Dogovor Bosnu (g)radi

Na Balkanu ništa novo.

Hrvatska je nakon višegodišnjeg napretka vraćena na startnu poziciju: za taj su strateški regres bile dovoljne jedna grandiozna korupcijska afera i jedna (ne)očekivana međunarodna presuda.

Srbija već decenijama ne miče sa startne pozicije. Postoje duboke unutrašnje protivrječnosti koje ovu državu i njeno društvo drže prikovane za to nepopularno mjesto.

A Bosni i Hercegovini, kako stvari sada stoje, trebaju godine da bi se dočepala i tog starta. Ako se ikad i dočepa.

Bosna i Hercegovina svakog mjeseca napravi jedan bitan korak u pravcu općeg haosa. Taj haos narednih godina može da se ispolji na najgori i najkrvaviji način. Postoji i druga mogućnost, po kojoj ne bi bilo krvi, ali bi svega ostalog. Jedna od manifestacija potencijalnog haosa je i ovo stanje trajnog pata, vječnog ćorsokaka iz kojeg se ne može ni naprijed ni nazad, ni lijevo ni desno.

Naravno, sve je bolje od rata, ali najgora stvar nakon klanja je možda ovo što upravo živimo – potpuna i svestrana paraliza sistema nesposobnog da prevaziđe sopstvena ograničenja. Ta paraliza proizvodi ekonomski slom i opći očaj. Nema novca, nema posla, nema projekata. Žalosno je slušati domaće biznismene koji su u 2008. godinu ušli s mnogo ideja i razvojnih projekata, a iz 2011. godine će najvjerovatnije izaći kao skršeni ljudi. Nema ni ideja, jer ih u ovakvoj situaciji ne može ni biti. Zemlja je iz faze dugotrajne stagnacije ušla u period ubrzanog propadanja. A niko ništa ne poduzima.

A šta bi se desilo ako bi se vodeći političari Bosne i Hercegovine stvarno htjeli i stvarno pokušali dogovoriti? Da li je više ikakav dogovor moguć i kakve bi bile njegove reperkusije? Kako bi to izgledalo?

Dakle, potrebna je prvo odluka, odnosno iskrena želja za dogovorom, a ne verbalna egzibicija koja iza fraza o mirnom i produtkivnom razrješenju krize skriva nešto drugo. Gdje je najveći problem? Ima ih više, svaka strana inducira makar jedan od njih, a niko od involviranih čimbenika ne vidi smetnju u sebi. To je složena situacija. Da li je i nerješiva, više niko ne smije ustvrditi. Pogledajmo prvo kako potencijalni učesnici u dogovoru paraliziraju mogućnost konstruktivnog kompromisa.

Milorad Dodik, kao oficijelni predstavnik faktora zvanog RS, stvari je postavio na način koji u startu eliminira mogućnost dijaloga. On kaže, mi ne damo ništa, ne popuštamo ni za jotu i to je naša početna pozicija. Izvolite se dogovoriti, a ako dogovor izostane, kriva je vaša nepopustljivost.

Zlatko Lagumžija, kao i ostali akteri vlasti, inducira nekoliko problema, prvi je da se ne zna tačno koga predstavlja. Bosnu i Hercegovinu, ili Bošnjake, ili i jedno i drugo. Sljedeći je problem što kao lider najvjerodostojnije i najjače multietničke stranke u Bosni i Hercegovini nije iskazao dovoljno sluha i razumijevanje za suptilne nijanse te multietničnosti.

Dođe li do ozbiljne političke konfrotacije, glavni sukob vodit će se upravo između Dodika i Lagumdžije. Za sada obojica izbjegavaju direktni sukob, čak i izravni dijalog, mjesecima komunicirajući preko političkih zaobilaznica: Sulejmana Tihića, OHR-a, PIK-a, medija, bloga Rajka Vasića, ruskih ambasadora, turskih ministara i domaćih parapsihologa.

I na kraju, Dragan Čović zna koga predstavlja, ali ne zna kako da to uradi na efikasan način. Ni jedan od proklamiranih ciljeva nije ostvario, jer nije imao hrabrosti da ispuni sopstvene prijetnje. Uspomena na Antu Jelavića izgleda da je jača od postizbornih obećanja. Pri tome se Čović izlaže opasnosti da, propadne li mu savezništvo sa aktuelnim politički partnerima, trajno betonira gubitnički status populacije koju predstavlja. Dovoljno je u politici i morao bi da zna – ne postoje vječna savezništva, najneočekivaniji obrati postaju realnost preko noći. Lom koji bi jedan takav obrat izazvao i u kojem bi puklo postojeće partnerstvo između Čovića i Dodika bio bi katastrofa za sve. Jedini konstruktivan ishod ovdje je uključivanje treće strane u savezništvo. Dogovor koji bi bilo koga napravio gubitničkom stranom u Bosni i Hercegovini ne može biti valjan dogovor, nego prevara, muljaža, urota...

I tako dolazimo do ključnog pitanja. Šta je u datoj situaciji realno? Međunarodni moderatori često su ponavljali da je sporazum u BiH moguć ali da će biti bolan. Vrlo intrigantna formulacija i vrlo važan detalj: da, dogovor je moguć i da, svaka strana tom prilikom mora podnijeti neke bolne ustupke.

Jedna od skrivenih prepreka je izgleda ta što su pitanja političke provenijencije, onako kako se danas postavljaju, striktno vezana za teritorijalnu problematiku. Potencijalno stvaranje trećeg entiteta – jer to je sad najsporniji element, o kojem se malo govori javno, a mnogo iza scene – ima tri rukavca koja ga maksimalno usložnjavaju i, po nekim posmatračima, čini organizaciono nemogućim.

Pogledajmo kako bi u slučaju takvog kompromisa izgledali bolni ustupci koje bi svaka od strana morala učiniti, odnosno podnijeti.

Srpska strana: Da, sačuvat ćete Republiku Srpsku, ali i vama je jasno da u slučaju ustavne rekompozicije koju podržavate i tajno podstičete, na red dolazi i teritorijalna. Što znači da vaš entitet u tom slučaju ne može ostati netaknut. „Bolni ustupak“ je metod koji ne može važiti samo za Bošnjake i Hrvate, nego podrazumijeva i Srbe. Nuditi treći entitet Hrvatima, a pri tome ne dati ništa svoje – nije podrška, nego omča oko vrata. Toga je čak i Dragan Čović svjestan, samo ne smije javno da kaže.

Hrvatska strana: Da dobit ćete svoj entitet, ali vam je jasno da u tu teritoriju ne može ući Mostar. Razvalili ste ga u ratu, dokusurili u miru. Snađite se kako znate, Široki Brijeg je ionako perspektivan i simpatičan gradić, razvijajte ga i pokažite šta znate. I ako već insistirate na novim teritorijalnim rješenjima, onda budite dosljednji i hrabri, zagrabite malo i od RS-a. Nećete vjerovati, i tamo ima hrvatskih građana i područja.

Bošnjačka strana: Da, spasit ćete Bosnu i Hercegovinu ali od vaše normalne, funkcionalne, jedinstvene i bla bla bla države nema ništa. Imali ste 15 godina poslije rata da prvo na primjeru Sarajeva, a onda i ostatku teritorije koju kontrolirate, demonstrirate kako zamišljate tu državu i niste se baš proslavili. Pokazali ste se suštinski nedorasli sopstvenim političkim vizijama i proklamacijama. Sad vas čekaju tri naroda, tri entiteta, tri TV kanala i sve tako.

I? Kakve su šanse da svaka od involviranih strana proguta gorku pilulu? Da ponudi bolne ustupke i zarad generalne perspektive, što će reći zbog opće dobrobiti građana Bosne i Hercegovine, podnese nekoliko teških gubitaka? Ne zaboravimo, svi tvrdoglavo insistiraju na svojim vizijama, ali se ničega u korist tih vizija nisu spremni odreći. Možda bi pregovori ipak trebalo da krenu drugim pravcem?

(zurnal.info)