Edin Džeko Superstar

Edin Džeko danas je vjerovatno najpopularniji fudbaler kojeg Bosna i Hercegovina ima. Prevalio je dug put od visokog, štrkljastog Željinog poletarca, u kojeg niko nije vjerovao, do ultimativne evropske zvijezde za koju su se onomad otimali najjači klubovi kontinenta.

Na tom putu iskusio je štošta, a u samom Manchester Cityju desila su mu se dva oprečna iskustva, milost i nemilost javnosti i medija. Pola godine nakon prelaska u City britanski tabloidi i sportski listovi pisali su o njemu kao o najprecjenjenijem i najpreplaćenijem fudbaleru Engleske. Danas, pišu da je to najkorisniji i – za promjenu – najpotcjenjeniji igrač Manchester Cityja i preporučuju razbacanom, nestabilnom, nediscipliniranom Balotelliju da se ugleda na njega.

DVA ELEMENTA

A kad neko pređe takav put, za njega se stvarno može reći da vrijedi i da je zaslužio svoj status, jer hvalospjeve nakon pljuvanja nijednom profesionalcu ne može donijeti sreća, nego neki mnogo važniji i kompleksniji faktori. Recimo, rad i kvalitet. Pošto je rad jedini put do kvaliteta, a kvalitet jedna od posljedica rada, kod Edina Džeke ta su se dva elementa sretno ujedinila. Ovaj fudbaler evidentno radi na sebi, i to u svakom pogledu.

Način na koji Edin iz nemogućih, ili ultrateških situacija daje golove ukazuje na to da je njegov rad uspješno nakalamljen na pristojnu količinu talenta. Ali taj talent ne bi vrijedio bez usavršavanja. Džeko je krupan fudbaler pa njegovi driblinzi nemaju ljepotu ni virtuoznost pirueta koje izvodi, recimo, Lionel Messi, ali postižu isti efekt – loptu češće šalje dalje, do suigrača ili ka golu, nego što je gubi. A komparativne prednosti te njegove više ragbijaške nego fudbalerske konstitucije do punog izražaja dolaze u skoku, trku, direktnim duelima i udarcima prema golu. Tako da on iz svoje građe crpi maksimum benefita, dok hendikepe uspješno drži pod kontrolom.

Edin Džeko, kao i većina fudbalera na svijetu, ima loše dane, blijeda izdanja, nikakve utakmice. A ima i pravo na te padove, jer veliki broj utakmica, umor i prezasićenost učine svoje, pa čovjek ponekad i nema izbora osim da otalja ono što mu je radna obaveza. Međutim, već je postao toliko omiljen i ljudi toliko mnogo očekuju od njega da bi posustajanja morao svesti na mimimum. Svaki njegov ulazak u drugom poluvremenu garantirani je dobitak za MC i ozbiljna prijetnja za protivničku odbranu. Kada utakmice igra od prve minute, nije uvijek briljantan, a čini se da Roberto Mancini žestoko kažnjava svako Edinovo blijedo izdanje i blijedo nagrađuje svaki njegov blistavi nastup. Ponekad se stiče utisak da Džekini golovi nisu baš po volji Manciniju, što je možda nelogično, ali nije neshvatljivo.

Tako naprndoćen trener, živa je istina, uopće ne mora biti štetan za Edina. Dapače, iz ove neočekivane smetnje naš reprezentativac može izvući neslućene koristi. Ako si desetine i stotine puta dokazao svoje kvalitete i ako si nakon svega i dalje prinuđen dokazivati ih, onda adrenalin i inat rade pojačano. Jaka motivacija neviđeni je stimulans. A jak neprijatelj najjača je motivacija. A prema onome što smo do sada mogli vidjeti, Roberto Mancini je Edinu Džeki kvalitetan i ozbiljan neprijatelj, što će reći jak i važan motivator.

PSIHOLOŠKI FAKTOR

U savremenom sportu, koji ljude izlaže strahovitim fizičkim naporima i istim takvim stresovima, psihologija je bitan faktor učinkovitosti. Dobar primjer je Edinov reprezentativni kolega Vedad Ibišević. Dok je igrao u Hoffenheimu, briljirao je i prednjačio kao golgeter sve do povrede koja ga je na više mjeseci udaljila od terena. Kada je povreda sanirana, Vedad se vratio na stadione, ali ne i u igru. Slijedila je serija mečeva bez pogotka i pravog kvaliteta. Očigledno je da tada neko nije odradio svoj posao kako treba, da je Vedadu bila potrebna pishološka podrška koja je izostajala i da su mu se samopouzdanje i efikasnost vratili tek prelaskom u Stuttgart.

Koliko je uticaj psihe presudan u ekstremnim fizičkim profesijama – a savremeni gladijatorski fudbal to jeste u svim svojim aspektima – ilustrirao je nedavno novinar Ahmed Burić na primjeru dva oprečna karaktera, Zlatana Ibrahimovića i Edina Džeke. Ibrahimović je nesporazume s Guardiolom riješio oštrim verbalnim sukobima i prijevremenim odlaskom iz Barcelone, a Džeko evidentno ignoriranje – da upotrijebimo taj blagi izraz – Roberta Mancinija podnosi prakticirajući tradicionalni bosanski metod: šuti, trpi i trpa golove. I sve to sa smirenošću i osmijehom primjerenijim kakvom guruu, nego fudbaleru kojeg puca adrenalin od početka do kraja utakmice.

Nekoliko ljudi koji, za razliku od gorepotpisanog, ozbiljno prate nogomet, slažu se u ocjeni da Edin Džeko nije prestao da se razvija, da ozbiljno ulaže u sebe i još ozbiljnije otklanja nedostatke. Proriču mu dalji profesionalni razvoj što bi bila prava rijetkost, jer Džeko je već sad u onoj situaciji koja za većinu sportista znači kraj. Kraj samoanaliziranja, usavršavanja, motivacije, entuzijazma.

Ako su ti eksperti u pravu, onda Edina Džeku, tu rijetku pticu, treba pratiti jer se on tek sprema da ostvari i demonstrira najboljeg sebe. Dovoljno je skroman, pristojan i nesebičan da mu slava, novac i konstantna pažnja medija nisu udarili u glavu. Bit će zanimljivo posmatrati šta će sa sopstvenim talentom da napravi narednih mjeseci i godina.

(zurnal.info)