Ima li pisac pravo na fikciju?

Nakon burnih reakcija koje je u regionu izazvao tekst Andreja Nikolaidisa “Poetska pravda u pokušaju” oglasio se PEN centar Bosne i Hercegovine. U jezgrovitom saopštenju navodi se kako je PEN Centar zaprepašten količinom i žestinom napada na pisca Andreja Nikolaidisa te zbog toga izjavljuje sljedeće:

-Ako je političkoj moći jedne države jedan pisac neprijatelj, onda s tom državom nešto podobro nije uredu. Jadna je vlast koja se boji metafora i koja preko pisaca rješava pitanja svojih nacionalnih i povijesnih frustracija.

Bilo je to saopštenje nastalo nakon izjave beogradskog Foruma pisaca u kojoj se kaže:

-Namerno izvrćući tekst i selektivno ga citirajući, oni ugrožavaju i dovode u opasnost ličnost ovog crnogorskog pisca i novinara. Stavljajući ovu vest na prvu stranu, beogradski dnevnik je jasno pokazao da srpska politička elita nije odustala od svojih hegemonističkih namera prema Crnoj Gori, čemu se Forum pisaca odlučno suprotstavlja. Stoga pozivamo da se odmah obustavi ova fatva i poziv na linč koju su Politika i drugi mediji objavili i da se u celosti na uvid javnosti pruži sporni Nikolaidisov tekst kako bi se video njegov pun sadržaj i na taj način dozvolilo svima zainteresovanima da forimiraju jasan stav o onome što je Andrej Nikolaidis izneo u članku. To je osnovno ljudsko i demokratsko pravo, koje se Andreju Nikolaidisu ovakvim ponašanjem medija ukida, čime se on unapred proglašava krivim. Takođe, pozivamo srpski PEN centar i NUNS da se oglase povodom ovog brutalnog medijskog linča na pisca i novinara Andreja Nikoilaidisa.

Kako napad na Nikolaidisa doživljavaju bh. književnici i intelektualci? Da li bi, pitali smo ih, potpisali slično saopštenje?

-Treba razdvojiti Andreja Nikolaidisa, pisca, koji ima pravo da iznosi svoje stavove od Andreja Nikolaidisa savjetnika ministra za kulturu. Mislim da kao pisac ima pravo na svoj stav ali i da je Srbija naprasno dala previše važnosti tom slučaju. Ne znam ni šta se Srbija tu ima petljati. To je moj lični stav i uvijek bih potpisala peticiju podrške – kaže književnica Ferida Duraković.

Društvo pisaca BiH nije se oglašavalo u vezi sa “slučajem Nikolaidis”. Predsjednik Amir Brka za Žurnal kaže kako je sve što bi trebalo reći o tome već rečeno u izjavama podrške do sada iznesenim:

-Kao čovjek, kao građanin Bosne i Hercegovine, kao književnik, kao predsjednik Društva pisaca BiH - ja, Amir Brka, u cijelosti i svesrdno supotpisujem dokumente kojima su na hajku što se vodi protiv Andreja Nikolaidisa reagirali Crnogorski PEN i Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, te Beogradski forum pisaca. Sve je u ova dva saopćenja kazano jasno i nedvosmisleno, pa nemam potrebu ništa dodati.

Gorak literarni tekst

Vojka Smiljanić-Đikić, pjesnikinja, prevoditeljica, urednica Sarajevskih sveski, iznenađena je žestinom reakcija. Za tekst Andreja Nikolaidisa kaže kako je slojevit i pun asocijacija a Nikolaidis “moćan i talentovan pisac”:

-To je ozbiljan tekst, nije to nikakva šala. Zašto ovakve reakcije? Ovo suludo doba, nema normalnih reakcija. Vidite samo komentar predsjednika Dodika – šef jedne države rekao je nešto što ja nikada ne bih bila u stanju ni da ponovim – kaže, misleći na izjavu Milorada Dodika: “Jebem mu književnost” – koju je izrekao kao komentar na činjenicu da je Nikolaidis dobitnik nagrade za književnost.

Ona smatra kako je sve što se desilo u vezi sa ovim slučajem pokazalo u kakvom se političkom stanju nalaze zemlje regiona:

-Nekada imam utisak neke raspamećene rulje koja je u ratu napravila to što jeste i sada pošto je rat završen ona drugim sredstvima nastavlja. Pa i beogradska štampa i Kusturica, sve to što rade je izvan razuma, normalan čovek ne može da poveruje da se to dešava. Vidite samo Politiku koja je nekada bila poređena sa Le Mondeom, a šta sada sebi dozvoljava. Ja ovaj tekst čitam kao veoma ozbiljan, pametan, uman tekst. Da je taj tekst pročitan kao par excellence literarni tekst, što on i jeste, gorak, ali literarni tekst, videlo bi se da govori o želji da se sve digne uzrak u smislu da dođe na scenu razumna generacija političara. Beograd je, primera radi, pun pametnih i prekrasnih ljudi. Nismo nikada očekivali da će Srbija ići ovakvim putevima. Ne mogu da povežem Beograd moje mladosti i Beograd koji je krenuo da ruši Sarajevo – do posljednjeg daha svoga to neću razumeti. Srbija zaslužuje ozbiljnog državnika, trezvenog i obrazovanog, ona ne zaslužuje ovo što sada ima.

Nikolaidis u svojim tekstovima, smatra, pokreće pitanje promjene:

-A Hrvatska i Srbija treba da dignu ruke od Bosne i prepuste je njenim političarima i ljudima, da može da diše slobodno, da se formira unutar svojih institucija, svoje političke, istorijske i kulturne pameti.

Književnik i urednik Ibrahim Kajan za Žurnal kaže kako reakcije zapravo jasno pokazuju političke odnose:

-Reakcije najcrnje ideološke zatucanosti i barbarizma do kojih se danas dosegnulo - na briljantan esejističko-politički diskurs Andreja Nikolaidisa ostvaren u tekstu “Poetska pravda u pokušaju” – jasno govore svima gdje smo danas i mi u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori, kako nas vide i što žele oni koji nas nisu do kraja pretvorili u genocidnu šljaku a naše zemlje u svoje pokorne pokrajine. Taj bijes krvoloka na najjednostavnije istine (denacionalizacije, iskorjenjivanja, agresije, zločina, genocida) – neće nikoga uplašiti, neće nikoga obeshrabriti, jer to nije mogao ni u vremenima kada je bio na vrhuncu odvratnog čina u Srebrenici.

-Gotovo kao usput, a tako snažno – nastavlja Kajan - Nikolaidis razobličuje (posebice) trulu misaonu konstrukciju Zapada, etiku Zapada, filozofiju Zapada kojoj se više živ čovjek ne može podavati niti bilo što od nje očekivati. Zar već nismo vidjeli kako je (Zapad!) 1992-1995. vezivao ruke Bosni i Hercegovini ne dopustivši joj da se brani? Čovjeku i narodu kojem se to oduzme – dozvoljena su sva sredstva za spas golog života. Bosni i Hercegovini i Crnog Gori – danas – ne preostaje ništa drugo da upotrijebi sva moguća zaštitna sredstva, slijedom Nikolaidisova promišljanja, za očuvanje nacionalnih identiteta i prostora svojih država.

Stevan Tontić: Piščevo pravo na fantazme i fikcije

-Ne komentarišem ničije tekstove i javne istupe jer bih svakog dana imao pune ruke besmislenog posla. U ovom slučaju odazvao sam se, mada bez ikakve unutrašnje potrebe, molbi za kratak komentar spornog Nikolaidisovog teksta o poželjnom a neobavljenom masakru u Banjoj Luci, oko kojeg se već danima lome medijsko-politička koplja – za Žurnal piše Stevan Tontić, književnik, urednik, antologičar i prevodilac:

-Nikolaidisov tekst je, naravno, provokativan – provokacija je, čini se, jedan od redovnih motiva i sadržaja njegovog stila i načina mišljenja. Svaki pa i ovaj pisac ima na to pravo. Jasno je i njemu da će zbog toga od jednih dobijati aplauze i nagrade, a od drugih grdnje i prijetnje. I jedno i drugo tvori slavu, makar i dvosmislenu, učesnika u ratu nastavljenom verbalnim sredstvima. Reakcije su apsolutno polarizovane, kao na dvjema zaraćenim stranama, a da još nisam vidio uravnotežen analitički komentar. Osvrt ni po babu ni po stričevima.

Oni koji oštro osuđuju Nikoladisov tekst citiraju jednu od problematičnih rečenica koja glasi: “Civilizacijski iskorak bio bi i da je Bole upotrijebio dinamit i puške koji je sakrio u dvorani u kojoj su glavari, duhovnici i umjetnici proslavljali dvadesetogodišnjicu postojanja RS.” Nikolaidis, doduše, odmah prelazi na marksističko-lenjinističku revolucionarnu retoriku sa “logičnom” i privlačnom pretpostavkom (sfera želje ili fikcije) po kojoj Bole ne bi bio samo Srbin nego radnik koji ustaje protiv klasnih neprijatelja, onih koji su ga “opljačkali”, pa se pita: “Ne bi li to (upotreba dinamita i puške – S. T.) bio civilizacijski iskorak? Bila bi to još i poetska pravda.” Očito, poetska pravda u boljševičkom stilu, bez obzira na broj mrtvih i količinu prolivene krvi. Najviša, “poetska pravda” dopušta upotrebu svih sredstava. Ali sve je to, žali autor, fikcija, pa će se Boletu “suditi za poetsku pravdu u pokušaju”.

Prije toga autor je konstatovao da “globalne naddržave” nisu spremne za “istinski civilizacijski iskorak” - “ukidanje, ako je potrebno i nasilno, Republike Srpske”.

Tu bi, umjesto nepostojećih boljševika, vjerovatno trebalo da se angažuje odveć trpeljivi, pasivni NATO.

Sjećam se da je Nikolaidis prije nekoliko godina pisao o Principovom ubistvu Franje Ferdinanda kao o pukom terorističkom činu, kritikujući jedan tekst S. Cerovića u kojem je Princip stilizovan kao nacionalni heroj. U kobnom Principovom pucnju vidio je tek goli zločin, pucanj u visoku bečku i evropsku kulturu i civilizaciju. Sada pak, u svojoj fantazmi o neostvarenom banjalučkom atentatu, lamentira nad civilizacijom koja, iako nastala na varvarstvu, odjednom oklijeva i odustaje od legitimnog “civilizacijskog” nasilja.

Moram da branim piščevo pravo na fantazme i fikcije, ali iskreno mislim da se ovdje malo nasukao na nekakav podmukli grebenčić u poetici političke provokacije. To se piscu, pogotovo onom koji se bori za svoje ideale, lako dogodi. Ili je to bio ne pad, već uzlet pravedničkog, revoltiranog duha u kojem je učenik preduhitrio čak i svoga učitelja? Šta da se radi: ocjene su oprečne, ne živimo li u demokratiji?

Nikako ne vjerujem da bi Nikolaidis, ma koliko da mrzi odvratnu mu Republiku Srpsku, da se kojom srećom zatekao sa dinamitom, bombama i puškama na onoj pompeznoj, nadasve izazovnoj svečanosti u “Boriku”, odlučio da se lično proslavi i uđe u istoriju kao atentator na vodeće srpske glavešine, duhovnike i umjetnike, ma koliko ga iz prvog reda zvanica na zlo mamio Emir Kusturica. Ne i triput ne! Ne treba ga dakle nipošto proganjati, praviti od njega žrtvu “nepoetske” srpske pravde. Taman posla! On je tu virtualnu ulogu namijenio nesrećnom Boletu, koji je, kao što se zna, potpuno omanuo. Šta zna Srbin Bole šta su viši revolucionarni zahtjevi i etički nalozi civilizacije?! A izgleda da se jednako razumije i u poetsku pravdu i poetske fantazme. Bilo bi lijepo – mada je sad kasno - da mu neko u pritvorsku ćeliju doturi par odgovarajućih brošura da se čovjek bar donekle uputi u stvar. (Ako Bole leži u Sarajevu, mislim da je to lako izvesti.) Doduše, njegove stvarne namjere sa skrivenim oružjem zasad su nerazjašnjene. Ali ako ne njemu, možda se veliki “civilizacijski” čin sljedeći put posreći nekom drugome, sa više smisla za “poetsku pravdu” u jednom ionako zločinačkom svijetu.

(zurnal.info)