Domovinu damo, glavu ne damo

„Moja poruka je vrlo jasna: ja mogu i glavu dati, ali domovinu Bosnu i Hercegovinu ne dam...“

Ovo je dan uoči neuspjelog pokušaja njegove smjene rekao Denis Bećirović, zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH i jedan od njenih najaktivnijih poslanika. Taj parlamentarni okršaj samo je jedan od nekoliko uporednih frontova koje su posljednjih mjeseci otvorili SDP i SDA. Nekada ljuti protivnici, pa onda kratko politički saveznici, dvije vodeće federalne stranke danas su ponovo na suprotnim, neprijateljskim stranama. Ovaj put, međutim, nećemo se baviti tom trakavicom kojoj niko ne vidi kraja, nego Bećirovićevom izjavom kojom je otvoren tekući tekst.

KONCEPT DOMOVINE

Dakle, mladi, angažiran i perspektivan političar, uvjeren da je na pravoj strani, što mu ne osporavamo, na pladnju nudi i sopstvenu glavu, ako zatreba domovini, ali domovinu ne da nizašta na svijetu, pa čak ni za glavu. I tu počinju naši osnovni problemi i teški nesporazumi i s domovinom i s njenim narodima. Uz sve uvažavanje Bećirovićeve argumentacije i beskompromisne odlučnosti s kojom se bori, ostaje svima u ovoj zemlji vrlo važno pitanje: Zašto bi više iko ikada ginuo zbog domovine i za domovinu?

Činjenica je da rečena još nije stala na noge, da nije riješila sopstvenu unutrašnju strukturu i kompleksne protivrječnosti, koje koče bilo kakav napredak, i da zbog toga svako malo na javnoj sceni neko podsjeti da „ni oružane bitke nisu isključene“... Ali ovdje je zaista bilo dosta (i previše) pogibija i žrtvovanja.

Koncept domovine koja od svojih žitelja traži glave, arhaično je nasljeđe prethodnih stoljeća, kultura i političkih sistema. U 21. vijeku tražimo novu ideju domovine, novu ogranizaciju države kakvu do sada nikada nismo imali. Onu koja će postojati zbog građana, a ne oni zbog nje. Država, domovina i slične apstrakcije moraju postati servis svojim žiteljima, uslužan, praktičan i nagodan servis, a ne oltar kojem svako malo valja prinositi žrtve, i to one najskupocjenije: ljudske živote.

Vrijeme je da okrenemo izanđale, trule koncepte države, nacije i društva. Više nije pitanje šta mi možemo uraditi za domovinu, jer sve što moramo uraditi je da platimo porez i poštujemo zakone, nego šta ona može uraditi za nas. A mogla bi i morala sve. Država i domovina, ako hoće da im vjerujemo i da nam je makar malo stalo do njih, više nikada ne bi trebale da brinu o našim političkim, vjerskim, seksualnim i spolnim uvjerenjima i opredjeljenjima, o Djeda Mrazu, bajramima i krsnim slavama. To se nje ne tiče.

KVARLJIVA ROBA

Edhem Bičakčić jednom je davno rekao da svako jutro, čim ustane, prvo pomisli šta bi taj dan mogao uraditi za Bosnu i Hercegovinu. Milorad Dodik imao je slične napade korisnosti, izjavivši da on liježe i ustaje s Republikom Srpskom u mislima. Sve su to, u suštini, poruke iz demagoškog arsenala, ali da ne bismo sada ljudima propisivali kako će se buditi i na šta će misliti kada ustanu, ponudimo jednu drugačiju paradigmu. Nama treba domovina koja se ne brani ni ljepotom, ni snajperom. Treba nam domovina koja od građana što manje traži, a mnogo i sve više daje. I trebaju nam političke snage koje bi takav koncept promovirale.

Kao što na sopstvenom primjeru vidimo, domovina je kvarljiva roba. Oni koji su za nju dali glavu, na sve tri strane, dali su je zalud, jer njihove porodice žive u bijedi. Oni koji su dali ruke, noge, također su na margini društva, zaboravljeni i prezreni. Oni koji tek ulaze u život bježe u neke sretnije predjele, tamo gdje im niko neće tražiti glavu kao političku i egzistencijalnu legitimaciju. I to se onda stručno zove odliv mozgova, a zapravo je puka potraga za normalnom domovinom.

Kako razlikovati domovinu za koju se permanentno gine od normalne zajednice ljudi, naroda, građana i svega ostalog? U ovoj prvoj, kada na magistrali naiđe političar, ispred i iza njega su policijska vozila s rotirajućim svjetlima i tjeraju sve što im se nađe na putu. Vi se sa svojim vozilom morate skloniti da bi vlastela mogla proći. U toj otužnoj slici možemo iščitati suštinu vladanja i političkog sistema. Kao da mi postojimo zbog njih, a ne oni zbog nas. Dajte nam novi politički model. Zaustavite mogućnost i potrebu pogibije za više ciljeve.

I politika bi morala da bude inovativna. Da proizvodi ili bar prati trendove i nove ideje. Bosna i Hercegovina toliko je zaglavila u starim obrascima da samo inovativna politika eventualno može nešto promijeniti. Većina ljudi priželjkuje državu koja će ginuti od brige za njih, a ne onu za koju oni u pravilnim razmacima moraju polagati život.

Da se vratimo na Denisa Bećirovića, poželimo mu da kampanja protiv njega ne uspije, ali ako već nešto bude morao žrtvovati, dovoljno će biti i funkcija. Glavu nek sačuva, vrednija je od onog za šta bi trebala zaplatiti.

(zurnal.info)