Gradovi u BiH liče na geta, uopšte ne poznajemo jedni druge

Tanja Šljivar diplomirala je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu i najmlađa je dobitnica nagrade za dramsko stvaralaštvo Borislav Mihajlović Mihiz. Odluku o nagradi žiri je donio jednoglasno. Teatrolog Svetislav Jovanov, književnik Ferenc Deak i reditelj Kokan Mladenović naveli su kako Tanja u svoje dvije drame “impresivnim i bogatim jezikom, inovativnim oblikovanjem likova i suptilnošću kritičkog angažmana spada u grupu predvodnika generacije koja uvodi srpsku dramaturgiju u 21. vek”.

Tanja je rođena 1988. godine u Banjoj Luci, a danas živi u Beogradu. Njena drama “Pošto pašteta” izvodi se na sceni beogradskog Ateljea 212 u režiji Snežane Trišić, a glavnu ulogu igra Zijah Sokolović. Osim dvije drame (“Pošto pašteta” i “Grebanje, ili kako se ubila moja baka”), autorica je zbirke kratkih priča “Soba na trećem spratu” i radioadaptacije “Dnevnika” Laze Kostića.

Predstava “Pošto pašteta?” ušla je i u selekciju 120 najboljih evropskih drama u protekle dvije godine i odabrana je za publikaciju Evropske teatarske konvencije. U predstavi pored Zijaha Sokolovića igraju I Katarina Žutić, Aleksandra Janković, Miloš Samolov, Nataša Tapušković, Nikola Jovanović, Vladislav Mihailović i Jakov Jevtović.

Kao parafraza stiha jedne pesme „Zabranjenog pušenja“ iz osamdesetih, pašteta iz naslova postaje rasprodaja. Rasprodaja čulnosti, sniženje emocija, izgovor za klanje i jedina mogućnost zadovoljenja čovekovih najrazličitijih fizičkih i fizioloških potreba. U takvim okolnostima, u društvu u kome danas i ovde živimo, za nas, kao i za mesara Stojana, jedini način protesta, ali i opstanka je beg. Beg u fantaziju, iluziju, pa i utopiju - kaže se u najavi predstave “Pošto pašteta” Ateljea 212.

 Kako je došlo do toga da komad “Pošto pašteta” bude postavljen na scenu Ateljea 212?

Komad je moj ispitni rad sa treće godine studija dramaturgije u Beogradu. Mentor mi je bio profesor Boško Milin, koji je nakon ispita dramu poslao Svetislavu Jovanovu, koji je u uredništvu časopisa Scena, u kom je onda drama i objavljena. Upravnik Ateljea, Kokan Mladenović je, nakon što je pročitao dramu, shvatio da se ona konceptualno odlično uklapa u aktuelnu sezonu ovog pozorišta Utopiju, prepoznao je moj senzibilitet kao nešto što bi trenutno odgovaralo toj kući, i tako je došlo do postavljanja komada na Scenu u podrumu Ateljea 212.

Otkud saradnja sa rediteljicom Trišić?

Odavno je planirano da Snežana Trišić režira komad nekog mladog pisca u aktuelnoj sezoni. Mladenović i ona su dugo tragali za odgovarajućim tekstom, i Pašteta im se oboma učinila kao izazov. Sa njom sam se inače izvrsno razumjela i ona je, po mom mišljenju, mlada rediteljka iz Srbije koja je trenutno najbolji izbor za režiju tog mog komada.

Kažete kako je tekst društveno angažovan. Na koji način?

U današnje vrijeme, na Balkanu, sam čin pisanja smatram društvenim angažmanom. S obzirom da je radnja smještena u konkretan geografski i istorijski kontekst (devedesete godine u Bosni) ona dobija neizbježnu političku i socijalnu konotaciju. Moja generacija je odrastala tokom devedesetih, naša sjećanja na taj period su i stvarna i formirana od strane medija, i porodica, ali su ipak naša, proživjeli smo ih i imamo prava da se bavimo njima, da ih preispitujemo i na kraju krajeva da se razračunamo sa njima.

Koliko Vas je sredina u kojoj ste se rodili i odrasli potakla na pisanje ovog djela?

Rodila sam se i odrasla u Banjaluci. Tamo sam shvatila ili mislila da shvatam neke stvari o ljubavi, životu, porodici. Taj grad je neodvojiv dio mene, pa tako i mog stvaralaštva. Govor ljudi, simptomatična ponašanja, kretnje, navike, moji poznanici, komšije, prijatelji, ja sama, sve je to u Banjaluci, sve sam to gledala 19 godina, to je nešto što najbolje poznajem i iz tog razloga o tome i pišem.

Da li će u narednom periodu biti izvođen u BiH?

Za sada mi ni jedna teatarska kuća iz BiH nije ponudila postavljanje teksta “Pošto pašteta”, iako bih ja to, prirodno, jako voljela, ali na proljeće u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici očekujem premijeru mog diplomskog komada “Grebanje ili kako se ubila moja baka” u režiji Selme Spahić.

Najmlađa ste dobitnica Mihizove nagrade. Kako ste reagovali na vijest o nagradi?

Zagrlila sam prijatelja, napravili smo večeru i popili vino. Bila sam srećna, a nagrada je zaista bila potpuno neočekivana.

Glavnu ulogu u predstavi igra Zijah Sokolović, kako su odabrani ostali glumci?

Spletom raznih okonosti. Lakše mi je da vjerujem da se ništa ne događa bez razloga, pa tako mislim da je i ova podjela mnogo bolja od raznih drugih opcija koje su ranije razmatrane. Zijah Sokolović je fascinantan u glavnoj ulozi i poznanstvo i razgovori sa tim čovjekom mnogo su me promijenili, vjerujem na bolje.

Ovo nije vaš prvi autorski rad?

Objavila sam knjigu priča “Soba na trećem spratu” u izdanju Književne omladine Srbije, koja je autoironična knjiga o odrastanju, a na Radio Beogradu je izvedena moja dramatizacija “Dnevnika” Laze Kostića u režiji Miloša Jagodića.

Živite u Beogradu. Je li riječ o trajnom preseljenju?

Jeste.

Rekli ste kako ljudi ne mogu ostati ravnodušni na vaš komad – reakcije će biti pozitivne ili negativne, ali ravnodušnosti neće biti. Kakav ste dojam stekli za ovo vrijeme koliko se komad izvodi – kakve su reakcije?

Na svakom izvođenju publika različito reaguje i to je jedan od razloga zbog kojih je meni i dalje uzbudljivo da gledam predstavu. Bilo je naravno, kao i uvijek, onih koji su izašli sa predstave, ali većina ljudi sa kojima sam imala priliku da razgovaram imala je vrlo pozitivne komentare.

Na čemu trenutno radite?

Radim na scenarijima za dva kratka filma, kao i na finalnim prepravkama na drami “Grebanje” pred početak proba.

Pratite li političku situaciju u BiH?

Da, koliko moram. A moram više nego što bih željela.

S obzirom na to da govorite i o politici kako ste uspjeli pronaći mjeru da niko u vašem komadu ne pronađe nešto “sporno”, kako je to kod nas često običaj?

Upošte ne mislim da sam pronašla “mjeru”, predstava još nije gostovala nigdje u regionu, nemam pojma kako će publika u BiH da reaguje, možda neko i pronađe nešto, kako kažete, “sporno”.

U jednom intervjuu ste rekli kako su gradovi u BiH svojevrsni geto, što su vam neki i zamjerili.

Kad sam to rekla, mislila sam na to da uopšte ne poznajemo jedni druge i da ne pokazujemo ni najmanju želju i namjeru da se upoznamo.

Jeste li gledali film “U zemlji krvi i meda”?

Još uvijek nisam pogledala film.

Planirate režiju i snimanje filma u Banjaluci. Možete li malo preciznije reći o čemu se radi, dokle ste stigli s tim projektom?

Još uvijek radim na scenariju, koji bi trebalo sama i da režiram, nisam još uvijek sigurna šta će to da bude, projekat je na granici između igranog i dokumentarnog. Vrlo je ličan, o mojim bakama i o meni, i o odnosima muškaraca i žena uopšte.

(zurnal.info)