DANILO ŠERBEDŽIJA: Dok seljaci rade, po gradskim kafanama se brblja o ratu

Navodno, nije lako biti Džejkob Dilan, Džulijan i Šon Lenon, Zigi Marli. Ovde kod nas, Aleksandra i Kristina Kovač zakukaće na istu temu. Ipak, Majkl Daglas je nekako uspeo da se “snađe”, njegov srpski kolega Srđan Todorović isto nije omanuo. I reditelj Goran Marković je svojevremeno imao zgodnu odskočnu dasku, baš kao što je danas ima mlađi mu kolega Vladimir Paskaljević. Stribor će uvek imati kod koga da prespava u Kanu, a Liv Tajler svakog trenutka može da počne i da peva.

Danilo Šerbedžija je njihov “kolega”. Ivanka, njegova majka, godinama se bavila baletom i koreografijom, a otac Rade – zna se... Mali Danilo je bio glumac Zagrebačkog kazališta mladih, kasnije je igrao u predstavi Ljubiše Ristića. Potpisnik ovih redova Danila pamti kao člana zagrebačkog benda “Greaseballs”. Puno godina kasnije, pronalazimo ga u pratećoj grupi sve raspevanijeg mu oca. Danilo je 2005. bio pomoćnik režiseru Ahmedu Imamoviću (Go West), a zatim je počeo da radi na TV-u.

Film Sedamdeset i dva dana – “gorka komedija” o jednoj američkoj penziji i srpskoj porodici iz današnje Like koja po svaku cenu želi da je zadrži – rediteljski je debi Danila Šerbedžije. Zaista uspešan, jer je, za ovih nekoliko meseca koliko ga gledaju diljem regiona, višestruko nagrađivan. Scenario za film Danilo je napisao na osnovu priče koju je čuo 1989. u Mariboru, u vreme dok je bio u JNA.

Danilov film najčešće porede sa Šijanovim Maratoncima. Dosetljivo je primećeno da Šerbedžije ovim filmom “trče zavičajni krug” – jer Rade u njemu tumači glavnu ulogu, Lucija igra drugu po značaju žensku rolu, a tu je i ta famozna Lika (nije joj pre dve godine odoleo ni Dalibor Matanić!), zavičajna, u koju je Danilo često dolazio kao dete...

Svoj prvi dugometražni igrani film snimio si, većim delom, u ličkom selu Bunić – rodnom mestu tvog oca. Da li je zbog toga “Sedamdeset i dva dana” neka vrsta tvog omaža precima?

– Iako sam želio da cijeli film bude sniman u Lici, samo dio filma sam snimio u Buniću, dok je ostatak snimljen u selu Popović Brdo kraj Karlovca. Nije mi bila namjera raditi neki omaž precima, ali dok smo bili dole, neke stvari su same vukle prema tome. Ipak je poseban osjećaj snimati scenu u sobi u kojoj je rođena moja baka, i to još sa Lucijom u sceni. Na zidu su prave obiteljske fotografije mojih predaka, u filmu glumi i Radetov stric Mito, tako da na kraju, ipak, u neku ruku, film je i ispao kao omaž precima.

Snimio si prvi posleratni hrvatski film o životu jedne srpske zajednice u Hrvatskoj. Da li si, radeći na scenariju a onda i snimajući ga, osećao teret zvan politička korektnost?

– Ne, nisam razmišljao o političkoj korektnosti, jer mislim da nisam niti imao zašto o tome razmišljati. Nisam želio govoriti o politici, zanimao me je čovjek kao pojedinac, a ne kao pripadnik nekog naroda. Situacija u mom filmu je moguća bilo gdje na svijetu. To nema veze sa Srbima ili Hrvatima. Ja sam jednu istinitu crnogorsku dogodovštinu preselio u Liku. Čak sam prvu ruku scenarija napisao još dok sam studirao u SAD, i radnja je bila smještena na jugoistok države Ohajo, u tipičnu tzv. redneck familiju. O politici nisam htio uopće govoriti, namjera mi je bila da se užas rata vidi na porušenim kućama i pustom selu. O ratu ionako uvijek najviše brbljaju po gradskim kafanama, a ne na selu. Na selu se mora raditi na zemlji od jutra do mraka i nema vremena za politiziranje. Glavni likovi u filmu su Srbi jer u tom krbavskom kraju su većinom i bili Srbi, ali mogli su biti i Hrvati. Mislim da je ipak važno što sam izabrao srpsku familiju jer neki u Hrvatskoj misle kako Srba u Lici više i nema, a mladi niti ne znaju koliko je Lika nekad bila miješana. Ljudi u tim krajevima se moraju ponovo navikavati na suživot i vrlo je važno što se Srbi vraćaju u Liku. Lika im je zajednička djedovina.

Da li si minu koja na kraju filma kažnjava lokalnog tiranina, ali i pridošle ratne profitere iz Beograda, zamislio možda kao vrstu “nebeske pravde” koja pogađa izolovanu srpsku zajednicu u Hrvatskoj?

- Ne. Nikad nisam razmišljao o mini na taj način. Ona nema nikakvu poruku. Kaznila je onog koji ju je postavio, i to joj je jedina funkcija u scenariju bila. I danas ljudi u Hrvatskoj stradavaju od mina postavljenih za vrijeme rata. Čak i u blizini kuća. To mi je strašno. Djeca se igraju na poljima gdje još uvijek postoji opasnost od mina... Iako je veliki dio Hrvatske razminiran, još uvijek svako malo u crnoj kronici nalazimo na takve strašne slučajeve.

MRVICA ALAN FORDA

Junaci tvog filma su gotovo paraziti, predvođeni primitivnom glavom porodice. Bez prestanka “natežu” rakiju i žive od novca iz nekih prošlih vremena, “na grbači” pripadnice slabijeg pola. Da li si zamislio da sve to bude slika i prilika Balkana ili ti je na umu bilo i nešto “alanfordovštine”?

– Meni to nije slika Balkana, pogotovo ne ruralnog dijela, jer ono malo ljudi što je ostalo na selima su itekako vrijedni ljudi, inače ne bi mogli opstati. Ako je nešto u filmu “balkansko”, to je naravno malo iskarikiran način zarade. Možda ima mrva “alanfordovštine”, ali ne previše. Nisam htio otići suviše na tu stranu jer sam htio zadržati crtu realnosti, pomisao da takvi ljudi zaista postoje. Zapravo, jedini pravi parazit je glava obitelji Mane. Ostali su ili preslabi da mu se suprotstave ili prestari da išta mijenjaju.

Da li ti gode ili te nerviraju poređenja s poetikama Slobodana Šijana i Dušana Kovačevića?

– Svako poređenje s ta dva velikana – godi, naravno. Nisam imao na umu njih dvojicu i njihova djela dok sam pisao scenarij, ali priznajem da sam gutao Kovačevićeve drame, a ni Šijanovi filmovi mi nisu mrski (smeh)... Mogu reći da mi je Balkanski špijun jedan od najdražih filmova uopće. Nije Šijan, ali je Kovačević. Inače, najdraži redatelj s ovih prostora mi je Žika Pavlović. Kad budem mrtav i beo je film koji mogu svaki dan gledati.

Bogdana Diklića znaš još iz vremena kad si bio dete, kad je popularni beogradski glumac dolazio u vaš dom da s Radetom “raspravlja o košarci”. Da li ti je ova činjenica pomagala ili odmagala u vreme nastanka filma?

– Pomagala, naravno. S Bogdanom sam razgovarao o ovom filmu još tamo negdje od 2004, ako ne i prije. On je jedini koji je cijelo vrijeme vjerovao da će se taj film zaista snimiti, i godinama mi je slao svoje rasporede snimanja i termine kad je slobodan, iako scenarij još nije bio prošao na natječaju. Rade mi je jednom prilikom rekao, dok još nije bio siguran da će moći snimiti ovaj film, da zna da je jedini nezamjenjiv u mom filmu Bogdan Diklić, i priznajem da nije bio daleko od istine. Užitak je bio raditi s Bogdanom, i nadam se da ćemo uskoro opet surađivati.

Iako se u filmu pojavljuje “all stars” ekipa hrvatskog i srpskog glumišta, na kraju je, iz drugog plana, simpatije publike osvojio mladi glumac iz Osijeka Živko Anočić, ulogom tihog Todora. Da li si to namerno napravio, jer je Toša zapravo... Danilo okružen umetnički “razgoropađenim” Šerbedžijama? Čak nam i “namiguješ” u tom smeru, jer i ti i on nosite brade...

– Hahaha... nisam na to pomislio, kunem se! Brada je Živkova ideja. Živko je fenomenalan glumac i predivna osoba. Svi na setu su bili oduševljeni njime, njegovom izvedbom. Zadivljuje njegova glumačka zrelost. Napravio je ulogu kao da mu je deseta a ne prva uloga na filmu!

Kakav je osećaj biti u senci slavnog oca i koliko te jedno ovakvo pitanje – pretpostavljam: bezbroj puta ti postavljeno – možda čak i nervira ili barem zamara?

– Imao sam 40 godina da se naviknem na to pitanje, tako da me uopće ne nervira niti zamara. Kad sam bio mali, smetala su me pitanja u društvu: znaš li čiji je on sin? Danas nimalo ne osjećam teret slavnog oca, možda bi da sam otišao u glumce taj teret osjećao, ali ovako ne. Luciji je lakše, ona je žensko, pa su usporedbe rjeđe, a ja sam to vješto izbjegao i otišao u redatelje. Netko se mora i brinuti za njih i osigurati im svako malo uloge (smeh).

Nakon što si pre šest godina dobio nagradu Oktavijan za najbolji kratki film, mnogi su očekivali da će brzo uslediti tvoj prvi dugometražni. Kakav je osećaj biti filmski reditelj debitant koji ima 39 godina?

– Naša profesija je jedna od rijetkih gdje te s 40 godina nazivaju mladim, tako da sam odabrao pravo zanimanje za svoj ritam rada. Šalim se, naravno da bih bio sretniji da sam ranije prošao na natječaju i ranije snimio ovaj film, ali tko zna kakav bi on tada bio, koji glumci bi, naravno, osim Diklića, bili u njemu... Nije mi žao što sam toliko čekao, samo se nadam da neću morati toliko čekati za moj drugi film.

NADOKNAĐIVANJE GRADIVA

Član si Upravnog odbora Društva hrvatskih filmskih reditelja. Šta misliš o filmskoj 2010. u Hrvatskoj?

– Da, član sam Upravnog odbora već punih mjesec dana (smeh)... Možda nije zgodno da sudim o filmskoj 2010. budući da sam i sam snimio film... Mislim da je bila plodna godina! Osim mene, sa svojim filmovima su izašli i Rajko Grlić, Dado Matanić, Ogi Sviličić, zatim mladi debitant Enio Marasović se hrabro i uspješno upustio u SF... Sve kvalitetni, interesantni filmovi. Ne smijem ne spomenuti nagrađivani kratki film Zvonimira Jurića Žuti mjesec.

Koji su ti se noviji slovenački, bosanski, crnogorski, makedonski ili srpski filmovi posebno svideli?

– Neugodno mi je reći, ali u zadnje vrijeme, otkad mi se sin rodio, nisam stigao baš mnogo filmova pogledati. Ne idem na festivale, a kad i dođem, još brže odem natrag da pomognem ženi oko sina. Kod kuće ne mogu gledati jer mi treba mir i koncentracija. Ne mogu pogledati pola sata, pa mijenjati pelene, pa nastaviti, a kad mali zaspe, toliko sam umoran da padnem ravno u krevet. Jedan od rijetkih filmova koje sam pogledao, i svidio mi se, jeste Tilva Roš, zatim omnibus Neke druge priče ima par interesantnih kratkih priča. Nažalost, to je sve. Imam puno filmova za pogledati, da nadoknadim ove skoro dvije godine apstinencije (smeh)...

Da li je tačno da u današnjoj Hrvatskoj u bioskope ide samo 8.000 gledalaca?

– Da. Situacija u kinematografiji je vrlo tužna. Iz ne znam kojeg razloga, ljudi su prestali ići u kina. Nije problem u kvaliteti, jer se u zadnjih nekoliko godina snimilo dosta kvalitetnih filmova. Svi mi govore da moram biti presretan što mi je film već vidjelo preko 10.000 gledatelja u Hrvatskoj. Niti u regiji nije ništa blistavije. Kažu mi da je sličan problem i u Srbiji i u BiH, a Makedonija, koliko čujem od prijatelja, skoro niti nema više kina.

Tvoj film je hrvatsko-srpska koprodukcija. Koprodukcije su budućnost kinematografije na “ovim prostorima” – da li zato što je kriza pa je potrebno novac uzeti i od jednih i od drugih, ili...?

– Koprodukcije su definitivno budućnost kinematografije! Film je skupa umjetnost. Ljudi koji nisu u krugu filma, ne znaju koliko mnogo svaki aspekt filma košta. Logično je da idemo u koprodukcije. Nisu to samo koprodukcije bivših jugoslavenskih zemalja. Koproducira se i sa Nijemcima, Talijanima, Mađarima, ovisno o scenariju, ciljanom tržištu, uslugama. Različiti su vidovi koprodukcija, od klasičnog prijavljivanja na fondove do npr. dobijanja usluga u postprodukciji. Meni je “VANS” (iz Beograda, prim P. Đ.) bio izuzetno koristan koproducent koji je pokrio honorare glumaca iz Srbije, dio ekipe i još neke stvari. Ne vidim niti jedan razlog zašto ne koproducirati, pogotovo među ovim “našim” zemljama. Imamo zajedničku prošlost, kulturu, a većina nas i zajednički jezik.

U Americi si završio režiju u klasi Rajka Grlića, ali tek nakon što si na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirao filozofiju i grčki jezik. “Naoružan” svim tim diplomama, počeo si da režiraš humorističku TV seriju “Luda kuća”. Da li će ti humor i sledećih godina, na sledećim poslovima, biti kreativno polazište?

– Iako je komedija moj omiljeni žanr, sigurno neću ostati zarobljen unutar njega. Ne znam još u kojem smijeru će moj slijedeći film otići, za sada imam samo priču, a ona se može ispričati na razne načine – šaljivo, tužno... tako da će taj “miris” doći sam od sebe za vrijeme pisanja. Komedija je vrlo težak žanr. Vrlo je riskantno izaći s komedijom, sjesti u gledalište na premijeri i iščekivati prvi smijeh. To sam doživio ovog ljeta u Puli na festivalu. Bio sam vrlo napet, no kad je krenuo smijeh, opustio sam se i otišao za šank. Inače, još dok sam studirao filozofiju i grčki, zainteresirao sam se za starogrčke komedije. Kasnije sam učio od jednog od najvećih naših redatelja, Grlića, koji je i sam majstor pametne komedije. U raljama života je odličan primjer pametne komedije, koja žestoko kritizira tadašnje društvo.

Na kraju, zvučaću tipično balkanski, ali, hajde da razrešimo neke stvari... “Sedamdeset i dva dana“ je: a) sevdalinka, poznata u izvedbi Zaima Imamovića/Mehe Puzića/Cuneta Gojkovića; b) stara krajiška pesma?

- Verzija iz filma je krajiška, s tim ludim tekstom kojeg nema u sevdalinki, a koji mogu samo Ličani izmisliti (smeh)... To je jedna od najdražih pjesama moje pokojne bake Stane. Ona ju je po cijele dane pjevala, tako da nam je ta verzija prešla s koljena na koljeno. I ja ću svog sina naučiti tu verziju.

(zurnal.info)