SARAJEVOTEKSTIL U STEČAJU: Je li interes italijanskih firmi važniji od radnika koji osam godina čekaju plate?

Sarajevotekstil, nekada respektabilna trgovačka firma, od 2016. godine je u stečaju. I u ovom slučaju potvrdilo se nepisano pravilo u BiH da pokretanje stečajnog postupka skoro uvijek znači i kraj poslovanja.

Danas je Sarajevotekstil zaboravljena firma koja ne radi, koja nema perspektivu i koju skoro niko ni ne spominje. Jedni od rijetkih su bivši radnici koji ni nakon osam godina nisu uspjeli naplatiti neisplaćene plate, otpremnine i regrese, uz pripadajuće doprinose.

Jedna od njih je Amra Arslanović koja za Žurnal govori kako je u Sarajevotekstilu kao trgovac radila od 1986. do januara 2016. godine.

„Poslije rata, plata nam je bila minimalna, samo posljednje tri godine su bile malo povećane plate, na nekih 600 maraka. Iako je i ranije bilo problema, najveći su krenuli negdje krajem 2014. godine. Ne dobijamo platu nikako, samo tople obroke, a sve vrijeme regularno radimo. I sve tako do 13. januara 2016. godine kada smo dobili otkaz“, priča nam ona.

Kada su u januaru 2016. godine radnicima podijeljeni otkazi, organizirani su bili i protesti, štrajkovi… Bez rezultata, s obzirom na to da radnici nisu uspjeli naplatiti zarađene plate. Amrina radna kolegica Dženana Kilić prisjeća se tih trenutaka:

„Mi smo tad štrajkovali, u dvije radnje smo se zatvorili, tražili smo da nam se isplate plate. Mi smo tada u zimi gledali, bukvalno, hoće li nam se ko smilovati. Pitali smo se šta će biti s nama? Izaći ćemo iz radnji, nije problem, ali gdje smo mi tu, gdje su naše zarađene plate? Ispalo je da su radnici krivi za te gubitke.“

Ove bivše radnice Sarajevotekstila samo su dvije od nekih stotinjak radnika kojima nikada nisu isplaćene zarađene plate. S obzirom na to da im nije isplaćeno do 14 plata, uz otpremninu i regres, te da su te plate svakako bile male, iznos koji pojedinačno potražuju nije velik. U slučaju Amre i Dženane radi se o nekih osam-devet hiljada maraka.

Govore nam i kako su neke njihove kolegice i kolege umrli čekajući na isplatu, drugi su se teško razboljeli, a neki su imali problema prilikom penzionisanja. Snalazili su se na razne načine.

„Evo jedan primjer – ljudi su uzimali privatno pozajmice, uplaćivali Sarajevotekstilu taj iznos, da bi firma te pare proslijedila da se uplate doprinosi, a da bi se mogli penzionisati. I na to su bili prinuđeni“, pričaju ogorčene i razočarane radnice.

ŠTA SE DESILO NA SPORNOJ SJEDNICI SKUPŠTINE?

Zašto bivši radnici Sarajevotekstila ni nakon toliko godina ne mogu naplatiti svoja potraživanja pitali smo stečajnog upravnika Avdu Čauševića.

„Prije svega krive su uprave društva koje su dozvolile da se firma toliko zaduži, a da se plate ne isplaćuju. Danas, procjena vrijednosti imovine Sarajevotekstila je oko tri miliona maraka, dok potraživanja povjerilaca iznose oko 8,5 miliona maraka. Nema dovoljno novca za sve“, objašnjava on.

Iako je odgovor jasan i precizan, razlozi zbog kojih radnici i dalje nisu naplatili svoja potraživanja nisu jednostavni. Krenimo redom.

Sarajevotekstil je bilo organizirano kao dioničko društvo. Niko nije imao preko 50% dionica – jedan dio bio je u rukama radnika, procentualno najveći broj dionica imale su italijanske firme (u prvom redu kompanija Fibest), a tu su još bile i bh. firme Saben i Inicijativa.

U najtežim godinama za firmu (2014, 2015. i 2016) dešavaju se stvari koje su predmet sudskih sporova i dan-danas. Suština je da je i prije stečaja bilo jasno da su potraživanja znatno veća od vrijednosti imovine firme. U takvim okolnostima, „veliki“ igrači pokušali su se osigurati, priča nam stečajni upravnik Avdo Čaušević.

„Počelo je 2014. godine. Jedan od vlasnika – firma Saben – za sebe osigurava kredit od oko 1,4 miliona maraka. Kredit je odobren na osnovu zaloga (sudužništva) gotovinskog depozita Sarajevotekstila kod Bor banke. Ta firma je vratila prvu ratu, od nekih 150.000 KM, a ostalo je vratio Sarajevotekstil. Već je tad počela igra većinskih vlasnika da se pokušaju osigurati“, kaže Čaušević.

Sredinom decembra 2014. godine održava se ključna sjednica Skupštine Sarajevotekstila. Na toj sjednici donosi se odluka da se na imovinu Sarajevotekstila upiše hipoteka u korist italijanske firme Manifatture Bellet, radi osiguranja duga u iznosu od oko 1,5 miliona eura. Stečajni upravnik Avdo Čaušević, iako priznaje dug, pokušat će osporiti ovu hipoteku.

„Razlog je bio vrlo jednostavan – sudski nije potvrđeno to potraživanje. Naime, Općinski sud u Sarajevu se oglasio nenadležnim i uputio ovu firmu da potraživanja ostvaruje preko sudova u Italiji, što se nije desilo. Osim toga, mislim da ta sjednica Skupštine Sarajevotekstila nije sazvana kako nalažu propisi. Koliko ja imam kontakte s radnicima, niko od njih se ne sjeća da je bio na Skupštini, ja nemam dokumentaciju s te sjednice, a pokušavam doći do nje. Dalje, trebalo se u materijalima naznačiti da se Općinski sud u Sarajevu oglasio nenadležnim za potraživanja firme Manifatture Bellet, što nije urađeno“, kaže nam stečajni upravnik.

Kasnije će ga stečajni sudija uputiti na tužbu. Svrha tužbe bila je sljedeća – osporiti hipoteku, dokazati da je bila nezakonita, a potraživanja italijanske firme staviti u opći isplatni red. U tom slučaju bi se prodajom imovine Sarajevotekstila bivši radnici, koji spadaju u viši isplatni red, isplatili u potpunosti, te bi im bili uplaćeni doprinosi potrebni za penzionisanje.

U slučaju da hipoteka ostane, namirila bi se ova italijanska firma, dok bi radnici i definitivno ostali bez zarađenih plata, ostalih prihoda i doprinosa.

Prema tvrdnjama stečajnog upravnika Avde Čauševića, prvobitna njegova tužba bila je uspješna. Međutim, to će kasnije osporiti Vrhovni sud Federacije BiH i predmet vratiti na ponovni postupak:

„Ja pretpostavljam da je tu bilo i utjecaja sa strane, ali Vrhovni sud je donio, prema mom mišljenju, neispravnu odluku. Potom smo izgubili na Općinskom sudu. Ja mislim da ta sudinica nije ušla u predmet, da je samo prihvatila presudu Vrhovnog suda i donijela presudu u korist italijanske firme. Mi smo se žalili i čekamo sad odluku Kantonalnog suda.“

Govori nam i kako je zbog svega što se desilo 2014. godine, Odbor povjerilaca odlučio da se protiv tadašnjeg Upravnog i Nadzornog odbora Sarajevotekstila, te predsjednika održane sjednice Skupštine, podnese krivična prijava. U svakom slučaju spreman je ići i do suda u Strasbourgu, jer, kaže, ako se radnici ostave bez plata to nije „ni zakonito, ni fer, ni moralno“.

RADNIČKA PATNJA

I dok se vode sudski procesi, dok se čekaju istrage nadležnih tužilaštava, dok traje borba za ono malo imovine koja je ostala Sarajevotekstilu, firma sigurno broji dane do konačnog gašenja. Za to vrijeme, bivši radnici koji ne mogu ostvariti osnovno radničko pravo – pravo na platu – danas s nevjericom gledaju na sve postupke koji se vode.

„Meni sve ovo izgleda kao jedna manipulacija. Pravde za nas radnika još nema, iako se još nadam da ćemo se uspjeti izboriti za naša prava“, govori nam Amra Arslanović s početka teksta.

I Amra i njega kolegica Dženana Kilić su od otkaza u Sarajevotekstilu na birou. Govore nam da su tražile posao, ali da ih zbog godina niko nije želio zaposliti. Na pitanje kako su živjeli, dobijamo precizan odgovor.

„Patnja!“, kaže Amra, dodajući da ih niko nikad nije pitao ni kako su. Dženana nam objašnjava da već osam godina živi bez redovnih primanja, a da je nakon otkaza imala četiri operativna zahvata:

„Moj muž i ja, niti jedno ne radimo za stalno. Ako nešto nađemo, nešto poradimo, očistim stan, on radi ponekad kao čuvar, a nema penzije. Osam godina bez plate, a treba platiti kiriju, vodu, struju, život prolazi…“, kaže ova bivša trgovkinja Sarajevotekstila.

Hoće li interes privatnika po ko zna koji put biti važniji od interesa radnika, trebalo bi se saznati uskoro, jer se očekuje pravosnažna presuda Kantonalnog suda u Sarajevu. Ako se potvrdi presuda Općinskog suda, radnici sigurno neće moći naplatiti ni mizerne, ali svakako pošteno zarađene plate, a veliki broj njih neće moći ostvariti ni pravo na penziju.

(zurnal.info)