Interview

DERVO SEJDIĆ: Sreća je što nisu svi Bošnjaci bijeli

 

Diskriminacija Roma je uvijek atraktivna tema na koju su mnogi, najčešće pripadnici većinskih naroda, mogli razvijati svoje referate i na osnovu njih dobijati visoka priznanja, honorare te magistarske i doktorske titule. Ta tema je uvijek imala svoj dobar početak, razgranat razvoj događaja ali ne i zaključak. Prvi zaključak u istoriji romskog naroda donio nam je Dervo Sejdić

Visoko sudsko vijeće Suda za ljudska prava u Strazburgu je 22. decembra 2009. godine objavilo svoju Odluku u kojoj se konstatuje da su Dervo Sejdić i gospodin Jakob Finci, kao pripadnici nacionalnih manjina (romska i jevrejska), po Ustavu i Izbornom Zakonu Bosne i Hercegovine diskriminirani te da je Bosna i Hercegovina dužna svoj Ustav uskladiti sa članom 1. Protokolom 12 Evropske Konvencije o zaštiti ljudskih prava, članom 3. i članom 14 Protokola br. 1 i članom 1. Protokola 12 Evropske Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije koju je Bosna i Hercegovina 2005. godine takodje ratifikovala.

Desetinama godina su Romi i diskriminacija Roma jedna od vodećih tema u političkim krugovima cijele Evrope pa i svijeta. Kažem, tema, jer diskriminacija Roma je uvijek atraktivna tema na koju su mnogi, najčešće pripadnici većinskih naroda, mogli razvijati svoje referate i na osnovu njih dobijati visoka priznanja, honorare te magistarske i doktorske titule. Za mene lično, ta tema je uvijek imala svoj dobar početak, razgranat razvoj događaja ali ne i zaključak. Do 22. decembra 2009. godine. Prvi put u istoriji romskog naroda tema diskriminacija Roma i drugih nacionalnih manjina u BiH ima svoj zaključak. Zahvaljujući Sejdiću i Finciju...

Pošto sam ja Romkinja, u svom intervjuu, želim da predstavim mog sunarodnika Roma po nacionalnosti, gospodina Dervu Sejdića. S poštovanjem i ponosom.

Godinama se zalažeš za Rome i tvoj dugogodišnji stav da su Romi u BiH diskriminirani, je dokazana, zabilježena istina. Dugogodišnja borba protiv romskih predstavnika koji su to negirali (primjer: Muharem Serbezovski kojeg si i javno kritikovao) kao i protiv ne –Roma koji su to pogotovo negirali, urodila je plodom: pobjeda na Evropskom sudu u Strazburgu, gdje je BiH osuđena za diskriminaciju nacionalnih manjina u svojoj državi: Rome i Jevreje prije ostalih.

Kako se osjećaš nakon tog procesa?

- Poslije presude zaista se osjećam „velikim“ i ponosnim, u smislu da je jedan „mali Rom dosegao pravdu“. Istina, u momentu podnošenja Tužbe pa i prije, hrabrio sam se, da je „stvar jasna“ da se tu nema šta puno dokazivati, naročito ako se u isto vrijeme čita Evropska Konvnecija o zaštiti ljudskih prava, a koja je sastavni dio važećeg Ustava BiH. Bio bih licemjer da kažem da mi nije drago da su mi se na stotine novinara obratili za intevju, da mi nije drago što se moje ime svakog dana najmanje četiri do pet puta spomene u najvažnijim novostima ili vijestima dana. Svakako da mi je drago i da sam ponosan na sebe kada me običan građanin sretne i uputi čestitke. Nije mala stvar kada vam u restoranu priđe veoma ugledni političar i kaže „Čestitam Sejdiću, uradio si više nego svi političari od Dejtona do danas“.

Da li si se bojao pokrenuti takav postupak protiv svoje matične države?

- Svakako da je bilo razmišljanja i u tom pravcu. Nisam se brinuo toliko o mojoj ličnoj sigurnosti koliko o sigurnosti moje porodice o kojoj i danas razmišljam. Hrabrio bih se da u Bosni i Hercegovini nisu vremena slična devedesetim... Čovjek mora biti oprezan, a danas to govore mnoge činjenice. U podsvijesti mi je bilo da ću sa porodicom prije stići do neke od evropskih ambasada nego li onaj do mene ko bi eventualno želio nauditi meni i mojoj porodici.

Moram naglasiti da do danas, nakon tri mjeseca od Presude, nisam imao niti bilo kakvih smetnji, prijetnji ili nešto što bi mi dalo osjećaj nesigurnosti moje porodice i mene. Ali......

PROTIV NEPRAVDE

Zašto si se odlučio na takav korak? Da li je problem mogao da se riješi na drugačiji način?

- Nakon što sam se penzionisao u policijskoj službi 1997. godine, intenzivnije sam se posvetio radu u romskom nevladinom sektoru i naravno čitanju domaćeg zakonodavnog okvira. Bilo mi je nejasno to da smo svi jednaki, a ipak se samo „pripadnici konstitutivnih naroda“ mogu kandidovati za predsjednika države ili za članove Doma naroda parlamentarne skupštine BiH. Naravno, u to vrijeme čitao sam i razne konvencije na koje se Ustav BiH poziva i utvrdio tu neskladnost. Početkom 2003. godine kada je ODIHR-a iz Waršave krenuo sa inicijativom i prijedlogom projekata „Romi iskoristite svoj glas mudro“ ja sam aplicirao sa projektom „Izborni Zakon u BiH i Izbori 2004“ koji je na moju sreću ODIHR podržao u iznosu od 4.500 USD. U sklopu projekta organizovao sam Okrugli sto na istu temu 20. avgusta 2003. godine, a Federalna novinska agencija Fena je 21. avgusta 2003. godine, na svojoj internet stranici objavila zaključke sa ovog stola pod nazivom „Dervo Sejdić – tužit ću BiH ukoliko u roku od jedne godine dana ne otkloni diskriminaciju iz svog Ustava“. Zaključke sam poslao Parlamentu BiH i Centralnoj izbornoj komisij BiH sa upozorenjem da Ustav i Izborni zakon sadrže diskriminatorne odredbe te ukoliko ih ne uklone ja ću tužiti Bosnu i Hercegovinu sudu za ljudska prava u Starsburgu.

Od CIK-a sam dobio odgovor da ja moram prvo mijenjati Ustav kako bi se mijenjao i Izborni zakon u BiH, te time omogućilo kandidovanje nacionalnih manjina na predsjedničke i druge visoke pozicije. Naravno da sam ovakvim odgovorm bio jako nezadovoljan, poslije čega sam u više navrata javno u medijima to iznosio kao argumentaciju diskriminacije nad Romima u Bosni i Hercegovini.

U Bosni i Hercegovini vodile su se razne diskusije i rasprave o potrebi izmjene Ustava, više puta i predstavnici međunarodnih institucija i organizacija su organizovali sastanke sa liderima vodećih i vladajućih političkih stranaka u BiH ali je uvijek bilo riječi o ravnopravnosti konstitutivnih naroda ili zaštiti nekog od njihovih interesa. Nikad o ravnopravnosti svih građana u Bosni i Hercegovini, a naročito pripadnika nacionalnih manjina.

Nakon što je definitivno „pao“ takozvani „Aprilski paket“ 2006. godine, koji se odnosio na izmjene postojećeg Ustava i ustrojstva Bosne i Hercegovine, a u čijem je prijedlogu pitanje nacionalnih manjina u učešću i raspodjeli vlasti u Bosni i Hercegovini tretirano samo u dijelu koji se odnosi na učešće u radu Parlamentarne skupštine BiH /predložena su tri rezervisana mjesta za nacionalne manjine/, dok pitanja kandidature za Predsjednika države i Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH nije u tom pravcu ni razmatrano. Ovo će biti krajnji signal za moju Akciju. U razgovoru sa mojim prijateljem Havijerom Leonom Dijazom, a koji mi je kasnije bio i advokat u procesu pred Strasburgskim sudom, raspitivao sam se o cijenama advokatskih usluga i naravno tražio savjet kako pokrenuti proces. Na moje upite odgovorio je da za advokatske usluge nema potrebe da brinem jer sjedim sa advokatom. U to vrijeme sam znao da je pravnik ali da je advokat nisam imao pojma. Ovo me je dodatno motivisalo da krenemo zajednički u proces. Pripremali smo Tužbu oko dva mjeseca /maj i juni/ i zvanično 21. juna 2006. godine uputili je na Sud za ljudska prava u Strasburgu. Od suda smo početkom septembra dobili obavijest da je tužba primljena i da će biti pricesuirana hronološkim redom.

Čekanje oduzima optimizam. Šta ti je dalo snagu da ustraješ u svojoj namjeri?

- Ako uspijem, a bio sam optimista i siguran u uspjeh, ispravit ću nepravdu prema mom Narodu, dokazati da i u romskoj populaciji postoji neko ko barem na ovakav način štiti interese Roma, osvjestiti vladajuću elitu o postojanosti Roma diskriminiranih bosanskohercegovačkih građana i na kraju da će moji sinovi i unuci živjeti u ravnopravnijem društvu nego sam ja ikada živio, a o tome svemu čitati u nekim zapisima kako je njihov otac i dedo bio neko ko se borio za ravnopravnost Roma.

Zašto si se u svojoj tužbi udružio sa tužbom gospodina Fincija? Koliko ste se u procesu potpomagali? Da li su problemi Roma i diskriminacije nad Romima u BiH isti ili slični dikriminaciji BiH prema Jevrejima?

- Svoju tužbu Finci je pokrenuo krajem septembra 2006. godine i kada je Sud ustanovio da je predmet identičan mom odlučio je da spoji oba predmeta u jedan. Naravno, ovo nas je udružilo. Na svako pitanje od strane suda mi smo se predhodno zajednički konsultovali.

Finci je pokrenuo postupak sa nekim organizacijama koje su od mene tražile da im dopustim da mi pomognu i da me zastupaju u procesu, a koje sam odbijao u smislu: “ Kada sam izvještavao nije vas nigdje bilo, a sada kada sam pokrenuo postupak svi bi da me „brane i pomažu“, imam advokata i ako treba da budem strijeljan, spreman sam i na to ali ga neću mijenjati“.

Sigurno da problemi Roma i diskriminacija nad Romima nisu ni slični problemima Jevreja niti nivou diskriminacije nad njima u BiH. Jevreji su integrisani, obrazovani, politički organizovani i uključeni u sistem BH društva, obnašaju visoke političke pozicije u sudskoj, zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na svim nivoima. Roma na sličnim pozicijama nema i nije nikada ni bilo, uz napomenu da u BiH ima visokoobrazovanih Roma, a na kraju i lobi Jevreja u Bosni je mnogo uticajniji od lobija Roma.

OPASNI SNOVI

Koji su sljedeći koraci, kakve su ti dalje namjere?

- Bosna i Hercegovina ima obavezu da Presudu Suda za ljudska prava implementira i Ustav uskladi sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava. Da li će to biti urađeno prije ovih Parlamentarnih izbora ostaje da se vidi. Ja se nadam najboljem ali političari i politička situacija mi ne garantuju to. Mnogi bi da zadrže postojeće stanje, a neki od njih bi iskoristili Presudu i za svoje ranije neostvarene snove.

Na koji način će se, po tvom mišljenju, poboljšati situacija Roma u BiH nakon ove pobjede?

- U ovom momentu to je teško reći ali ako Presuda zaživi u našem pravnom okviru onda bi Romi mogli imati svog predstavnika i u Parlamentu BiH kao i u Domu naroda parlamenta BiH. Ovo bi sigurno uticalo na buduće kreiranje politika prema Romima i njihovih realizacija, a samim tim i poboljšanju statusa Roma u Bosni i Hercegovini. Tek bi tad bila potvrđena ona narodna izreka „Da majka ne doji dijete dok ono ne zaplače“, a niti ko zastupa Rome sem nas samih.

Šta očekuješ od BiH i kako misliš da se mogu opravdati Romima za nanešene štete?

- U BiH niko ni ne razmišlja da su Romima zbog ovog Ustava i Izbornog zakona nanesene štete, a kamoli o nekim kompenzacijama u tom pravcu. Ovdje niko ne razmišlja o kompenzaciji prema Romima za stradanju u II Svjetskom ratu pa i ovom skorašnjem, svi samo razmišljaju o svom interesu i svom etnosu, a država ko država - Romi joj nisu prioritet.

Kakvo vrijeme dolazi za Rome, gdje je njihova budućnost nakon ovog procesa?

- Prije svega budućnost Roma neće zavisiti samo od ove Presude i njene implementacije, naša budućnost u prvom redu zavisi od nas samih koliko smo spremni obrazovati se, boriti se i odricati, uvažavati naše autoritete i stvarati romsku edukacionu i političku elitu, apo najviše od našeg zajedništva i sloge. U bilo kojoj državi na svijetu i sa ma koliko demokratskim Ustavom i pravnim okvirom, to samo po sebi neće dati rezultate ukoliko vlasti te države u svojoj svijesti imaju diskriminacijske i stereotipne odnose spram manjih naroda, a naročito spram Roma. Ovo bi dakle morao biti podstrek za sve nas koji se bavimo promocijom i zaštitom prava Roma na što jedinstveniju zajednicu sa jasno zacrtanim ciljevima oko kojih se moramo okupiti svi do jednog i oko kojih moramo okupiti i romsku zajednicu u Evropi pa i šire.

Nije rijedak slučaj i da Romi diskriminiraju Rome. Što bi mogao reći na ovu vrstu diskriminacije?

- Mnogo toga negativnog naučili smo od onih koji nas diskriminiraju, pa na taj način valjda pokazujemo da smo i mi nad nekim nadmoćni. Pojava diskriminacije Roma nad Romom je najlošije što bi nam se trebalo desiti ali eto dešava nam se i razjedinjuje nas. Ako ovaj problem zaista ne shvatimo vrlo ozbiljnim moglo bi nam se obiti kao bumerang o glavu. Bilo bi dobro da se obije onome ko diskriminira ali najčešće se obije onima koji su u teškoj ekonomskoj, socijalnoj i obrazovnoj situaciji, na žalost. Gledajući na sveukupne i globalne ciljeve diskriminacija unutar romske zajednice je opasna koliko i diskriminacija sa vana, nekada opasnija.

Prošle godine u decembru se sprovelo evidentiranje Roma u svrhe sprovođenja Akcionih planova za Rome. Koliko sam upoznata, evidentiranje je prošlo sa mnogo poteškoća. Da li je ono zaista bilo neophodno?

- Evidentiranje je bilo neophodno ali problemi oko procesa evidentiranja su sigurno nepotrebni. Kako bismo u narednom periodu znali kvalitetno planirati i prioritete i finansijska sredstva moramo imati osnov, a on je sigurno u kreiranju kvalitetne i zvaničnije baze podataka o Romima i problemima sa kojima se susrećemo. I ovaj proces pokazao je mnogo toga, ma koliko god bio neuspješan u pogledu ostvarenog cilja.

Sa jedne strane vidjelo se koliko je državi stalo da dobije kvalitetnu bazu podataka i sa druge strane koliko smo mi romski aktivisti zaista svjesni i ozbiljni u pristupu rješavanja naših problema, vrlo često i ličnih unutar porodice, a uzrok je, po meni, nizak obrazovni nivo.

Niti je država radila po predviđenoj metodologiji niti su Romi asistenti-lideri bili zainteresovani da dobijemo što precizniju sliku o broju Roma i o problemima sa kojima živimo. Međutim, treba reći da sada u odnosu na raniji period imamo barem početnu zvaničniju statistiku na osnovu koje možemo planirati. Evidentiranje ili registracija Roma i problema sa kojima se Romi susreću može imati „dvosjeklu oštricu“ bilo u pogledu broja deklarisanih bilo u pogledu podizanja svijesti o slobodi i pravu na deklarisanje. A sve to je opet ovisno o onom ko u koje svrhe želi iskoristiti neku inicijativu, aktivnost ili stvar. Po meni dobro je, kako rekoh, imamo početnu, zvaničniju statistiku i naravno i nekakav uticaj na Rome o slobodi deklarisanja, kao i uticaj na zvanične krugove i aktueliziranje problema o popisu stanovništva uopšte.

NA SVE STRANE IMA EKSTREMISTA

U BiH se nedavno pojavio Bosanski pokret nacionalnog ponosa. Njihovi stavovi su zaista ekstremni a između ostalih ovi stavovi – „Bosanski jezik, kao nacionalni jezik Bošnjaka, treba i mora biti jedini službeni jezik u Bosni.“ ili ovaj – „Pripadnikom jedinog državotvornog naroda Bošnjaka ili Bosanaca smatramo svakog bijelog stanovnika Bosne koji joj je odan bez obzira na religijsku i podrasnu pripadnost.“ (Izvor citata: Žurnal)

- U takvoj BiH, rekao bih, ni sam predlagač ili inicijator ovih stavova ne bi živio, pa sigurno ni ja kao Rom koji želi imati svoj potpuni identitet i prenositi ga na naredne generacije. Ekstremista ima na svim stranama pa i ovakve ekstremističke inicijative nisu strane bilo kom od konstitutivnih naroda u regijama gdje su većinski. Hitlerova fašistička ideologija se temeljila na „arijevskoj čistoći“ pa i ova gore navedena ništa se ne razlikuje od nje. Sreća je ta da većina Nijemca nisu fašisoidni niti svi Bošnjaci bijeli.

Gdje vidiš sebe u borbi za romski narod u budućnosti?

- Ako mi bog da da poživim i dočekam predsjedničku kandidaturu i pobjedu nekog od mojih Roma na Izborima, sebe vidim na kafi časti sa tim Predsjednikom ili zastupnikom u Domu naroda parlamentarne skupštine Bosni i Hercegovine.

Devleha!

Hvala na razgovoru. Želim ti mnogo, mnogo godina života i dobrog zdravlja da bi još mnogo, mnogo godina imao snage da se boriš za prava našeg romskog naroda. Devleha!

(zurnal.info)