Ova godina je jedna od ključnih u istoriji ove zemlje, važna na isti način na koji je to bila 1941. godina. I sada je vrijeme za odluku: da li otići u šumu, u partizane ili ostati kod kuće
Ali je i istina da postoji i posttraumatski stresni sindrom, da postoje traumatizirane ličnosti koje, kad prežive najstrašnije stvari, teško da mogu obavljati vrlo odgovorne funkcije...apsolutno je neprihvatljivo da neko ko je žrtva preuzima odgovornost javne institucije...
Ugo Vlaisavljević
Isprva uopšte nisam razumio ni pitanja ni ushićenje. „Jooj, lud si jarane...“ ili „Stvarno imaš muda...“ Prvih nekoliko puta pokušavao sam prijateljima i poznanicima koji su me zvali ili da me upitaju da li sam normalan ili da kažu kako je to što sam rekao o Dnevnom avazu na onoj nesretnoj debati neki naročito hrabar čin, da objasnim kako nije riječ niti o jednom niti o drugom. Da li zato što sam ih shvatao ozbiljno ili ne, ukazivao sam im na to da je ludost to što je svojevremeno uradio moj otac kada je bez petarde u džepu krenuo na front; da je hrabrost ono što su radili neki od mojih prijatelja iz rata; da to što Dnevni avaz radi meni posljednjih nekoliko sedmica nije skoro ništa u usporedbi s tim što trpi Feđa Isović, da Bakir Hadžiomerović trpi mnogo gore stvari, mnogo duže. I da u tome što sam uradio nema ništa ni hrabro, ni ludo: ako je CDU-ova gradonačelnica Dresdena, Helma Orosz prošle nedjelje svojim sugrađanima neonacistima koji su pokušali organizovati protest povodom šezdesetipete godišnjice savezničkog bombardovanja, poručila da u njenom gradu nisu dobrodošli, najmanje što sam mogao uraditi jeste da fašizam nazovem pravim imenom i u svoje i u ime gradonačelnika Sarajeva.
VOĐA STRAH
Evo o čemu se radi. Dnevni avaz je, naime, i do sada bio smeće. Pištoljska, atentatorska, odstreljivačka novina – sjetite se samo monstruozne akcije "Džematlije okreću glavu od Zufera Derviševića“ negdje na početku istrage o Razvojnoj banci – ali su se stvari sada kvalitativno promijenile jer je Avaz u međuvremenu postao stranački organ. Koji, shodno tome, zagovara vrijednosti i političku platformu SBB-a. O tome zašto je i kako – na prvi pogled iznenada i odjednom – stvoren prostor za stranku koja otvoreno zagovara fašizam, kasnije.
Ali, suština je u sljedećem: stranka, njen vlasnik i svi tornjaci Fahrudina Radončića se zapravo hrane strahom. Svi ljudi koji su me ovih dana što zvali telefonom, što zasretali na ulici i govorili da se ne sekiram – ne znam otkud bilo kome ideja da se sekiram, jer u ovoj „igri“ uživam – su temeljno pristojni, dobri ljudi. Ali, njihov strah je ono čime se hrani Fahrudin Radončić i osovina zla koja se okuplja oko njegovog političkog projekta. Strah normalnih, pristojnih, poštenih ljudi u ovoj zemlji da budu izloženi tornjačkom prekopavanju privatnosti, pitbullovskom atentatu na karakter. Iz straha se dominantna, tiha i poštena većina povlači u privatnost, apatiju, ergo u apolitičnost; svoja mišljenja iznoseći isključivo u privatnosti vlastitog doma, dok je javni prostor postao off limits i okupirali su ga svi od Fadila Mandala koji je Radončićev attack dog, do misirskih baba kao što je izvjesni Sead Hodžić. Iznijeti mišljenje javno uključuje rizik da budeš diskvalifikovan kao peder, da ti supruga bude proglašena kurvom, da ti majku nazovu „lopovkom“, da te diskvalifikuju kao žrtvu – blagi je paradoks da istovremeno svi Radončićevi stranački skupovi započinju žalopojkom „Aman Srebrenice“ ili kako se već zove to turbo-folk smeće koje udara na najniže ljudske porive – da te suštinski izoluje i javno smakne, a onda u zastrašujućoj tišini koja se može objasniti samo strahom krene na narednu žrtvu. Upravo zahvaljujući tome, Radončić je u prethodnih nekoliko godina pojedince koji su se suprotstavljali Avazu bio u stanju predstaviti kao šačicu otpadnika, „ekscesnih tipova“ i borbu oko principa pretvoriti u valjanje u kaljuži u kojoj je on na domaćem terenu.
Osobno, ako je to uopšte bitno, nije me strah. Traumatiziran kakav jesam, 11. jula 1995. godine u Potočarima sam Đavolu gledao u oči – i zato znam da postoji – i znam Fahrudin Radončić ne može biti čak ni njegov osrednji šegrt. Sve svoje strahove sam potrošio dok je Radončić zgrtao bogatstvo.
VRIJEME ODLUKE
Ono što bi nas zapravo sve trebalo zabrinuti jeste da smo u toj tišini izgubili antifašističku većinu i da je fašizam kao politička ideja – u svim svojim varijacijama, jer ne vidim razliku između izjave Milorada Dodika o sudijama „muslimanim“ i Radončićeve o pripadnicima „manjeg naroda“ – stekao pravo građanstva. Povlačenje tihe i poštene većine iz javnog prostora suštinski za posljedicu ima to da je biranje strane postalo nedopustivo, da je apolitičnost postala nova politička korektnost, i da su shodno tome, sve političke ideje na tržištu podjednako prihvatljive. A nisu: jer, sve i da ova zemlja nije imala krvavo iskustvo fašizma dva puta u prošlom stoljeću, i sve da se brojanje krvnih zrnaca može biti legitimni dio političkog procesa, brojanje krvnih zrnaca nikad nije samo to – brojanje krvnih zrnaca – jer jedino, najvažnije pitanje, ostaje bez odgovora: motiv. Šta god o tome rekli poluučeni primitivci sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
Zato je ova godina jedna od ključnih u istoriji ove zemlje, važna na isti način na koji je to bila 1941. godina. I sada je vrijeme za odluku da li otići u šumu, u partizane ili ostati kod kuće. Nemojte sumnjati da su oni svoj izbor već napravili. Jedina je razlika u tome što ćemo za deset, petnaest ili dvadeset godina na 2010. godinu mi gledati kao na godinu kada smo izgubili ili sačuvali državu. Tornjaci su taj izbor napravili: njihov je plan da na šesnaestu godišnjicu „srebreničke tragedije“ – to se tako kaže u Dnevnom avazu i Glasu Srpske, zar ne? – idemo s pasošima.
(zurnal.info)
">Ova godina je jedna od ključnih u istoriji ove zemlje, važna na isti način na koji je to bila 1941. godina. I sada je vrijeme za odluku: da li otići u šumu, u partizane ili ostati kod kuće
Ali je i istina da postoji i posttraumatski stresni sindrom, da postoje traumatizirane ličnosti koje, kad prežive najstrašnije stvari, teško da mogu obavljati vrlo odgovorne funkcije...apsolutno je neprihvatljivo da neko ko je žrtva preuzima odgovornost javne institucije...
Ugo Vlaisavljević
Isprva uopšte nisam razumio ni pitanja ni ushićenje. „Jooj, lud si jarane...“ ili „Stvarno imaš muda...“ Prvih nekoliko puta pokušavao sam prijateljima i poznanicima koji su me zvali ili da me upitaju da li sam normalan ili da kažu kako je to što sam rekao o Dnevnom avazu na onoj nesretnoj debati neki naročito hrabar čin, da objasnim kako nije riječ niti o jednom niti o drugom. Da li zato što sam ih shvatao ozbiljno ili ne, ukazivao sam im na to da je ludost to što je svojevremeno uradio moj otac kada je bez petarde u džepu krenuo na front; da je hrabrost ono što su radili neki od mojih prijatelja iz rata; da to što Dnevni avaz radi meni posljednjih nekoliko sedmica nije skoro ništa u usporedbi s tim što trpi Feđa Isović, da Bakir Hadžiomerović trpi mnogo gore stvari, mnogo duže. I da u tome što sam uradio nema ništa ni hrabro, ni ludo: ako je CDU-ova gradonačelnica Dresdena, Helma Orosz prošle nedjelje svojim sugrađanima neonacistima koji su pokušali organizovati protest povodom šezdesetipete godišnjice savezničkog bombardovanja, poručila da u njenom gradu nisu dobrodošli, najmanje što sam mogao uraditi jeste da fašizam nazovem pravim imenom i u svoje i u ime gradonačelnika Sarajeva.
VOĐA STRAH
Evo o čemu se radi. Dnevni avaz je, naime, i do sada bio smeće. Pištoljska, atentatorska, odstreljivačka novina – sjetite se samo monstruozne akcije "Džematlije okreću glavu od Zufera Derviševića“ negdje na početku istrage o Razvojnoj banci – ali su se stvari sada kvalitativno promijenile jer je Avaz u međuvremenu postao stranački organ. Koji, shodno tome, zagovara vrijednosti i političku platformu SBB-a. O tome zašto je i kako – na prvi pogled iznenada i odjednom – stvoren prostor za stranku koja otvoreno zagovara fašizam, kasnije.
Ali, suština je u sljedećem: stranka, njen vlasnik i svi tornjaci Fahrudina Radončića se zapravo hrane strahom. Svi ljudi koji su me ovih dana što zvali telefonom, što zasretali na ulici i govorili da se ne sekiram – ne znam otkud bilo kome ideja da se sekiram, jer u ovoj „igri“ uživam – su temeljno pristojni, dobri ljudi. Ali, njihov strah je ono čime se hrani Fahrudin Radončić i osovina zla koja se okuplja oko njegovog političkog projekta. Strah normalnih, pristojnih, poštenih ljudi u ovoj zemlji da budu izloženi tornjačkom prekopavanju privatnosti, pitbullovskom atentatu na karakter. Iz straha se dominantna, tiha i poštena većina povlači u privatnost, apatiju, ergo u apolitičnost; svoja mišljenja iznoseći isključivo u privatnosti vlastitog doma, dok je javni prostor postao off limits i okupirali su ga svi od Fadila Mandala koji je Radončićev attack dog, do misirskih baba kao što je izvjesni Sead Hodžić. Iznijeti mišljenje javno uključuje rizik da budeš diskvalifikovan kao peder, da ti supruga bude proglašena kurvom, da ti majku nazovu „lopovkom“, da te diskvalifikuju kao žrtvu – blagi je paradoks da istovremeno svi Radončićevi stranački skupovi započinju žalopojkom „Aman Srebrenice“ ili kako se već zove to turbo-folk smeće koje udara na najniže ljudske porive – da te suštinski izoluje i javno smakne, a onda u zastrašujućoj tišini koja se može objasniti samo strahom krene na narednu žrtvu. Upravo zahvaljujući tome, Radončić je u prethodnih nekoliko godina pojedince koji su se suprotstavljali Avazu bio u stanju predstaviti kao šačicu otpadnika, „ekscesnih tipova“ i borbu oko principa pretvoriti u valjanje u kaljuži u kojoj je on na domaćem terenu.
Osobno, ako je to uopšte bitno, nije me strah. Traumatiziran kakav jesam, 11. jula 1995. godine u Potočarima sam Đavolu gledao u oči – i zato znam da postoji – i znam Fahrudin Radončić ne može biti čak ni njegov osrednji šegrt. Sve svoje strahove sam potrošio dok je Radončić zgrtao bogatstvo.
VRIJEME ODLUKE
Ono što bi nas zapravo sve trebalo zabrinuti jeste da smo u toj tišini izgubili antifašističku većinu i da je fašizam kao politička ideja – u svim svojim varijacijama, jer ne vidim razliku između izjave Milorada Dodika o sudijama „muslimanim“ i Radončićeve o pripadnicima „manjeg naroda“ – stekao pravo građanstva. Povlačenje tihe i poštene većine iz javnog prostora suštinski za posljedicu ima to da je biranje strane postalo nedopustivo, da je apolitičnost postala nova politička korektnost, i da su shodno tome, sve političke ideje na tržištu podjednako prihvatljive. A nisu: jer, sve i da ova zemlja nije imala krvavo iskustvo fašizma dva puta u prošlom stoljeću, i sve da se brojanje krvnih zrnaca može biti legitimni dio političkog procesa, brojanje krvnih zrnaca nikad nije samo to – brojanje krvnih zrnaca – jer jedino, najvažnije pitanje, ostaje bez odgovora: motiv. Šta god o tome rekli poluučeni primitivci sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
Zato je ova godina jedna od ključnih u istoriji ove zemlje, važna na isti način na koji je to bila 1941. godina. I sada je vrijeme za odluku da li otići u šumu, u partizane ili ostati kod kuće. Nemojte sumnjati da su oni svoj izbor već napravili. Jedina je razlika u tome što ćemo za deset, petnaest ili dvadeset godina na 2010. godinu mi gledati kao na godinu kada smo izgubili ili sačuvali državu. Tornjaci su taj izbor napravili: njihov je plan da na šesnaestu godišnjicu „srebreničke tragedije“ – to se tako kaže u Dnevnom avazu i Glasu Srpske, zar ne? – idemo s pasošima.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Emir Suljagić
EMIR SULJAGIĆ: Čovjekov strah od tornjaka
Ova godina je jedna od ključnih u istoriji ove zemlje, važna na isti način na koji je to bila 1941. godina. I sada je vrijeme za odluku: da li otići u šumu, u partizane ili ostati kod kuće
Ali je i istina da postoji i posttraumatski stresni sindrom, da postoje traumatizirane ličnosti koje, kad prežive najstrašnije stvari, teško da mogu obavljati vrlo odgovorne funkcije...apsolutno je neprihvatljivo da neko ko je žrtva preuzima odgovornost javne institucije...
Ugo Vlaisavljević
Isprva uopšte nisam razumio ni pitanja ni ushićenje. „Jooj, lud si jarane...“ ili „Stvarno imaš muda...“ Prvih nekoliko puta pokušavao sam prijateljima i poznanicima koji su me zvali ili da me upitaju da li sam normalan ili da kažu kako je to što sam rekao o Dnevnom avazu na onoj nesretnoj debati neki naročito hrabar čin, da objasnim kako nije riječ niti o jednom niti o drugom. Da li zato što sam ih shvatao ozbiljno ili ne, ukazivao sam im na to da je ludost to što je svojevremeno uradio moj otac kada je bez petarde u džepu krenuo na front; da je hrabrost ono što su radili neki od mojih prijatelja iz rata; da to što Dnevni avaz radi meni posljednjih nekoliko sedmica nije skoro ništa u usporedbi s tim što trpi Feđa Isović, da Bakir Hadžiomerović trpi mnogo gore stvari, mnogo duže. I da u tome što sam uradio nema ništa ni hrabro, ni ludo: ako je CDU-ova gradonačelnica Dresdena, Helma Orosz prošle nedjelje svojim sugrađanima neonacistima koji su pokušali organizovati protest povodom šezdesetipete godišnjice savezničkog bombardovanja, poručila da u njenom gradu nisu dobrodošli, najmanje što sam mogao uraditi jeste da fašizam nazovem pravim imenom i u svoje i u ime gradonačelnika Sarajeva.
VOĐA STRAH
Evo o čemu se radi. Dnevni avaz je, naime, i do sada bio smeće. Pištoljska, atentatorska, odstreljivačka novina – sjetite se samo monstruozne akcije "Džematlije okreću glavu od Zufera Derviševića“ negdje na početku istrage o Razvojnoj banci – ali su se stvari sada kvalitativno promijenile jer je Avaz u međuvremenu postao stranački organ. Koji, shodno tome, zagovara vrijednosti i političku platformu SBB-a. O tome zašto je i kako – na prvi pogled iznenada i odjednom – stvoren prostor za stranku koja otvoreno zagovara fašizam, kasnije.
Ali, suština je u sljedećem: stranka, njen vlasnik i svi tornjaci Fahrudina Radončića se zapravo hrane strahom. Svi ljudi koji su me ovih dana što zvali telefonom, što zasretali na ulici i govorili da se ne sekiram – ne znam otkud bilo kome ideja da se sekiram, jer u ovoj „igri“ uživam – su temeljno pristojni, dobri ljudi. Ali, njihov strah je ono čime se hrani Fahrudin Radončić i osovina zla koja se okuplja oko njegovog političkog projekta. Strah normalnih, pristojnih, poštenih ljudi u ovoj zemlji da budu izloženi tornjačkom prekopavanju privatnosti, pitbullovskom atentatu na karakter. Iz straha se dominantna, tiha i poštena većina povlači u privatnost, apatiju, ergo u apolitičnost; svoja mišljenja iznoseći isključivo u privatnosti vlastitog doma, dok je javni prostor postao off limits i okupirali su ga svi od Fadila Mandala koji je Radončićev attack dog, do misirskih baba kao što je izvjesni Sead Hodžić. Iznijeti mišljenje javno uključuje rizik da budeš diskvalifikovan kao peder, da ti supruga bude proglašena kurvom, da ti majku nazovu „lopovkom“, da te diskvalifikuju kao žrtvu – blagi je paradoks da istovremeno svi Radončićevi stranački skupovi započinju žalopojkom „Aman Srebrenice“ ili kako se već zove to turbo-folk smeće koje udara na najniže ljudske porive – da te suštinski izoluje i javno smakne, a onda u zastrašujućoj tišini koja se može objasniti samo strahom krene na narednu žrtvu. Upravo zahvaljujući tome, Radončić je u prethodnih nekoliko godina pojedince koji su se suprotstavljali Avazu bio u stanju predstaviti kao šačicu otpadnika, „ekscesnih tipova“ i borbu oko principa pretvoriti u valjanje u kaljuži u kojoj je on na domaćem terenu.
Osobno, ako je to uopšte bitno, nije me strah. Traumatiziran kakav jesam, 11. jula 1995. godine u Potočarima sam Đavolu gledao u oči – i zato znam da postoji – i znam Fahrudin Radončić ne može biti čak ni njegov osrednji šegrt. Sve svoje strahove sam potrošio dok je Radončić zgrtao bogatstvo.
VRIJEME ODLUKE
Ono što bi nas zapravo sve trebalo zabrinuti jeste da smo u toj tišini izgubili antifašističku većinu i da je fašizam kao politička ideja – u svim svojim varijacijama, jer ne vidim razliku između izjave Milorada Dodika o sudijama „muslimanim“ i Radončićeve o pripadnicima „manjeg naroda“ – stekao pravo građanstva. Povlačenje tihe i poštene većine iz javnog prostora suštinski za posljedicu ima to da je biranje strane postalo nedopustivo, da je apolitičnost postala nova politička korektnost, i da su shodno tome, sve političke ideje na tržištu podjednako prihvatljive. A nisu: jer, sve i da ova zemlja nije imala krvavo iskustvo fašizma dva puta u prošlom stoljeću, i sve da se brojanje krvnih zrnaca može biti legitimni dio političkog procesa, brojanje krvnih zrnaca nikad nije samo to – brojanje krvnih zrnaca – jer jedino, najvažnije pitanje, ostaje bez odgovora: motiv. Šta god o tome rekli poluučeni primitivci sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
Zato je ova godina jedna od ključnih u istoriji ove zemlje, važna na isti način na koji je to bila 1941. godina. I sada je vrijeme za odluku da li otići u šumu, u partizane ili ostati kod kuće. Nemojte sumnjati da su oni svoj izbor već napravili. Jedina je razlika u tome što ćemo za deset, petnaest ili dvadeset godina na 2010. godinu mi gledati kao na godinu kada smo izgubili ili sačuvali državu. Tornjaci su taj izbor napravili: njihov je plan da na šesnaestu godišnjicu „srebreničke tragedije“ – to se tako kaže u Dnevnom avazu i Glasu Srpske, zar ne? – idemo s pasošima.
(zurnal.info)
Emir Suljagić
Ova godina je jedna od ključnih u istoriji ove zemlje, važna na isti način na koji je to bila 1941. godina. I sada je vrijeme za odluku: da li otići u šumu, u partizane ili ostati kod kuće
