Jasmila Žbanić, Peter Schumann, Izrael i Palestinci

Sarajevska rediteljica Jasmila Žbanić, vječno nemirna, uvijek angažirana, trajno kreativna, pokušava nešto od svoje stvaralačke energije udahnuti i u Stolac. To je onaj zaboravljeni i napušteni hercegovački gradić, nekada nadaleko poznat po prirodnim čudima i arhitektonskim ljepotama, vrijednim ljudima i historijskim znamenitostima.

Stolac danas životari, kao evidentna žrtva ratnih razaranja i aktuelne bosanskohercegovačke politike. Jedna od brojnih žrtava. Jasmila je tu zimus pokrenula seriju kreativnih radionica koje su slavnoj rediteljici izgovor da u ovaj grad dovede poznate umjetnike, novinare, arhitekte, pravnike, dizajnere, ekonomiste... Tako je proteklog vikenda organizirala radionicu Muzika i naracija, posvećenu kompleksnom odnosu te dvije kategorije. Među brojnim gostima i predavačima radionice bio je i Peter Schumann, njemačko-američki performer. Peter je izveo nešto što je najavljeno kao violinska ceremonija o zarobljenom palestinskom dječaku. Ta ceremonija najpreciznije bi se dala opisati kao potresna kombinacija recitala, političkog apela i ljudskog krika. Prateći sebe na violini, on prepričava sudbinu jedne palestinske porodice i ono što se njenim članovima dešavalo na samom početku ovog vijeka.

Peter kaže da je sebi dao zadatak da svuda u svijetu, svima koji hoće da ga slušaju, priča ovu storiju i tako na sve strane raznese istinu o svojim prijateljima. Ovdje ćemo sad, kao skromnu logističku podršku njegovim naporima, prenijeti to što je 10. juna ispričao u Stocu polaznicima Jasmiline radionice.

Dakle, ovo je kazivanje Petera Schumanna:

2. april 2002. godine

Naš prijatelj Mahmud (47), i njegov sin Majd (18), uhapšeni su i odvedeni iz stana u Ramali ovog jutra. I svi drugi muškarci iz zgrade su uhapšeni.

Hapšenja su savršeno legalna, zahvaljujući vojnim zakonima koji vladaju na okupiranim teritorijama. Izraelci Palestince mogu držati zarobljene do šest mjeseci, bez podizanja optužnice ili suđenja. To se zove administrativni pritvor. Po završetku šestomjesečnog zlostavljanja proces se može ponavljati do unedogled. (Za vrijeme aparthejda u Južnoj Africi postojao je sličan zakon koji se odnosio na crnačku populaciju, ali je važio „samo 90 dana”.)

U vrijeme ove priče (2002. godina) bilo je najmanje četrnaest pogubljenja u Ramali. Izvještaj opisuje zatvorenike u velikoj prostoriji, grubo razdvojene na dvije grupe, jedna će preživjeti, a drugu će strijeljati.

Mahmud, otac, uskoro se vraća kući. Nakon što je pretučen, otjeran je u kišnu noć, da samo u donjem rublju hoda nekoliko kilometara do svog doma. Svi muškarci iz zgrade vraćaju se, jedino nema Mahmudovog sina Majda. Nekoliko dana porodica nije imala nikakvih informacija o tome da li je Majd živ ili mrtav.

17. april 2002. godine

Njegovi roditelji žive kao zarobljenici u malom stanu. Advokat im je pronašao sina, ali mu nije bilo dozvoljeno da ga vidi, što znači da je mladić u zatvorskom odjelu za ispitivanja. Rečeno mu je da je Majd najvjerovatnije u nečemu što se zove ormar. Ormar je u američkim zatvorima poznat kao sweatbox (znojna kutija) koja je, kao sredstvo mučenja i iznuđivanja priznanja, zabranjeno u većini država. To je skučeni prostor, premalen da bi se u njemu stajalo ili ležalo, s uskim otvorom za zrak. Zatvorenike smještaju u te ormare na devet, petnaest ili trideset dana, čak i duže. Mladić je jeo, vršio nuždu i „živio” u tome. Nema predstavu o vremenu provedenom u ormaru. Tako Majd počinje karijeru koju Palestinci zovu univerzitet. Velika većina muškog stanovništva na okupiranom području proživljava ovakve tretmane. Hiljade muškaraca bili su uhapšeni tokom te dvije sedmice i podvrgnuti istoj torturi. Majdova majka nadala se da zatvorski zvaničnici govore istinu kad kažu da joj je sin živ.

6. januar 2003. godine

Palestincima na okupiranom području nije dozvoljeno da posjete bližnje u zatvorima, tako da rasprava pred izraelskim vojnim sudom predstavlja jedinu priliku da vide sinove, braću, očeve. Majdu je hitno trebala operacija uha. Ročište je porodici jedina nada da će mu se dodijeliti medicinski tretman, koji mu je do tada bio uskraćen. Zatvorenicima se često sudi u grupama od tri, četiri ili pet optuženika. Sudija i kompletno sudsko osoblje su uniformirani. Oni ne dovode i ne saslušavaju svjedoke. Oni ne raspravljaju, ne debatiraju, ne opovrgavaju. Tužitelj koji stoji blizu sudije jednostavno saopći optužbe, zatim govori branitelj, ako ga ikako bude, a onda sudija odluči.

Na prvom ročištu ne donosi se nikakva odluka. Majdov slučaj odgođen je za šest mjeseci. Sudija nije pročitao materijal o Majdovom zdravstvenom stanju. Ali je barem rekao da Majd treba biti ispitan od strane medicinskog osoblja, koje se rutinski trudi da zatvorenici budu dovoljno zdravi za – dalja zatvorska mučenja.

29. januar 2003. godine

Majdu je trebala hitna medicinska njega. Bez hirurškog zahvata na uhu rezultat bi mogao biti trajna gluhoća, a zatvorske vlasti ponudile su – aspirin. Na ročistu, vojni magistrat naređuje da Majda pregledaju zatvorske medicinske vlasti. Umjesto toga, odveden je u drugi zatvor, gdje su mu liječnici pregledali – oči. Majd im je pokušao objasniti da nisu problem njegove oči nego uši, ali liječnici su odlučili da mu ne treba vjerovati.

29. maj 2003. godine

Nakon 13 mjeseci pritvora, raznih saslušanja, nesaslušanja i mijenjanja optužnice, Majd je konačno optužen za učešće u pucnjavi iz automobila u pokretu, u kojoj je jedan Palestinac ozlijeđen. Nije optužen da je pucao, nego da je učestvovao u pucnjavi. Porodica je naslućivala dugogodišnju kaznu. Advokat je tražio blažu presudu jer Majd dolazi iz obitelji u kojoj je jedini sin. Na kraju, osuđen je na 13 godina zatvora. On je miran i povučen mladić koji nije sklon davanju izjava. Nakon što je osuđen, ipak se odlučio za izjavu: “Ja nemam ništa protiv Židova i Izraela, ja imam pravo da se oduprem okupaciji. Okupacija je ta kojoj bi se trebalo suditi danas, a ne meni.”

* * *

To je bio prepričani iskaz Petera Schumanna. On ne pazi na stil, ne uljepšava kazivanje, rečenice su mu jednostavne, ogoljene, reducirane na puko svjedočenje. Dok ljudima saopćava Majdovu sudbinu, Peter sebe prati na violini, a kazivanje povremeno prekida nečim što liči na krik, zapomaganje, na poziv prisutnima da makar na trenutak odbace sopstvene brige i budu solidarni s onima koji pate. Njegov stolački nastup vjerovatno je jedan od najposebnijih koje je ikada imao. Dok je izvodio performans pred prepunim dvorištem zdanja koje se danas zove Šarića kuća, a prije rata je bilo poznato kao Galerija Branka Šotre, njegove riječi i njegovu violinu višestruko je nadglasavala agresivna folk muzika iz susjedstva. Riječ je o jedinstvenoj ugostiteljskoj pojavi. U jednoj kafanskoj prostoriji, kojoj je uklonjen spoljnji zid, nastupa pjevač s pripadajućim orkestrom, ispred njih je magistralni put Mostar – Rotimlja – Stolac – Neum, a odmah iza asfalta je bašta rečenog objekta. U bašti sjedi publika i – kad između nje i kafane ne prolaze kamioni, autobusi i automobili – sluša tužne ljubavne pjesme. Za razliku od Peterove publike, oni su svog izvođača izvrsno čuli. Ovo je moja kuća, živio sam tu...

Tako se svijet još jednom oglušio o Majdovu sudbinu.

Sljedeće noći, u okviru radionice, u Tavla klubu „Nota” nastupali su splitski novinari Predrag Lucić i Boris Dežulović. E njih malo ko može nadglasati. Taj mahniti dvojac dva i po sata drži publiku u transu. Koliko je ljudi došlo na terasu iznad Bregave, toliko je dočekalo kraj. Nad razrušenim Stocem dugo u noć odjekivala je Borisova i Predragova gorka zajebancija, završni stih jedne uzbudljive poetske večeri i savršen epilog jednog uzaludnog rata:

Vidim ja, dobro sam ga spušio,

vidim ja, nizašta sam rušio,

Vidim ja da sam kurcu svirio,

Ratovo da bi se izmirio...

(zurnal.info)