DRUGARICE I DRUGOVI, hoćemo li halaliti onom našem hudom Nikoli?

Ovako je to bilo: banjalučki glumac, reditelj, scenarista i (bivši) kolumnista objavio je u Glasu Srpske komentar o tim nesretnim brakovima čiji su akteri preferirali ljubav, a ne neke druge, važnije kriterije. Uz rijetke izuzetke, svi se slažu da je tekst politički i kulturološki promašaj, opako i štetno štivo koje “priziva aveti prošlosti” i “ljude dijeli po rasnim principima”. Uslijedio je pravi, nazovimo ga tako, građanski protivudar. Stotine, ako ne i hiljade bijesnih stanovnika Bosne i Hercegovine, ali i regije, osudili su Pejakovićevo meditiranje o jednoj izuzetno osjetljivoj temi, povodom koje je 1996. godine u Sarajevu takođe bjesnio jedan omanji, takorekuć mikro-ideološki građanski rat.

Tadašni zagovornici bračno-etničke podobnosti još su i dobro prošli, u odnosu na cunami koji se ovih dana sručio na nesretnog Nikolu. Suočen s aklamativnom osudom teksta, Pejaković je prvo na portalu radiosarajevo.ba uputio izvinjenje svima koje je uvrijedio, a odmah nakon toga u Glasu Srpske objavio je i svoju “posljednju kolumnu”. Zalud, ništa nije pomoglo. Čovjek je doživio trostruku osudu. Prvu nakon izvornog teksta, drugu nakon izvinjenja, za koje je malo ko imao razumijevanja, a treću nakon oproštajne kolumne.

Da ne griješimo dušu, u reakcijama koje su uslijedile bilo je izvrsnih tekstova, ozbiljnih analiza i duhovitih zajebancija, smirenih i kontroliranih odgovora, ali ovdje se ne bavimo njima, nego onom ljutom i strastvenom stranom našeg javnog života, onom javnom oštrinom kojom se građanska BiH ustremila na Nikolu Pejakovića, negirajući tim dugo akumuliranim gnjevom samu suštinu građanstva kao (odabrane) opcije, koja je navodno suprotiva i superiorna nacionalizmu, šovinizmu, primitivizmu, “balkanskom kalu” i drugim originalnim izumima b-h-s političkog života.

Nijednog trenutka ne pravdajući autora i njegov tekst, s ovog izrazito nerelevantnog mjesta odaslali bismo nekoliko pitanja i razmišljanja koja se odnose na metodologiju Pejakovićevih osporavatelja:

Zar građani– za razliku od divljih nacionalista - ne bi trebali da su nekako otmjeniji, odmjereniji, blaži, smireniji? Zar blagost ne bi trebalo da je dominantna i suštinska karakteristika građanske opcije, ugrađena u njene temelje?

Zar izvinjenje nije razlog da se nekome oprosti? Bar kad je mišljenje u pitanju? Jeste bilo žestoko, ali čovjek se javno pokajao i, pride, odustao od pisanja. Evo dva izvoda iz izvinjenja: “U ovoj, poslednjoj kolumni za Glas Srpske, imam samo jedan cilj. Da se izvinim i zatražim oproštaj od svih onih koje je, moja prethodna kolumna, prije sedam dana, uvrijedila, nanijela im bol, rastužila ih ili na bilo koji način uznemirila.”

“Učinio sam to i vama koje ne znam, ali i mnogima koje znam. Pokušao sam da se ogradim i da postavim oštricu teksta tako da ne kači nevine, ali nisam uspio. Dokačio sam nejač, nečiju djecu; u stvari, čim dirneš tuđe dijete, pa makar i mišlju ili riječima, dirnuo si u svoje dijete. To se ne smije događati, za to nema objašnjenja niti opravdanja. Ja, zaista, nisam bio ni blizu takve namjere, ni u snu ne bih uznemirio mir nečije porodice, ali, izgleda, jesam. To me je, vjerujte, pogodilo i slomilo.”

Koliko god mu tekst bio neciviliziran, ova dva čina – nezabilježena u našem javnom životu – izvinjenje, pa odustajanje od pisanja, da prostite, sušta su suprotnost spornoj kolumni: razumni, pristojni, uviđajni…

Do kada mislimo ne praštati? Zar izvinjenje nije jedna vrsta superirornog čina i zar neprihvatanje kajanja ne nosi u sebi nešto mračno i potencijalno opasno? Kupimo u sebi višestoljetne taloge, pa kad sve to provali iz nas, niđe veze s onim što zagovaramo.

Veći je problem ponašanje redakcije Glasa Srpske, što lucidno primjećuje Dragan Bursać na portalu Buka: “Nisu ga ni podržali, nisu ga ni demantovali. Taj isti Kolja je svoja izvinjenja slao redakcijama okolnih portala, dok je ‘Glas’ zviždukao o Dodikovom sinu, Aranđelovdanu i sličnim tricama i kučinama…”

Zar oprost nije logičan i prirodan metod, čak privilegija te, kako da je nazovemo, građanske opcije? Kakvo društvo gradimo ako smo tako tvrdi i škrti na praštanju? Stalno u zraku visi nekakva kao pravedna, jedinstvena, multikulturna BiH, ali ovo što smo vidjeli i čuli ne zvuči ohrabrujuće.

Je li vrijeme da se otarasimo stereotipa pravednog gnjeva? Pravedni gnjev jedna je od najrasprostranjenijih manifestacija društvenog mahnitanja. Taj kolektivni amok ima čvrsta pravila. Svako za svoj (i samo za svoj) gnjev misli i tvrdi da je pravedan, a ta implicirajuća pravednost pogonsko je gorivo, najčešće i najstereotipnije oružje nacionalista. Kada pristaju na tu metodu, svaki put kada posežu za njom, građani pomalo postaju ono protiv čega se bore – gnjevna, žestoka, razjarena grupa koja nema razumijevanja za drugog i drugačijeg.

Zašto je važno praštati? Za politiku smo odavno ustanovili da nema adekvatan odgovor na pravedni gnjev, odnosno da ga ne može ni imati jer ga, što direktno i svjesno, a što indirektno i nenamjerno – sama generira. Problem je što nenacionalisti još nisu pronašli pravi odgovor na nacionalizam i njegove radosti. Društveno ozdravljenje možda bi moglo krenuti radikalnim i sistematskim mijenjanjem političkih metoda, mijenjanjem u pravcu blagosti, oprosta, stišavanja strasti... Ako neko ovom razmišljanju pripiše utopijski karakter, vrlo je moguće da je u pravu, ali šta nam drugo preostaje? Odgovor da je dovoljno izgraditi pravnu državu donekle jeste tačan, ali mi ovdje ne govorimo o državi i njenim mehanizmima, nego o društvu i njegovoj atmosferi.

Možda je fakat došao vakat da u ovaj nevakat - počnemo praštati?

Ozren (Zdravke i Alije) Kebo

(zurnal.info)