Josip Pejaković (1948-2025):Gore je odustati nego biti poražen

Čitaonica Žurnal

Josip Pejaković (1948-2025): Gore je odustati nego biti poražen

Preminuo je veliki bosanskohercegovački glumac Josip Pejaković. Objevljujemo dijelove iz njegovih intervjua koje je davao posljednjih godina.

Gore je odustati nego biti poražen
Josip Pejaković (nps.ba)

O zemlji

Zemlja je, po meni, puno više od države. Ona rađa, a država ubija. Onaj koji to ne razume nije zaslužio Bosnu! Bila je dva puta jedna prava država – Jugoslavija. Ovo sve što nastade njenim raspadom su za mene samo krhotine u kojima žive ljudi u apsolutnom ropstvu nakaradnog neo-liberalnog kapitalizma bez imalo slobode. 

(Nova.rs)

O državi

Ova država je uglavnom prisutna u Sarajevu, od Vječne vatre do Marindvora, u Banjaluci u Gospodskoj ulici, u centru Mostara. U Zenici već ne postoji takva ulica, jer tamo je cijeli grad ugrožen. U Goraždu od 36.000 stanovnika 30.000 ljudi živi u bijedi. Ista situacija je u Bosanskom Grahovu, periferiji Prijedora, Drvaru, Bosanskom Petrovcu... Danas psi bolje žive nego Srbi u Bosanskom Grahovu. U tim gradovima su najteže povrede ljudskih prava. BiH boluje od strašnog raka, koji proizilazi iz nacionalističkih oligarhija. Ja sam nepopravljivi partizan i ja im ne dam pardona.

(Nezavisne novine)

O položaju Bosne

U tom stalnom govoru kako bi trebalo biti, ja sam se već popeo na vrh glave ljudima, tako da me neki nedobronamjerni pitaju: 'Gdje je više ta tvoja Bosna o kojoj govoriš otkako znam za tebe?'

Moj odgovor je uvijek: pogledaj me dobro od glave do pete, hajvanu, pa ćeš vidjeti. Stoji ti pred nosom, a ti je ne vidiš. A trebao bi. Ne vidiš je zato što su ti neki drugi utuvili u glavu da je nema. A i tim drugima, i tebi, poručujem: Bosna je vječna.

(Žene.ba)

O nacionalnosti

Na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu profesor Brkić iz geografije pita mene, šta sam po nacionalnosti. Ja kažem Jugoslaven a on meni na to, kako jugoslaven a Josip a rođen u Bosni. Odgovaram; i Isus je rođen u štali a nije konj.

(MimoVas)

O mogućnosti zajedničkog života

Ne može kad svaki dan iz džamija i crkava slušamo kako vaze da je jedino rješenje da živimo jedni pored drugih, kao majmuni u zoološkom vrtu. Nema šansi. Oni su uspjeli da razvale nešto što je vijekovima bilo sasvim normalno – da živimo zajedno, ne samo da gledamo jedni druge. To 'zajedno' ima smisla. Živjeti jedan pored drugoga je potpuni besmisao. Tako živi Evropa. Zato mi se i ne sviđa. Niko ni s kim, a mi smo nekada bili posebni.

(Žene.ba)

O Vlašiću

Vlašić je bio dio mog užeg zavičaja, ali sada je crna rupa zbog divlje izgradnje. Tragedija je da su jednu od najljepših planina ljudi uništili. Zato ne idem gore jer ne smijem da se nerviram, a nalazim se u dobu kada mi je sve dozvoljeno, ali mi nije dozvoljeno da se nerviram. Odem na Bjelašnicu ponekad, a uglavnom provodim vrijeme u parkovima sa svoja dva tornjaka.

(Nezavisne novine)

O licemjerju

Mene je užasno nerviralo licemjerje koje vlada gotovo na svim stranama. ZAVNOBiH koriste sada kao udarnu pesnicu nečega što oni ne zaslužuju. Oni lamentiraju nad tim događajima, a ćutke su prešli preko ukidanja ulice Vojislava Kecmanovića, prvog predsjednika ZAVNOBiH-a. Nema pravo da polaže cvijeće niko ko je dozvolio da se to uradi u Sarajevu.

(Podcast sa Vildanom Selimbegović)

O istoričarima

Današnji istoričari su, čast retkim izuzecima, uglavnom internetski revizionisti i senzacionalisti. Oni svu istoriju tretiraju kao švedski sto sa kojeg konzumiraju samo ono što godi vladajućim oligarhijama. Tu nema ni „n“ od naučne svesti! Taj uglavnom priučeni ološ degradira sveobuhvatnu naučnu misao. 

(Nova.rs)

O tornjacima

Tornjak je pas koji na neki način dijeli sudbinu ovoga tla. Radi se o najrobusnijem, najsnažnijem, najodanijem i najljepšem psu ovih prostora. On ima snagu da kravi otkine nogu, a nikad nije napao čovjeka. Osim što se brani, on ne napada. Međutim, trpio je teror. Ubijali su ga i Osmanlije i Nijemci, a i domaći. Imam dva tornjaka, Lavca i Bosa. Prethodni se zvao Div i on je dva puta bio evropski, te dva puta jugoslovenski najljepši pas.

(Nezavisne novine)

O Travniku

Travnik nikad nije bio mala sredina. On jeste formalno bio mali grad, ali da se taj vezir nije razbolio i da Omer-Paša Latas nije vezirsku stolicu prenio u Sarajevo, sigurno bi mi intervju pravili danas u Travniku, a pričali kako je Sarajevo kasaba. Tu je bitna razlika. Travnik je, što se tiče kulture, bio i ostao uvijek veliki centar

(Žene.ba)

O antifašizmu

Antifašizam nije u modi. Dobri smo samo ako smo poslušni, ali mi nismo ni došli na svijet zbog toga. Mislim svojom glavom i ona mi ne služi za češljanje.

(Podcast sa Vildanom Selimbegović)

O glumačkim uzorima

Glumci su svi individue koji imaju svoje specifičnosti. Kao što ni ja nisam bio nasljednik nikome, tako pretpostavljam nema ni moga nasljednika. Nije to ni dobro. Meni niko nije bio idol od glumaca prije, jer sam se vrlo kasno opredijelio za to da budem glumac. Mene je muzika više interesovala. I tu sam imao puno uzora. Kad sam došao među glumce, vrlo brzo sam postao neko ko je odmah ušao u neke važne stvari kao što je monodrama “Oj živote” i mjuzikl “Poljubi me Kato”, drame koje sam igrao, od “Hasanaginice” na televiziji, pa do “Omer-paše Latasa” u pozorištu.  

Sve su to stvari koje su mene vrlo brzo svrstale među moje potencijalne uzore kao što su: Ljuba Tadić, Fabijan Šovagović, Zoran Radmilović i s druge strane nešto malo mlađi glumci kao što je Rade Šerbedžija, Miki Manojlović, Laza Ristovski.

(Interview.ba)

O medvjedima

U prirodi postoje životinjske vrste koje predosjećaju opasnost. Jedna od tih životinja je medvjed. On je najsenzibilniji kada su u pitanju elementarne nepogode, poplave, zemljotresi... On prvi opominje. A pošto nas inače u Bosni poistovjećuju sa medvjedima, ponosan sam na to što imam taj instinkt i što sam uvek bio pijetao koji kukuriče pre zore. To sam učinio i 1975. godine kada sam napisao, sada već prastaru, priču koja se zove ’On meni, nema Bosne’. Niko u to vreme nije osjetio, niti znao, niti predosjećao da opasnost vreba nad tom nesrećnom budućom zemljom, ali to se, nažalost, desilo.“

(Ekspres.net)

O porazu

Ovdje ne nedostaje vode, imamo je koliko Bog hoće, ne nedostaje rude, ne nedostaje nam nešto pretjerano ni pameti ni znanja, nama nedostaje sloboda. Mi je nemamo i nikad je nismo imali. Zato što nam je ona uvijek bila poklanjana.

Mi je nikad nismo osvojili, ni u jednom dobu, pa ni u Titovom. Sloboda je stvar za koju se moraš izboriti. Mi stalno odustajemo. Mi se borimo, porazi nas neko. Ja hoću da idem u progresiju, onda me neko porazi, idiot, kreten, neznalica, nacionalista, fašista – kako god hoćete, ja odustajem. Ne, nema odustajanja. Gori je poraz odustati nego biti poražen.

(Interview.ba)

 

(zurnal.info)

Žurnal je bolji u aplikaciji

Otvori u aplikaciji