Republika Srpska zapravo i nije pravni i politički entitet: ona je zavjera. I jedino što se mijenja su glasnogovornici zavjere: nekad su to bili Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik, danas Milorad Dodik i Igor Radojičić
Otvoreni poziv na rat Milorada Dodika u formi izjave kojom poriče zločine na Markalama i Kapiji može izenaditi ovdašnje „akademske građane“ koji kako čitam ovih dana otkrivaju genocid četrnaest godina od kraja rata i sedamnaest godina otkako je počinjen. Poenta sa Dodikovom izjavom – a ko zna ponešto o radu ratnog saziva NS RS imao je priliku čitati i njegove panegirike Ratku Mladiću – je u tome što je laž i uvreda koju je izrekao onoliko važna za očuvanje RS-a, koliko je počinjenje ta dva zločina bilo elementarno za njen nastanak.
POLITIKA PERVERZIJE
Imao sam tu privilegiju da tokom vremena provedenog u Haagu svaki dan gledam suđenje Stanislavu Galiću i moram priznati da sam tek tada razumio horor opsade Sarajeva. Pretpostavljam da je i to logično, jer je u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine vođen različit rat: onaj vođen u istočnoj Bosni bio je prisan, skoro intiman, dok je ubijanje Sarajeva bilo izvođeno hladnije, sa više predumišljaja, zamalo klinički. Imao sam, dakle, tu prilično upitnu privilegiju da u dvije godine koje sam proveo na sudu „naučim“ bosanski rat, da na različitim suđenjima – a, gledao sam i pisao o suđenjima Stanislavu Galiću, Milomiru Stakiću, Slobodanu Miloševiću, Radislavu Brđaninu i Momiru Taliću, Vidoju Blagojeviću i Draganu Jokiću, vidio nekoliko priznanja, kao što su ono Momira Nikolića i Dragana Obrenovića, Darka Mrđe i Biljane Plavšić – shvatim kako je zapravo temeljna karakteristika koncepta etničkog čišćenja – genocid je pravna definicija, etničko čišćenje je praksa koja može i ne mora rezultirati u genocidu – perverzija.
To je prije svega perverzija zakonitosti, jer su najteži zločini počinjeni paralelno sa pervertiranjem zakona u proceduru; počinitelji – a to su bez izuzetka lokalni organi vlasti, mjesni, opštinski ili regionalni – stotine su hiljada familija protjerali, cijele zajednice iskorijenili ili uništili u skladu sa procedurom. Preuzimanje vlasti u lokalnim zajednicama – jer, zločin je u ovoj zemlji počinjen u opštini i mjesnoj zajednici – bilo je uvijek u skladu sa procedurom, ne-Srbi smijenjivani i otpuštani u skladu sa procedurom, u skladu sa procedurom sve pažljivo bilježeno. Drugačijim jezikom – kao da se dokumentira neka druga stvarnost – i u potpunosti poričući zločinačku prirodu počinjenih djela, ali sa očitom potrebom da se dokumentiraju čak i najsitniji detalji.
Pervertirajući zakon u proceduru, lokalni Krizni štabovi su – a oni su temeljni, ključni element etničkog čišćenja počinjenog u proljeće 1992. godine – mogli bez grižnje savjesti, moralno i pravno potpuno abolirani donositi suštinski zločinačke odluke. Zahvaljujući toj perverziji, jedna je familija iz Bosanskog Novog, u procesu koji je u najmanju ruku da citiram Eda Vulliamyja „echo of the Holocaust“, morala proći temeljitu proceduru, dobiti dvanaest različitih formulara, rješenja i potvrda da bi, konačno prepisujući svoju imovinu Srpskoj Opštini, mogla napustiti grad. Drugdje, u Krajini zapravo, imovina prognanih ne-Srba prodavana je na javnim aukcijama, dok je u Bosanskom Petrovcu tamošnji Krizni štab našao za shodno da „legalizira“ otimačinu u privatnoj inicijativi. Na posljetku, pervertiranjem zakona u proceduru nesrpske zajednice lišene su zakonske zaštite – a to je za unutarnju dinamiku etničkog čišćenja jako važno – i sve je naprosto postalo moguće, ako je u skladu sa procedurom.
LAŽ KAO ISTINA
Druga, perverzija koja zapravo proizilazi iz ove je perverzija laži u istinu. Svrha srpskih logora, u skladu s tom perverzijom nije bila da izoluje – a u sklopu te izolacije podvrgne ubijanju, mučenju, izgleadnjivanju i silovanju – ljude koji su simbolizirali – jer, prvo su takvi bili zatvarani i ubijani, pa tek onda ostali – nesrpske zajednice i da ih kad je potrebno likvidira, demonstrirajući nemogućnost koegzistencije i spaljujući sve postojeće mostove između dviju ili triju zajednica, nego da ih u skladu sa važećim zakonima procesuira za „oružanu pobunu“. Nemali je, u skladu s tim, bio i broj tobožnjih suđenja, od Sanskog mosta gdje su više ličila na linč, do logora Batković gdje su takva suđenja bila obavljana skoro rutinski: već zatvoreni ljudi su dovođeni pred vojni sud i tu su im u vrlo kratkoj proceduri izricane dugogodišnje presude za oružanu pobunu. Suštna te prakse bila je da se Bošnjacima i Hrvatima na teritorijama koje su proglašene srpskim porekne pravo na samoodbranu, ali i da se omogući članovima aparata represije, policije i vojske da zapravo nastave raditi ono što najbolje znaju uvjereni u vlastitu nekažnjivost. Stražari i zapovjednici Omarske i Keraterma, recimo, su brutalna premlaćivanja zatvorenika nazivali „ispitivanjima“ – jedan od logoraša ovako opisuje ispitivanje koje je vodio penzionisani policajac Radak Knežević: „Imao je četiri redovna pitanja: 'Koliko si visok?', 'Koliko si težak?', 'Koji ti je broj cipela?' i 'Zašto mi psuješ mater?'. Potom bi se začuli tupi udarci i zvuk udara metala od stol kada bi promašili...“ – dok je vojska hiljade zarobljenih civila u svojim dokumentima karakterizirala kao zarobljenike, a egzekucije „operacijama čišćenja“.
UNIŠTAVANJE DOKAZA
Posljednja u nizu perverzija je perverzija poricanja, koja seže od verbalnog poricanja počinjenih zločina, preko uništavanja bilo kakvih tragova protjeranih zajednica do sistematskog uklanjanja fizičkih tragova zločina. Sjeme poricanja posijano je već u toku same operacije etničkog čišćenja: dokumenti srpskih organizacija i državnih tijela – policije, Teritorijalne odbrane i vojske – umjesto deportacije govore o „masovnim evakuacijama“, sravnjivanje Kozarca sa zemljom detaljno je opisano u „izvještaju o borbenim dejstvima“ Prvog Krajiškog korpusa i u tom jeziku krije se zapravo sve prakse koje iz toga slijede. Ako etničko čišćenje počinjeno u BiH razumijemo kao radikalno raskidanje postojećeg historijskog narativa, jedan od najvažnijih elemenata te prakse je upravo poricanje, odnosno uklanjanje dokaza o zločinu što bi trebalo da osigura letimitet etničkom čišćenju: nakon što su Bošnjaci i Hrvati fizički uklonjeni, uništeni su u najvećoj mjeri i svi dokazi njihovo postojanja tamo. I pored toga što bi se uništavanje kulturnih i historijskih spomenika moglo smatrati posebnom podvrstom aktivnosti u okviru etničkog čišćenja, vjerujem da je ona u našem slučaju sastavni dio kampanje uništavanja dokaza o zločinima. Objašnjenje: ako nema dokaza da su ne-Srbi ikada živjeli u RS, onda sasvim sigurno nije moglo biti nikakvih zločina u njihovom uklanjanju, odnosno nije bilo potrebe za uklanjanjem. U tom smislu, etničko čišćenje kao praksa predstavlja zločin protiv istorije, koegzistencije, razlika, u toj mjeri da Službeni listovi koje su izdavali različiti nivoi srpske vlasti u aprilu 1992. godine počionju od nultog broja.
Etničko čišćenje, je dakle, okretanje potpuno nove stranice u istorijskom smislu, početak klanja je početak sasvim nove ere u životu zajednice i odreći se bilo kojeg dijela istorije stvorene nožem i tenkom znači odreći se svih tekovina. Ta kuća laži je napravljena tako da odricanje od tvrdnje da su logori bili „kolektivni centri“, predstavlja odricanje od svih koristi stečenih praksama u logorima. To znači odricanje od svih pojedinačnih policijskih i vojnih unapređenja, odricanje od administracije koja se nije promijenila ni za jotu – štaviše, kada bi se provela temeljita lustracija aparata uprave u RS-u, taj entitet bi se raspao – odricanje od svake privatne koristi stečene na krvi drugih. A to naprosto nije moguće jer Republika Srpska zapravo i nije pravni i politički entitet: ona je zavjera. I jedino što se mijenja su glasnogovornici zavjere: nekad su to bili Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik, danas Milorad Dodik i Igor Radojičić.
">Republika Srpska zapravo i nije pravni i politički entitet: ona je zavjera. I jedino što se mijenja su glasnogovornici zavjere: nekad su to bili Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik, danas Milorad Dodik i Igor Radojičić
Otvoreni poziv na rat Milorada Dodika u formi izjave kojom poriče zločine na Markalama i Kapiji može izenaditi ovdašnje „akademske građane“ koji kako čitam ovih dana otkrivaju genocid četrnaest godina od kraja rata i sedamnaest godina otkako je počinjen. Poenta sa Dodikovom izjavom – a ko zna ponešto o radu ratnog saziva NS RS imao je priliku čitati i njegove panegirike Ratku Mladiću – je u tome što je laž i uvreda koju je izrekao onoliko važna za očuvanje RS-a, koliko je počinjenje ta dva zločina bilo elementarno za njen nastanak.
POLITIKA PERVERZIJE
Imao sam tu privilegiju da tokom vremena provedenog u Haagu svaki dan gledam suđenje Stanislavu Galiću i moram priznati da sam tek tada razumio horor opsade Sarajeva. Pretpostavljam da je i to logično, jer je u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine vođen različit rat: onaj vođen u istočnoj Bosni bio je prisan, skoro intiman, dok je ubijanje Sarajeva bilo izvođeno hladnije, sa više predumišljaja, zamalo klinički. Imao sam, dakle, tu prilično upitnu privilegiju da u dvije godine koje sam proveo na sudu „naučim“ bosanski rat, da na različitim suđenjima – a, gledao sam i pisao o suđenjima Stanislavu Galiću, Milomiru Stakiću, Slobodanu Miloševiću, Radislavu Brđaninu i Momiru Taliću, Vidoju Blagojeviću i Draganu Jokiću, vidio nekoliko priznanja, kao što su ono Momira Nikolića i Dragana Obrenovića, Darka Mrđe i Biljane Plavšić – shvatim kako je zapravo temeljna karakteristika koncepta etničkog čišćenja – genocid je pravna definicija, etničko čišćenje je praksa koja može i ne mora rezultirati u genocidu – perverzija.
To je prije svega perverzija zakonitosti, jer su najteži zločini počinjeni paralelno sa pervertiranjem zakona u proceduru; počinitelji – a to su bez izuzetka lokalni organi vlasti, mjesni, opštinski ili regionalni – stotine su hiljada familija protjerali, cijele zajednice iskorijenili ili uništili u skladu sa procedurom. Preuzimanje vlasti u lokalnim zajednicama – jer, zločin je u ovoj zemlji počinjen u opštini i mjesnoj zajednici – bilo je uvijek u skladu sa procedurom, ne-Srbi smijenjivani i otpuštani u skladu sa procedurom, u skladu sa procedurom sve pažljivo bilježeno. Drugačijim jezikom – kao da se dokumentira neka druga stvarnost – i u potpunosti poričući zločinačku prirodu počinjenih djela, ali sa očitom potrebom da se dokumentiraju čak i najsitniji detalji.
Pervertirajući zakon u proceduru, lokalni Krizni štabovi su – a oni su temeljni, ključni element etničkog čišćenja počinjenog u proljeće 1992. godine – mogli bez grižnje savjesti, moralno i pravno potpuno abolirani donositi suštinski zločinačke odluke. Zahvaljujući toj perverziji, jedna je familija iz Bosanskog Novog, u procesu koji je u najmanju ruku da citiram Eda Vulliamyja „echo of the Holocaust“, morala proći temeljitu proceduru, dobiti dvanaest različitih formulara, rješenja i potvrda da bi, konačno prepisujući svoju imovinu Srpskoj Opštini, mogla napustiti grad. Drugdje, u Krajini zapravo, imovina prognanih ne-Srba prodavana je na javnim aukcijama, dok je u Bosanskom Petrovcu tamošnji Krizni štab našao za shodno da „legalizira“ otimačinu u privatnoj inicijativi. Na posljetku, pervertiranjem zakona u proceduru nesrpske zajednice lišene su zakonske zaštite – a to je za unutarnju dinamiku etničkog čišćenja jako važno – i sve je naprosto postalo moguće, ako je u skladu sa procedurom.
LAŽ KAO ISTINA
Druga, perverzija koja zapravo proizilazi iz ove je perverzija laži u istinu. Svrha srpskih logora, u skladu s tom perverzijom nije bila da izoluje – a u sklopu te izolacije podvrgne ubijanju, mučenju, izgleadnjivanju i silovanju – ljude koji su simbolizirali – jer, prvo su takvi bili zatvarani i ubijani, pa tek onda ostali – nesrpske zajednice i da ih kad je potrebno likvidira, demonstrirajući nemogućnost koegzistencije i spaljujući sve postojeće mostove između dviju ili triju zajednica, nego da ih u skladu sa važećim zakonima procesuira za „oružanu pobunu“. Nemali je, u skladu s tim, bio i broj tobožnjih suđenja, od Sanskog mosta gdje su više ličila na linč, do logora Batković gdje su takva suđenja bila obavljana skoro rutinski: već zatvoreni ljudi su dovođeni pred vojni sud i tu su im u vrlo kratkoj proceduri izricane dugogodišnje presude za oružanu pobunu. Suštna te prakse bila je da se Bošnjacima i Hrvatima na teritorijama koje su proglašene srpskim porekne pravo na samoodbranu, ali i da se omogući članovima aparata represije, policije i vojske da zapravo nastave raditi ono što najbolje znaju uvjereni u vlastitu nekažnjivost. Stražari i zapovjednici Omarske i Keraterma, recimo, su brutalna premlaćivanja zatvorenika nazivali „ispitivanjima“ – jedan od logoraša ovako opisuje ispitivanje koje je vodio penzionisani policajac Radak Knežević: „Imao je četiri redovna pitanja: 'Koliko si visok?', 'Koliko si težak?', 'Koji ti je broj cipela?' i 'Zašto mi psuješ mater?'. Potom bi se začuli tupi udarci i zvuk udara metala od stol kada bi promašili...“ – dok je vojska hiljade zarobljenih civila u svojim dokumentima karakterizirala kao zarobljenike, a egzekucije „operacijama čišćenja“.
UNIŠTAVANJE DOKAZA
Posljednja u nizu perverzija je perverzija poricanja, koja seže od verbalnog poricanja počinjenih zločina, preko uništavanja bilo kakvih tragova protjeranih zajednica do sistematskog uklanjanja fizičkih tragova zločina. Sjeme poricanja posijano je već u toku same operacije etničkog čišćenja: dokumenti srpskih organizacija i državnih tijela – policije, Teritorijalne odbrane i vojske – umjesto deportacije govore o „masovnim evakuacijama“, sravnjivanje Kozarca sa zemljom detaljno je opisano u „izvještaju o borbenim dejstvima“ Prvog Krajiškog korpusa i u tom jeziku krije se zapravo sve prakse koje iz toga slijede. Ako etničko čišćenje počinjeno u BiH razumijemo kao radikalno raskidanje postojećeg historijskog narativa, jedan od najvažnijih elemenata te prakse je upravo poricanje, odnosno uklanjanje dokaza o zločinu što bi trebalo da osigura letimitet etničkom čišćenju: nakon što su Bošnjaci i Hrvati fizički uklonjeni, uništeni su u najvećoj mjeri i svi dokazi njihovo postojanja tamo. I pored toga što bi se uništavanje kulturnih i historijskih spomenika moglo smatrati posebnom podvrstom aktivnosti u okviru etničkog čišćenja, vjerujem da je ona u našem slučaju sastavni dio kampanje uništavanja dokaza o zločinima. Objašnjenje: ako nema dokaza da su ne-Srbi ikada živjeli u RS, onda sasvim sigurno nije moglo biti nikakvih zločina u njihovom uklanjanju, odnosno nije bilo potrebe za uklanjanjem. U tom smislu, etničko čišćenje kao praksa predstavlja zločin protiv istorije, koegzistencije, razlika, u toj mjeri da Službeni listovi koje su izdavali različiti nivoi srpske vlasti u aprilu 1992. godine počionju od nultog broja.
Etničko čišćenje, je dakle, okretanje potpuno nove stranice u istorijskom smislu, početak klanja je početak sasvim nove ere u životu zajednice i odreći se bilo kojeg dijela istorije stvorene nožem i tenkom znači odreći se svih tekovina. Ta kuća laži je napravljena tako da odricanje od tvrdnje da su logori bili „kolektivni centri“, predstavlja odricanje od svih koristi stečenih praksama u logorima. To znači odricanje od svih pojedinačnih policijskih i vojnih unapređenja, odricanje od administracije koja se nije promijenila ni za jotu – štaviše, kada bi se provela temeljita lustracija aparata uprave u RS-u, taj entitet bi se raspao – odricanje od svake privatne koristi stečene na krvi drugih. A to naprosto nije moguće jer Republika Srpska zapravo i nije pravni i politički entitet: ona je zavjera. I jedino što se mijenja su glasnogovornici zavjere: nekad su to bili Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik, danas Milorad Dodik i Igor Radojičić.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Emir Suljagić
EMIR SULJAGIĆ: Dodikova zavjera
Republika Srpska zapravo i nije pravni i politički entitet: ona je zavjera. I jedino što se mijenja su glasnogovornici zavjere: nekad su to bili Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik, danas Milorad Dodik i Igor Radojičić
Otvoreni poziv na rat Milorada Dodika u formi izjave kojom poriče zločine na Markalama i Kapiji može izenaditi ovdašnje „akademske građane“ koji kako čitam ovih dana otkrivaju genocid četrnaest godina od kraja rata i sedamnaest godina otkako je počinjen. Poenta sa Dodikovom izjavom – a ko zna ponešto o radu ratnog saziva NS RS imao je priliku čitati i njegove panegirike Ratku Mladiću – je u tome što je laž i uvreda koju je izrekao onoliko važna za očuvanje RS-a, koliko je počinjenje ta dva zločina bilo elementarno za njen nastanak.
POLITIKA PERVERZIJE
Imao sam tu privilegiju da tokom vremena provedenog u Haagu svaki dan gledam suđenje Stanislavu Galiću i moram priznati da sam tek tada razumio horor opsade Sarajeva. Pretpostavljam da je i to logično, jer je u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine vođen različit rat: onaj vođen u istočnoj Bosni bio je prisan, skoro intiman, dok je ubijanje Sarajeva bilo izvođeno hladnije, sa više predumišljaja, zamalo klinički. Imao sam, dakle, tu prilično upitnu privilegiju da u dvije godine koje sam proveo na sudu „naučim“ bosanski rat, da na različitim suđenjima – a, gledao sam i pisao o suđenjima Stanislavu Galiću, Milomiru Stakiću, Slobodanu Miloševiću, Radislavu Brđaninu i Momiru Taliću, Vidoju Blagojeviću i Draganu Jokiću, vidio nekoliko priznanja, kao što su ono Momira Nikolića i Dragana Obrenovića, Darka Mrđe i Biljane Plavšić – shvatim kako je zapravo temeljna karakteristika koncepta etničkog čišćenja – genocid je pravna definicija, etničko čišćenje je praksa koja može i ne mora rezultirati u genocidu – perverzija.
To je prije svega perverzija zakonitosti, jer su najteži zločini počinjeni paralelno sa pervertiranjem zakona u proceduru; počinitelji – a to su bez izuzetka lokalni organi vlasti, mjesni, opštinski ili regionalni – stotine su hiljada familija protjerali, cijele zajednice iskorijenili ili uništili u skladu sa procedurom. Preuzimanje vlasti u lokalnim zajednicama – jer, zločin je u ovoj zemlji počinjen u opštini i mjesnoj zajednici – bilo je uvijek u skladu sa procedurom, ne-Srbi smijenjivani i otpuštani u skladu sa procedurom, u skladu sa procedurom sve pažljivo bilježeno. Drugačijim jezikom – kao da se dokumentira neka druga stvarnost – i u potpunosti poričući zločinačku prirodu počinjenih djela, ali sa očitom potrebom da se dokumentiraju čak i najsitniji detalji.
Pervertirajući zakon u proceduru, lokalni Krizni štabovi su – a oni su temeljni, ključni element etničkog čišćenja počinjenog u proljeće 1992. godine – mogli bez grižnje savjesti, moralno i pravno potpuno abolirani donositi suštinski zločinačke odluke. Zahvaljujući toj perverziji, jedna je familija iz Bosanskog Novog, u procesu koji je u najmanju ruku da citiram Eda Vulliamyja „echo of the Holocaust“, morala proći temeljitu proceduru, dobiti dvanaest različitih formulara, rješenja i potvrda da bi, konačno prepisujući svoju imovinu Srpskoj Opštini, mogla napustiti grad. Drugdje, u Krajini zapravo, imovina prognanih ne-Srba prodavana je na javnim aukcijama, dok je u Bosanskom Petrovcu tamošnji Krizni štab našao za shodno da „legalizira“ otimačinu u privatnoj inicijativi. Na posljetku, pervertiranjem zakona u proceduru nesrpske zajednice lišene su zakonske zaštite – a to je za unutarnju dinamiku etničkog čišćenja jako važno – i sve je naprosto postalo moguće, ako je u skladu sa procedurom.
LAŽ KAO ISTINA
Druga, perverzija koja zapravo proizilazi iz ove je perverzija laži u istinu. Svrha srpskih logora, u skladu s tom perverzijom nije bila da izoluje – a u sklopu te izolacije podvrgne ubijanju, mučenju, izgleadnjivanju i silovanju – ljude koji su simbolizirali – jer, prvo su takvi bili zatvarani i ubijani, pa tek onda ostali – nesrpske zajednice i da ih kad je potrebno likvidira, demonstrirajući nemogućnost koegzistencije i spaljujući sve postojeće mostove između dviju ili triju zajednica, nego da ih u skladu sa važećim zakonima procesuira za „oružanu pobunu“. Nemali je, u skladu s tim, bio i broj tobožnjih suđenja, od Sanskog mosta gdje su više ličila na linč, do logora Batković gdje su takva suđenja bila obavljana skoro rutinski: već zatvoreni ljudi su dovođeni pred vojni sud i tu su im u vrlo kratkoj proceduri izricane dugogodišnje presude za oružanu pobunu. Suštna te prakse bila je da se Bošnjacima i Hrvatima na teritorijama koje su proglašene srpskim porekne pravo na samoodbranu, ali i da se omogući članovima aparata represije, policije i vojske da zapravo nastave raditi ono što najbolje znaju uvjereni u vlastitu nekažnjivost. Stražari i zapovjednici Omarske i Keraterma, recimo, su brutalna premlaćivanja zatvorenika nazivali „ispitivanjima“ – jedan od logoraša ovako opisuje ispitivanje koje je vodio penzionisani policajac Radak Knežević: „Imao je četiri redovna pitanja: 'Koliko si visok?', 'Koliko si težak?', 'Koji ti je broj cipela?' i 'Zašto mi psuješ mater?'. Potom bi se začuli tupi udarci i zvuk udara metala od stol kada bi promašili...“ – dok je vojska hiljade zarobljenih civila u svojim dokumentima karakterizirala kao zarobljenike, a egzekucije „operacijama čišćenja“.
UNIŠTAVANJE DOKAZA
Posljednja u nizu perverzija je perverzija poricanja, koja seže od verbalnog poricanja počinjenih zločina, preko uništavanja bilo kakvih tragova protjeranih zajednica do sistematskog uklanjanja fizičkih tragova zločina. Sjeme poricanja posijano je već u toku same operacije etničkog čišćenja: dokumenti srpskih organizacija i državnih tijela – policije, Teritorijalne odbrane i vojske – umjesto deportacije govore o „masovnim evakuacijama“, sravnjivanje Kozarca sa zemljom detaljno je opisano u „izvještaju o borbenim dejstvima“ Prvog Krajiškog korpusa i u tom jeziku krije se zapravo sve prakse koje iz toga slijede. Ako etničko čišćenje počinjeno u BiH razumijemo kao radikalno raskidanje postojećeg historijskog narativa, jedan od najvažnijih elemenata te prakse je upravo poricanje, odnosno uklanjanje dokaza o zločinu što bi trebalo da osigura letimitet etničkom čišćenju: nakon što su Bošnjaci i Hrvati fizički uklonjeni, uništeni su u najvećoj mjeri i svi dokazi njihovo postojanja tamo. I pored toga što bi se uništavanje kulturnih i historijskih spomenika moglo smatrati posebnom podvrstom aktivnosti u okviru etničkog čišćenja, vjerujem da je ona u našem slučaju sastavni dio kampanje uništavanja dokaza o zločinima. Objašnjenje: ako nema dokaza da su ne-Srbi ikada živjeli u RS, onda sasvim sigurno nije moglo biti nikakvih zločina u njihovom uklanjanju, odnosno nije bilo potrebe za uklanjanjem. U tom smislu, etničko čišćenje kao praksa predstavlja zločin protiv istorije, koegzistencije, razlika, u toj mjeri da Službeni listovi koje su izdavali različiti nivoi srpske vlasti u aprilu 1992. godine počionju od nultog broja.
Etničko čišćenje, je dakle, okretanje potpuno nove stranice u istorijskom smislu, početak klanja je početak sasvim nove ere u životu zajednice i odreći se bilo kojeg dijela istorije stvorene nožem i tenkom znači odreći se svih tekovina. Ta kuća laži je napravljena tako da odricanje od tvrdnje da su logori bili „kolektivni centri“, predstavlja odricanje od svih koristi stečenih praksama u logorima. To znači odricanje od svih pojedinačnih policijskih i vojnih unapređenja, odricanje od administracije koja se nije promijenila ni za jotu – štaviše, kada bi se provela temeljita lustracija aparata uprave u RS-u, taj entitet bi se raspao – odricanje od svake privatne koristi stečene na krvi drugih. A to naprosto nije moguće jer Republika Srpska zapravo i nije pravni i politički entitet: ona je zavjera. I jedino što se mijenja su glasnogovornici zavjere: nekad su to bili Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik, danas Milorad Dodik i Igor Radojičić.
Emir Suljagić
Republika Srpska zapravo i nije pravni i politički entitet: ona je zavjera. I jedino što se mijenja su glasnogovornici zavjere: nekad su to bili Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik, danas Milorad Dodik i Igor Radojičić
