Jedan od zaslužnijih ljudi za pobjedu Barracka Obame na američkim predsjedničkim izborima, njegov glavni bloger Sam Graham Felsen, za čitaoce Žurnala se prisjeća uzbudljive kampanje, priča o razočarenjima i neuspjesima ali i zvjezdanim trenucima pobjeda te načinu na koji bi domaći političari mogli koristiti internet u svojim kampanjama
Mladi novinar Sam Graham Felsen bio je glavni Obamin bloger i dio tima koji je tokom kampanje samo putem interneta prikupio više od 500 miliona dolara. Bio je među glavnim ljudima koji su današnjem predsjedniku SAD-a Barracku Obamu pomogli da pobijedi ali ga je prošlost umalo koštala posla i izbora. Na jednom je blogu objavljena slika i priča o Samovim studentskim danima i sobi u kojoj je držao zastavu ruske vojske pa je odmah prozvan komunistom. Međutim, ljudi sa kojima je radio napravili su do tada neviđenu kampanju sa mrežom od pola miliona ljudi pa ih nikakve optužbe nisu mogli spriječiti da u Bijelu kuću po prvi put dovedu jednog Afroamerikanca. Način na koji su iskoristili internet viđen je po prvi put dok se danas on smatra lekcijom svim budućim kandidatima. Sam Graham Felsen imao je priliku raditi za Obaminu admnistraciju ali je umjesto toga odlučio sa ljudima širom svijeta dijeliti svoja iskustva iz kampanje. Nedavno je u Tuzli održao dva predavanja o dvogodišnjoj kampanji i svom poslu glavnog Obaminog blogera tokom kampanje.
Od novinara ste postali jedan od najpoznatijih američkih blogera i jasno je iz Vašeg pisanja da ste bili fascinirani Obamom. Kakvo je onda bilo iskustvo ulaska u njegov tim? - Pisao sam za Nation o omladinskoj politici, šta se dešava u kampusima u Americi ali i drugim dijelovima svijeta. Počeo sam se fokusirati na to šta studenti rade na internetu, na facebooku posebno. Pisao sam kako facebook evolvira, kako se internet kroz kratke vijesti koristio za širenje ideja. Ponekad je širenje političkih ideja zaista brzo na internetu. Recimo grupa na facebooku One million strong for Obama je imala do tada nezabilježen rast. Ova nova tehnologija je omogućavala da se ideje šire brzo i studentima da se organizuju. Američki studenti nisu politički aktivni. Bili su 60-ih u kampusima, protiv vijetnamskog rata, ali kada sam ja odrastao stvarno nije bilo aktivizma u kampusima. Na Harvardu, gdje sam ja studirao, većina studenata uopšte nije bila politična. Većina ih se fokusirala na dobijanje dobrog posla na Wall Streetu ili bilo gdje drugo poslije koledža. Ja sam bio zaista znatiželjan zašto među mladima nema političke energije. Dijelom sam shvatio da nema političkih figura koji inspirišu. Većina ljudi iz antiratnog pokreta u Iraku su bili potpuno nepovezani sa mladima. Naprimjer - svi ljudi koji su poznati u tom pokretu su iz prošle generacije, generacije pokreta za ljudska prava ali su bili nepovezani sa mladima. Zbog toga nema aktivizma među mladima, nije bilo atraktivnog vođe. Obama je bio prvi politički lider koji je mlade zainteresovao za politiku i naravno bio je protiv rata u Iraku. Dao je poznati govor: nisam protiv svih ratova ali ovo je jedan zaista glup rat i ja sam protiv njega. Mislim da je kombinacija da je on bio protiv rata i predstavljao nešto potpuno suprotno Bushu i činjenica da je izgledao i pričao drugačije ono što je privuklo mlade. Nikada nisam mislio da ću biti uključen u kampanu ali sam odlučio da ako ću ikada biti dio jedne kampanje ovo će biti ta jer je interesantna. Ne samo zato što sam mislio da je Obama najbolja osoba svih vremena već jer je način na koji je motivirao mlade ljude bio nevjerovatan i iz novinarskog ugla je bilo zanimljivo svjedočiti tome iznutra.
Zbog čega niste nastavili raditi za Obamu? - Naravno da je rad u bijeloj kući interesantan i nije lako propustiti takvu priliku. Definitvno sam imao priliku da idem u Bijelu kuću da sam htio. Za mene je nevjerovatno bilo raditi ono što sam uradio u posljednje dvije godine, svi ti ljudi koje sam upoznao, način na koje smo radili stvari, dalo mi je mogućnost da je podijelim sa tako nevjerovatnim ljudima. Odlučio sam da ne idem u Bijelu kuću jer sam mislio da ću izvana imati bolji pogled na stvari i da bi se mogao vratiti novinarstvu. Mislio sam da će biti interesantno podijeliti neke ideje i vještine koje sam stekao radeći na kampanji jer je to bio tako novi način vođenja kampanje, način na koji smo koristili internet, sve te taktike koje smo koristili nisu se prije koristile. Shvatio sam da ću nakon kampanje imati priliku raditi sa raznim organizacijama širom svijeta koje će biti zainteresovane za iskustva iz Obamine kampanje.
Koja je najnevjerovatnija priča koju ste čuli radeći na svom blogu? - Bilo ih je jako puno. Jedna priča je bila jako duboka, iz Južne Karoline. Tu je bio glavni grad Federacije i oni su se tokom Američkog građanskog rata borili za zadržavanje ropstva. To je država sa puno rasne “prtljage”. Prije nekoliko godina su na guvernerovu zgradu postavili zastavu Federacije što je jako bolno za sve crnce. Mislim da u toj državi ima pola bijelaca pola afroamerikanaca. Tu je dobijao jako malu podršku bijelaca i trebala mu je podrška crnaca. Međutim, oni su vjerovali da će on biti ubijen ako bude izabran. Nisu htjeli da ga podrže jer su se bojali atentata. Puno ih je podržavalo Hillary jer ona ima dobre odnose sa svećenicima i puno njih je dobijalo novac od njene kampanje tako da su se oni osjećali dužni reći ljudima da je podrže. Naša kampanja je odlučila da ne želi platiti svećenike za pomoć jer smo smatrali da je to nedemokratski, zastarjeli način rada. Umjesto toga smo pravili male zabave širom države gdje smo kucali na vrata jako siromašnim ljudima koje do tada niko nije kontaktirao, koji čak nisu nikada ni glasali. Živjeli su u barakama u jako siromašnim dijelovima. Ljudi koji su tamo podržavali Obamu prije nego što je to radila većina su neki od najnevjerovatnijih ljudi koje sam upoznao. Oni nikada prije nisu bili uključeni u politiku. Odrasli su tokom segregacije, nije im bilo dozvoljeno da piju sa određenih česmi namijenjenih samo bijelcima, ljudi koji su išli u posebne, puno lošije škole samo za crnce... Ja sam pratio jednog starijeg crnca koji je prošao kroz mnogo teških stvari u mladosti i bio je u zatvoru. Nikada prije nije bio u politici ali kada je izašao iz zatvora postao je svećenik. Odlučio je da će skupiti hiljadu ljudi da podrže Obamu. To je bio njegov lični cilj. Jednog dana sam ga pratio dok je obilazio kuće. Imao je toliko energije i strasti. Sjećam ga se kako je odlazio na razna mjesta i upoznavao ljude. Neki su govorili da ne mogu podržati Obamu jer će ga ubiti. On im je govorio da ne mogu imati takav ciničan odnos, da je ovo trenutak da se možda izabere prvi afroamerički predsjendik, da misle šta će to značiti za zemlju i crnce da jedan od njih postane predsjednik. Jednog je dana pokucao na vrata nekog čovjeka koji ga je prepoznao i rekao: o moj bože, jesi li to ti? Čovjek je rekao nisam te vidio 50 godina. Išli su u školu kao mali, u odvojenu školu za crnce. To je bilo da se prvi put nakon toga vide i on ga je ubijedio da podrži Obamu. To je za mene bilo simbolično kako ova kampanja radi. Ovdje se vjerovatno ljudi druže i znaju u svom komšiliku ali u Americi to baš nije tako. Zbog toga je veliki uspjeh izvesti ih iz kuća, većina samo sjedi doma i gleda TV. Ne vjeruju svojim komšijama, svi su prema njima sumnjičavi. Njegov cilj da skupi hiljadu ljudi je bila prava hrabrost.
Koliko je na kraju skupio? - Preko hiljadu ljudi.
Imate li sada pristup predsjedniku? - Svakako nemam pristup predsjedniku ali sam još u kontaktu sa ljudima iz Bijele kuće. Tokom kampanje većina ljudi koje sam znao u Chicagu danas na neki način radi za predsjednika. Još sam u kontaktu sa njima, dijelimo iskustva o stranici Bijele kuće... nije baš da mogu nazvati predsjednika sutra i pitati ga da li će doći na moje vjenčanje.
Bili ste dio jedne od najfascinantnijih kampanja, bili ste insajder. Koje ste probleme i teškoće imali ali i koje propuste? Šta biste sada uradili drugačije? - Kada pomislim na kampanju jedna od najnevjerovatnijih stvari je da mi nismo pravili mnogo grešaka. Imali smo pristup za koji se smatralo da je radikalno drugačiji na način da smo davali moć običnim ljudima. Sve ove ideje do sada nisu korištene u kampanjama i samo smo imali nadu da će uspjeti. Nekako pretpostavljam da nijedna od velikih strateških odluka nije pošla pogrešno. Ako bismo radili stvari ponovo jednostavno bismo proširili stvari koje smo radili. Mogli smo uraditi još toliko puno testiranja i napraviti našu stranicu i e-mail poruke boljima. Mogli smo blogove napraviti interesantnijim. Ne mislim da smo mogli uraditi drugačije osim da radimo snažnije i više. Bilo je nemoguće potpuno razumjeti koliko otpora će biti i koliko će neugodnih laži biti. Ne samo protiv Obame nego i ljudi koji rade za njega. Svaki momenat je korišten da nas se napadne i svi su to iskusili. Najizazovnije je bilo svjedočiti svoj toj nadi u zemlji, idealizmu, a onda na drugoj strani puno mržnje, ljutnje, pomalo rasizma i ksenofobije. Često puno smo se osjećali nemoćno, kada smo osjećali da zemlja neće biti spremna za sve te stvari. To je bilo jako deprimirajuće. Kada je Obama napadnut za odlazak u crkvu, tada se osjećalo da možda nećemo pobijediti. Tada je dao sjajan govor o rasama i ponovo ljudima dao nadu. Umjesto da bude ljut on je dao historiju rasizma u zemlji. Trebalo je psihološki izdržati sve te napade.
Zašto mislite da je Obama pristao dati tako puno pažnje online kampanji? - Obama je znao da je decentralizirana zajednica jedini način na koji je mogao pobijediti. I znao je da je internet najbolji alat za mobiliziranje ljudi od dna ka vrhu. Osjećao je da nije imao izbora – ovo je bio jedini način da se pobijedi Hillary Clinton. Zato je uložio tako puno resursa u kampanju tima novih medija.
Zašto je Obama birao mlade ljude za svoju kampanju. Da li je to zbog toga jer oni nemaju prošlosti koja bi svima mogla naštetiti ili je zaista vjerovao da su oni sposobni za posao? - Vjerujem da je vjerovao u mlade ljude, birao ih je namjerno. Kampanja Hillary Clinton, svi su mislili da će ona pobijediti, i svi su se priključili njoj. Oni koji su otišli Obami su bili idealisti koji su rekli: ne zanima nas što svi ostali misle da ćeš izgubiti, mi mislimo da ćeš ti pobijediti. Ti ljudi su često bili mladi. Svi uz iznimke dvoje ili troje ljudi nikada nisu bili u politici.
Da li su Vas smatrali politički naivnima? - Puno ljudi nije znalo šta radimo. Govorili su da nemamo pravi pristup ljudima, da ne radimo stvari na tradicionalan način i da smo glupi. U suštini mi smo to samo morali ignorisati i onda kada smo počeli pobjeđivati ljudi su to počeli poštovati. Da smo izgubili svi bi govorili da smo glupi, naivni, ludi i da nismo imali pojma šta radimo. To je stvarnost. To smo morali dokazati pobjedom. Puno ljudi je reklo da je Obamin fokus na mlade glupa stvar jer mladi ne glasaju. Pa, pobijedili smo u Iowi jer je Obama uspio pridobiti veliku većinu mladih i duplo više mladih je glasalo nego na izborima prije toga. Tako smo dobili Iowu.
Kakvi su bili osjećaji prije nego ste počeli pobjeđivati i prije? Jeste li sve vrijeme imali vjerovali da ćete pobijediti? - U samom početku prva velika stvar koja se desila jeste da smo skupili dosta novca, još u martu 2007. godine. Razbili smo svačija nadanja. Tada su počeli govoriti da to možda i nije toliko ludo i da možda ima šansu. Onda su se stvari zaista usporile. Obama je bio pod napadom jer je rekao da će se sresti sa ljudima iz Irana, Sirije i ljudima koji su neprijatelji SAD-a a Hillary je rekla da se neće sastati sa tim ljudima. Bilo je jako naivno od Obame da kaže tako nešto. Kada je to rekao počeo je padati na anketama, i to puno. Još se sjećam kada je Obama došao do kancelarije i rekao: vidite, stvari sada očito ne idu dobro ali stvarnost je da bismo još uvijek mogli pobijediti. Ako pobijedimo u Iowu možda možemo ljude nagovoriti da je ovo prava stvar i da se nešto događa. Ako pobijedimo bit će mladih ljudi širom svijeta koji će ujutro misliti potpuno drugačije o Americi. To nam je dalo inspiraciju. Niko nije gubio nadu kada smo gubili glasove ali su ljudi mislili da će uskoro morati tražiti novi posao. Jednom kada je pobijedio Iowu bilo je kao strujni šok kroz kampanju. Odjednom smo imali osjećaj da će se nešto zaista historijski važno desiti. Kao da talas historije zapljuskuje zemlju. Naravno, deset dana poslije izgubili smo New Hampshire. Bio sam tada tamo sa jednim novinarom i sjećam se čekanja sa njim u jednoj gimnaziji gdje je Obama trebao održati govor za koji su svi mislili da će biti pobjednički. Čekali smo satima jer smo došli ranije i svi smo se gurali u toj maloj gimnaziji. Onda su došle cifre i nekako, mada su svi očekivali i sve su ankete govorile da Obama pobjeđuje i da je sve gotovo te da ide da se suoči sa Johnom McCainom, nekako je izgubio. Bili smo totalno šokirani i nismo mogli vjerovati. Onda je on izašao na binu i svi su bili tihi. Tada je dao svoj poznati Yes We Can (Da mi možemo) govor. Onda je ponovo postojala nada, pobijedio je u Južnoj Karolini i bilo je još više nade. Najluđi dio je taj totalni emocionalni nesklad narednih mjeseci: pobijedio je pobijedio, pobijedio pa onda gubio, gubio pa opet pobijedio. A Hillary je bila vrlo odlučna da ostane u igri. A uz sve ove stvari dešavala se afera sa svećenikom iz crkve. Matematički je izgledalo da ne može izgubiti a mi smo osjećali da je ovo sve bio san i da ne možemo pobijediti. Možda će ova stvar sa svećenikom biti kraj. Nikada nije bilo sigurnosti da će pobijediti. Na opštim izborima je stajao dobro i bio siguran ali kada je došla Sarah Palin McCainova kampanja je stalno išla gore u anketama. U suštini smo stalno mijenjali raspoloženje od nade da će se zemlja promijeniti i straha da ćemo izgubiti i da će biti jako ružno ako se to desi i da će biti puno mržnje i straha. Sve vrijeme je bila emocionalna ludnica. Nikada se nismo osjećali sigurno i zato smo radili kao ludi da dobijemo svaku prednost koju možemo.
Kako su se napadi na osoblje odražavalo na kampanju? - Svaki dan je bio novi napad na nekoga i tog se dana to činilo kao zaista velika stvar. Ja sam naprimjer bio napadan zbog mnogo smiješnih stvari i bio sam nervozan. To nas je ometalo jer u političkim kampanjama i najmanja rupica može narasti i uništiti sve. Svaka mala stvar je bila kao nervni slom i ja sam se osjećao tjsekobno kao uostalom i sve moje kolege. U retrospektivi stvarnost je bila da veći dio zemlji nije obraćao pažnju na osoblje. Nama je to bilo važno ali ustvari većina nije marila za to ali niko se nije želio osjećati odgovornim za propast kampanje. Sada sam u mogućnosti da na to gledam kao nešto smiješno pa čak i zabavno ali je tada to bilo jako tjeskobno. Stav koji smo imali je da ne možemo raditi ništa do govoriti istinu i raditi deset puta više. To je kao rat, svaki dan smo imali bitku, svaki dan je bila bitka na život ili smrt, nikada nije bilo opuštanja, ikad. Nikada nismo spuštali gard.
Od kuda je došao napad na Vas da ste komunista? - Ja sam bio student na američkom koledžu i čitao sve vrste knjiga. Neke od njih su ljevičarske poput Marksa a neke desničarske poput Hajaka (Friedrich August Hayek, austrijski filozof i ekonomista op.a.) i Friedmana (Milton Friedman, američki ekonomista i dobitnik Nobelove nagrade op.a.) i usput sam bio fasciniran svim tim knjigama. Hajak je fascinantan i on je liberalni filozof i u suštini koledž bi trebao biti vrijeme za eksperimentiranje idejama. Prorodno je da eksperimentirate sa radikalnijim idejama tako da sam čitao svakakve različite pa i radikalne knjige. Puno sam putovao širom svijeta i sa prijeteljem sam posjetio Rusiju. Mislili smo da bi bio smiješan dar za ponijeti nazad sve vrste sovjetske propagande kao nešto što je skoro pa zabavno. Puno mojih prijatelja iz Istočne Evrope su donosili vodke sa slikama Lenjina na njima...
To je za Vas sve bilo zabava? - Da, ja nikada nisam mogao biti komunista. Za mene, kada pogledate historiju komunizma i vidite sve stvari koje su se desile sa Staljinom, Maom i sve nedužne ljude ubijene bilo je nemoguće zaljubiti se u te ideje. Toliko je ljudi ubijeno ili zatvoreno i za mene su prave vrijednosti pravda, jednakost i sloboda govora i štampe. Bio sam odbijen idejom onoga što se desilo u Rusiji. Kao novinar toliko brinem da mogu izraziti svoje misli da je to samo bila zabavna stvar. Kupili smo staru vojnu zastavu i imali je u studentskoj sobi. Neko iz naših studentskih novina je pisao priču o mojim cimerima i spomenuli su u priči da smo imali tu zastavu u sobi. Tokom kampanje opozicija je koristila svaku priliku da od male stvari napravi veliku. Rekli su: pogledajte ovog ludog komunističkog blogera koji radi za Obama, možete li vjerovati da komunista radi za Obamu? Naravno da se niko nije mučio da me pita jesam li ja komunista. Samo su to rekli. U Americi imamo dugu tradiciju, još od 60-ih kada su većina akademika i umjetnika zbog optužbi da su komunisti zatvarani, neki od njih to i jesu bili ali većina je jednostavno bila malo lijevo ali ne i komunisti. Postojala je cijela histerija zatvaranja ljudi samo zbog sumnje da su komunisti. Iz kampanje sam naučio da je takve stvari najbolje pustiti da same prođu ali je bilo teško tokom kampanje čuti da ljudi govore sve te stvari a ne moći ih objasniti. Ali nikada se nisam smatrao komunistom iako smo tu zastavu kupili da bismo bili provokativni.
Većina mladih ljudi u BiH ima barem facebook profil ali do sada to nije koristila nijedna politička partija u BiH i skoro da nema online kampanje. Da li bi domaće stranke zaista mogle iskorititi internet za kampanju? - Naravno da bi. Pitanje je da li će koristi internet da ljudima daju moć ili za svoju propagandu. Da li će korisiti internet samo da postave svoju poruku. Mnogo ljudi je Obaminu kampanju tumačilo pogrešno. Rekli su da koristi internet samo da skupi novac i širi svoju poruku. Drugi su koristili internet samo da kažu ljudima šta da rade a ne kao mi da im dadnu moć i alat da stvari rade sami, da se sami organizuju. Stvarna lekcija iz kampanje nije bila da se novi alati mogu koristiti za stare politike. Lekcija je da se za nove politike mogu koristiti ove mogućnosti, da se ljudima dadne moć. Ako političari ne vjeruju u davanje moći običnim ljudima i ako koristi ove alate na drugi način to je opet ista stara politika. Prvo mora postojati lider koji zaista vjeruje i želi dati moć običnim ljudima. Ako tradicionalni političari pokušaju koristiti te alate neće uspjeti iskoristiti sve njegove mogućnosti. Ono što je tako moćno kod interneta je što velikom broju ljudi možete dati moć da vam pomogne da pobijedite. Ali ako samo koristite internet da stavite samo svoju propagandu onda ne vidim koristi u njegovom korištenju. Samo ako postoje političari sa novim vizijama i vjeruju u vraćanje moći običnim ljudima, takva osoba može koristiti te alate. Mora postojati kultura učestvovanja. Ako ljudi nisu spremni za učešće onda je nemoguće da se rodi novi vođa. To dvoje mora ići u isto vrijeme. Amerikanci su bili toliko umoreni od Busha i siti korupcije da su razvili želju za učestvovanjem. Naišao je Obama i dao im mogućnost da usmjere tu želju i da djeluju tako da trebate obje stvari u isto vrijeme.
Kako onda ljudi mogu iskoristiti internet za predstojeće izbore u oktobru? - Najvažnija stvar koju glasači u BiH mogu uraditi je da koriste internet sa istraživanje kandidata i provjere da li donose ispravnu odluku. Ljudi bi trebali čitati Žurnal, naprimjer, i druge nezavisne medije, kako bi dobili objektivnije informacije o kandidatima. Što se tiče utjecanja na izbore znam da online donacije i nisu nešto što se u BiH trenutno dešava ali vjerovatno bi u ovim izborima neko ko je manje poznat i spreman da izazove establišment mogao napraviti napredak koristeći internet da proširi vijest o svojoj kandidaturi. Uzmite Mockusa (Aurelijus Rutenis Antanas Mockus Šivickas, kolumbijski matematičar, filozof i političar op.a.) u Kolumbiji za primjer. On nije pobijedio ali je došao niotkud i skupio 20 posto glasova, koristeći internet da se organizuje.
Ako bi neka politička partija u BiH željela da Vas angažuje da li biste pristali? - Vjerovatno ne bih jer bih želio ostati politički nezavistan koliko god je moguće. Moj je interes ovih dana novinarstvo i pričanje priča.
Da li ćete se priključiti novoj Obaminoj kampanji? - Odgovor je isti kao i na prethodno pitanje.
(zurnal.info)
">Jedan od zaslužnijih ljudi za pobjedu Barracka Obame na američkim predsjedničkim izborima, njegov glavni bloger Sam Graham Felsen, za čitaoce Žurnala se prisjeća uzbudljive kampanje, priča o razočarenjima i neuspjesima ali i zvjezdanim trenucima pobjeda te načinu na koji bi domaći političari mogli koristiti internet u svojim kampanjama
Mladi novinar Sam Graham Felsen bio je glavni Obamin bloger i dio tima koji je tokom kampanje samo putem interneta prikupio više od 500 miliona dolara. Bio je među glavnim ljudima koji su današnjem predsjedniku SAD-a Barracku Obamu pomogli da pobijedi ali ga je prošlost umalo koštala posla i izbora. Na jednom je blogu objavljena slika i priča o Samovim studentskim danima i sobi u kojoj je držao zastavu ruske vojske pa je odmah prozvan komunistom. Međutim, ljudi sa kojima je radio napravili su do tada neviđenu kampanju sa mrežom od pola miliona ljudi pa ih nikakve optužbe nisu mogli spriječiti da u Bijelu kuću po prvi put dovedu jednog Afroamerikanca. Način na koji su iskoristili internet viđen je po prvi put dok se danas on smatra lekcijom svim budućim kandidatima. Sam Graham Felsen imao je priliku raditi za Obaminu admnistraciju ali je umjesto toga odlučio sa ljudima širom svijeta dijeliti svoja iskustva iz kampanje. Nedavno je u Tuzli održao dva predavanja o dvogodišnjoj kampanji i svom poslu glavnog Obaminog blogera tokom kampanje.
Od novinara ste postali jedan od najpoznatijih američkih blogera i jasno je iz Vašeg pisanja da ste bili fascinirani Obamom. Kakvo je onda bilo iskustvo ulaska u njegov tim? - Pisao sam za Nation o omladinskoj politici, šta se dešava u kampusima u Americi ali i drugim dijelovima svijeta. Počeo sam se fokusirati na to šta studenti rade na internetu, na facebooku posebno. Pisao sam kako facebook evolvira, kako se internet kroz kratke vijesti koristio za širenje ideja. Ponekad je širenje političkih ideja zaista brzo na internetu. Recimo grupa na facebooku One million strong for Obama je imala do tada nezabilježen rast. Ova nova tehnologija je omogućavala da se ideje šire brzo i studentima da se organizuju. Američki studenti nisu politički aktivni. Bili su 60-ih u kampusima, protiv vijetnamskog rata, ali kada sam ja odrastao stvarno nije bilo aktivizma u kampusima. Na Harvardu, gdje sam ja studirao, većina studenata uopšte nije bila politična. Većina ih se fokusirala na dobijanje dobrog posla na Wall Streetu ili bilo gdje drugo poslije koledža. Ja sam bio zaista znatiželjan zašto među mladima nema političke energije. Dijelom sam shvatio da nema političkih figura koji inspirišu. Većina ljudi iz antiratnog pokreta u Iraku su bili potpuno nepovezani sa mladima. Naprimjer - svi ljudi koji su poznati u tom pokretu su iz prošle generacije, generacije pokreta za ljudska prava ali su bili nepovezani sa mladima. Zbog toga nema aktivizma među mladima, nije bilo atraktivnog vođe. Obama je bio prvi politički lider koji je mlade zainteresovao za politiku i naravno bio je protiv rata u Iraku. Dao je poznati govor: nisam protiv svih ratova ali ovo je jedan zaista glup rat i ja sam protiv njega. Mislim da je kombinacija da je on bio protiv rata i predstavljao nešto potpuno suprotno Bushu i činjenica da je izgledao i pričao drugačije ono što je privuklo mlade. Nikada nisam mislio da ću biti uključen u kampanu ali sam odlučio da ako ću ikada biti dio jedne kampanje ovo će biti ta jer je interesantna. Ne samo zato što sam mislio da je Obama najbolja osoba svih vremena već jer je način na koji je motivirao mlade ljude bio nevjerovatan i iz novinarskog ugla je bilo zanimljivo svjedočiti tome iznutra.
Zbog čega niste nastavili raditi za Obamu? - Naravno da je rad u bijeloj kući interesantan i nije lako propustiti takvu priliku. Definitvno sam imao priliku da idem u Bijelu kuću da sam htio. Za mene je nevjerovatno bilo raditi ono što sam uradio u posljednje dvije godine, svi ti ljudi koje sam upoznao, način na koje smo radili stvari, dalo mi je mogućnost da je podijelim sa tako nevjerovatnim ljudima. Odlučio sam da ne idem u Bijelu kuću jer sam mislio da ću izvana imati bolji pogled na stvari i da bi se mogao vratiti novinarstvu. Mislio sam da će biti interesantno podijeliti neke ideje i vještine koje sam stekao radeći na kampanji jer je to bio tako novi način vođenja kampanje, način na koji smo koristili internet, sve te taktike koje smo koristili nisu se prije koristile. Shvatio sam da ću nakon kampanje imati priliku raditi sa raznim organizacijama širom svijeta koje će biti zainteresovane za iskustva iz Obamine kampanje.
Koja je najnevjerovatnija priča koju ste čuli radeći na svom blogu? - Bilo ih je jako puno. Jedna priča je bila jako duboka, iz Južne Karoline. Tu je bio glavni grad Federacije i oni su se tokom Američkog građanskog rata borili za zadržavanje ropstva. To je država sa puno rasne “prtljage”. Prije nekoliko godina su na guvernerovu zgradu postavili zastavu Federacije što je jako bolno za sve crnce. Mislim da u toj državi ima pola bijelaca pola afroamerikanaca. Tu je dobijao jako malu podršku bijelaca i trebala mu je podrška crnaca. Međutim, oni su vjerovali da će on biti ubijen ako bude izabran. Nisu htjeli da ga podrže jer su se bojali atentata. Puno ih je podržavalo Hillary jer ona ima dobre odnose sa svećenicima i puno njih je dobijalo novac od njene kampanje tako da su se oni osjećali dužni reći ljudima da je podrže. Naša kampanja je odlučila da ne želi platiti svećenike za pomoć jer smo smatrali da je to nedemokratski, zastarjeli način rada. Umjesto toga smo pravili male zabave širom države gdje smo kucali na vrata jako siromašnim ljudima koje do tada niko nije kontaktirao, koji čak nisu nikada ni glasali. Živjeli su u barakama u jako siromašnim dijelovima. Ljudi koji su tamo podržavali Obamu prije nego što je to radila većina su neki od najnevjerovatnijih ljudi koje sam upoznao. Oni nikada prije nisu bili uključeni u politiku. Odrasli su tokom segregacije, nije im bilo dozvoljeno da piju sa određenih česmi namijenjenih samo bijelcima, ljudi koji su išli u posebne, puno lošije škole samo za crnce... Ja sam pratio jednog starijeg crnca koji je prošao kroz mnogo teških stvari u mladosti i bio je u zatvoru. Nikada prije nije bio u politici ali kada je izašao iz zatvora postao je svećenik. Odlučio je da će skupiti hiljadu ljudi da podrže Obamu. To je bio njegov lični cilj. Jednog dana sam ga pratio dok je obilazio kuće. Imao je toliko energije i strasti. Sjećam ga se kako je odlazio na razna mjesta i upoznavao ljude. Neki su govorili da ne mogu podržati Obamu jer će ga ubiti. On im je govorio da ne mogu imati takav ciničan odnos, da je ovo trenutak da se možda izabere prvi afroamerički predsjendik, da misle šta će to značiti za zemlju i crnce da jedan od njih postane predsjednik. Jednog je dana pokucao na vrata nekog čovjeka koji ga je prepoznao i rekao: o moj bože, jesi li to ti? Čovjek je rekao nisam te vidio 50 godina. Išli su u školu kao mali, u odvojenu školu za crnce. To je bilo da se prvi put nakon toga vide i on ga je ubijedio da podrži Obamu. To je za mene bilo simbolično kako ova kampanja radi. Ovdje se vjerovatno ljudi druže i znaju u svom komšiliku ali u Americi to baš nije tako. Zbog toga je veliki uspjeh izvesti ih iz kuća, većina samo sjedi doma i gleda TV. Ne vjeruju svojim komšijama, svi su prema njima sumnjičavi. Njegov cilj da skupi hiljadu ljudi je bila prava hrabrost.
Koliko je na kraju skupio? - Preko hiljadu ljudi.
Imate li sada pristup predsjedniku? - Svakako nemam pristup predsjedniku ali sam još u kontaktu sa ljudima iz Bijele kuće. Tokom kampanje većina ljudi koje sam znao u Chicagu danas na neki način radi za predsjednika. Još sam u kontaktu sa njima, dijelimo iskustva o stranici Bijele kuće... nije baš da mogu nazvati predsjednika sutra i pitati ga da li će doći na moje vjenčanje.
Bili ste dio jedne od najfascinantnijih kampanja, bili ste insajder. Koje ste probleme i teškoće imali ali i koje propuste? Šta biste sada uradili drugačije? - Kada pomislim na kampanju jedna od najnevjerovatnijih stvari je da mi nismo pravili mnogo grešaka. Imali smo pristup za koji se smatralo da je radikalno drugačiji na način da smo davali moć običnim ljudima. Sve ove ideje do sada nisu korištene u kampanjama i samo smo imali nadu da će uspjeti. Nekako pretpostavljam da nijedna od velikih strateških odluka nije pošla pogrešno. Ako bismo radili stvari ponovo jednostavno bismo proširili stvari koje smo radili. Mogli smo uraditi još toliko puno testiranja i napraviti našu stranicu i e-mail poruke boljima. Mogli smo blogove napraviti interesantnijim. Ne mislim da smo mogli uraditi drugačije osim da radimo snažnije i više. Bilo je nemoguće potpuno razumjeti koliko otpora će biti i koliko će neugodnih laži biti. Ne samo protiv Obame nego i ljudi koji rade za njega. Svaki momenat je korišten da nas se napadne i svi su to iskusili. Najizazovnije je bilo svjedočiti svoj toj nadi u zemlji, idealizmu, a onda na drugoj strani puno mržnje, ljutnje, pomalo rasizma i ksenofobije. Često puno smo se osjećali nemoćno, kada smo osjećali da zemlja neće biti spremna za sve te stvari. To je bilo jako deprimirajuće. Kada je Obama napadnut za odlazak u crkvu, tada se osjećalo da možda nećemo pobijediti. Tada je dao sjajan govor o rasama i ponovo ljudima dao nadu. Umjesto da bude ljut on je dao historiju rasizma u zemlji. Trebalo je psihološki izdržati sve te napade.
Zašto mislite da je Obama pristao dati tako puno pažnje online kampanji? - Obama je znao da je decentralizirana zajednica jedini način na koji je mogao pobijediti. I znao je da je internet najbolji alat za mobiliziranje ljudi od dna ka vrhu. Osjećao je da nije imao izbora – ovo je bio jedini način da se pobijedi Hillary Clinton. Zato je uložio tako puno resursa u kampanju tima novih medija.
Zašto je Obama birao mlade ljude za svoju kampanju. Da li je to zbog toga jer oni nemaju prošlosti koja bi svima mogla naštetiti ili je zaista vjerovao da su oni sposobni za posao? - Vjerujem da je vjerovao u mlade ljude, birao ih je namjerno. Kampanja Hillary Clinton, svi su mislili da će ona pobijediti, i svi su se priključili njoj. Oni koji su otišli Obami su bili idealisti koji su rekli: ne zanima nas što svi ostali misle da ćeš izgubiti, mi mislimo da ćeš ti pobijediti. Ti ljudi su često bili mladi. Svi uz iznimke dvoje ili troje ljudi nikada nisu bili u politici.
Da li su Vas smatrali politički naivnima? - Puno ljudi nije znalo šta radimo. Govorili su da nemamo pravi pristup ljudima, da ne radimo stvari na tradicionalan način i da smo glupi. U suštini mi smo to samo morali ignorisati i onda kada smo počeli pobjeđivati ljudi su to počeli poštovati. Da smo izgubili svi bi govorili da smo glupi, naivni, ludi i da nismo imali pojma šta radimo. To je stvarnost. To smo morali dokazati pobjedom. Puno ljudi je reklo da je Obamin fokus na mlade glupa stvar jer mladi ne glasaju. Pa, pobijedili smo u Iowi jer je Obama uspio pridobiti veliku većinu mladih i duplo više mladih je glasalo nego na izborima prije toga. Tako smo dobili Iowu.
Kakvi su bili osjećaji prije nego ste počeli pobjeđivati i prije? Jeste li sve vrijeme imali vjerovali da ćete pobijediti? - U samom početku prva velika stvar koja se desila jeste da smo skupili dosta novca, još u martu 2007. godine. Razbili smo svačija nadanja. Tada su počeli govoriti da to možda i nije toliko ludo i da možda ima šansu. Onda su se stvari zaista usporile. Obama je bio pod napadom jer je rekao da će se sresti sa ljudima iz Irana, Sirije i ljudima koji su neprijatelji SAD-a a Hillary je rekla da se neće sastati sa tim ljudima. Bilo je jako naivno od Obame da kaže tako nešto. Kada je to rekao počeo je padati na anketama, i to puno. Još se sjećam kada je Obama došao do kancelarije i rekao: vidite, stvari sada očito ne idu dobro ali stvarnost je da bismo još uvijek mogli pobijediti. Ako pobijedimo u Iowu možda možemo ljude nagovoriti da je ovo prava stvar i da se nešto događa. Ako pobijedimo bit će mladih ljudi širom svijeta koji će ujutro misliti potpuno drugačije o Americi. To nam je dalo inspiraciju. Niko nije gubio nadu kada smo gubili glasove ali su ljudi mislili da će uskoro morati tražiti novi posao. Jednom kada je pobijedio Iowu bilo je kao strujni šok kroz kampanju. Odjednom smo imali osjećaj da će se nešto zaista historijski važno desiti. Kao da talas historije zapljuskuje zemlju. Naravno, deset dana poslije izgubili smo New Hampshire. Bio sam tada tamo sa jednim novinarom i sjećam se čekanja sa njim u jednoj gimnaziji gdje je Obama trebao održati govor za koji su svi mislili da će biti pobjednički. Čekali smo satima jer smo došli ranije i svi smo se gurali u toj maloj gimnaziji. Onda su došle cifre i nekako, mada su svi očekivali i sve su ankete govorile da Obama pobjeđuje i da je sve gotovo te da ide da se suoči sa Johnom McCainom, nekako je izgubio. Bili smo totalno šokirani i nismo mogli vjerovati. Onda je on izašao na binu i svi su bili tihi. Tada je dao svoj poznati Yes We Can (Da mi možemo) govor. Onda je ponovo postojala nada, pobijedio je u Južnoj Karolini i bilo je još više nade. Najluđi dio je taj totalni emocionalni nesklad narednih mjeseci: pobijedio je pobijedio, pobijedio pa onda gubio, gubio pa opet pobijedio. A Hillary je bila vrlo odlučna da ostane u igri. A uz sve ove stvari dešavala se afera sa svećenikom iz crkve. Matematički je izgledalo da ne može izgubiti a mi smo osjećali da je ovo sve bio san i da ne možemo pobijediti. Možda će ova stvar sa svećenikom biti kraj. Nikada nije bilo sigurnosti da će pobijediti. Na opštim izborima je stajao dobro i bio siguran ali kada je došla Sarah Palin McCainova kampanja je stalno išla gore u anketama. U suštini smo stalno mijenjali raspoloženje od nade da će se zemlja promijeniti i straha da ćemo izgubiti i da će biti jako ružno ako se to desi i da će biti puno mržnje i straha. Sve vrijeme je bila emocionalna ludnica. Nikada se nismo osjećali sigurno i zato smo radili kao ludi da dobijemo svaku prednost koju možemo.
Kako su se napadi na osoblje odražavalo na kampanju? - Svaki dan je bio novi napad na nekoga i tog se dana to činilo kao zaista velika stvar. Ja sam naprimjer bio napadan zbog mnogo smiješnih stvari i bio sam nervozan. To nas je ometalo jer u političkim kampanjama i najmanja rupica može narasti i uništiti sve. Svaka mala stvar je bila kao nervni slom i ja sam se osjećao tjsekobno kao uostalom i sve moje kolege. U retrospektivi stvarnost je bila da veći dio zemlji nije obraćao pažnju na osoblje. Nama je to bilo važno ali ustvari većina nije marila za to ali niko se nije želio osjećati odgovornim za propast kampanje. Sada sam u mogućnosti da na to gledam kao nešto smiješno pa čak i zabavno ali je tada to bilo jako tjeskobno. Stav koji smo imali je da ne možemo raditi ništa do govoriti istinu i raditi deset puta više. To je kao rat, svaki dan smo imali bitku, svaki dan je bila bitka na život ili smrt, nikada nije bilo opuštanja, ikad. Nikada nismo spuštali gard.
Od kuda je došao napad na Vas da ste komunista? - Ja sam bio student na američkom koledžu i čitao sve vrste knjiga. Neke od njih su ljevičarske poput Marksa a neke desničarske poput Hajaka (Friedrich August Hayek, austrijski filozof i ekonomista op.a.) i Friedmana (Milton Friedman, američki ekonomista i dobitnik Nobelove nagrade op.a.) i usput sam bio fasciniran svim tim knjigama. Hajak je fascinantan i on je liberalni filozof i u suštini koledž bi trebao biti vrijeme za eksperimentiranje idejama. Prorodno je da eksperimentirate sa radikalnijim idejama tako da sam čitao svakakve različite pa i radikalne knjige. Puno sam putovao širom svijeta i sa prijeteljem sam posjetio Rusiju. Mislili smo da bi bio smiješan dar za ponijeti nazad sve vrste sovjetske propagande kao nešto što je skoro pa zabavno. Puno mojih prijatelja iz Istočne Evrope su donosili vodke sa slikama Lenjina na njima...
To je za Vas sve bilo zabava? - Da, ja nikada nisam mogao biti komunista. Za mene, kada pogledate historiju komunizma i vidite sve stvari koje su se desile sa Staljinom, Maom i sve nedužne ljude ubijene bilo je nemoguće zaljubiti se u te ideje. Toliko je ljudi ubijeno ili zatvoreno i za mene su prave vrijednosti pravda, jednakost i sloboda govora i štampe. Bio sam odbijen idejom onoga što se desilo u Rusiji. Kao novinar toliko brinem da mogu izraziti svoje misli da je to samo bila zabavna stvar. Kupili smo staru vojnu zastavu i imali je u studentskoj sobi. Neko iz naših studentskih novina je pisao priču o mojim cimerima i spomenuli su u priči da smo imali tu zastavu u sobi. Tokom kampanje opozicija je koristila svaku priliku da od male stvari napravi veliku. Rekli su: pogledajte ovog ludog komunističkog blogera koji radi za Obama, možete li vjerovati da komunista radi za Obamu? Naravno da se niko nije mučio da me pita jesam li ja komunista. Samo su to rekli. U Americi imamo dugu tradiciju, još od 60-ih kada su većina akademika i umjetnika zbog optužbi da su komunisti zatvarani, neki od njih to i jesu bili ali većina je jednostavno bila malo lijevo ali ne i komunisti. Postojala je cijela histerija zatvaranja ljudi samo zbog sumnje da su komunisti. Iz kampanje sam naučio da je takve stvari najbolje pustiti da same prođu ali je bilo teško tokom kampanje čuti da ljudi govore sve te stvari a ne moći ih objasniti. Ali nikada se nisam smatrao komunistom iako smo tu zastavu kupili da bismo bili provokativni.
Većina mladih ljudi u BiH ima barem facebook profil ali do sada to nije koristila nijedna politička partija u BiH i skoro da nema online kampanje. Da li bi domaće stranke zaista mogle iskorititi internet za kampanju? - Naravno da bi. Pitanje je da li će koristi internet da ljudima daju moć ili za svoju propagandu. Da li će korisiti internet samo da postave svoju poruku. Mnogo ljudi je Obaminu kampanju tumačilo pogrešno. Rekli su da koristi internet samo da skupi novac i širi svoju poruku. Drugi su koristili internet samo da kažu ljudima šta da rade a ne kao mi da im dadnu moć i alat da stvari rade sami, da se sami organizuju. Stvarna lekcija iz kampanje nije bila da se novi alati mogu koristiti za stare politike. Lekcija je da se za nove politike mogu koristiti ove mogućnosti, da se ljudima dadne moć. Ako političari ne vjeruju u davanje moći običnim ljudima i ako koristi ove alate na drugi način to je opet ista stara politika. Prvo mora postojati lider koji zaista vjeruje i želi dati moć običnim ljudima. Ako tradicionalni političari pokušaju koristiti te alate neće uspjeti iskoristiti sve njegove mogućnosti. Ono što je tako moćno kod interneta je što velikom broju ljudi možete dati moć da vam pomogne da pobijedite. Ali ako samo koristite internet da stavite samo svoju propagandu onda ne vidim koristi u njegovom korištenju. Samo ako postoje političari sa novim vizijama i vjeruju u vraćanje moći običnim ljudima, takva osoba može koristiti te alate. Mora postojati kultura učestvovanja. Ako ljudi nisu spremni za učešće onda je nemoguće da se rodi novi vođa. To dvoje mora ići u isto vrijeme. Amerikanci su bili toliko umoreni od Busha i siti korupcije da su razvili želju za učestvovanjem. Naišao je Obama i dao im mogućnost da usmjere tu želju i da djeluju tako da trebate obje stvari u isto vrijeme.
Kako onda ljudi mogu iskoristiti internet za predstojeće izbore u oktobru? - Najvažnija stvar koju glasači u BiH mogu uraditi je da koriste internet sa istraživanje kandidata i provjere da li donose ispravnu odluku. Ljudi bi trebali čitati Žurnal, naprimjer, i druge nezavisne medije, kako bi dobili objektivnije informacije o kandidatima. Što se tiče utjecanja na izbore znam da online donacije i nisu nešto što se u BiH trenutno dešava ali vjerovatno bi u ovim izborima neko ko je manje poznat i spreman da izazove establišment mogao napraviti napredak koristeći internet da proširi vijest o svojoj kandidaturi. Uzmite Mockusa (Aurelijus Rutenis Antanas Mockus Šivickas, kolumbijski matematičar, filozof i političar op.a.) u Kolumbiji za primjer. On nije pobijedio ali je došao niotkud i skupio 20 posto glasova, koristeći internet da se organizuje.
Ako bi neka politička partija u BiH željela da Vas angažuje da li biste pristali? - Vjerovatno ne bih jer bih želio ostati politički nezavistan koliko god je moguće. Moj je interes ovih dana novinarstvo i pričanje priča.
Da li ćete se priključiti novoj Obaminoj kampanji? - Odgovor je isti kao i na prethodno pitanje.
(zurnal.info)
">
:INTERVJU Sam Graham Felsen, glavni Obamin bloger: Moje istraživanje komunizma moglo je ugroziti kampanju
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Interview
INTERVJU Sam Graham Felsen, glavni Obamin bloger: Moje istraživanje komunizma moglo je ugroziti kampanju
Jedan od zaslužnijih ljudi za pobjedu Barracka Obame na američkim predsjedničkim izborima, njegov glavni bloger Sam Graham Felsen, za čitaoce Žurnala se prisjeća uzbudljive kampanje, priča o razočarenjima i neuspjesima ali i zvjezdanim trenucima pobjeda te načinu na koji bi domaći političari mogli koristiti internet u svojim kampanjama
Mladi novinar Sam Graham Felsen bio je glavni Obamin bloger i dio tima koji je tokom kampanje samo putem interneta prikupio više od 500 miliona dolara. Bio je među glavnim ljudima koji su današnjem predsjedniku SAD-a Barracku Obamu pomogli da pobijedi ali ga je prošlost umalo koštala posla i izbora. Na jednom je blogu objavljena slika i priča o Samovim studentskim danima i sobi u kojoj je držao zastavu ruske vojske pa je odmah prozvan komunistom. Međutim, ljudi sa kojima je radio napravili su do tada neviđenu kampanju sa mrežom od pola miliona ljudi pa ih nikakve optužbe nisu mogli spriječiti da u Bijelu kuću po prvi put dovedu jednog Afroamerikanca. Način na koji su iskoristili internet viđen je po prvi put dok se danas on smatra lekcijom svim budućim kandidatima. Sam Graham Felsen imao je priliku raditi za Obaminu admnistraciju ali je umjesto toga odlučio sa ljudima širom svijeta dijeliti svoja iskustva iz kampanje. Nedavno je u Tuzli održao dva predavanja o dvogodišnjoj kampanji i svom poslu glavnog Obaminog blogera tokom kampanje.
Od novinara ste postali jedan od najpoznatijih američkih blogera i jasno je iz Vašeg pisanja da ste bili fascinirani Obamom. Kakvo je onda bilo iskustvo ulaska u njegov tim? - Pisao sam za Nation o omladinskoj politici, šta se dešava u kampusima u Americi ali i drugim dijelovima svijeta. Počeo sam se fokusirati na to šta studenti rade na internetu, na facebooku posebno. Pisao sam kako facebook evolvira, kako se internet kroz kratke vijesti koristio za širenje ideja. Ponekad je širenje političkih ideja zaista brzo na internetu. Recimo grupa na facebooku One million strong for Obama je imala do tada nezabilježen rast. Ova nova tehnologija je omogućavala da se ideje šire brzo i studentima da se organizuju. Američki studenti nisu politički aktivni. Bili su 60-ih u kampusima, protiv vijetnamskog rata, ali kada sam ja odrastao stvarno nije bilo aktivizma u kampusima. Na Harvardu, gdje sam ja studirao, većina studenata uopšte nije bila politična. Većina ih se fokusirala na dobijanje dobrog posla na Wall Streetu ili bilo gdje drugo poslije koledža. Ja sam bio zaista znatiželjan zašto među mladima nema političke energije. Dijelom sam shvatio da nema političkih figura koji inspirišu. Većina ljudi iz antiratnog pokreta u Iraku su bili potpuno nepovezani sa mladima. Naprimjer - svi ljudi koji su poznati u tom pokretu su iz prošle generacije, generacije pokreta za ljudska prava ali su bili nepovezani sa mladima. Zbog toga nema aktivizma među mladima, nije bilo atraktivnog vođe. Obama je bio prvi politički lider koji je mlade zainteresovao za politiku i naravno bio je protiv rata u Iraku. Dao je poznati govor: nisam protiv svih ratova ali ovo je jedan zaista glup rat i ja sam protiv njega. Mislim da je kombinacija da je on bio protiv rata i predstavljao nešto potpuno suprotno Bushu i činjenica da je izgledao i pričao drugačije ono što je privuklo mlade. Nikada nisam mislio da ću biti uključen u kampanu ali sam odlučio da ako ću ikada biti dio jedne kampanje ovo će biti ta jer je interesantna. Ne samo zato što sam mislio da je Obama najbolja osoba svih vremena već jer je način na koji je motivirao mlade ljude bio nevjerovatan i iz novinarskog ugla je bilo zanimljivo svjedočiti tome iznutra.
Zbog čega niste nastavili raditi za Obamu? - Naravno da je rad u bijeloj kući interesantan i nije lako propustiti takvu priliku. Definitvno sam imao priliku da idem u Bijelu kuću da sam htio. Za mene je nevjerovatno bilo raditi ono što sam uradio u posljednje dvije godine, svi ti ljudi koje sam upoznao, način na koje smo radili stvari, dalo mi je mogućnost da je podijelim sa tako nevjerovatnim ljudima. Odlučio sam da ne idem u Bijelu kuću jer sam mislio da ću izvana imati bolji pogled na stvari i da bi se mogao vratiti novinarstvu. Mislio sam da će biti interesantno podijeliti neke ideje i vještine koje sam stekao radeći na kampanji jer je to bio tako novi način vođenja kampanje, način na koji smo koristili internet, sve te taktike koje smo koristili nisu se prije koristile. Shvatio sam da ću nakon kampanje imati priliku raditi sa raznim organizacijama širom svijeta koje će biti zainteresovane za iskustva iz Obamine kampanje.
Koja je najnevjerovatnija priča koju ste čuli radeći na svom blogu? - Bilo ih je jako puno. Jedna priča je bila jako duboka, iz Južne Karoline. Tu je bio glavni grad Federacije i oni su se tokom Američkog građanskog rata borili za zadržavanje ropstva. To je država sa puno rasne “prtljage”. Prije nekoliko godina su na guvernerovu zgradu postavili zastavu Federacije što je jako bolno za sve crnce. Mislim da u toj državi ima pola bijelaca pola afroamerikanaca. Tu je dobijao jako malu podršku bijelaca i trebala mu je podrška crnaca. Međutim, oni su vjerovali da će on biti ubijen ako bude izabran. Nisu htjeli da ga podrže jer su se bojali atentata. Puno ih je podržavalo Hillary jer ona ima dobre odnose sa svećenicima i puno njih je dobijalo novac od njene kampanje tako da su se oni osjećali dužni reći ljudima da je podrže. Naša kampanja je odlučila da ne želi platiti svećenike za pomoć jer smo smatrali da je to nedemokratski, zastarjeli način rada. Umjesto toga smo pravili male zabave širom države gdje smo kucali na vrata jako siromašnim ljudima koje do tada niko nije kontaktirao, koji čak nisu nikada ni glasali. Živjeli su u barakama u jako siromašnim dijelovima. Ljudi koji su tamo podržavali Obamu prije nego što je to radila većina su neki od najnevjerovatnijih ljudi koje sam upoznao. Oni nikada prije nisu bili uključeni u politiku. Odrasli su tokom segregacije, nije im bilo dozvoljeno da piju sa određenih česmi namijenjenih samo bijelcima, ljudi koji su išli u posebne, puno lošije škole samo za crnce... Ja sam pratio jednog starijeg crnca koji je prošao kroz mnogo teških stvari u mladosti i bio je u zatvoru. Nikada prije nije bio u politici ali kada je izašao iz zatvora postao je svećenik. Odlučio je da će skupiti hiljadu ljudi da podrže Obamu. To je bio njegov lični cilj. Jednog dana sam ga pratio dok je obilazio kuće. Imao je toliko energije i strasti. Sjećam ga se kako je odlazio na razna mjesta i upoznavao ljude. Neki su govorili da ne mogu podržati Obamu jer će ga ubiti. On im je govorio da ne mogu imati takav ciničan odnos, da je ovo trenutak da se možda izabere prvi afroamerički predsjendik, da misle šta će to značiti za zemlju i crnce da jedan od njih postane predsjednik. Jednog je dana pokucao na vrata nekog čovjeka koji ga je prepoznao i rekao: o moj bože, jesi li to ti? Čovjek je rekao nisam te vidio 50 godina. Išli su u školu kao mali, u odvojenu školu za crnce. To je bilo da se prvi put nakon toga vide i on ga je ubijedio da podrži Obamu. To je za mene bilo simbolično kako ova kampanja radi. Ovdje se vjerovatno ljudi druže i znaju u svom komšiliku ali u Americi to baš nije tako. Zbog toga je veliki uspjeh izvesti ih iz kuća, većina samo sjedi doma i gleda TV. Ne vjeruju svojim komšijama, svi su prema njima sumnjičavi. Njegov cilj da skupi hiljadu ljudi je bila prava hrabrost.
Koliko je na kraju skupio? - Preko hiljadu ljudi.
Imate li sada pristup predsjedniku? - Svakako nemam pristup predsjedniku ali sam još u kontaktu sa ljudima iz Bijele kuće. Tokom kampanje većina ljudi koje sam znao u Chicagu danas na neki način radi za predsjednika. Još sam u kontaktu sa njima, dijelimo iskustva o stranici Bijele kuće... nije baš da mogu nazvati predsjednika sutra i pitati ga da li će doći na moje vjenčanje.
Bili ste dio jedne od najfascinantnijih kampanja, bili ste insajder. Koje ste probleme i teškoće imali ali i koje propuste? Šta biste sada uradili drugačije? - Kada pomislim na kampanju jedna od najnevjerovatnijih stvari je da mi nismo pravili mnogo grešaka. Imali smo pristup za koji se smatralo da je radikalno drugačiji na način da smo davali moć običnim ljudima. Sve ove ideje do sada nisu korištene u kampanjama i samo smo imali nadu da će uspjeti. Nekako pretpostavljam da nijedna od velikih strateških odluka nije pošla pogrešno. Ako bismo radili stvari ponovo jednostavno bismo proširili stvari koje smo radili. Mogli smo uraditi još toliko puno testiranja i napraviti našu stranicu i e-mail poruke boljima. Mogli smo blogove napraviti interesantnijim. Ne mislim da smo mogli uraditi drugačije osim da radimo snažnije i više. Bilo je nemoguće potpuno razumjeti koliko otpora će biti i koliko će neugodnih laži biti. Ne samo protiv Obame nego i ljudi koji rade za njega. Svaki momenat je korišten da nas se napadne i svi su to iskusili. Najizazovnije je bilo svjedočiti svoj toj nadi u zemlji, idealizmu, a onda na drugoj strani puno mržnje, ljutnje, pomalo rasizma i ksenofobije. Često puno smo se osjećali nemoćno, kada smo osjećali da zemlja neće biti spremna za sve te stvari. To je bilo jako deprimirajuće. Kada je Obama napadnut za odlazak u crkvu, tada se osjećalo da možda nećemo pobijediti. Tada je dao sjajan govor o rasama i ponovo ljudima dao nadu. Umjesto da bude ljut on je dao historiju rasizma u zemlji. Trebalo je psihološki izdržati sve te napade.
Zašto mislite da je Obama pristao dati tako puno pažnje online kampanji? - Obama je znao da je decentralizirana zajednica jedini način na koji je mogao pobijediti. I znao je da je internet najbolji alat za mobiliziranje ljudi od dna ka vrhu. Osjećao je da nije imao izbora – ovo je bio jedini način da se pobijedi Hillary Clinton. Zato je uložio tako puno resursa u kampanju tima novih medija.
Zašto je Obama birao mlade ljude za svoju kampanju. Da li je to zbog toga jer oni nemaju prošlosti koja bi svima mogla naštetiti ili je zaista vjerovao da su oni sposobni za posao? - Vjerujem da je vjerovao u mlade ljude, birao ih je namjerno. Kampanja Hillary Clinton, svi su mislili da će ona pobijediti, i svi su se priključili njoj. Oni koji su otišli Obami su bili idealisti koji su rekli: ne zanima nas što svi ostali misle da ćeš izgubiti, mi mislimo da ćeš ti pobijediti. Ti ljudi su često bili mladi. Svi uz iznimke dvoje ili troje ljudi nikada nisu bili u politici.
Da li su Vas smatrali politički naivnima? - Puno ljudi nije znalo šta radimo. Govorili su da nemamo pravi pristup ljudima, da ne radimo stvari na tradicionalan način i da smo glupi. U suštini mi smo to samo morali ignorisati i onda kada smo počeli pobjeđivati ljudi su to počeli poštovati. Da smo izgubili svi bi govorili da smo glupi, naivni, ludi i da nismo imali pojma šta radimo. To je stvarnost. To smo morali dokazati pobjedom. Puno ljudi je reklo da je Obamin fokus na mlade glupa stvar jer mladi ne glasaju. Pa, pobijedili smo u Iowi jer je Obama uspio pridobiti veliku većinu mladih i duplo više mladih je glasalo nego na izborima prije toga. Tako smo dobili Iowu.
Kakvi su bili osjećaji prije nego ste počeli pobjeđivati i prije? Jeste li sve vrijeme imali vjerovali da ćete pobijediti? - U samom početku prva velika stvar koja se desila jeste da smo skupili dosta novca, još u martu 2007. godine. Razbili smo svačija nadanja. Tada su počeli govoriti da to možda i nije toliko ludo i da možda ima šansu. Onda su se stvari zaista usporile. Obama je bio pod napadom jer je rekao da će se sresti sa ljudima iz Irana, Sirije i ljudima koji su neprijatelji SAD-a a Hillary je rekla da se neće sastati sa tim ljudima. Bilo je jako naivno od Obame da kaže tako nešto. Kada je to rekao počeo je padati na anketama, i to puno. Još se sjećam kada je Obama došao do kancelarije i rekao: vidite, stvari sada očito ne idu dobro ali stvarnost je da bismo još uvijek mogli pobijediti. Ako pobijedimo u Iowu možda možemo ljude nagovoriti da je ovo prava stvar i da se nešto događa. Ako pobijedimo bit će mladih ljudi širom svijeta koji će ujutro misliti potpuno drugačije o Americi. To nam je dalo inspiraciju. Niko nije gubio nadu kada smo gubili glasove ali su ljudi mislili da će uskoro morati tražiti novi posao. Jednom kada je pobijedio Iowu bilo je kao strujni šok kroz kampanju. Odjednom smo imali osjećaj da će se nešto zaista historijski važno desiti. Kao da talas historije zapljuskuje zemlju. Naravno, deset dana poslije izgubili smo New Hampshire. Bio sam tada tamo sa jednim novinarom i sjećam se čekanja sa njim u jednoj gimnaziji gdje je Obama trebao održati govor za koji su svi mislili da će biti pobjednički. Čekali smo satima jer smo došli ranije i svi smo se gurali u toj maloj gimnaziji. Onda su došle cifre i nekako, mada su svi očekivali i sve su ankete govorile da Obama pobjeđuje i da je sve gotovo te da ide da se suoči sa Johnom McCainom, nekako je izgubio. Bili smo totalno šokirani i nismo mogli vjerovati. Onda je on izašao na binu i svi su bili tihi. Tada je dao svoj poznati Yes We Can (Da mi možemo) govor. Onda je ponovo postojala nada, pobijedio je u Južnoj Karolini i bilo je još više nade. Najluđi dio je taj totalni emocionalni nesklad narednih mjeseci: pobijedio je pobijedio, pobijedio pa onda gubio, gubio pa opet pobijedio. A Hillary je bila vrlo odlučna da ostane u igri. A uz sve ove stvari dešavala se afera sa svećenikom iz crkve. Matematički je izgledalo da ne može izgubiti a mi smo osjećali da je ovo sve bio san i da ne možemo pobijediti. Možda će ova stvar sa svećenikom biti kraj. Nikada nije bilo sigurnosti da će pobijediti. Na opštim izborima je stajao dobro i bio siguran ali kada je došla Sarah Palin McCainova kampanja je stalno išla gore u anketama. U suštini smo stalno mijenjali raspoloženje od nade da će se zemlja promijeniti i straha da ćemo izgubiti i da će biti jako ružno ako se to desi i da će biti puno mržnje i straha. Sve vrijeme je bila emocionalna ludnica. Nikada se nismo osjećali sigurno i zato smo radili kao ludi da dobijemo svaku prednost koju možemo.
Kako su se napadi na osoblje odražavalo na kampanju? - Svaki dan je bio novi napad na nekoga i tog se dana to činilo kao zaista velika stvar. Ja sam naprimjer bio napadan zbog mnogo smiješnih stvari i bio sam nervozan. To nas je ometalo jer u političkim kampanjama i najmanja rupica može narasti i uništiti sve. Svaka mala stvar je bila kao nervni slom i ja sam se osjećao tjsekobno kao uostalom i sve moje kolege. U retrospektivi stvarnost je bila da veći dio zemlji nije obraćao pažnju na osoblje. Nama je to bilo važno ali ustvari većina nije marila za to ali niko se nije želio osjećati odgovornim za propast kampanje. Sada sam u mogućnosti da na to gledam kao nešto smiješno pa čak i zabavno ali je tada to bilo jako tjeskobno. Stav koji smo imali je da ne možemo raditi ništa do govoriti istinu i raditi deset puta više. To je kao rat, svaki dan smo imali bitku, svaki dan je bila bitka na život ili smrt, nikada nije bilo opuštanja, ikad. Nikada nismo spuštali gard.
Od kuda je došao napad na Vas da ste komunista? - Ja sam bio student na američkom koledžu i čitao sve vrste knjiga. Neke od njih su ljevičarske poput Marksa a neke desničarske poput Hajaka (Friedrich August Hayek, austrijski filozof i ekonomista op.a.) i Friedmana (Milton Friedman, američki ekonomista i dobitnik Nobelove nagrade op.a.) i usput sam bio fasciniran svim tim knjigama. Hajak je fascinantan i on je liberalni filozof i u suštini koledž bi trebao biti vrijeme za eksperimentiranje idejama. Prorodno je da eksperimentirate sa radikalnijim idejama tako da sam čitao svakakve različite pa i radikalne knjige. Puno sam putovao širom svijeta i sa prijeteljem sam posjetio Rusiju. Mislili smo da bi bio smiješan dar za ponijeti nazad sve vrste sovjetske propagande kao nešto što je skoro pa zabavno. Puno mojih prijatelja iz Istočne Evrope su donosili vodke sa slikama Lenjina na njima...
To je za Vas sve bilo zabava? - Da, ja nikada nisam mogao biti komunista. Za mene, kada pogledate historiju komunizma i vidite sve stvari koje su se desile sa Staljinom, Maom i sve nedužne ljude ubijene bilo je nemoguće zaljubiti se u te ideje. Toliko je ljudi ubijeno ili zatvoreno i za mene su prave vrijednosti pravda, jednakost i sloboda govora i štampe. Bio sam odbijen idejom onoga što se desilo u Rusiji. Kao novinar toliko brinem da mogu izraziti svoje misli da je to samo bila zabavna stvar. Kupili smo staru vojnu zastavu i imali je u studentskoj sobi. Neko iz naših studentskih novina je pisao priču o mojim cimerima i spomenuli su u priči da smo imali tu zastavu u sobi. Tokom kampanje opozicija je koristila svaku priliku da od male stvari napravi veliku. Rekli su: pogledajte ovog ludog komunističkog blogera koji radi za Obama, možete li vjerovati da komunista radi za Obamu? Naravno da se niko nije mučio da me pita jesam li ja komunista. Samo su to rekli. U Americi imamo dugu tradiciju, još od 60-ih kada su većina akademika i umjetnika zbog optužbi da su komunisti zatvarani, neki od njih to i jesu bili ali većina je jednostavno bila malo lijevo ali ne i komunisti. Postojala je cijela histerija zatvaranja ljudi samo zbog sumnje da su komunisti. Iz kampanje sam naučio da je takve stvari najbolje pustiti da same prođu ali je bilo teško tokom kampanje čuti da ljudi govore sve te stvari a ne moći ih objasniti. Ali nikada se nisam smatrao komunistom iako smo tu zastavu kupili da bismo bili provokativni.
Većina mladih ljudi u BiH ima barem facebook profil ali do sada to nije koristila nijedna politička partija u BiH i skoro da nema online kampanje. Da li bi domaće stranke zaista mogle iskorititi internet za kampanju? - Naravno da bi. Pitanje je da li će koristi internet da ljudima daju moć ili za svoju propagandu. Da li će korisiti internet samo da postave svoju poruku. Mnogo ljudi je Obaminu kampanju tumačilo pogrešno. Rekli su da koristi internet samo da skupi novac i širi svoju poruku. Drugi su koristili internet samo da kažu ljudima šta da rade a ne kao mi da im dadnu moć i alat da stvari rade sami, da se sami organizuju. Stvarna lekcija iz kampanje nije bila da se novi alati mogu koristiti za stare politike. Lekcija je da se za nove politike mogu koristiti ove mogućnosti, da se ljudima dadne moć. Ako političari ne vjeruju u davanje moći običnim ljudima i ako koristi ove alate na drugi način to je opet ista stara politika. Prvo mora postojati lider koji zaista vjeruje i želi dati moć običnim ljudima. Ako tradicionalni političari pokušaju koristiti te alate neće uspjeti iskoristiti sve njegove mogućnosti. Ono što je tako moćno kod interneta je što velikom broju ljudi možete dati moć da vam pomogne da pobijedite. Ali ako samo koristite internet da stavite samo svoju propagandu onda ne vidim koristi u njegovom korištenju. Samo ako postoje političari sa novim vizijama i vjeruju u vraćanje moći običnim ljudima, takva osoba može koristiti te alate. Mora postojati kultura učestvovanja. Ako ljudi nisu spremni za učešće onda je nemoguće da se rodi novi vođa. To dvoje mora ići u isto vrijeme. Amerikanci su bili toliko umoreni od Busha i siti korupcije da su razvili želju za učestvovanjem. Naišao je Obama i dao im mogućnost da usmjere tu želju i da djeluju tako da trebate obje stvari u isto vrijeme.
Kako onda ljudi mogu iskoristiti internet za predstojeće izbore u oktobru? - Najvažnija stvar koju glasači u BiH mogu uraditi je da koriste internet sa istraživanje kandidata i provjere da li donose ispravnu odluku. Ljudi bi trebali čitati Žurnal, naprimjer, i druge nezavisne medije, kako bi dobili objektivnije informacije o kandidatima. Što se tiče utjecanja na izbore znam da online donacije i nisu nešto što se u BiH trenutno dešava ali vjerovatno bi u ovim izborima neko ko je manje poznat i spreman da izazove establišment mogao napraviti napredak koristeći internet da proširi vijest o svojoj kandidaturi. Uzmite Mockusa (Aurelijus Rutenis Antanas Mockus Šivickas, kolumbijski matematičar, filozof i političar op.a.) u Kolumbiji za primjer. On nije pobijedio ali je došao niotkud i skupio 20 posto glasova, koristeći internet da se organizuje.
Ako bi neka politička partija u BiH željela da Vas angažuje da li biste pristali? - Vjerovatno ne bih jer bih želio ostati politički nezavistan koliko god je moguće. Moj je interes ovih dana novinarstvo i pričanje priča.
Da li ćete se priključiti novoj Obaminoj kampanji? - Odgovor je isti kao i na prethodno pitanje.
(zurnal.info)
Jedan od zaslužnijih ljudi za pobjedu Barracka Obame na američkim predsjedničkim izborima, njegov glavni bloger Sam Graham Felsen, za čitaoce Žurnala se prisjeća uzbudljive kampanje, priča o razočarenjima i neuspjesima ali i zvjezdanim trenucima pobjeda te načinu na koji bi domaći političari mogli koristiti internet u svojim kampanjama
Zbog čega niste nastavili raditi za Obamu?
