Emir Suljagić

EMIR SULJAGIĆ: Podvodni svijet Alije Izetbegovića

Poplava u pojedinim sarajevskim naseljima izbacila je, ponovo, na površinu priču o naseljima koja su nikla kao rezultat političke odluke režima Alije Izetbegovića da osigura bošnjačku većinu u Sarajevu

Živim u Doglodima. Tokom protekle sedmice najviše sam vremena proveo u ribarskim čizmama. Ne znam kako je bilo drugdje u Bosni i Hercegovini – jer posvuda su se rijeke izlilile, potoci nabujali, vode podigle – ali znam da je za poplavu u Sarajevu, čije su razmjere u jednom trenutku zaprijetle da postanu kataklizmične – ili se meni samo tako činili dok sam sizifovski lopatom gurao vodu sa ulaznih vrata u kuću – odgovornost isključivo ljudska. Tačnije, riječ je o kriminalnom nemaru vlasti – opštinskih, federalnih, kantonalnih...

KOME TREBA OVAKVA DRŽAVA?

Jedino gore od istinskog nemara koji su pokazivali tokom poplave – ne uzimajući u obzir činjenicu da se poplave zbivaju skoro svake godine i već deset godina zaredom – bila je paralelna stvarnost koju su zahvaljujući interesu medija stvorile takozvane „nadležne službe“. U toj paralelnoj stvarnosti, ako je vjerovati riječima Alije Tihića, direktora Federalne Civilne zaštite i Mustafi Kovaču, njegovoj sarajevskoj, kantonalnoj, inačici, CZ je „angažovala specijalizirane jedinice“, pomagala evakuaciju građana i branila kuće od poplava.

U našoj, pak, stvarnosti, dok je voda navirala u kuće, uz nas nije bilo nikoga; nismo imali čizama i sve i da je bilo ko htio, ne bi mogao napustiti kuću; a niko nije htio napustiti dom jer smo sami morali sprečavati dalje prodiranje vode. U paralelnoj stvarnosti ovdašnjih „nadležnih službi“, vatrogasci su zajedno s građanima pravili bedeme protiv poplave. U našoj pak, dok je voda nadirala u kuće, kada je već bilo prekasno, pojavio se kamion pijeska i nekoliko fizičkih radnika iz „Bosmala“, koji su po jakoj kiši pokušavali praviti bedem u vodi do pojasa; vatrogasci su za kamere Federalne televizije napunili nekoliko vreća pijeska i vratili se natrag u kamion u kojem su presjedili cijeli dan, odmah nakon što su novinari i kamere napustili Doglode. I ništa tu zapravo nije problem: dvojica vatrogasaca koji su tamo proveli cijeli dan nisu niti opremljeni, niti kvalifikovani da se izbore sa najvećom poplavom u Sarajevu poslije rata.

Poenta je zapravo u tome da je država još jednom ostavila na cjedilu građane zbog kojih i postoji, i da se – a tako stvari zapravo stoje od aprila 1992. godine – nije u stanju pobrinuti za njih, nije u stanju ispuniti svoj dio društvenog ugovora. Na nivou principa, poplava u Doglodima, se dakle ne razlikuje od ostavljanja žitelja ove zemlje ne cjedilu dok je četvrta najveća vojna sila u Evropi silovala Bosnu i Hercegovinu; nema nikakve razlike između reakcije države na poplavu u Doglodima i Osijeku, na jednoj i napada snaga Ratka Mladića na Srebrenicu na drugoj strani. Jer, suština države je da je uvijek u stanju ispuniti svoj dio društvenog ugovora: ako nije, onda za njom nema potrebe, a za ovakvom državom, utjelovljenoj u ovakvoj državnom aparatu, koja je svrha sama sebi, koja proizvodi potpuno paralelnu i virtuelnu stvarnost – očito nema potrebe.

MIZANSCEN ZA LJUDSKU DRAMU

To je, međutim, samo jedan dio ove priče. Drugi, veći i važniji, je laž koju su državni službenici zaduženi za zaštitu i odbranu imovine i ljudi od prirodnih nepogoda koristili u svoju odbranu, a mediji neselektivno prenosili, uz pomoć, na rasizam uvijek spremnih „najstarijih Sarajlija“, na web-portalima i forumima: sve su to, vele, ionako bespravno podignute kuće, u kojima žive primitivci iz istočne Bosne. Na stranu sada što je riječ o laži, to je zapravo i prava tema članka: poplava ima da posluži tek kao mizanscen za jednu mnogo veću ljudsku dramu, koja je započela odmah poslije rata i još uvijek traje, bez nekih naročitih izgleda da se na bilo koji način razriješi. Na stranu i to što bi, sve i da je tako, životi tih ljudi trebali biti podjednako vrijedni, njihovoj djeci potrebne pelene i dječija hrana, njihovim majkama lijekovi, koje nisu mogli dobiti zato što su danima ostali zatočeni u svojim kućama. Pravo je pitanje, dakle, odakle baš ti ljudi baš tu?

I oni i njihove kuće, legalno ili nelegalno napravljene, tu su od kraja rata i kao rezultat etničkog inžinjeringa, odmah iza uspješnog plana Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika da Srbe izvedu iz Sarajeva. Oni, sa svom svojom sirotinjom su tu kao rezultat političke odluke režima Alije Izetbegovića da osigura bošnjačku većinu u Sarajevu; i one kuće koje su legalne i one koje nisu i danas stoje u predgrađima Sarajeva, od Ilidže i Vogošće, preko Hadžića, do Ilijaša kao rezultat ne pasivnog odobravanja, nego aktivne politike SDA.

Mogao bih navesti mnogo brojnije i uvjerljivije dokaze, ali kako sam i sam žrtvom tog plana, evo kako je to zapravo izgledalo. Moju je familiju, majku i sestru, naime, iz takozvanog kolektivnog smještaja u Tuzli, pokupio nekakav lokalni referntić SDA, sve ih uredno popisao, potrpao u autobuse, koji su ih danima i sedmicama, sa desetinama hiljada drugih, prevozili do predgrađa Sarajeva koja su Srbi napustili. Implicitna u odluci da im – ili nam – dopusti da se naselimo u napuštene srpske kuće i stanove imovinu bilo je uvjerenje da ćemo zauvijek ostati ovdje. Onima koji nisu mogli drugačije putovati iz Sarajeva u Tuzlu – jer, jedno je doći i „zapikati“ imovinu, nešto sasvim drugo preseliti onaj jad iz jednog mjesta u drugo – opštinske su vlasti izdavale bonove koji su imali poslužiti umjesto autobuskih karti; siguran sam da je sve nadomješteno u budžetu. Tek kao fusnota, da je Izetegovićev režim uložio makar i dio tog napora u povratak, Milorad Dodik danas sasvim sigurno ne bi ovak olako potezao pitanje referenduma; a Bosna i Hercegovina u svojim istočnim dijelovima ne bi bila samo geografska, nego i politička odrednica.

Kada se, pak, ispostavilo da međunarodna zajednica pitanje imovine shvata ozbiljno i kad je vlast, sasvim nevoljko, dakako, morala ponekad i sa policijom izbacivati tek naseljeno stanovništvo iz tuđih kuća – naročito nakon što im je čvrsto obećala da će ostati tu gdje jesu – alternativno riješenje je pronađeno u naseljavanju onih dijelova Sarajeva u kojima do tada niko nije živio i koji naprosto nisu bili ni predviđeni za naseljavanje. I tako su mapu došli Osjek, Doglodi i brojna druga predgrađa: na koncu, Sarajevo je u 21. vijek ušlo kao kanton sa dominantnom bošnjačkom većinom koje je u demografskom, socijalnom i obrazovnom smislu bila idealno glassačko tijelo SDA, a kasnije i SBiH. Cijena za to je dvostruka: istočna Bosna je napuštena i bošnjačka zajednica tamo – ne dođe li do radikalnog zaokreta u politici – više nije održiva i prestat će da postoji u narednih petnaest do dvadeset godina; novonaseljeni stanovnici Sarajeva žive u temeljitoj bijedi, bez kanalizacije, sa nelegalnim priključcima za struju, jer Elektroprivreda odbija nove priključke i pored građevinskih dozvola, ali zato uredno naplaćuje račune za ilegalne priključke; bez kanalizacije ili ulične rasvjete, bez telefona; bez, infrastrukture, najviše nalik na brazilske favelle.

I to je to: proizvodnja sirotinje koja će držana u neznanju na jednoj i fizičkoj bijedi na drugoj strani, u kontinuiranoj zavisnosti od vlasti biti zadovoljna mrvicama sa stolova vlastodržaca, bez ikakve svijesti o svojim pravima ono što im pripada tumačiti kao privilegiju. I čak i ako su – raspamećeni kakvi jesu – birali takvu vlasti, nisu to sasvim sigurno činili sami. Ali, sami plaćaju cijenu.