General na (službenom) putu

Evo ga dođe i taj kraj jula. I ponovo se ništa ne dešava. Za finale ovog mjeseca iz Regionalnog suda u Korneuburgu, Austrija, najavljivali su ročište u slučaju Divjak. Ročište je do sada nekoliko puta bez obrazloženja odlagano.

Jovan Divjak, penzionirani general Armije BiH, uhapšen je u Beču trećeg marta ove godine. Od tada je prošlo skoro 150 dana, a čovjek pojma nema kakva mu je sudbina, šta mu se sprema i kada bi – ako je to uopće izvodljivo, jer ovdje se evidetno ne radi o pravu i pravdi, nego o osveti i političkom spletkarenju – ponovo mogao biti u Sarajevu. Kako stvari sada stoje, ne zna se šta je neizvjesniji proces – formiranje Vijeća ministara BiH ili povratak popularnog generala u domovinu. Oko prvog fenomena ne mogu da se dogovore tri zaraćena plemena – Srbi, Bošnjaci i Hrvati, oko drugog takođe ratuju tri strane – Bosanci, Srbijanci i Austrijanci. Riječ je o svojevrsnim političkim sapunicama koje traju jer niko nema ideju kako ih privesti kraju.

JE LI OVO STVARNO DIVJAK

Otprilike godina dana prije bečkog hapšenja Jovan Divjak je s grupom sugrađana putovao u Pariz, na obilježavanje godišnjice opsade Sarajeva. Njegovi saputnici tom su prilikom na ljubljanskom aerodromu ispoljavali određenu strepnju, strahujući da bi mu se moglo desiti ono što mu se na kraju i desilo, u Beču. Ali Divjaka su slovenački granični službenici dočekali s respektom. Na povratku, koji je zbog rekonstrukcije aerodroma u Ljubljani organiziran preko Maribora, zadivljeni službenici pitali su ostale Sarajlije: „Je li ovo stvarno bio general Divjak?“ Nisu skrivali fascinaciju, potvrđujući da ovaj osebujni oficir nikada nije bio lokalna priča i da je riječ o impresivnoj biografiji, koja svojim značajem i sadržajem uveliko nadilazi granice Bosne i Hercegovine.

Ali šta to danas vrijedi deprimiranom Divjaku, koji je na prinudnom odmoru u Beču i koji svojim vječnim šalama samo beuspješno pokušava sakriti gorčinu? Zdravstveno u ne baš najbriljantnijem stanju, on je žrtva moralnog licemjerja i političke konfuzije. Čovjek čiji je zaštitni znak postala i ostala rečenica, odnosno urlik „Ne pucaj“, često je (posljednji put od strane Borisa Tadića, u Sarajevu) izjednačavan s notornim zločincima kakvi su Ratko Mladić i Radovan Karadžić. Svijet u kojem su takvi obrati mogući ne pruža nikome mnogo razloga za optimizam. Država kojoj pripada Divjak i od koje on očekuje pravnu i svaku drugu pomoć, a ne samo moralnu podršku, tako je strukturirana da mu ta pomoć ne može biti osigurana. Divjak u Beču stradava kao talac dvostruke igre Srbije i trostruke rastočenosti BiH. Sve je protiv njega, osim (nemoćne) javnosti.

Politička i kulturna šteta nanesene su tog davnog desetog marta i spadaju u red nepopravljivih stvari. Činjenice govore da ima i suprotnih mišljenja, dio BiH rado bi Divjaka osudio za stradanja u Dobrovoljačkoj ulici, zaboravljajući pri tome tri važne stvari.

Prva, Haški tribunal ocijenio je da u slučaju Dobrovoljačka nema elemenata za pokretanje krivičnog postupka.

Druga, na koju nedavno podsjećaju i ogorčeni francuski intelektualci, „Divjak nikad nije ni trebao biti uhapšen, njegovo ime ne nalazi se ni u jednoj bazi podataka Interpola, organizacije koja je izričito odbila da proglasi pravovaljanim nalog za izručenje kojeg je izdala Srbija.”

I treća, zahtijevajući od Austrije Divjakovo izručenje, Srbija je prekršila dogovor s BiH po kojem je procesuiranje zločina nadležnost zemlje u kojoj je zločin počinjen i čiji je državljanin optužen. A ima i četvrto, neoboriv materijalni dokaz koji izgleda ništa ne vrijedi: baš iz te Dobrovoljačke ulice potiče onaj slavni snimak na kojem jedan uniformirani Bosanac galami saborcima da ne pucaju.

GORKI OKUS

Sve to za sada ne pomaže Jovanu Divjaku. Banjalučki i beogradski političari često adresiraju teške optužbe na njegov račun. Uz te disonantne tonove u paketu obavezno ide i humoristički prilog. Kada je austrijski ministar vanjskih poslova Michael Spindelegger, suočivši se s argumentima, izjavio kako je nezamislivo da njegova zemlja izruči Divjaka Srbiji, jedan ovdašnji visokokvalificirani humorista, ime mu nećemo navoditi, a prezime mu svakako znate, optužio je Spindeleggera za uticaj na pravosuđe i i izjavio da je isti „podlegao pritiscima sarajevske čaršije“! (Ista ta čaršija ne može da utiče ni na općinskog načelnika, a kamoli na austrijskog šefa diplomatije).

Stjepan Kljuić, bivši član Predsjedništva BiH, u jednom je intervjuu primijetio da su se na oslobađanju Ejupa Ganića angažirali visoka politika i još viši biznis, u Divjakovu odbranu skočila je sarajevska javnost, a za njega se ne bi potrudio niko. Zato Kljuić ne putuje, njemu je Sarajevo godinama ono što je Divjaku Beč mjesecima. Jovanu Divjaku je, dakle, ostala bar javnost. Taj fragilni bh. i sarajevski fenomen u nastajanju, ipak se nije oglušio o tragediju čovjeka koji je u svoj grad uložio jak etički i emotivni kapital. Ali u ovakvoj državi i u ovakvom društvu demokratska javnost može postići malo. Napisano je na desetine tekstova, organizirane su raznolike i ponekad maštovite, ironične akcije podrške omiljenom generalu, ali sve to ni za jotu nije promijenilo njegovu situaciju, osim što mu je vjerovatno uljepšalo prognaničke dane.

Ostaje gorak utisak da država nije za Divjaka uradila ono što je uradila za Ejupa Ganića i da se sam Ganić nije dovoljno angažirao da svojim iskustvom i ostalim raspoloživim resursima podrži čovjeka koji je danas u situaciji u kojoj je on bio onomad. Serija loših poteza kojima je Sarajevo pokušalo reagirati još je jednom potvrdila da BiH, ta država u vječnom formiranju, nije dorasla diplomatskom, političkom i ratnom vuku kakav je današnja Srbija. (A ako stvari s državnog prebacimo na stranački nivo, nepošteno je ne primijetiti da je povodom slučaja Ganić SBiH bila i zainteresirana i proaktivna, a da su povodom slučaja Divjak SDA i SDP i nezainteresirani i neaktivni.)

Ostaje i osjećaj društvene nepravde, pretočene u osobnu tragediju. Čovjek koji je neponovljivim ponašanjem obilježio jedan rat, kolateralna je šteta s kojom niko ne zna šta da radi. Divjakova biografija punija je nego što je to uobičajeno za prosječan ljudski vijek. Smjenjuju se u toj biografiji sjajni, hrabri potezi i odmjerene odluke s nizom nikad prekinutih udaraca. Naprimao ih se Jovan kao malo ko: hapšenja, sumnjičenja, šikaniranja, bojkoti... Dobro bolestan čovjek, s teškom operacijom iza sebe, on je primoran da pod stare dane dokazuje, odnosno pobija krivicu proizvedenu u obavještajnim, vojnim i političkim kuhinjama Beograda.

Jovan Divjak zna šta je uradio on, ali još ne zna šta bi mu sve mogli uraditi drugi.

(zurnal.info)