            Branislav Oblučar 

U noći koja slijedi Meša neće primiti savršeni metak na mostu. Ima da ostane naslonjen na ogradu, zagledan u točak od bicikla dole u reci. On je svačiji i točak se okreće. Noć će doći a pesme nas neće napustiti. Nikad.

                Milena Marković 

Izbor iz zbirke “Savršen metak u stomak”

SVIJET SE RASPAO

zanemarujem poeziju

zanemarimo sve

iza čega se može sakriti

ne postoje pjesme

nema filmova

gorčina je ostavljena

ovo nije ni korespondencija

na ovo nema odgovora

cijeli svijet se raspao

ne atomskom bombom

ne zbog gluposti

ili pohlepe čovječanstva

kako neumorno

i svakodnevno plaše

ne rakom i sidom

ne glađu

ne egoizmom koji bi

bio lagan izgovor za sve

svijet se raspao

i na ovo nema odgovora

SKLOPI OČI DA NE VIDIŠ ZASTAVE

Onaj isti čovjek je na ulici ispod tvog prozora.

Svjetlo je slabo i lice mu ne vidiš.

Znaš da je tamo i on zna da si tu.

Cigarete dogorijevaju u vašim rukama.

Telefon šuti i časa je napola puna.

Telefon je ptica zloslutnica -

razbio si ga prije nekoliko dana.

Prije toga su stradala ogledala,

gitara i pjesme revolucije u koju si vjerovao.

U hodniku na vješalici čekaju kaput i šešir.

Pitaš se ko su ti prijatelji?

Da li te je ijedna žena stvarno voljela?

Ustani iz fotelje i u kupatilu nadji odgovore

ti slomljeni čovječe pustinje

sa kaktusom umjesto srca.

Na svakom žiletu piše da je život san.

Sjeti se kako si odsanjao iluzije

poput suknji što na vjetru lete.

Možeš bježati od sjećanja

pokušaj zaboraviti mirise

sklopi oči, opet vidiš zastave.

Nijedna ne predstavlja slobodu.

Sloboda je haljina na proljetnjem vjetru.

Sat na zidu je već otkucao tvoje.

Ne čuje se ništa osim kapanja vode u kupatilu.

Na vješalici šešir i kaput

i čovjek pod prozorom čeka.

Obojica znate da je vrijeme posljednje cigarete.

NOĆ KOJA SLIJEDI

Neko će na mostu odsvirati

noć koja slijedi

dajući tako od sebe ono

preostalo iz prethodnih života

Vratio se davno odlutali pogled

spreman da priča

o ravnicama

dalekim morima

putevima koji ne spajaju

rijekama

koje zbog sebe teku

I sve je dobro

kad se o lošem ne razmišlja

Naučen

i navučen na slične plitke filozofije

puštao je iznova elvisove ploče

spalio sobe porodične kuće

a kada nije mogao dalje

odlutao je

u mrak

i o njemu više ne govore

Iako znaju zbog čega je

dobio

taj savršeni metak u stomak

NE BUDI BUDALA

Hajde, oduzmi mi znanje.

Učini da zaboravim

kako se slažu šahovske figure.

Pomozi mi

da još jednom ustanem.

Ne skrivaj se u kamenu.

Prašina nikada nećeš postati.

Osjećam te u šinama

koje vode vozove ka sjeveru.

U mojim si kostima.

Nijeme su planine

ali čujem kako mi govore.

Svaki tvoj pokret nije san.

Bez mene

nikome ne možeš pomoći.

Moja oružja su smrtonosna.

Očaj je sladak

i čežnja me vodi.

Pruži mi ruku i pomozi.

Osjeti ponos kada poklonim tvoju

zastavu vjetru na najvišem vrhu.

Pokaži mi put.

Pruži ruku

i pustiću te na miru

TREĆE MILOVANJE

Psi su lajali na krivudavim ulicama

a ona je imala svoje mjesto na njima

Kad sam je prvi put sreo

zvala se drugačije

Uzela mi je ruku

i odvela me do obale

Mrak se skupio nad nama

i nije bilo sunca da zađe

Hladni prsti su se milovali

Gledao sam crvene usne

slušao krupne oči

znajući da taj pogled ne

mogu pratiti

Pomislio sam na ljubav

po treći put umirući.

NA PUTU DO BRDA

Postoje pitanja na koja nema odgovora, ili se odgovori na njih ne

tiču nikoga osim onoga kome se pitanja postavljaju. Osamljenost

protiv usamljenosti. Svaka priča na svoj način smiješna. Neki

ne mogu da ne budu ostrvo, iako jasnije od svakoga čuju za kim

zvona zvone i znaju da bez ljudi ne postoje. Neki, jer su ostrva,

nose istinu zabodenu za svoja ledja, u jedina prsa, prikovanu za

gležnjeve sopstvene istine, na putu prema brdu koje im je suđeno.

Svijet u kojem takvi žive niko nikada neće uspjeti da opiše.

PISMO TEBI

povratak iz rodnog kraja vozom je jedini pravi povratak

niko nije ušao u kupe u koji sam se udobno smjestio

nikoga nema da časti pićem pa sam sebi kupio pelinkovac

pejzaži koji napamet znam prolijeću ispred očiju

tri sata tog putovanja su zamrznuto vrijeme

koje nikom ne dugujem, nikom ne pripada

niti ikome nedostaje

u tom vremenu

okus slobode je najrealniji

možeš osjetiti kako izmiče pod prstima

poput najnježnije tkanine sa voljene kože

dok knjiga ostaje putnikov najbolji prijatelj

ovaj putnik samo može čitati

i pisati o senzualnim trenucima

i žestokim prizorima koji mu ponekad zamute pogled

dok voz ubrzava odlazeći iz hercegovine ka bosni

NINA SIMONE

nina simone volim te

znam da je prekasno

i ne postoji način da me čuješ

ali to nije važno

govorim ovo zbog sebe

govorim zbog boga u kojeg apsolutno sumnjam

govorim ovo zbog godina koje su mi oduzete

i ne postoji način da se to ikada ispravi

govorim zbog onih koji nisu odustali od štrajka

i vjeruju da nešto mogu promijeniti

iako znaju da je svijet jedna velika laž

i nema zastave ispod koje mogu stati

nema tog glasa niti alkohola

koji će stvari popraviti

nina volim te

više od svih koji su te voljeli

volim te više od svih njih zajedno

i nemam pojma šta da radim

sa ovim što osjećam sada

DOLAZIŠ SA MRAKOM

Nalaziš me pognutog nad ovim stolom

i mašinom za pisanje koja sve više postaje

finalno djelo moje umjetnosti

Ne znaš koliko sam noći

i koliko dana

urezao u taj isti stol

čekajući da te ugledam

nijem u nepodnošljivoj tišini

u njoj odbojan svima i sebi

Izgovorio sam glasno tvoje ime

Vraćaš se i nalaziš me ispruženog na podu

Vidio sam savršenu kuhinju iznad

Nemaš pojma da sam

izgubljen od snova

navučen na više

oslobođen od sopstvene strasti

nestao u galopu divljih konja

RUKE VICTORA JARE

Jedanaestog septembra

sedamdeset treće

Ameri su

izmedju ostalog sjebali i Čile

pa onda vlast dali

lokalnim fašistima

da započnu svoje

stadionske orgije mučenja

Te misli me proganjaju

dok želim da ti se ispovijedim

do kraja jasan

i bez ičeg prešućenog

kao Branko

svom drugu Ziji

kojeg su krvnici Jasenovca

davno ubili

a on mu i dalje priča

kako je u Sevilji tražio ulicu

u koju su Crni Konjanici

odveli Lorku

da se nikada ne vrati

U pismu ga podsjeća

na one druge

crne Goranove krvnike

i ove nove svih boja

što će nas uvijek vrijebati

svojim novim usavršenim

verzijama mučenja

kao da sami sebi nismo

dovoljna kazna

Ali ova noć nije moja

i ta će priča

dočekati malo drugačiji mrak

Zato pismo neću staviti u kovertu

na kojoj je ispisano tvoje ime

Nekako znam

Ti ćeš me nadživjeti

Zasad te molim

nauči ko je Victor Jara

I šta nam znače njegove ruke

 

Mehmed Begić rođen je u Čapljini 1977. godine. Objavio je tri zajedničke zbirke pjesama, L Amore Al Primo Binocolo (Brescia, 1999., s Markom Tomašem, Nedimom Ćišićem, Veselinom Gatalom), Tri puta trideset i tri jednako (Mostar, 2000., sa Ćišićem i Tomašem), Film (Mostar, 2001., s Lukaszem Szopom) i dvije samostalne, Čekajući mesara (Mostar, 2002) i Pjesme iz sobe ( Split, 2006). Prevodio je Leonarda Cohena i napisao Oproštajne pjesme. Jedan je od urednika časopisa Kolaps. Profesionalni pojavljivač u Spotovima. Disc Jockey Tužnog Utorka u Abraseviću, Mostar.

(zurnal.info)