Fikret Abdić vs. Goran Bregović

ABDIĆ: 150 SKLEKOVA I 3.500 SIMPATIZERA

Njegovi politički protivnici već su ga proglasili oronulim starcem. I zaista, on već ima 72 godine, a posljednjih deset proveo je u zatvoru zbog ratnih zločina. U prošlosti je višestruko suđen zbog privrednog kriminala, isti takav proces čeka ga i u bliskoj budućnosti. Ali Fikret Abdić je sve samo ne oronuo. Taj čovjek ima u sebi više energije, fanatizma i kreativnih poriva nego kompletna politička garnitura koja danas vlada Bosnom i Hercegovinom.

Ono što njegovi protivnici ne mogu da shvate upravo je taj Babin neuništivi energetski zanos. Politički i stvaralački anemični, ne mogu pojmiti da jednom monomanijaku godine ne mogu ništa, da će on i u devedesetoj biti vitalniji i mlađi od njih. Ali ima i nešto što Babo ne može da shvati. Između njega i Agrokomerca ispriječila se jedna nepopravljiva sitnica: AP Zapadna Bosna, zločin koji je razvalio i dugoročno podijelio Krajinu. Preko nekih stvari jednostavno se ne može preći. U ovom trenutku, nedavna politička prošlost čini se nesavladivom preprekom za bilo kakav ozbiljan pokušaj revitalizacije Agrokomerca. A u tome i jeste Abdićev glavni kvalitet: on je čitav život iz ničeg pravio nešto, ne obazirući se na uslove. Za njega ne postoji pojam nemoguće. Agrokomerc je podigao s ledine, u zatvoru se žalio na uvjete, ne zbog komoditeta, nego iz praktičnih razloga:

Ćelija mu je bila premala da primi 32.000 dokumenata koji su mu trebali za odbranu. Proučavajući sve te spise, usput je radio 150 sklekova i nekoliko stotina trbušnjaka dnevno, tek toliko da se zna: starost čovječijeg organizma ne mjeri se godinama, nego nekim drugim parametrima.

Je li njegov neuništivi entuzijazam u međuvremenu ipak nagrižen? Sedamdeset dvije godine načnu čovjeka i kad živi u bonluku, a kamoli u zatvoru. Sudeći po prvim potezima koje je povukao, ništa od toga. Fikretova kćerka, Elvira Abdić Jelenić prije nekoliko sedmica obavijestila je javnost da je njen otac prijedlog za preuzimanje i obnovu Agrokomerca poslao – pazite sad – na “više od 500 zvaničnih institucionalnih adresa”.

Naravno, povodom tog zahtjeva niko se do sada nije očitovao. Ovdje se ne očituju ni kada ih Angelina Jolie zamoli da snimi film. Što rekao Nermin Nikšić, takva smo država.

Onog dana kada je izašao iz zatvora u Puli, dočekalo ga je, kako mediji izvještavaju, 3.500 simpatizera (šta simpatizera – fanatičnih poklonika) koji su promptno raspalili kolo dobrodošlice, anticipirajući na taj način i svijetlu budućnost i sve njene nadolazeće atribute. Te su informacije strahovito razljutile Babine vojnike, koji tvrde da ih je bilo više od 6000. Politički superstar dočekan je euforično, i to na svim stranama. Oni koji su ga voljeli, vole ga još više, oni koji su ga mrzili također su intenzivirali emocije. Njegovi ultimativni sljedbenici izgradili su kult Fikreta Abdića, on je nešto kao krajiški Sai Baba, odnosno Sai Babo. Koji na sve to sa svojih menadžersko-energetskih visina odgovara poslovično samouvjereno: “Obnovit ću Agrokomerc i zaposliti 13 hiljada ljudi. Dosta je bilo volontiranja.”

U Krajini evidentno slijede nova uzbuđenja, s njim nikada nije dosadno.

BREGOVIĆ: KATASTROFALNA MEDIJSKA LOGISTIKA

Mart 2012. godine mjesec je spektakularnih povrataka. I proslavljeni Sarajlija Goran Bregović najavio je definitivni come back u rodni grad. Uporedo s tom najavom traju i pripreme za rođendanski koncert u Zetri, predviđen za kraj mjeseca. Krajiška euforija ovdje je izostala, ali strasti također ne miruju. Za razliku slučaja Babo, oni koji nisu voljeli Bregovića sada ga još više ne vole, a oni koji su mu bili skloni, nakon višednevnog PR debakla preispituju tu naklonost.

Glavno pitanje u vezi s Bregovićevom ulaznom – ili ako hoćete – povratnom strategijom je katastrofalna medijska logistika. Ostaje nejasno kako se moglo desiti da najveći majstor promocije u bivšoj Jugoslaviji, nedostižna PR gromada, napravi od sebe mečku koju vodaju po gradu i svakim njenim novim pojavljivanjem drastično iritiraju javnost. Odgovor je složen, mnogo je tu razloga, ali čini se da je glavni uzrok skriven u sljedećoj priči: Bregović je u međuvremenu, otkako je otišao iz Sarajeva, a njegov rodni grad pretrpio tragediju nezapamćenu u savremenom svijetu, postao globalna ikona i izgubio svaki realni kontakt sa životom i ulicom. Tako mu je vjerovatno promaklo da ovdje danas živi osiromašen, razočaran svijet, kivan na svakog ko mu se pojavi na nišanu.

A Bregović im nekoliko dana s nišana nije silazio. Da išta zna o BiH i savremenom Sarajevu, shvatio bi da je najveći PR danas i ovdje – maknuti se ljudima s očiju. Čim te vide – kriv si im za nešto. Ili čak za sve. Da pokloniš bubreg, jebali bi ti sve po spisku, a kamoli kad im otmeš mjesto u redu za CT. (Genijalna FB provala novinara Almira Panjete – “Izašao je novi CT Gorana Bregovića” – za nekoliko minuta izrasla je u sarajevski vic-klasik). Svaka promocija danas je antipromocija, a ovo s Bregovićem treba kao negativni primjer uvrstiti u sve udžbenike modernog PR-a.

Goran Bregović ima dva neriješena nesporazuma sa Sarajevom. Prvi je slavna izjava da mu se gade oni koji pucaju na grad, ali da mu se isto tako gade i oni koji ga brane. Drugi nesporazum još je slavniji. Nakon što je tokom četiri godine bestijalne opsade propustio priliku da makar i nožnim palcem pošalje poruku podrške svojim sugrađanima (pa su umjesto njega to uradili Joan Baez, Susan Sontag, Bill Clinton, Bono…), za vrijeme bombardiranja Beograda svirao je na protestnom koncertu u Solunu. Tad mu se nije gadilo.

Bregović i danas demonstrira elementarno nesnalaženje u politici. Sve što kaže po tom pitanju brutalno je pogrešno i komično. Nedavno je čak izvalio da mu je Milorad Dodik, ta mjerna jedinica nesimpatičnosti – simpatičan političar. Čovjek koji otvoreno segregira ljude, koji dodjeljuje višemilionske kredite sopstvenoj djeci i svojom teritorijom vlada kao rasni feudalni gospodar, teško da može biti simpatičan ikom s mrvom informacija i političke osviještenosti. Ali, eto, i takve naklonosti spadaju u domen političkih sloboda.

Nekad davno, Bregovićevi intervjui bili su prava mala medijska avangarda. Prvi i jedini je u bivšoj Jugoslaviji provalio i odbacio koncept sujete: “Moj najvažniji zadatak je da se distanciram od Gorana Bregovića. Kada se počnem furati na njegove uspjehe i predodžbe koje javnost ima o njemu, sa mnom je gotovo.”

I zaista, decenijama je uspijevao disciplinirati sopstvenu sujetu i tako se razlikovati od ogromnog procenta javnih ličnosti. Ali ta vremena davno su prošla. Danas nema ponuditi niti reći ništa novo kad je u pitanju društvena problematika, a u muzičkom smislu upitan je dobar dio onog što radi posljednjih godina. (Kad dobaciš dotle da su pjesme koje pišeš za Severinu najgori dio njenog inače vrlo suspektnog opusa, e onda si stvarno duboko, duboko razočarao.)

Ali sve to na stranu, Bregović je velika i važna ličnost i njegov povratak bitna je stvar za Sarajevo, opustošeno u svakom, a pogotovo u kreativnom smislu. Glavni grad BiH ne bi smio da izraste u patriotsku policiju šerijatskog tipa i da sankcionira drukčije mišljenje. Bregović ima pravo na ovaj grad kao i bilo ko drugi. I ima pravo čak i na takvu glupost kakva je simpatiziranje Dodika.

Bregović je Sarajevu važan sve dok sam ne počne da viče kako nam je važan. Bar je on čitav život znao da se kontrolira. Bilo bi šteta da to jednog dana nestane.

(zurnal.info)