Džematile u propast

Uoči izbora svi su obećavali pobjedu.

Nakon izbora, svi su zadovoljni.

Ako su svi tako dobro raspoloženi, biračima ostaje vrlo ozbiljno pitanje. Ko je onda na minulim izborima izgubio? Da bi se došlo do preciznog odgovora, valjalo bi razdvojiti partijsku propagandu od činjenica. A činjenice govore da pobjednike valja tražiti u onima koji su to bili i 1990. godine. SDA, SDS i HDZ imaju razloga za slavlje, svi ostali moraju na popravni, za dvije godine.

Najveći gubitnici su najveće galamdžije iz protekla 24 mjeseca. SNSD je zijanio toliko strahobalno da Milorad Dodik ni 24 sata nakon prvih rezultata nije uspio da izađe iz nokauta. U razgovoru s Duškom Jurišić ponašao se kao neko ko je došao svijesti, ali mu još nije jasno šta se zapravo desilo, odakle je doletio taj strašni aperkat koji ga je prikovao za pod. Ošamućen, ljut, kivan na sve oko sebe, ali ne i na sebe, ponovo je bacio nekoliko neuspješnih provala, pokušavao je povezati nepovezane misli, ali ničim nije ostavio dojam da je svjestan šta se desilo. Slomio se objašnjavajući zašto je dobro što njegov SNSD džematile gubi načelnike i općine. Ako su lokalni izbori uvertira u opće, onda ostaje veliko pitanje kome je pravio onoliku zgradetinu ako njega i njegovih neće biti u njoj nakon 2014. godine?

Zlatko Lagumdžija u nedjelju je demonstrirao dva oprečna izdanja. Tačno u podne, nakon što je obavio građansku dužnost, stao je pred kamere i izjavio kako je, eto, došao i taj dan koji će potvrditi da Stranci demokratske akcije više nije mjesto u vladajućoj koaliciji i da ćemo, nakon objave službenih rezultata, konačno da se halalimo s tom političkom snagom. Kao da je riječ o općim, a ne lokalnim izborima. A kad je vidio da rezultati govore nešto drugo, da se sudbina koju je namijenio oponentima sad smiješi njemu, naglo je aktivirao uljuđenu & kooperativnu opciju, čestitao svim pobjednicima, pozvao na razum i dijalog, što bojimo se - neće ići. Jer iz SDA su, ni pet ni šest, poručili Lagumdžiji ono što mu je mjesecima ranije poručivao Dragan Čović, da se ne smije igrati s njima i da više ni slučajno ne pokušava izbaciti iz vlasti. Jer će sad oni izbaciti njega.

Indikativno je i ponašanje Fahrudina Radončića, čovjeka koji je svih ovim mjeseci uživao blagonaklonost Dnevnog avaza. On je činjenicu da je osvojio samo dva načelnička mjesta nazvao spektakularnim uspjehom. Šta je u tom slučaju rezultat njegovih glavnih demona, Stranke demokratske akcije, koja ih je osvojila skoro 20 puta više? Činjenica je da je Avaz uoči izbora blagonaklonost podijelio na dva paketa: u prvom je bio SBB, a u drugom SDP. Objektivno gledajući, naklonost našeg najtiražnijeg dnevnika Radončiću nije donijela ništa, ali je Lagumdžiju spasila iz mrtvih. Zanimljiv fenomen, i SBB i SDA nisu propustili napomenuti da je ovo bila izuzetno prljava predizborna kampanja. Da, slažemo se, gospodo, izuzetno i nepodnošljivo prljava, jer ste je vi učinili takvom.

Dragan Čović, iako s Miloradom Dodikom dijeli iste strateške ciljeve, pokazao se neuporedivo mudrijim političarem od stratega iz Laktaša. Čovićeva uvijek umjerena retorika recept je za sve situacije. On ne daje izjave zbog kojih bi kasnije žalio. I kad gubi i kada dobija, pred njim je utrt srednjestrujaški pravac koji mu garantira bar jednu stvar, da se ni zbog čega ne mora kajati, izvinjavati i demantirati. Politička, ekonomska i druga dostignuća HDZ-a su mizerna, ali u pravu je tuzlanski profesor Nail Kurtić kada kaže da HDZ BiH ne mora ništa raditi da bi pobijedila, jer za nju rade svi drugi: i SDP i SDA i SNSD… HDZ i dalje ostaje jedina nacionalna stranka bez ozbiljne opozicije. Njen monopolski položaj do daljnjeg ostaje nešto kao kamen o vratu hrvatskog naroda u BiH, koji se u tom pogledu ponaša kao svi drugi narodi, krivce za sopstveni položaj vječito traži u drugima.

Ako ćemo pošteno, ovdašnji su izbori postali jedna vrsta rotacionog referenduma s poznatim ishodom. Kad Kurta prećera u korupciji, nepotizmu i nesposobnosti, privremeno se povuče, da bi mjesto ustupio Murti. Čim ovaj uradi isto, eto Kurte da ponovo zasjedne na već poznata uporišta. Lijepo je to objasnio Sulejman Tihić, koji je citirao sebe iz 2010. godine, kada je rekao da čovjek nekada mora biti i drugi, kako bi uskoro opet mogao biti prvi. Tako se suštinski ništa ne mijenja. U postizbornim analizama dominira pojam kazna. Narod je, kao, kaznio ove zbog onog, a one zbog ovoga. Ako pažljivije pogledamo rezultate, shvatit ćemo da niko nikoga ni zbog čega nije kaznio. Kakva je to kazna ako umjesto SNSD-a na vlast dođe SDS? Ili umjesto SDP-a – SDA? Ili umjesto HDZ-a… Ah, tek tu nije bilo nikakve kazne.

Naša stranka pokušala je na originalan način parirati tom sistemu permanentne rotacije. Ponudili su glasačima četiri sposobne, obrazovane žene koje su se u kampanji zaista bavile komunalnim temama, ukazujući na probleme lokalne zajednice. Častan poraz je maksimum do kojeg su dobacile. Zapravo, glasači su jedino kaznili njih. A Stranka za Bosnu i Hercegovinu dijeli sudbinu objekta kojem je posvetila svoju borbu. I objekt i stranka su u procesu nestajanja...

(zurnal.info)