Pisma iz Paname: Dugo toplo ljeto

Linger on your pale blue eyes, linger on your pale blue eyes

I

Opet se mučim stvarima koje trebam činiti. Imam vizije. Dodirujem slike, riječi, kilometre i obrise. Ritmovi koji su mi potrebni da stvaram velika djela zalutali su u ničijoj šumi između zemlje Velikih i livada Televizora.

Zar nisam sam?

Grupica je prekrila grob prijatelja i korača dalje.

Nisu sami.

Odlazim.

Ona ostaje i otići će zadnja. Jednom, kad shvati da samo on ostaje bez ikoga. Volio sam je onom grubošću kojom je on koristio njenu pojavu. Često smo bili zajedno. Nas dvojica smo pili, a ona nam se smijala. Smišljali smo revolucije, pobjeđivali ratove, pisali, plesali, bili slavni, bogati, heroji, oholi. Ostajali siromašni. Sve to smo nas dvojica činili, a ona se smijala.

Mene su zvali Džimi… zbog Deana i pedesetih. No, tu priču koja blijedi prepuštam kosi koja nestaje. Sve poprima neke bizarne oblike koji uspješno balansiraju patetiku. Možda bih sebi mogao priznati da se stvari napokon postavljaju na svoja mjesta? Još malo i ima da postanem najbolja verzija sebe, kao film Johna Watersa.

Jutro tog dana sam dočekao sa Frenkijem u predvorju Plavog hotela. Nakon dugo vremena, i ostavljenih trublja i bubnjeva, imali smo zajedničku svirku. Nismo voljeli dane u kojima smo se rodili, niti one u kojima smo rasli, pa smo smišljali drugačije. Davali smo jedni drugima ta smiješna imena kao neizbrisive tetovaže odrastanja. Bili smo ponosni svijetom koji drugi, obični smrtnici nisu mogli vidjeti, svijetom koji smo sakrivali velom zvučnih nadimaka pažljivo utkanih u paučine naših snova. Mnogo godina poslije, nadimaka se niko nije sjećao, ali su i dalje imali dejstvo tajnih šifri koje otvaraju vrata svijeta uspomena i paralelnih dimenzija.

Frenki je sjedio na stolici u lijevom uglu sobe i lagano se klatio. Ova prostorija i on su se savršeno uklapali. Nedostatak osmijeha na njegovom licu nadoknađen je jeftinim slikama koje su nas okruživale. Osjećaj da nešto nije u redu se mogao opipati. Prošlost se vratila – po prvi put, a da ne sanja.

II

„Hej Frenki, dobro jutro… ili baš i nije?“

„Nije baš“ odgovorio je i ne pogledavši me.

Činilo se kao da pokušava sakriti sinoć ulaštene cipele.

„Znaš, k’o da nisam ovdje. K’o da nismo živjeli za ovakve stvari.“

„Dugo nismo bili zajedno. Ispali smo iz fola… ali ne daj da primjete. Takvi nemamo šanse.“

„Šanse!? Lila je bila sve moje šanse.“

Počeo je da se rimuje, to je uvijek siguran znak da smo najebali! Ime je reklo sve i sve sam shvatio. Lila sa H. Fatalna Frenkijeva LilaH. FFL. Neko H stavlja u kafu, a neko u svoje ime. Naravno da je se sjećam. Sreli smo se tri puta. Već tada Frenki je mislio na nju, pa sam je tako i sretao – kao nekoga na koga moj prijatelj misli. Sjećam se da je imala tamnu, teško ukrotivu kosu i da je bila vesela na prvi pogled. Upravo kakvo je bilo i njihovo poznanstvo – na prvi pogled veselo. Prvi susret obilježio je njen osmijeh. Nije to bio običan osmijeh. Probudio bi pjegice na njenom nosu… i one bi plesale. Imao sam osjećaj da plešem sa njima.

Pretty pretty Peggy Sue… zapjevao je Buddy Holly. (ja čekam tvoje dane, ja te volim Pegi Su – dodali su Matt Collins i splitski Đavoli)

Kad je otišao vrijeme se mijenjalo. Baš kao i sada. Valjda je znao da će gradovi izblijediti znakove drugih gradova. Naše riječi nikad nisu bile dovoljno jake da pokrenu revolucije. Revolucije koje su se desile nisu pokretale naše riječi. Velike Stvari koje su nas prekrile desile su se zbog zastava. On i ja smo mrzili zastave. Ona im se smijala. U našim očima buktinje su gutale zastave.

„Sutra putujemo u pravcu obale. Ono što nama treba je more.“

III

Kad smo se sreli drugi put, on je sa bendom otišao praviti pjesmu o njenim očima. Radili su na obradi neke stare distorzirane balade. Dan je bio lijep kada sam lutajući gradom naišao na nju. Opet je bila sama. Dobro je da ju je Frenki prvi ugledao. Kako stvari idu, sve što bih od nje dobio je mjesto pod nekim mostom, savršeni brlog za pisanje čeznutljivih pjesama i udaljavanje sebe od svega.

Ne brojim koliko dugo njega nema. Moje lice i moja glava čuvaju tragove tih misaonih momenata, čuvaju tupe ožiljke koje ni prilično puno sunčanih dana u godini ne može sakriti. Da ostanu vječna kazna ili tek mali perverzni ponosi.

U Plavom Hotelu je postalo prometnije, kao da je otvorena sezona buđenja.

„Hej, gdje ti je saksofon? – upitao je Frenki tiho, a onda ustao, krenuo prema meni i nastavio – „Je li sve spremno za probu? Gdje je nestala ona čuvena bezbrižnost koju uporno propovjedaš?“

Zastao je, kao da mi čita misli, kao da je osjetio da nisam spreman na ovo. Trznuo me je. Krenuo je prema prozoru. Ah, ne! Ovo nije trebao biti takav dan. Obojica smo svoje živote kreirali nespretno. Sve sami loši i manje loši dani. Ali danas je vrijeme na našoj strani. Meteorološki gledano. Sunčano je, a društvo i prahovi koji se nude, obećavaju zabavu.

IV

Sjetio sam se trećeg susreta… Lilah protiv mene, u gradu koji je uronio u tajac zbog nekog praznika koji se više ne slavi. Pričala je sporo, gledajući cestu ispred sebe, i samo se jednom osmjehnula. Činilo se da moj prijatelj nema puno bodova u tim očima. Nisam znao šta da osjećam. Je li mi bilo žao? Koliko se sjećam, baš i nije. Brzo je prošao taj treći i posljednji susret. Previše kratko je trajao da bih poslije mislio na Lilah, pa ipak dovoljno dugo da ne bih Fenkiju želio sve najbolje.

„Danas ne mislim ni na šta osim na ovo što imamo sad. Baš kao što bi i ti trebao. A sutra, na moru… vidjećemo. Sada idemo svirati. Hajde.“

Zima se preobražava u jesen. Naslonjen na stara kola u Velikoj aleji čekam da me stigne i pogleda. Ona kao i uvijek dokono korača.

Je li njena promenada crno-bijela kao i moja?

Jednom nogom kao da pokušava ukloniti umrlo lišće

da ga drugom ne bi gazila.

Uzalud me hipnotiše.

Spremno ću dočekati pogled kad me stigne.

Ovo je vijek tog pogleda.

Stiže do mene. Prolazi pokraj mene. Odlazi od mene. Nije me pogledala. Vidjela jeste, ali nije pogledala. Nikad mi nije oprostila što sam dopustio da ga odnesu zastave. Crno-bijela je njegova, njena i moja aleja.

Povlačeći se prema sali za nastupe, pomislio sam na Lilah posljednji put. Moguće da sam to učinio bježeći od razmišljanja o nekom drugom, a možda i ne razmišljajući. Kao da je bitno. Slijed životnih neminovnosti. Tražimo samo da bismo se mogli izgubiti. Nikad drugačija priča, sa bezbroj varijacija. I u svakoj nas gledaju oči koje kao da postoje samo da bi se o njima svirale slomljene pjesme. One iste koje su veliki stvorili zbog sličnih očiju.

(zurnal.info)