HIROŠIMA I NAGASAKI: Jesu li lekcije naučene

Prije 66 godina, šestog i devetog augusta 1945. godine, bačene su atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki. Dva grada su nestala, jedan rat je zaustavljen, skoro 220.000 ljudi poginulo je kako bi okončala klanica koja je do tada odnijela 60 miliona života. A čovječanstvo je dobilo novu prijetnju i trajnu traumu – nuklearno oružje.

OGROMNA LOPTA

Dvadeseti vijek bit će zapamćen kao stoljeće najvećeg napretka i najsurovijih ratova. Bilo ih je svih vrsta: svjetskih, lokalnih, osvajačkih, oslobodilačkih, kolonijalnih, religioznih, građanskih, najamnih, pa čak i fudbalskih. Ozbiljni sukobi izbijali su najmanje jednom godišnje. Hirošima i Nagasaki označili su kraj najkrvavijeg sukoba svih vremena, u kojem je, osim 60 miliona ubijenih, ranjeno preko 35 miliona ljudi, vođen je na teritoriji 40 država i obuhvatio je skoro dvije milijarde stanovništva. Dva japanska grada bila su, izrazimo se hladnim, nemilosrdnim rječnikom današnje vojne administracije – kolateralna šteta.

To s Hirošimom – tehnički gledajući – išlo je vrlo, vrlo glatko. Grad je uništen za tridesetak sekundi. Temperatura u središtu eksplozije dosegla je četiri miliona Celzijusa. Oko epicentra detonacije formirana je ogromna vatrena masa prečnika 280 metara, a udarni talas, koji bi se najpreciznije mogao opisati kao plamena oluja, pretvorio je u pepeo sve u prečniku od dva i po kilomera. Odmah je ubijeno 66.000 ljudi, a tokom narednih deset sedmica od teških opekotina i radioaktivnog zračenja umire još 80.000 građana Hirošime.

Svjedočenja su potresna, nekoliko njih sažimamo u jednu izjavu: „Bila je to ogromna vruća lopta. Hiljade sprženih tijela razbacano na sve strane, teško da bi ih i rođena mati mogla prepoznati. U zraku se osjećao miris paljevine, ljudi su vrištali, krv je pljuštala. Jedan čovjek ostao je zapečen u granitu, ptice su izgarale u letu. Bila je to neka zaglušujuća bol, dok gledaš i slušaš kako ljudi oko tebe gore...”

Legenda kaže da je užasnuti kopilot Enole Gay, bombardera B29, kada je šteta već počinjena, odnosno bomba bačena i Hirošima razorena, uzviknuo: „Bože dragi, šta smo to učinili?“ Teško je naći smislen odgovor na ovo pitanje. A tri dana kasnije – repriza.

Prvu bombu, onu namijenjenu Hirošimi, od milja su zvali Little Boy (Dječačić, neadekvatan i ironičan naziv za smrtonosno punjenje dugo tri metra i teško četiri tone), a ovu drugu, bačenu devetog augusta na Nagasaki Fat Man (Debeljko). Kao i Mali dječak, i Debeli čovjek ubio je desetine hiljada, tačnije – 70.000 ljudi, a stotine hiljada građana u oba grada umirala su decenijama nakon toga, od posljedica radijacije.

I danas se u ovim područjima djeca rađaju s genetskim promjenama, što je posljedica Dječačića i Debeljka. Naučne analize utvrdile su da su mutacije izraženije u Nagasakiju nego u Hirošimi. Litlle Boy eksplodirao je visoko iznad tla, tako da je i koncentracija smrtonosne radioaktivne prašine bila manja nego prilikom i nakon druge atomske detonacije. (Šta znači ozračenost tla možda najbolje govori prognoza nedavno objavljena na Žurnalu: „Naučnici smatraju da će radijacija utjecati na prostor Černobila oko 48.000 godina, premda će za ljude biti bezbjedno da se tu vrate mnogo ranije, za 600 godina.“)

Te bombe su – već je primijećeno, samo ponavljamo definiciju – agresora pretvorile u žrtvu. Amerika se nikada nije izvinila, a prošlogodišnji dolazak američkog ambasadora u Japanu, Johna Roosa, na komemoraciju u Hirošimi smatra se svojevrsnim činom pokajanja.

I danas, šest i po decenija kasnije, to što je urađeno spada u top pet tragedija u historiji čovječanstva. A zastrašujuće oružje još je s nama: umnoženo, usavršeno i pri tome često uskladišteno na načine koju su odavno zastarjeli. Svojevrsni demonski inventar: širom globusa postavljeno je desetine hiljada nuklearnih bojevih glava. Energija sadržana u njima za nekoliko minuta mogla bi uništiti ne samo kompletan život na Zemlji, nego s kosmičkih mapa izbrisati i susjedne planete. Nuklearne glave tu su da nas svojim prisustvom podsjete u kako lohotnom i relativnom svijetu živimo.

RAT KAMENICAMA

Nuklearno oružje danas ima najmanje osam država: SAD, Rusija, Kina, Francuska, Velika Britanija, Indija, Pakistan, Izrael, a sumnja se još i na Sjevernu Koreju i – ako već ne sad, onda uskoro – Iran.

Poseban problem predstavljao je grozd mladih država oko Rusije, nastalih nakon raspada SSSR-a. Sve taktičko-operativno nuklearno oružje vraćeno je Rusiji 1992. godine, ali Bjelorusija, Ukrajina i Kazahstan zadržale su hiljade bojevih glava za interkontinentalne balističke projektile. Pod pritiskom Amerike i drugih zemalja, Bjelorusija i Kazahstan pristali su vratiti arsenale Rusiji. Kazahstan je tom prilikom ustupio 81 prenosni projektil, što je, po slobodnoj procjeni posmatrača, bilo dovoljno da se zbrišu Evropu i Ameriku. Ukrajina se najduže opirala ideji da vrati 1240 strateških nuklearnih glava, ali je 1993. i ona poklekla, tako da je Rusija ostala jedini legitimni nasljednik nuklearnog naoružanja Sovjetskog Saveza. Ali, postoji problem, sovjeti nisu vodili urednu evidenciju, pa se ne zna koliko je još nuklearnih potencijala neevidentirano, skriveno i spremno za krijumčarenje. Zna se da su ilegalno prodavane manje mase i pretpostavlja se da niko nije uspio nabaviti minimalnu količinu materijala – četiri kilograma plutonija ili 15 kilograma visoko obogaćenog urana, potrebnih za izradu atomskih bombi prve generacije.

Dvadesetak zemalja danas posjeduje tehnologiju i znanje potrebne da se atomska bomba proizvede za godinu dana.

Naučnici su uvjereni da će se u narednih nekoliko decenija razornog nuklearnog arsenala domoći još tridesetak država. UN upozorenje „da međunarodna zajednica ima politiku nulte tolerancije prema svakoj novoj zemlji koja želi razviti nuklearno oružje“, evidentno, niko ozbiljno ne shvata. Situacija s atomskim bombama i drugim usavršenim oružjem davno je prevazišla mogućnosti planete i njenog eko-sistema. Prva nuklearna eksplozija dogodila se 16. jula 1945. godine, u Novom Meksiku, na području koje se i danas koristi za testiranje. Od tada do 1998. godine Zemlja je bila poprište 2053 nuklearne detonacije. Svaka od njih dramatično je mijenjala okolinu u kojoj je izvedena, uništavajući ili teško narušavajući sve poznate oblike života.

Postoji opravdan strah da bi se nuklearnog oružja mogle domoći i terorističke grupe. One na ilegalnom tržištu nastoje nabaviti matematičke formule i materijal. Te grupe mogle bi, ako već nisu, sastaviti takozvanu „prljavu bombu“, napravu koja radioaktivne čestice raspršuju konvencionalnim eksplozivom. A nisu isključene i intencije da se domognu klasičnog nuklearnog oružja, ili da ga proizvedu u domaćoj radinosti.

Rat, taj najneelegantniji i najkrvaviji način rješavanja konflikata, ljudska je konstanta. Razvojem tehnologije sukobi su bivali sve nemilosrdniji, razorniji i krvaviji. Kad god se povede priča o potencijalnom novom svjetskom sukobu, nemoguće je izbjeći aforističko razmišljanje Alberta Einsteina: „Ne znam koje će oružje biti upotrijebljeno u trećem svjetskom ratu, ali znam da će do njega doći. Baš kao što znam i kako će se voditi četvrti svjetski rat. Kamenicama.“

(zurnal.info)