Drugačiji svijet je moguć, potrebno ga je pretvoriti u stvarnost

Postao je poznat u Španjolskoj početkom osamdesetih, kada je predvodio radnike Marinalede u zauzimanju neproduktivnog posjeda. On je općinski načelnik i zastupnik u andaluškom vijeću, ali prije svega važan aktivist u agrarnoj reformi. U dnevne se vijesti vratio u kolovozu, kada je predvodio marš Andaluškog radničkog sindikata za podjelu javnih zemljišta malim proizvođačima, protiv rezova javnih troškova te za kažnjavanje bogataša odgovornih za krizu. Grupa je okupirala bankarske agencije, palače i međunarodne supermarkete, odakle su bez plaćanja uzimali namirnice koje su dijelili potrebitim obiteljima.

Iscrpljen cjelomjesečnim putovanjem po jugu Španjolske, Gordillo je primio u svojoj kući 9. rujna ekipu Carte Maior. U intervjuu brani potrebu građanskog neposluha i objašnjava kako načini borbe za zemlji ne bi trebali imati granica. I dalje smatra da je danas u Španjolskoj agrarna reforma potrebnija nego u devetnaestom stoljeću, drži da se mladima na selu mogu pružiti jednake prilike kao u gradu te veliča brazilski Pokret seljaka bezemljaša (MST) koji je, prema njemu, trenutno najvažniji masovni pokret na svijetu. Izražava vjeru u pokret Ogorčenih (Los Indignados, op. ur.), priča o Svjetskom socijalnom forumu i komentira sustav građanske participacije u općini kojoj je načelnik tri desetljeća.

Borba za agrarnu reformu

Okupacija neproduktivnih posjeda je strategija koja se prije više desetaka godina koristila u Brazilu u borbi za agrarnu reformu. Je li ovaj tip akcije i dalje validan ili postoje drugi, bolji načini za postizanje pravedne podjele zemlje?

– Mislim da zemlja, poput zraka i vode, čini sastavni dio prirode i da, kao takva, ne služi privatnom bogaćenju, nego zajednici koja obitava na nekom određenom području. Zemlja, voda i sjeme moraju biti sastavni dio te zajednice, i to prvenstveno u svrsi proizvodnje hrane, ali na tu proizvodnju onda valja gledati kao na pravo, a ne kao na biznis. To bih ja nazvao prehrambenom neovisnošću.

A idealan način borbe za stavljanje zemlje u službu zajednice je pokretanje marševa i prosvjeda i otimanje iz supermarketa, kao što ste i vi nedavno učinili?

– Vjerujem da način borbe ne bi trebalo ograničavati. Uvijek se nađe onih s dovoljno imaginacije za nove metode borbe protiv sustava. To je važno stoga što sustav uvijek nađe način da klasične načine borbe upije i izvrne u nešto što ne odgovara našim interesima. Stoga je nužno biti maštovit u metodama borbe, imati jasne ciljeve i ustrajnost u bitkama.

Kolika je danas važnost agrarne reforme u Španjolskoj?

– U Andaluziji (zajednica koja ujedinjuje pokrajine s juga zemlje), 2% posjednika posjeduje 50% obradive površine. Ta je struktura gotovo feudalna, nije proizvod naših dana. Rekao bih da je agrarna reforma u 21. stoljeću važnija od one u 19., zato što hrana mora ispuniti strateški cilj. U budućnosti će onaj tko kontrolira hranu kontrolirati planet. Vjerujem da će se, kao što se sada vode zbog nafte, u budućnosti ratovi voditi zbog pitke vode i hrane. Svaki čovjek mora jesti, dakle, nije razborit onaj sustav u kojem je tri četvrtine čovječanstva gladno dok se netko razbacuje hranom.

Potrebna je reforma koja će staviti osnovne prirodne potencijale u službu ljudskog bića. Stari je poljoprivredni kapitalistički sustav oslabio: povećala se glad u svijetu, pojavila se transgenična hrana, financijeri monopolistički kontroliraju cijelu svjetsku trgovinu. Zato je agrarna reforma nužna, to je borba koju vodimo već dugo jer vjerujemo da će budućnost slobodne i neovisne Andaluzije teško biti dosegnuta bez agrarne reforme i svih njezinih posljedica.

Postoji li rupa u španjolskom zakonu koja bi omogućila provedbu takve agrarne reforme?

– Ne. U Drugoj je Republici postojao jedan zakon o agrarnoj reformi, ali ga je Franko derogirao. Kasnije, 1984., bilo je pokušaja agrarne reforme putem sindikalnih pritisaka, ali to je rezultiralo zakonom koji je bio tek retorika, a ne stvarnost, i koji nije izvlastio niti jednu pesetu (španjolska valuta koja je bila na snazi prije eura). Imao je toliko preduvjeta i toliko birokratskih zavrzlama da naposljetku nije služio apsolutno ničemu. Poslužio je jedino tome da veliki zemljoposjednici (“coroneli”)¹ prepišu zemlju na nekog drugog, skrivajući tako činjenicu da su veliki zemljoposjednici.

Što se tiče prosvjeda nekolicine zadnjih godina, čini se da su upravo andaluški marševi u kolovozu i rujnu skupili najviše pristaša. Kako trenutno napreduje borba za agrarnu reformu?

– To je mobilizacija koja ide odozdo. Država tvrdi da je agrarna reforma pojava iz 19. stoljeća. Za nas, to je stvar 21. stoljeća, i potrebnija je nego ikad, naprosto je nužna. To je tema koja ne bi trebala zanimati samo zemljoradnike, nego i potrošače. Ono što jedemo svaki dan bi trebala biti opća stvar. Upravo je marš spojio seosku i gradsku zabrinutost i, na neki način, dao odlučni poticaj pokretanju agrarne reforme u Europi koja je okrenula leđa zemlji.

Međunarodna perspektiva

Ima li to u ovom trenutku pozitivan utjecaj na krizu u Europi?

– Agrarna bi reforma bila vrlo važna za Andaluziju, Portugal… Iznad svega, ona bi označila početak jednog novog svijeta u kojem se prirodna bogatstva stavljaju u službu ljudskog bića i u kojem ekonomija služi čovjeku, a ne obratno.

U Brazilu borbu za agrarnu reformu vodi Pokret seljaka bezemljaša. Kako vi gledate na taj pokret?

– To je trenutno jedan od najvažnijih masovnih pokreta u svijetu. Smatram da bi trebao još ojačati i produbiti se kako bi se izborio za drugačije društvo, koje zasigurno neće biti kapitalističko. MST je pokret koji je Brazilu nužan jer je ondje zemlja jako loše raspodijeljena. Navijam za to da ga nijedna birokracija ne upropasti i da se uvijek vodi svojim primarnim ciljem.

A propos pokreta i borbi na selu i u gradu, svijet je upoznao i Ogorčene, ili M-15, kako ih zovu u Španjolskoj (referenca na 15. svibnja 2011., kad se pokret pojavio).

– M-15 je bio jedno vrlo zanimljivo spontano buđenje. I ima jednu veliku vezu s nama. Naime, u tom se trenutku pa čak i nakon zadnjih zbivanja, mogla naslutiti mogućnost ujedinjenja velikog dijela javnog mnijenja i proizvodnog sektora, kako bi se potakla realna promjena diljem svijeta.

Jedan je od slogana M-15 “prava demokracija sada”, jer aktualni sustav nije ni reprezentativan niti demokratičan. Skupštine u Marinaledi, na kojima se raspravlja o proračunu i općinskim problemima, su pokušaj ostvarivanja ideala za koje se zalažu Ogorčeni?

– Na skupštinama raspravljamo o bilo kojem problemu ili temi vezanoj za općinu. I o svim pitanjima – sindikalnima, političkima… Imamo participativni proračun o kojem se prvo raspravlja u svakom kvartu, a na završnom se sastanku svih susjeda donosi odluka o tom proračunu. Kad smo u pravu, skupa smo u pravu, a kad griješimo, skupa griješimo. U svakom slučaju, najbolji je način odlučivanja upravo zajednički. Direktna je demokracija nužan put prema novoj ljevici i novom svijetu.

Kako ocjenjujete Svjetski socijalni forum?

– Taj mi se sastanak čini jako zanimljivim. Možda mu je nedostatak to što se mnogo teoretizira, a malo konkretizira. Uvidi su zbilja duboki i potrebni jer najavljuju bolji svijet. No nije dovoljno samo najavljivati kako je drugačiji svijet moguć, već je potrebno pretvoriti taj drugačiji svijet u stvarnost.

Mladi i selo

Svijet uvelike ovisi o mladima. Postavlja se pitanje kako privući te mlade životu na selu, ako uzmemo u obzir sve gradske privlačnosti, mogućnosti za obrazovanje… Hoće li selo zauvijek biti druga opcija?

– Moguće je da postane prva opcija mladih ako se počne razmišljati kako su mogućnosti razvoja ljudskog bića jednake u bilo kojem dijelu zemlje. To jest, ako ruralni i urbani svijet postanu slični po prilikama koje nude. I kad poljoprivreda i agroindustrija budu igrale presudnu ulogu, mnogo veću no danas.

MST je u nekim brazilskim zadrugama osnovao škole i sveučilišta. To bi bio primjer onoga o čemu ste pričali?

– Da. Posjetio sam u Brazilu neke zadruge koje su imale vlastite metode poučavanja te vlastita zvanja. To je jedna od velikih pobjeda MST-a. Kad netko iskusan može poučavati svoj narod o njihovim vlastitim zajedničkim vrijednostima, o svom načinu poimanja života, a da bi ta zadruga na njegovom primjeru gradila budućnost. Ako postoji jaz između ulice i društva, nemoguće je napredovati prema idealu drugačijeg modela poljoprivrede, koji ima drugačije vrijednosti.

Je li današnja mladež otvorena prema tome?

– Mladi nose ogroman teret konzumerističkog društva i svjetlucavog grada. Bila bi dovoljna samo jedna revolucija vrijednosti – solidarnosti, drugarstvo… Ovdje u Marinaledi pokušavamo putem skupština, manifestacija, radija i televizije povezati te nove vrijednosti, koje bi otvorilo mjesto jednom novom ljudskom biću. Ako želimo drugačiji svijet, ne trebamo samo mladež, nego drugačiju mladež. Bilo bi zanimljivo kad bi se u zemlji pokrenuli pilot-projekti u kojima bi se preispitivale sve mogućnosti za razvoj koje se nude na sveučilištima. Potom bi se trebalo pokazati ljudima kako se može napredovati na selu. Bio bi to dobar primjer kako postići veći povratak mladih na selo.

U dogovoru s uredništvom, preneseno iz "Zareza"

S portugalskoga preveo Ivan Tomašić

Objavljeno u Carta Maior, 27. septembra 2012.

(zurnal.info)