Država za čovjeka i njegovog najboljeg prijatelja

Mnogobrojni zagovornici i zaštitnici životinjskih prava imaju zanimljivu, vjerovatno i tačnu, ali suštinski nedovoljno razrađenu tezu. Dokle su dobacili, to funkcionira kako treba, ali problem je što nisu dovoljno daleko dobacili. Oni tvrde da prema životinjama treba biti pažljiv jer taj odnos reflektira i našu relaciju prema ljudima. Što je zaista tačna ocjena, ali ništa ne znači i problem usmjerava na marginalni kolosijek. Prema životinjama treba biti pažljiv i obziran jer su i oni živa bića, sa širokim spektrom emocija i psihofizičkih stanja, od patnje, preko boli, do gladi i hladnoće.

AUTENTIČNI HAOS

Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja – jedna u suštini vrlo plemenito i humano naslovljena zakonska regulativa – u Bosni i Hercegovini je usvojen 2009. godine. Bio je to na prvi pogled historijski čin, dašak civilizacije u do jučer divljačkoj zemlji. Avaj, Dušanka Majkić, jedna od osoba zaslužna za usvajanje ovog povijesnog akta, kasnije je priznala da je isti usvojen samo zato što su „stranci vršili pritsak na poslanike“. Ne da se divljem do civilizacije, šta god da radi.

Danas, dvije godine nakon usvajanja, vidi se da je pomenuti zakon u stvarnosti neprovodiv, da je nanio više štete nego koristi i da ima duboke posljedice na svakodnevni život građana BiH.

Njime su ukinute gradske kafilerije, a općine su dobile obaveze gradnje azila za životinje. Danas azila uglavnom nema, čak ni u glavnom gradu BiH. Republika Srpska u znatnoj je prednosti u odnosu na FBiH, jer njenih pet ili šest gradova ili je izgradilo azile ili duboko u procesu gradnje, ili na neki drugi način rješava problem, što je rezultiralo da, recimo, na ulicama Banje Luke, Foče i Bratunca nema onih dramatičnih sarajevskih suočavanja s čoporima izgladnjelih pasa.

Velimir Ivanišević, osnivač Udruženja za sprečavanje okrutnosti nad životinjama SOS kaže: „Izgradnja Centra za nezbrinute životinje je 2000. godine ušla u regulacioni plan razvoja Kantona Sarajevo i taj je plan Skupština KS usvojila. Međutim, gradska uprava 2002. ukinula je urbanističku saglasnost iz ko zna kojih razloga...“

Posljedica ovakve (ne)politike je – autentični bh. haos. Na ulicama Sarajeva po nekim procjenama danas ima između 5.000 i 7.000 pasa lutalica. Posljednje dvije godine, kako piše dnevna štampa, zabilježeno je blizu hiljadu medicinskih intervencija zbog ujeda tih pasa. Među žrtvama mnogo je djece, a stručnjaci strahuju od eskaliranja bjesnila, jer u rubnim područjima grada psi mogu doći u dodir s lisicama i pokrenuti talas novih zaraza.

Zbog svega toga primjetno je rastuće neraspoloženje prema psima na ulici, ali i prema ljudima koji brinu o njihovoj sudbini. Prenosimo dva karakteristična mišljenja, konstatirajući da su u svim raspravama zagovornici i zaštitnici životinjskih prava bitno ciliviziraniji i spremniji na konstruktivnu raspravu od njihovih protivnika.

Tako jedan sadonostalgičar poručuje: „Eh, kad se samo sjetim kako je moj komšija sačmaricom rješavao status nezbrinute paščadi...“

Fakat, kad samo pomislimo kakvih hajvana ima i na šta su sve spremni, pa mi smo neuporedivo veće zvijeri od životinja. Postoji priča po kojoj sarajevskim ulicama kruži bijeli kombi, ljudi iz njega kidnapuju pse s ulica i odvoze ih na lovišta, gdje lovci imaju zakonsku obavezu da ih ustrijele...

A na jednom forumu bilježimo i karakterisično antropocentrično filozofiranje, utemeljeno na izrazito stručnoj procjeni značaja živih bića na planeti: „Recite mi molim vas ko i čiji životi i zdravlje su vrijedniji, ljudski ili pseći. Stavite u odnos korisnost čovjeka i psa. Samo to. NE cvilite što se prijenosnici uklanjaju na human način s ulice, kako bi se stvorila sigurnija zona za sve LJUDE u ovom gradu i ne serite više o pravima. Ako vam se radi džaba, vi radite. Metak nije skup, ali kad ja moram svom djetetu platiti liječenje, zato što mu je bolesno pašče izgrizlo nogu, vas dušebrižnika nigdje nema. Sikter.ba!”

Tradicionalno neskloni humanizmu i renesansi, a pogotovo humanizmu, istakli smo se najživopisnijim formama surovosti prema četveronožnim bićima. U sarajevskom naselju Šip prošle je godine neko otrovao pet psića. O davljenju, sakaćenju, spaljivanju, surovim i dugotrajnim mučenjima da i ne govorimo. Posljednji slučaj zabilježen je u Hrasnici, gdje je neka žena polila kuju kiselinom i nanijela joj teške povrede. Srećom, javio se čovjek iz Slavonskog Broda koji je spreman udomiti tu ženku i brinuti o njoj.

SIROMAŠNI & ŽIVOTINJE

Govoreći o psima lutalicama, opasnostima koje predstavljaju i neizgrađenom azilu, vijećnik SDP-a Hasan Hodžić rekao je na nekoj od sjednica, po onome što prenosi dnevna štampa, sljedeće:

- Međutim, znamo da time nećemo mnogo dobiti. Mali broj pasa lutalica će biti udomljen, a šta ćemo uraditi s ostalima koji će i dalje napadati ljude. Mislim da će veliki problem nastati tek kada napravimo azil. Niko ne priča o tome ko će davati novac za hranu, preglede i održavanje higijene. Bolje da gradimo kuće za siromašne nego za cuke.

I tu nastupa klasična greška pri razmišljanju o životinjama i moralnom & egzistencijalnom tretiranju istih. Briga o siromašnima ne potire brigu o životinjama. Ko to ne shvata nema šta da traži u politici. Ili je SDP možda svojim sloganom Država za čovjeka doslovno mislio to: da će ovo biti država SAMO za čovjeka, a ostali, na čelu s psima lutalicama nek se...

Angažman u korist životinja u svim segmentima našeg društva nailazi na nerazumijevanje, osudu, izrugivanje. To što ga ne razumiju, osuđuju, ili mu se izruguju neosviješteni segmenti populacije, to je već postalo standard, civilizacijski kod, podrazumijevajuća činjenica. Ali kad vas i najangažiraniji i najistaknutiji pojedinci naše umilne sredine s nedostižnih etičkih visina hraknu zbog onog što radite („Kraj ovolikih ozbiljnih problema, ti našao brinuti o avlijanerima“), onda to upućuje na više potencijalnih uzroka: na lažni moral, na nedovoljno poznavanje problema, ili na elitistički pristup angažmanu, u kojem je PR važniji od istinske humanosti.

Činjenica je da nema manje ili više važnog angažmana. Boriti se za prava radnika podjednako je bitno kao zastupati interese žena, Roma, queer populacije, muškaraca – žrtava porodičnog nasilja, ali i životinja. Ova posljednja kategorija posebno je ugrožena jer se ne može boriti za sopstvena prava, ne može podići glas, opisati patnje koje proživljava, a izložena je najsurovijim formama nasilja, bahatosti, egoizma, sadizma.

Ovdje je problem što čak i najviđeniji aktivisti često izaberu neki parcijalni problem, recimo prava neke od brojnih ugroženih manjina i onda militantno ustrajavaju u toj borbi, optužujući sve koji nemaju interesa da ih podrže, ali i one koji imaju druge interese, nekompatibilne s njihovima. Miguel de Unamuno to ovako definira: „Sve manje vjerujem u socijalno pitanje, u moralno pitanje i u sva ostala pitanja koja su ljudi izmislili da se ne bi morali suočiti s jedinim pravim pitanjem koje postoji – s ljudskim pitanjem. Dok god se ne suočimo s tim pitanjem, sve što sada činimo tek je dizanje galame da ga ne čujemo...“

A ljudsko pitanje neminovno podrazumijeva i na jedan suptilan način apsorbira – da prostite – i animalno pitanje.

(zurnal.info)