Houston, imamo problem

U aktuelnom političkom, medijskom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine, a posebno Sarajeva, gotovo niko nije zadržao poziciju na kojoj je nekad bio. Svi su promijenili svoje egzistencijalne situacije, a počesto su u skladu s tim mijenjani i politički svjetonazori, pragmatični stavovi i kompletni strateški okviri. U ovom uzavrelom grotlu mijena samo je jedno bilo i ostalo konstanta – silina kojom je većina učesnika javnog (ne)dijaloga participirali u društvenom životu Bosne i Hercegovine.

KULTURA KONFLIKTA

Ključnom tačkom u devalviranju dijaloga kao specifične društvene vrijednosti čine nam se izbori 2006 godine. Strahoviti izljevi bijesa, nekakav pravednički amok ugrađen u dokazivanje sopstvene ispravnosti, nevjerovatna energija investirana u satiranje političkih protivnika, sve to počelo je mnogo prije oficijelne kampanje, već u januaru te zlokobne godine, a nije se stišalo ni do danas. Naprotiv, vidimo da cijeli taj opskurni repertoar nesmanjenim intenzitetom traje kao poželjan i dobitni metod političko -intelektualne borbe. Dijalektički odnos komunikacije i prožimanja do daljnjeg je suspendiran u korist antagonističke relacije, koja neistomišljenika, tog demoniziranog Drugog, tretira isključivo kao neprijateljsku činjenicu. Drugo i različito je neprijateljsko, i kao takvo podliježe tretmanima brutalnog eliminiranja.

Ta kultura konflikta građena je na licemjernom i neproduktivnom principu minimaliziranja sopstvenih i maksimailizranju neprijateljskih grešaka i slabosti. Ona u konačnici nikome ne donosi korist, niti može stvoriti ikakvo društveno dobro. Ovo ozračje rađa dosad neviđeni pandemonij netrpeljivosti, straha i izoliranosti. Posljednji put kad se to desilo, takav pandemonij – jugoslovenskih razmjera – kulminirao je ratom. Sada (ustvari – za sada) izostaje kulminacija, pa umjesto nje imamo beskrajnu gradaciju, trajno umnožavanje lokalnih animoziteta, što nas dovodi do dijaloškog besmisla. U politici, kao što svjedočimo već godinama, promjene dresova dešavaju se na sedmičnoj osnovi. Oni što su u ponedjeljak bili lažni, prinudi saveznici, sljedećeg su utorka smrtni neprijatelji. Što dvije srijede kasnije više nikog ni na šta ne obavezuje, sve je spremno za nove, najnelogičnije i najneočekivanije paktove.

DOMINACIJA KASAPLJENJA

Ovakva psihološka nepouzdanost i politička neuravnoteženost prostački se zove prevrtljivost, u sebi krije strahovit komični potencijal, ali su njene posljedice po društvo i građane isključivo tragične. To što se u zraku (još?) ne osjeti miris krvi i gareži neka nikog ne zavarava. Ovdje su sve opcije uvijek u igri, a pogotovo one s fatalnim ishodom. Osjećaj bezizlaza je dominantna društvena emocija unutar Bosne i Hecegovine. Nema izlaza, nema nade, nema rješenja...

U svemu tome fascinira mračna strast kojom pojedinci i grupe (političke, medijske, finansijske, ali i: političko-medijsko-finansijske) insistiraju na sopstvenoj dosljednosti, iako je nedosljednost najizraženija konstanta njihovog djelovanja. Kritičko sagledavanje vlastite pozicije nikad nam nije bilo jača strana; danas je to gotovo pa izumrla intelektualna vještina. Mirna, hladna, bezinteresna, neuvredljiva analiza društvenih prilika najprezrenija je metoda promišljanja Bosne i Hecegovine i njene sudbine. Tako imamo na djelu apsolutnu dominaciju kasapljenja: atribut a ne argument naš je glavni politički, novinski, nerijetko i naučni adut.

NAMETANJE VIZIJA

Ovdašnja determiniranost konfliktom traje već dvije decenije. Rijetki su, rijetki i usamljeni, i uz to bez ikakve percepcije od strane javnosti, inovativni koncepti dijaloga, koncepti koji nude nove mogućnosti. Zanimljivo je da tzv. kulturna komponenta, ona koja baštini ideju sve krhkije i sve nestvarnije normalne Bosne, često koristi metode oprečne toj ideji: nikakva se „normalna“, „multietnička“, „multikulturna“, „građanska“ Bosna i Hercegovina ne može izgradti na konfliktu s protivnicima te ideje. Ova suspektna opcija uglavnom niti ima sluha za drugačije koncepte, niti zna šta bi s drugačijim mišljenjem.

Tu dolazimo do vrlo važne tačke. Nezamislivo je da u aktuelnom političkom sukobu ideja normalne Bosne argumentirano pobijedi druge opcije. Taj koncept je nekompatibilan, čak opozitan, s bilo kakvom snagom, s bilo kakvom pobjedom. On se gradi simbiozom, uključivanjem, integriranjem, strpljenjem i odricanjem na duge staze. I baš zato dugoročno je ovdje nemoguć. Posvađano i podijeljeno društvo, korumpirana politika, destruktivni mediji, koji od trunčica u tuđem oku nikako ne vide balvan u svom, sve su to elementi koji nas cimentiraju kao društvo konflikta. Nametati svoju viziju drugima i gajiti iluziju da je to nametanje ona panaceja koja nas vodi normalnom društvu i uređenoj državi, to je iz više razloga nemoguća misija. Takva metoda nije dio rješenja, nego element, a možda čak i jedan od dominantnih uzroka problema u kojem smo. I pri tome je slaba utjeha da su protivnici jedinstvene i funkcionalne države često divlji nacionalisti, još nespremniji na dijalog i kompromis.

Nemogućnost da formiramo vlast to potvrđuje. Sad nam treba genijalni politički um koji bi kombinacijom ustupaka i konstruktivnih kompromisa, defanzivnih i ofanzivnih mjera, pokrenuo stvari s mrtve tačke. Ali mi takvih u politici izgleda nemamo. Zastrašujuće zvuči jedna davna Andrićeva rečenica iz, ako nas sjećanje na vara, Priče o vezirovom slonu: „I tako Bosna kao i do sada neuređena, bez zakona, luta i lutaće možda do sudnjega dana“. Amin.

(zurnal.info)