Dodik, Suljagić, strukturalni dijalog i mirna Bosna

Je li Milorad Dodik ponižen zbog odustajanja od referenduma?

Svojevremeno je bivša američka državna tajnica Madeleine Albright ovako definirala odnos Amerike i Rusije: “Prijedlog ruskog predsjednika Jeljcina je kreativan, zanimljiv i traži duže proučavanje. Rusija će morati da popusti i ispoštuje međunarodna pravila, ali ćemo to uraditi tako da je ne ponizimo. Ovdje niko ne smije biti ponižen.“

Evropa je pružila ruku spasa Miloradu Dodiku i zaista se potrudila da ga ne ponizi. (On je sam sebi to uradio i bez Evrope). Možda je i dobro da nije ponižen od strane međunarodne zajednice, jer bilo koja vrsta nove neravnoteže i dodatnih frustracija samo bi pogoršala ionako uzavrele odnose u BiH. Međutim, Dodik nikada nije dovoljno pratio suptilne finese međunarodne diplomatije, pa je to što nisu ponizili njega zloupotrijebio kako bi on ponizio Valentina Inzka. Hvalio se kako je dolazak Catherine Ashton u Banju Luku velika državotvorna pobjeda njega i njegovog entieta i teški strukturalni poraz Valentna Inzka, OHR-a, vehabija iz SDP-a i Teherana uopće.

I šta da mu čovjek radi? Sačuvaš ga od poniženja, da bi on odmah, poput jogunastog adolescenta, uradio drugom ono što nisu uradili njemu. Tu logika i analiza prestaju. Nema dalje od toga.

Da li je Emir Suljagić Haris Silajdžić?

Mlad, energičan, hrabar i ... zelen. Ova posljednja, koloritna karakteristika izrečena je u smislu – neiskusan, a ne na način na koji ste, podlo se smiješeći, pomislili. Kantonalni ministar obrazovanja Emir Suljagić prošle je sedmice, nakon što je dao ostavku, rezolutno poručio: „Ostavku neću povući, nisam ja Haris Silajdžić.“ Suljagić je time aludirao na bivšeg lidera Stranke za BiH, koji je nakon rata nekoliko puta davao i povlačio neopozive ostavke.

Nova sedmica, nova pravila. Od ponedjeljka, nova rezolutna poruka: predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija i kantonalni premijer Fikret Musić obavijestili su javnost da su „vratili mandat“ koji im je Suljagić „stavio na raspolaganje“. Iza ove male birokratske igre terminima krije se velika drama. Mladi ministar prvo je, nakon strašnih pritisaka, uvreda i prijetnji (što je njegova matična stranka dugo pratila znakovitom šutnjom), odstupio s funkcije, a onda je cjelokupna stranačka mašinerija angažirana kako bi se makar minimalno zadovoljili logički i politički okvir kojim će neopoziva ostavka biti pretočena u opozivu.

Dobro je da se Emir Suljagić vratio. Imao je odličan ministarski start, pokazao se kao inovativan političar, spreman da mijenja stvari u okoštalom društvu koje više od svega mrzi promjene. U toj želji malo se i zaletio, zaboravio da kontrolira sopstvenu impulsivnost i počinio klasičnu početničku grešku, odlučno izjavivši da neće nikad....

Jedno od prvih pravila koje bi stari, iskusni političari morali naučiti mlade bilo bi da – nikad ne kažu nikad. Suljagića evidentno to nisu naučili i pravilo je morao da usvoji na najgori način.

A ni ruganje Harisu Silajdžiću nije polučilo neke velike humorističke efekte. Moderan političar mora voditi računa o korektnosti, a to između ostalog podrazumijeva i da se nikad ne ruga protivnicima. Osim možda u predizborne svrhe. Izbori su uvijek bili antiteza elegancije i korektnosti. Ako energiju koju je do sada ispoljio, u budućem radu kombinira s pažljivim učenjem zanata, Suljagić bi mogao pokrenuti mnoge stvari za koje drugi nemaju hrabrosti. Ovdje je većina političkih radnika ukopana u tešku stagnaciju i svako novo lice, odlučno da nešto promijeni, potencijalni je iskorak naprijed.

A što se tiče ostavke i neprihvaćenog mandata, ministar se malo opekao i jedino što mu ostaje je nada da neki budući mladi političar, kada odstupi s funkcije, neće trijumfalno uzviknuti: „Dajem neopozivu ostavku i neću je povući. Nisam ja Emir Suljagić.“

Šta znači strukturalni dijalog? Teško pitanje. Odgovor vjerovatno ne znaju ni oni koji su skovali ovaj inspirativni, zagonetni termin.

Ako je strukturalni dijalog ono što mi mislimo da jeste, onda je Dodiku bolje da ga ne otvara, nikad za nikad, jer ako do njega dođe, onda će RS nestati, u paketu s Federacijom, pošto su entiteti strukturalni kancer države.

Takva je struktura, opaka i neumoljiva. Ne trpi viškove, ni budalaštine. Dobri ljudi, ako vam je imalo stalo do ove stagnacije, ako vam na srcu leži ovaj naš strukturalni status quo, prestanite insistirati na strukturalnom djalogu, jer će vas pomesti što si rekao država. Nestat će tad i zapaljivih govora u Blagaju, i krsne slave MUP-a RS, i onog pozitivnog kamenog zdanja na vrhu Huma, u Mostaru.

Ako dođe do strukturalnog dijaloga, nestat će i Milorada Dodika i bloga Rajka Vasića. Strukturalni dijalog je nešto kao Sudnji dan za ovo što sad imamo. To nije, kao što misle tvorci ove humorističke sintagme, politički proces koji će zakovati postojeće stanje, nego radikalni zahvat koji bi zbrisao sve ovo što nas sad koči. Zato ne čačkajte mečku, dobro vam je ovako, nikad vam bolje nije bilo.

Moderna država: O svih arhaičnih verzija države koje haraju Bosnom i Hercegovinom, najarhaičnija je ona koja se danas prakticira na teritoriji pod kontrolom Milorada Dodika. Ni Federacija nije daleko odmakla na putevima moderniteta, tu je tik uz RS, prati je u stopu, diše joj za vrat, ali što su tamo zaglibili u arhaistiku, to je bliže muzeju nego modernoj, efikasnoj državi 21. vijeka.

To nadahnuto tumačenje politike, naroda i države može se reducirati na arhaičnu, dobro poznatu formulu – jedan entitet, jedan vođa, jedan narod (plus dva pomoćna točka, s tendencijom otpadanja kako biciklista osvaja sigurnost i vještinu), jedan medij (u više izdanja) i jedan blog. Šta će narodu išta više? I mirna Bosna...

I mirna Bosna?

Ma dajte...

Ta manite...

Sondaža naše unutrašnje društvene patologije pokazala bi sljedeće: kad otpadnu elegancija, mjera i rafiniranost, kad unutrašnja konsolidacija postane nemoguća jer je na svakom koraku destruiraju politika, mediji i religije, kao tri dominatna društvena diskursa, onda nema mirne Bosne, kao stare metafore za uređeno društvo, sređene odnose i prosperitetnu državu.

Kakva je onda sudbina Dejtonskog sporazuma?

Evo ovakva:

Propali smo kao Atlantida.

Propali smo kao Grčka.

Propali smo kao Fukushima.

Dakle, propali smo, ali ono pravo.

Uši trnu kako smo propali.

Ako je to nekome mirna Bosna, onda ništa...

(zurnal.info)