Dodik, Kusturica i muškarci koji ne tuku žene

MILORAD DODIK I NJEGOVI SPIN MAJSTORI: Dvadeset godina Republike Srpske, sudeći po svemu što smo do sada mogli vidjeti, pročitati i čuti, obilježeno je pompezno, ali bez adekvatne međunarodne satisfakcije. Na RTRS-u je povodom ovog izuzetnog događaja emitiran i prilog u čijoj je najavi rečeno da su svečanosti prisustvovali brojni gosti iz inostranstva, od čega smo imali čast vidjeti Borisa Tadića, Emira Kusturicu, Milorada Pupovca i poluilegalnu čestitku Ive Josipovića. Tu bi se prije moglo govoriti o izrazito malobrojnim, nego o brojnim gostima iz inostranstva. Za razliku od 25. novembra, kada se za prijem u zgradi Predsjedništva BiH tražila pozivnica više, međunarodna zajednica žestoko je, planski i nekako podlo izignorirala deveti januar. Zašto, to je već pitanje za Dodikove spin stručnjake, ne za Žurnal.

Činjenica je, međutim, da se mediji iz RS već danima ljute na neprijateljske medije iz Federacije, iako najžešće reakcije, najotrovniji komentari i najduhovitije dosjetke povodom ovog nemilog praznika dolaze iz Zagreba, Splita, Beograda, Novog Sada i Podgorice. Milorad Dodik povremeno je vrlo inteligentan političar i ne vjerujemo da nije primijetio važnu zakonitost: što RS više negira krv na kojoj je nastala, to dotična tekućina masovnije isplivava na površinu. Što se više i ciljanije nastoji prešutjeti genocid, što se hladnokrvnije pod tepih guraju Srebrenica, Zvornik, Prijedor, Višegrad, ti krvavi toponimi tvrdoglavije i ustrajnije završavaju na tepihu manjeg entiteta. Kako i zašto, opet pitanje za spin majstore, nećemo sad o tome. Političar i institucije koji imaju toliki odliv novca u pravcu lobističkih organizacija i savjetničkih institucija, morali bi zauzvrat tražiti adekvatnu protuvrijednost, koja za sada upadljivo izostaje.

EMIR KUSTURICA, VELIKE POHVALE MALOM DRŽAVNIKU: Nek je vječna hvala savremenoj tehnologiji i modernim sredstvima komunikacije, napose televizijskoj montaži. Zahvaljujući tim čudesima 20 .vijeka, danas svako učas posla može odgledati historijski snimak govora Emira Kusturice na dotičnoj svečanosti. O toj prigodi i o samom govoru već je napisano mnogo delikatnih, elegantnih, pametnih tekstova i nećemo ponavljati ništa od rečenog i napisanog. Na ovim prostorima nije rijetkost da veliki umjetnici pišu i uzvikuju ode malim vlastrodršcima i tu Kusturica nije nikakav izuzetak, nit je prvi nit posljednji. Ono što će ostati kao dragocjenost za generacije koje dolaze su montažerski zahvati stručnjaka sa RTRS-a, zahvaljujući kojima smo, dok filmski režiser čita li čita, mogli pratiti reakcije čovjeka kome su hvalospjevi upućeni. Dakle, dok je Emir čitao, Milorad je blistao od sreće, intenzivno i euforično se smijao i počesto se okretao prema Borisu Tadiću, da vidi da li i ovaj uvaženi musafir dijeli njegovo oduševljenje pričom o kruškama, jabukama, višnjama, trešnjama i ostalom prispjelom voću. Ali Tadić nije dijelio oduševljenje, nego je sve pratio prigodnim diplomatskim osmijehom koji je varirao u filozofskom rasponu od nategnutosti do klasične dosade, uobičajene na ovakvim priredbama. Da stvar bude do kraja neugodna, niko od uvaženih zvanica koje su sjedile oko i iza ovog centralnog dvojca, nije dijelio Miloradovu euforiju. Nego su slijedili Tadićev kurtoazni facijalis.

Pokušajmo analizirati Dodikovo ponašanje. Euforičan je bio s pravom, jer laude mu je ispjevavao jedan od najznačajnijih umjetnika s prostora bivše Jugoslavije. Svaki bi vladar bio ponosan na tu situaciju, a mnogi bi umjetnik vješto izbjegao tu blamažu, pa da mu ne znam koliko andrićgradova isti pokloni. To što se tiče Dodikove ozarenosti. A osmijeh je odavao nešto sasvim drugo. Smijući se nečemu što je sve samo ne smiješno (ne možeš se cerekati šalama o kruškama i trešnjama sve da ti nokte čupaju), on je htio da prikači vjerodostojnost jednom skupom govoru koji nipošto nije vrijedan cijene koja je plaćena. Bilo je dirljivo, čak i tugaljivo gledati Milorada dok cepti od smijeha, a oko njega samo uzdržane face s kiselom grimasom.

A šta nam onda govori često okretanje prema Tadiću i traženje političkog, ljudskog i prijateljskog odobravanja, koje je također izostalo? Vjerovatno to da Dragi Vođa ni sam nije siguran ni u manifestaciju, ni u govornika, ni u humor koji to nije. Hladan kao špricer, Tadić je pustio svog banjalučkog šefa da se vrpolji, smijulji i blista, poručujući mu: “Sam si ovo platio i ovu budalu doveo, sam se sad i smej. Ja, bogami, neću.” Fin neki čovjek ovaj Boris Tadić, bar naoko…

EMIR SULJAGIĆ ILI MUŠKARCI KOJI TUKU ŽENE: Sarajevski mediji ponekad vaistinu znaju biti živopisni. Povremeno vrijedni poštovanja, povremeno najvećeg gađenja. Inferiorni su u odnosu na sve što dolazi iz Hrvatske, ponekad i u ponečemu superiorniji u odnosu na srbijanski potop i to je to.

Ono što ovdje posebno ide na živce je sklonost ka popovanju. Jeste li primijetili jednu hroničnu boljku ovdašnjih demokratskih redakcija? Svaka od njih (da ovo ne bi ispala superiorna lekcija drugima, tu mislimo i na Žurnal; pride i na sebe) bila je u situaciji da određeni događaj mirno i dostojanstveno prešuti, praveći se kao da to nije njen rat. Ali kad dođe u situaciju da ona objavi nešto što drugi također mirno i dostojanstveno ignoriraju, neće propustiti priliku da malo likuje zbog sopstvene hrabosti & angažiranosti, i da kolegama spočita nedostatak istih.

Najnovija afera kantonalnog ministra Emira Suljagića prošla bi nezapaženo da nije bilo Slobodne Bosne. Krajem prošle sedmice u ovoj je novini objavljena informacija o nasilju u obitelji kontraverznog (originalni izraz Emira Kusturice) ministra SDP-a. Ostatak medija pogodila je višestoljetna šutnja. Sedam dana kasnije Slobodna Bosna ponovo usamljena u obnavljanju priče. Ministar sve negira, ali novinari insistiraju na neumoljivom dokazu. Postoji policijska zabilješka, koja se ne da ni anulirati, ni granatirati, ni negirati.

Ministar je u popularnom Dnevnom avazu poručio da je to još jedan napad na njega, njegovu partiju, porodicu i političku opciju, da je u ovom braku, kao i u svakom drugom bilo teških trenutaka, ali da je to sve. I on ima pravo na privatnost, kao bilo ko drugi. Na sve to, Slobodna Bosna ponavlja: policijska zabilješka!!!

Ovaj slučaj otvorio je nekoliko bitnih pitanja. Jedno od njih je – ima li ministar pravo na privatnost? Pokušajmo odgovoriti ovako: ima – kad da ostavku. Dok je na položaju koji finansiraju građani, ništa od toga. Nema čak ni pravo na teške trenutke u braku. Surovo, nepravedno, ali je tako. Kad čovjek uđe u političku arenu, uskratio je sebi štošta.

Drugo pitanje koje ovaj slučaj otvara već bismo mogli proglasiti nepristojnim. Ima li muž pravo da tuče ženu, bio on ministar ili ne? Kažu da je Suljagićeva sreća što živi i ministruje u ekstenzivnom stočarskom kantonu kakav je ovaj sarajevski, u kojem se šamarčina još ne smatra povredom ljudskih prava, nego vaspitnom metodom. Jedna cinična Sarajka tvrdi da ovaj slučaj nije izazvao širu pažnju jer se desio na teritoriji na kojoj većina muškaraca mlati žene, pa se rečeni eksces utopio u običajno pravo, čime je istopljen njegov ekscesni potencijal. Muškarci koji ne tuku žene ovdje su, po njenoj ekspertizi, takav civilizacijski raritet da bi ih trebalo vodati po vašarima i prikazivati u muzejima, kad bi rečene ustanove još postojale.

Kad se SDP konačno dočepao vlasti, mnogi su se obradovali, smatrajući da je to kraj, ili bar početak kraja krkanske politike i filozofije nacionalnih stranaka. Kad tamo, čisti, izvorni kontinuitet.

(zurnal.info)