Hoće li se jedanaestog jula ove godine, na petnaestu godišnjicu genocida u Srebrenici, Haris Silajdžić započinjući svoju kampanju, obavezati na obnovu postupka protiv Srbije? Zar neko misli da je to moguće...
Objavljivanje dokumentacije Vrhovnog savjeta odbrane je, zanatskim riječnikom, dobra priča i ne znam nijednog novinara koji je, svjestan mogućih implikacija prije svega pravosudne prirode, ne bi objavio. Ali, imam problem sa kampanjom koju je na temelju same činjenice objavljivanja pokrenuo Haris Silajdžić. Prije nego nastavim, hoću da priznam kako je i meni dosadno da se bavim Silajdžićem, ali ne dopuštam da mi bilo ko vrijeđa inteligenciju: dok on to bude radio ja ću se, potpuno svjestan uzaludnosti tih napora baviti njim.
POČETAK KAMPANJE
U vrijeme kada je tužilaštvo sklopilo sporazum sa Srbijom o proglašavanju dijela dokumenata povjerljivim, bio sam u Haagu nešto manje od dvije godine i imao sam prilično direktan uvid u zbivanja vezana za sporazum, kao i njegove posljedice. Suština argumenata za objavljivanje dokumenata, onaj na kojem je zapravo pokrenuta kampanja, glasi, ako sam dobro razumio, ovako: tužiteljica jednog međunarodnog tribunala Carla Del Ponte je voljno i svjesno napravila sporazum o skrivanju dokaza u predmetu protiv Slobodana Miloševića koji bi u postupku „Bosna i Hercegovina vs. Srbija“ na drugom sudu, Međunarodnom sudu pravde, bez sumnje potvrdili navode tužitelja da je Srbija počinila genocid u Bosni i Hercegovini. Sve i da je tako, što i ne mora biti sporno samo po sebi, ostaje jedno neodgovoreno pitanje: šta s tim? Šta Bošnjaci kojima je ova tvrdnja upućena, zapravo mogu učiniti? Hoće li nam se to jedanaestog jula ove godine, na petnaestu godišnjicu genocida u Srebrenici, Haris Silajdžić započinjući svoju kampanju, obavezati na obnovu postupka protiv Srbije? Je li to neko stvarno misli da je to moguće? Kao što rekoh, ovaj, centralni navod kampanje koju su, i to je jasno pokrenuli Dani, odveć je površan i naprosto odbacuje one dijelove stvarnosti koji je na bilo koji način podrivaju. A stvari su izgledale malo drugačije. Carla del Ponte bila je glavna tužiteljica u predmetu protiv Slobodana Miloševića i činila je apsolutno sve što je smatrala shodnim da dokaže navode iz optužnice. I sve što bi joj taj posao olakšalo. Možemo to smatrati moralno upitnim činom, ali, za slučaj da ga neko od pravnih savjetnika i ad hoc eksperata nije pročitao, pozivam se na Statut tribunala u kojem ne stoji da je mandat tribunala da utvrđuje istorijsku istinu, nego da osudi pojedince, doduše cijeli niz njih, ali i dalje pojedince, za teške zločine koje su počinili. Štaviše, mislim da nema visokog zvaničnika tog suda koji to nije javno rekao barem jednom. Nigdje u tom statutu, također, ne piše ni da je mandat tribunala da zastupa državne interese Bosne i Hercegovine. To je posao njenih državnih organa. I da podvučemo, po cijenu da se ponavljam: međunarodna pravda je šarena laža i utješna nagrada za one koji gube ratove. Oni koji dobijaju ratove dobiju državu. Dakle, to što naši organi misle da će tribunal nekako osvetiti sve njihove promašaje je u krajnjoj konsekvenci lažni moralizam. Pravda prebiva u raljama topovskih cijevi velikog kalibra. Dalje, Bosna i Hercegovina je izgubila spor iz dva razloga: objektivne nenaklonosti suda i loše pripreme predmeta. Krenimo od kraja.
NEPOPRAVLJIVE GREŠKE Naši su zastupnici tokom postupka činili užasno krupne propuste, navodeći kako je, recimo, u Omarskoj ubijeno deset hiljada ljudi – u petnaest godina otkako je tužba pokrenuta nikome nije palo na pamet da revidira brojeve?! – što drugoj strani u postupku nije bilo teško da opovrgne, koristeći se upravo nalazima iz presuda suda za bivšu Jugoslaviju. Bosna i Hercegovina je izgubila spor jer tužba nije ni pokrenuta da dokaže da je Srbija počinila genocid u našoj zemlji, nego da posluži kao post facto ideološko opravdanje Alije Izetbegovića i njegovog režima. Stvari su se poslije rata promijenile, pa je svako ko je bio na vlasti, htio, ne htio – a mnogi su htjeli – bio doslovno vlasnik postupka.
Međunarodni sud pravde je odbio da dokumente Vrhovnog savjeta odbrane zatraži od tribunala za bivšu Jugoslaviju iz nikad objašnjenih i objašnjivih razloga. Tribunal bi, i pored sporazuma sa Srbijom, te dokumente ustupio, morao ustupiti, kao što bi ih i danas ustupio bilo kojem međunarodnom i državnom sudu - uključujući i Sud BiH - uz pravo valjan i argumentiran zahtjev. Ali, to podrazumijeva rad, a bijesno mahanje šakama i pljuvanje naprosto nije argument pred bilo kojim sudom. Uz valjanu pripremu, Bosna i Hercegovina je imala dovoljno dokaza koji bi svakog nepristrasnog „trier of facts“ dovela do zaključka da je zahtjev tužitelja opravdan. Ali, međunarodni sudovi ne operišu u politički zrakopraznom prostoru. Ishod postupka – kao što je to na koncu i sporazum koji je del Ponteova sklopila sa Srbijom – je odraz mjesta koje BiH zauzima ili je zauzimala u svjetskoj i evropskoj zajednici država.
VISOKI STANDARDI
Na suđenje se to odrazilo na sljedeći način: da bi sud prihvatio zahtjev tužitelja (laički, proglasio Srbiju krivom) bilo je potrebno utvrditi efektivnu kontrolu Srbije nad srpskim snagama u BiH. Samo dokumentacija 30. Kadrovskog centra Vojske Jugoslavije, koja je javna i dostupna, jedan je u cijelom nizu jasnih i bjelodanih grupnih dokaza tome u prilog, ali je sud primijenio tako visok standard efektivne kontrole i tako visok test odgovornosti države za postupanje državnih organa da ništa manje od audio i video zapisa direktnog Miloševićevog naređenja Ratku Mladiću da pobije kompletno stanovništvo Srebrenice ne bi bilo dovoljno. I to je tako. Nepravda? Naravno. I šta ćemo sad? Hoćemo li zbog toga dati još jedan četvorogodišnji mandat Harisu Silajdžiću? Ne dopuštam nikome u ovoj zemlji da kaže kako mu je istina o i pravda za zločine počinjene u BiH važnija nego meni. Poslije ove presude sam, za razliku od komesara za genocid i struju, morao prihvatiti da Srbija neće nikada morati nikome podnijeti račun zato što je vojnik, njen vojnik, sa desne obale Drine ispalio artiljerijski hitac i ubio mog oca. Živim s tim i ne očekujem nikakvu pravicu. Nikad. Naučio sam živjeti s tim. I hoću da živim sa onoliko pravde i istine koliko mogu dobiti. I ako s dogodi pa Silajdžić ovaj narod uspije natjerati u još jednu bitku protiv njegovih vjetrenjača, sasvim sigurno neću biti pod tom zastavom. Znam da su istina i pravda u ovoj zemlji izigrane. Ali, također znam da su ih izigrali upravo tipovi poput Silajdžića.
(zurnal.info)
">Hoće li se jedanaestog jula ove godine, na petnaestu godišnjicu genocida u Srebrenici, Haris Silajdžić započinjući svoju kampanju, obavezati na obnovu postupka protiv Srbije? Zar neko misli da je to moguće...
Objavljivanje dokumentacije Vrhovnog savjeta odbrane je, zanatskim riječnikom, dobra priča i ne znam nijednog novinara koji je, svjestan mogućih implikacija prije svega pravosudne prirode, ne bi objavio. Ali, imam problem sa kampanjom koju je na temelju same činjenice objavljivanja pokrenuo Haris Silajdžić. Prije nego nastavim, hoću da priznam kako je i meni dosadno da se bavim Silajdžićem, ali ne dopuštam da mi bilo ko vrijeđa inteligenciju: dok on to bude radio ja ću se, potpuno svjestan uzaludnosti tih napora baviti njim.
POČETAK KAMPANJE
U vrijeme kada je tužilaštvo sklopilo sporazum sa Srbijom o proglašavanju dijela dokumenata povjerljivim, bio sam u Haagu nešto manje od dvije godine i imao sam prilično direktan uvid u zbivanja vezana za sporazum, kao i njegove posljedice. Suština argumenata za objavljivanje dokumenata, onaj na kojem je zapravo pokrenuta kampanja, glasi, ako sam dobro razumio, ovako: tužiteljica jednog međunarodnog tribunala Carla Del Ponte je voljno i svjesno napravila sporazum o skrivanju dokaza u predmetu protiv Slobodana Miloševića koji bi u postupku „Bosna i Hercegovina vs. Srbija“ na drugom sudu, Međunarodnom sudu pravde, bez sumnje potvrdili navode tužitelja da je Srbija počinila genocid u Bosni i Hercegovini. Sve i da je tako, što i ne mora biti sporno samo po sebi, ostaje jedno neodgovoreno pitanje: šta s tim? Šta Bošnjaci kojima je ova tvrdnja upućena, zapravo mogu učiniti? Hoće li nam se to jedanaestog jula ove godine, na petnaestu godišnjicu genocida u Srebrenici, Haris Silajdžić započinjući svoju kampanju, obavezati na obnovu postupka protiv Srbije? Je li to neko stvarno misli da je to moguće? Kao što rekoh, ovaj, centralni navod kampanje koju su, i to je jasno pokrenuli Dani, odveć je površan i naprosto odbacuje one dijelove stvarnosti koji je na bilo koji način podrivaju. A stvari su izgledale malo drugačije. Carla del Ponte bila je glavna tužiteljica u predmetu protiv Slobodana Miloševića i činila je apsolutno sve što je smatrala shodnim da dokaže navode iz optužnice. I sve što bi joj taj posao olakšalo. Možemo to smatrati moralno upitnim činom, ali, za slučaj da ga neko od pravnih savjetnika i ad hoc eksperata nije pročitao, pozivam se na Statut tribunala u kojem ne stoji da je mandat tribunala da utvrđuje istorijsku istinu, nego da osudi pojedince, doduše cijeli niz njih, ali i dalje pojedince, za teške zločine koje su počinili. Štaviše, mislim da nema visokog zvaničnika tog suda koji to nije javno rekao barem jednom. Nigdje u tom statutu, također, ne piše ni da je mandat tribunala da zastupa državne interese Bosne i Hercegovine. To je posao njenih državnih organa. I da podvučemo, po cijenu da se ponavljam: međunarodna pravda je šarena laža i utješna nagrada za one koji gube ratove. Oni koji dobijaju ratove dobiju državu. Dakle, to što naši organi misle da će tribunal nekako osvetiti sve njihove promašaje je u krajnjoj konsekvenci lažni moralizam. Pravda prebiva u raljama topovskih cijevi velikog kalibra. Dalje, Bosna i Hercegovina je izgubila spor iz dva razloga: objektivne nenaklonosti suda i loše pripreme predmeta. Krenimo od kraja.
NEPOPRAVLJIVE GREŠKE Naši su zastupnici tokom postupka činili užasno krupne propuste, navodeći kako je, recimo, u Omarskoj ubijeno deset hiljada ljudi – u petnaest godina otkako je tužba pokrenuta nikome nije palo na pamet da revidira brojeve?! – što drugoj strani u postupku nije bilo teško da opovrgne, koristeći se upravo nalazima iz presuda suda za bivšu Jugoslaviju. Bosna i Hercegovina je izgubila spor jer tužba nije ni pokrenuta da dokaže da je Srbija počinila genocid u našoj zemlji, nego da posluži kao post facto ideološko opravdanje Alije Izetbegovića i njegovog režima. Stvari su se poslije rata promijenile, pa je svako ko je bio na vlasti, htio, ne htio – a mnogi su htjeli – bio doslovno vlasnik postupka.
Međunarodni sud pravde je odbio da dokumente Vrhovnog savjeta odbrane zatraži od tribunala za bivšu Jugoslaviju iz nikad objašnjenih i objašnjivih razloga. Tribunal bi, i pored sporazuma sa Srbijom, te dokumente ustupio, morao ustupiti, kao što bi ih i danas ustupio bilo kojem međunarodnom i državnom sudu - uključujući i Sud BiH - uz pravo valjan i argumentiran zahtjev. Ali, to podrazumijeva rad, a bijesno mahanje šakama i pljuvanje naprosto nije argument pred bilo kojim sudom. Uz valjanu pripremu, Bosna i Hercegovina je imala dovoljno dokaza koji bi svakog nepristrasnog „trier of facts“ dovela do zaključka da je zahtjev tužitelja opravdan. Ali, međunarodni sudovi ne operišu u politički zrakopraznom prostoru. Ishod postupka – kao što je to na koncu i sporazum koji je del Ponteova sklopila sa Srbijom – je odraz mjesta koje BiH zauzima ili je zauzimala u svjetskoj i evropskoj zajednici država.
VISOKI STANDARDI
Na suđenje se to odrazilo na sljedeći način: da bi sud prihvatio zahtjev tužitelja (laički, proglasio Srbiju krivom) bilo je potrebno utvrditi efektivnu kontrolu Srbije nad srpskim snagama u BiH. Samo dokumentacija 30. Kadrovskog centra Vojske Jugoslavije, koja je javna i dostupna, jedan je u cijelom nizu jasnih i bjelodanih grupnih dokaza tome u prilog, ali je sud primijenio tako visok standard efektivne kontrole i tako visok test odgovornosti države za postupanje državnih organa da ništa manje od audio i video zapisa direktnog Miloševićevog naređenja Ratku Mladiću da pobije kompletno stanovništvo Srebrenice ne bi bilo dovoljno. I to je tako. Nepravda? Naravno. I šta ćemo sad? Hoćemo li zbog toga dati još jedan četvorogodišnji mandat Harisu Silajdžiću? Ne dopuštam nikome u ovoj zemlji da kaže kako mu je istina o i pravda za zločine počinjene u BiH važnija nego meni. Poslije ove presude sam, za razliku od komesara za genocid i struju, morao prihvatiti da Srbija neće nikada morati nikome podnijeti račun zato što je vojnik, njen vojnik, sa desne obale Drine ispalio artiljerijski hitac i ubio mog oca. Živim s tim i ne očekujem nikakvu pravicu. Nikad. Naučio sam živjeti s tim. I hoću da živim sa onoliko pravde i istine koliko mogu dobiti. I ako s dogodi pa Silajdžić ovaj narod uspije natjerati u još jednu bitku protiv njegovih vjetrenjača, sasvim sigurno neću biti pod tom zastavom. Znam da su istina i pravda u ovoj zemlji izigrane. Ali, također znam da su ih izigrali upravo tipovi poput Silajdžića.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Emir Suljagić
EMIR SULJAGIĆ: O istini, pravdi i drugim lažima
Hoće li se jedanaestog jula ove godine, na petnaestu godišnjicu genocida u Srebrenici, Haris Silajdžić započinjući svoju kampanju, obavezati na obnovu postupka protiv Srbije? Zar neko misli da je to moguće...
Objavljivanje dokumentacije Vrhovnog savjeta odbrane je, zanatskim riječnikom, dobra priča i ne znam nijednog novinara koji je, svjestan mogućih implikacija prije svega pravosudne prirode, ne bi objavio. Ali, imam problem sa kampanjom koju je na temelju same činjenice objavljivanja pokrenuo Haris Silajdžić. Prije nego nastavim, hoću da priznam kako je i meni dosadno da se bavim Silajdžićem, ali ne dopuštam da mi bilo ko vrijeđa inteligenciju: dok on to bude radio ja ću se, potpuno svjestan uzaludnosti tih napora baviti njim.
POČETAK KAMPANJE
U vrijeme kada je tužilaštvo sklopilo sporazum sa Srbijom o proglašavanju dijela dokumenata povjerljivim, bio sam u Haagu nešto manje od dvije godine i imao sam prilično direktan uvid u zbivanja vezana za sporazum, kao i njegove posljedice. Suština argumenata za objavljivanje dokumenata, onaj na kojem je zapravo pokrenuta kampanja, glasi, ako sam dobro razumio, ovako: tužiteljica jednog međunarodnog tribunala Carla Del Ponte je voljno i svjesno napravila sporazum o skrivanju dokaza u predmetu protiv Slobodana Miloševića koji bi u postupku „Bosna i Hercegovina vs. Srbija“ na drugom sudu, Međunarodnom sudu pravde, bez sumnje potvrdili navode tužitelja da je Srbija počinila genocid u Bosni i Hercegovini. Sve i da je tako, što i ne mora biti sporno samo po sebi, ostaje jedno neodgovoreno pitanje: šta s tim? Šta Bošnjaci kojima je ova tvrdnja upućena, zapravo mogu učiniti? Hoće li nam se to jedanaestog jula ove godine, na petnaestu godišnjicu genocida u Srebrenici, Haris Silajdžić započinjući svoju kampanju, obavezati na obnovu postupka protiv Srbije? Je li to neko stvarno misli da je to moguće? Kao što rekoh, ovaj, centralni navod kampanje koju su, i to je jasno pokrenuli Dani, odveć je površan i naprosto odbacuje one dijelove stvarnosti koji je na bilo koji način podrivaju. A stvari su izgledale malo drugačije. Carla del Ponte bila je glavna tužiteljica u predmetu protiv Slobodana Miloševića i činila je apsolutno sve što je smatrala shodnim da dokaže navode iz optužnice. I sve što bi joj taj posao olakšalo. Možemo to smatrati moralno upitnim činom, ali, za slučaj da ga neko od pravnih savjetnika i ad hoc eksperata nije pročitao, pozivam se na Statut tribunala u kojem ne stoji da je mandat tribunala da utvrđuje istorijsku istinu, nego da osudi pojedince, doduše cijeli niz njih, ali i dalje pojedince, za teške zločine koje su počinili. Štaviše, mislim da nema visokog zvaničnika tog suda koji to nije javno rekao barem jednom. Nigdje u tom statutu, također, ne piše ni da je mandat tribunala da zastupa državne interese Bosne i Hercegovine. To je posao njenih državnih organa. I da podvučemo, po cijenu da se ponavljam: međunarodna pravda je šarena laža i utješna nagrada za one koji gube ratove. Oni koji dobijaju ratove dobiju državu. Dakle, to što naši organi misle da će tribunal nekako osvetiti sve njihove promašaje je u krajnjoj konsekvenci lažni moralizam. Pravda prebiva u raljama topovskih cijevi velikog kalibra. Dalje, Bosna i Hercegovina je izgubila spor iz dva razloga: objektivne nenaklonosti suda i loše pripreme predmeta. Krenimo od kraja.
NEPOPRAVLJIVE GREŠKE Naši su zastupnici tokom postupka činili užasno krupne propuste, navodeći kako je, recimo, u Omarskoj ubijeno deset hiljada ljudi – u petnaest godina otkako je tužba pokrenuta nikome nije palo na pamet da revidira brojeve?! – što drugoj strani u postupku nije bilo teško da opovrgne, koristeći se upravo nalazima iz presuda suda za bivšu Jugoslaviju. Bosna i Hercegovina je izgubila spor jer tužba nije ni pokrenuta da dokaže da je Srbija počinila genocid u našoj zemlji, nego da posluži kao post facto ideološko opravdanje Alije Izetbegovića i njegovog režima. Stvari su se poslije rata promijenile, pa je svako ko je bio na vlasti, htio, ne htio – a mnogi su htjeli – bio doslovno vlasnik postupka.
Međunarodni sud pravde je odbio da dokumente Vrhovnog savjeta odbrane zatraži od tribunala za bivšu Jugoslaviju iz nikad objašnjenih i objašnjivih razloga. Tribunal bi, i pored sporazuma sa Srbijom, te dokumente ustupio, morao ustupiti, kao što bi ih i danas ustupio bilo kojem međunarodnom i državnom sudu - uključujući i Sud BiH - uz pravo valjan i argumentiran zahtjev. Ali, to podrazumijeva rad, a bijesno mahanje šakama i pljuvanje naprosto nije argument pred bilo kojim sudom. Uz valjanu pripremu, Bosna i Hercegovina je imala dovoljno dokaza koji bi svakog nepristrasnog „trier of facts“ dovela do zaključka da je zahtjev tužitelja opravdan. Ali, međunarodni sudovi ne operišu u politički zrakopraznom prostoru. Ishod postupka – kao što je to na koncu i sporazum koji je del Ponteova sklopila sa Srbijom – je odraz mjesta koje BiH zauzima ili je zauzimala u svjetskoj i evropskoj zajednici država.
VISOKI STANDARDI
Na suđenje se to odrazilo na sljedeći način: da bi sud prihvatio zahtjev tužitelja (laički, proglasio Srbiju krivom) bilo je potrebno utvrditi efektivnu kontrolu Srbije nad srpskim snagama u BiH. Samo dokumentacija 30. Kadrovskog centra Vojske Jugoslavije, koja je javna i dostupna, jedan je u cijelom nizu jasnih i bjelodanih grupnih dokaza tome u prilog, ali je sud primijenio tako visok standard efektivne kontrole i tako visok test odgovornosti države za postupanje državnih organa da ništa manje od audio i video zapisa direktnog Miloševićevog naređenja Ratku Mladiću da pobije kompletno stanovništvo Srebrenice ne bi bilo dovoljno. I to je tako. Nepravda? Naravno. I šta ćemo sad? Hoćemo li zbog toga dati još jedan četvorogodišnji mandat Harisu Silajdžiću? Ne dopuštam nikome u ovoj zemlji da kaže kako mu je istina o i pravda za zločine počinjene u BiH važnija nego meni. Poslije ove presude sam, za razliku od komesara za genocid i struju, morao prihvatiti da Srbija neće nikada morati nikome podnijeti račun zato što je vojnik, njen vojnik, sa desne obale Drine ispalio artiljerijski hitac i ubio mog oca. Živim s tim i ne očekujem nikakvu pravicu. Nikad. Naučio sam živjeti s tim. I hoću da živim sa onoliko pravde i istine koliko mogu dobiti. I ako s dogodi pa Silajdžić ovaj narod uspije natjerati u još jednu bitku protiv njegovih vjetrenjača, sasvim sigurno neću biti pod tom zastavom. Znam da su istina i pravda u ovoj zemlji izigrane. Ali, također znam da su ih izigrali upravo tipovi poput Silajdžića.
(zurnal.info)
Emir Suljagić
Hoće li se jedanaestog jula ove godine, na petnaestu godišnjicu genocida u Srebrenici, Haris Silajdžić započinjući svoju kampanju, obavezati na obnovu postupka protiv Srbije? Zar neko misli da je to moguće...
